Vrhbosnensia (2011) 2 - KBF - Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo

Vrhbosnensia XV, 2 (2011.)po/u njemu (usp. Mudr 9,1; 1 Kor 8,6; Kol 1,16; Heb 1,2). 149 Ovakopomno razrađeni detalji govore da paradoksalni izostanak tvrdnje očovjekovoj ontološkoj usmjerenosti prema Bogu u 1,1-3 ne možemosmatrati slučajnim. 150Nadvladavanje paradoksa događa se tek činom utjelovljenja(1,14): prava narav stvorenja biva osvijetljena Logosom, koji tijelom(mesom) postade, i to u trenutku kad je uzviknuo dovršeno je (19,30)– tek tada se stvorenju otvorilo nebo i ono može ići prema puninionoga za što je određeno. 151 Prema H. Ridderbosu, ovdje imamoevanđelistovu aluziju na Izl 34 gdje se također spominje milost i istina.Za razliku od Pavlova suprotstavljanja Zakona i milosti, evanđelistIvan zauzima drugu perspektivu. Iako se u objavi Mojsiju Bog objaviokao milosrdan, Mojsije ga ipak nije mogao vidjeti (Izl 33,18-20), štooznačava da nije mogao objaviti puninu milosti Božje. Drugim riječima:Mojsijeva služba bila je posredovati objavu milosti Božje, dok Isus nijeposrednik nego uosobljena punina milosti. 152 Ta usporedba s Mojsijemističe jedinstvenost i apsolutnu narav dara milosti i istine koji su nastalipo Isusu Kristu: Logos je, putem svojega osobnoga povijesnog susretas čovječanstvom, omogućio kvalitativno viši odnos čovjeka s Bogomu odnosu na onaj temeljen na Starom zavjetu. 153 To će se ponajboljevidjeti u Iv 17 gdje, dolazeći iz područja enarhičnog communio s Ocem,Logos - Sin svijetu proširuje polje dijaloga s Ocem kako bi u nj uključiosve ljude. 154 To je krajnji domašaj identiteta koji označava sintagmadjeca Božja (1,12b).282149 Usp. Enrico GHEZZI, Come abbiamo ascoltato Giovanni, 117; Salvatore A. PANI-MOLLE, Lettura pastorale del Vangelo di Giovanni, 37.150 Prema Anthonyju J. KELLYJU – Francisu J. MOLONEYJU, Experiencing God, 35čovjekova bogousmjerenost mogla bi se u 1,1-3 izvesti iz Logosove bogousmjerenostiako je on izvor svih bića, pa stoga i genetički te unificirajući princip univerzuma.U tom smislu sama riječ uni-versum dala bi natuknuti da je sročen kaojedan stih, da se kreće u jednom smjeru. Međutim, to je još uvijek „indirektna“usmjerenost jer joj, za razliku od Logosove, nedostaje osobni pristanak čovjeka,koji treba biti verificiran po principu izloženom u 1,12-13.151 Usp. Anthony J. KELLY – Francis J. MOLONEY, Experiencing God, 38-39.152 Usp. Herman RIDDERBOS, The Gospel of John, 57-58. Warren CARTER, „The Prologueand John’s Gospel: Function, Symbol and the Definitive Word“, Journal forthe Study of the New Testament 39 (1990.), 35-58, ovdje 35-36, opaža da načinna koji proslov stavlja u odnos Isusa s Mojsijem i Zakonom odražava distancuod sinagogalnog zanimanja za predaje o nebeskim vizijama Abrahama, Mojsijai Izaije, kako ih donose 2 Baruhova, 1 Enohova te 4 Ezrina Knjiga.153 Usp. William BONNEY, Caused to Believe, 52.154 Usp. Anthony J. KELLY – Francis J. MOLONEY, Experiencing God, 36.