zbornik radova (.pdf 11,5 MB) - Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti

Službenici Policijske uprave splitsko dalmatinske ( dalje PU ) i mjesno nadležnih Policijskih postajaaktivni su članovi Vijeća za prevenciju [4]. Svojim radom u Vijeću, predstavnici policije postaju inajbolji oblik izravne komunikacije lokalne zajednice sa službom čija je temeljna zadaća zaštitaživota i imovine [15] . Kao partnerska potpora u radu županijskog Odbora za sigurnost, u PU djelujespecijalizirani Odjel prevencije(dalje Odjel). Jedna od zadaća Odjela, prikupljanje je i potporarazmjeni dobre lokalne prakse.Komparativna i sadržajna analiza u Odjelu prikupljenih materijala, nastalih na osnovi planiranja,organizacije i aktivnosti Vijeća od 2011.god, uz sve dobre strane partnerskog umrežavanja, pokazalaje prisutnost nedostataka i nedosljednosti za koje je praksa potvrdila odlučujući negativan utjecaj kodocjene rada Vijeća. Negativan imidž značajno utječe na motivaciju partnera za dugoročnu, usmjerenusuradnju.Promatrajući na opisani način praksu partnera u Vijeću, analizirajući aktivnosti kroz temeljne funkcijemenadžmenta i napose definiciju voñenja kao faze menadžmenta u kojoj je potrebno da se svi akteriprocesa rada usmjere prema željenom cilju [2], nužnim se izdvaja jasno definirati ulogugradonačelnika – predsjednika Vijeća.Naime, aktualni hrvatski model u najvećem broju primjera, kao prihvaćenu praksu definiraobjedinjenu ulogu čelnika lokalne samouprave i predsjednika Vijeća [6].Prihvaćanjem potrebe za lokalnim partnerstvom, nakon faze formiranja Vijeća u kojem kroz ključneljude participiraju društvene institucije različitih nadležnosti, Vijeće zajednici mora jasno predstavitistrategiju, ciljeve kao i način na koji će se ciljevi ostvariti [13].Kritička analiza iskustava u ŽSD ukazuje na nedostatak znanja o partnerskom radu i voñenju ovakvih,uvijek heterogenih skupina. Predstavnici institucija – partnera, u pravilu su najviši formalni autoriteti usvojoj sredini, otežano funkcioniraju u okruženju horizontalne izjednačenosti postavljajući se napozicije obrane „svoje baze“. Često prisutan problem je nerazumijevanje potrebe da se znanja ivještine podjele i smisleno koriste u ostvarenju zajedničkog cilja.Nedostatak literature na hrvatskom jeziku i nepostojanje sustava izobrazbe praktičara prevencije ulokalnoj zajednici, zapreka je kvalitetnoj pripremi kod formiranja partnerstva. Opisani problem utječe ina kasniji rad Vijeća i uzrokuje čestu pojavu pasivnog partnerstva sa nejasnim ciljevima, kojademotivira partnere i preduvjet je negativne ocjene javnosti [10].Cilj je u radu opisati dobra i loša iskustva partnera u Vijećima za prevenciju na razini ŽSD te sastavitilistu alata na raspolaganju predsjedniku/gradonačelniku kod uspostave i održavanja interpersonalnihodnosa te motivacije partnera.Uz opisnu ocjenu aktualne prakse ŽSD, u radu je predstavljen i model voñenja Vijeća za prevencijukriminaliteta u Gradu Solinu [20], osnovanom 2007. godine.Kod obrade dostupnih materijala iz kojih se očituje funkcija voñenja naglasak je na uspostavuinterpersonalnih odnosa i motivaciju partnera [12] kao ključne segmente voñenja interdisciplinarnogtijela kakvo je Vijeće za prevenciju kriminaliteta.Kao rezultat aktivnosti, solinsko Vijeće za prevenciju kriminaliteta je na poziv organizatorapredstavljeno na konferencijama u Zagrebu, rujan 2009., Policijska akademija – „Prevencija ulokalnoj zajednici“, kao i u travnju 2010, „Sigurnost gradova - 2010“.U 2011. održan je u Zagrebu i Prvi forum za urbanu sigurnost. Organizatori iz Udruge hrvatskihmenadžera sigurnosti, pozvali su kao partnera – predavača, predsjednika i tajnika solinskog Vijeća.Vijeće je i suorganizator konferencije u Solinu, travanj 2012. – „Sigurnost gradova 2012.“.Predsjednik i tajnik Vijeća predstavili su tom prilikom „Strategiju razvoja prevencije kriminaliteta iunaprjeñenje sigurnosti kao kvalitete u zajednici 2012. – 2014.“ [19].Nakon godinu dana provedbe, na konferenciji „ Sigurnost gradova 2013.“, 21. ožujka 2013. u Opatiji,solinska Strategija je temeljem provedenog natječaja uvrštena na listu primjera dobre, održive prakse.474M&S 8(2013)