Nova slika II - Jovan Despotović

221Završno poglavlje donosi se probleme razlikovanja "fotografije umetnika" od"fotografije fotografa" a od autora za ovak prikaz, izdvojićemo jedino Goranku Matić,Dragana Papića i Ljubodraga Andrića iz većeg broja fotografa.U ovoj knjizi poput nekog vremeplova, kako smo videli, i nadalje su ostala otvorenapitanja odnosa osamdesetih sa sedamdesetim godinama, problemi i smisao "povratka","obnavljanja", "ponavljanja" umetničkog čina prema kojima je, što je već istaknuto, unovijim tekstovima Denegri zauzeo znatno fleksibilniji i realniji stav.Ovaj problem je za njega dakako dubinski: kako je moguće nakon velike cezurekonceptualne umetnosti sedamdesetih koja je kao vrhovni cilj objavila dematerijalizacijuumetničkog predmeta - i posle prave "rovovske borbe" vođene među zaraćenim stranamalokalnog akademizma, presahlog modernizma i uvek prisutnog pritiska tradicionalizam sjedne strane, a sa druge nove umetničke prakse i izolovanih, atomizovanih pojava na"drugoj liniji", pisati iz ugla radikalnih kritičkih pobornika konceptualizma. Razumljivo jeda za njih nije moglo biti govora o bilo kakvom "povratku", "obnavljanju" ili "ponavljanju"onda kada je ta epoha poslenje avangarde ovog veka ili "valjda poslednje utopije koju jeumetnost u svom okrilju mogla da odneguje" kako je Denegri rekao, problemski, jezički isemantički i vremenski zaokružila svoje delovanje. A zapravo prihvatiti jednu novu idrugačiju estetiku stvaralaštva karakteritičnog za nastupajuću umetnost osamdesetih godinakoja je znatni - dakle ne sav, deo vlastite prakse usmerila i konfrontirala prema prethodnojepohi? Ako se iz tog ugla gleda na ove dve Denegrijeve knjige, ona koja je prva izašlateorijski je bliža odgovorima na postavljene probleme a druga je kritički iskrenija.Iz istog razloga moralo bi se ukazati i na pogrešnu predstava u delu aktuelne likovnekritike kojoj i Denegri pripada, o beogradskom postmodernizmu u devedesetim, pa čak iosamdesetim godinama kome je ovim povodom on ispisao svojevrsni "rekvijem" (u knjizinazvan "Postkriptum za osamdesete") na više mesta određujući ga kao "završeno poglavlje","nepovratno prohujalo vreme", "definitivno minulu epohu" ... što je sve u okviru poznatekontroverzne teze o "moderni posle postmoderne", dakle o definitivno utvrđenom završetkujednog i nastupanju drugog fenomena u plastičkim umetnostima koju danas u svakoj prilicizastupaju novo (ili drugo) modernisti.Za zaključak treba istaći kako je dobro smišljen naslov ove najnovije knjige JešeDenegrija - "Fragmenti postmodernog pluralizma" kojim je pokazana zaista tačna slika