zbornik radova (.pdf 11,5 MB) - Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti

Verbalna komunikacijaKod verbalnog komuniciranja osnovni je oblik prirodni jezik koji dijelimo na usmeno i pismenokomuniciranje. Usmena komunikacija su izgovorene riječi, gdje nakon osmosatnog radnog danazaposlenik izgovori cca 2000 riječi ili usmenih poruka. Oblici usmene komunikacije su govori,razgovori, prezentacije, rasprave licem u lice, sastanci i telefonski razgovori. Danas ljudi usmenokomuniciraju od 50% do 90% svog vremena. To je najbolji način za sklapanje poslova, prijateljstva ikompromisa čime se poboljšava organizacijska klima. Glavni nedostatak takvog oblika komunikacijejavlja se u slučajevima kad poruke ili informacije moraju preći više instanci, pri čemu dolazi doiskrivljenja istih.Za razliku od usmene komunikacije, kod pismenog komuniciranja sve se odvija putem odgovarajućihmedija: tekst, tablica, grafikon, slika, poslovna pisma, brzojav, službene bilješke, zapisnik, izvještaj,uputa, priručnik, oglas, plakat, bilten, elektronička pošta i sl. Nedostatak pisane interpersonalnekomunikacije u današnje doba je oduzimanje vremena i nedostatak povratne informacija (feedback).Prednosti ovakvog komuniciranja su informacije koje se mogu više puta pročitati i lako su dokazive,daju preglednost i veću izražajnost u odnosu na govornu poruku.Pismena komunikacija razvijena je u velikim poslovnim organizacijama gdje se komuniciranje odvijaputem hijerarhijskih ljestvica, pravila i procedura. [4]Prepreke u interpersonalnoj komunikacijiKomuniciranje je proces gdje postoje brojne pogrešno interpretirane poruke, stoga valja dobroorganizirati i eliminirati ili minimalizirati pogreške u porukama koje se žele prenijeti. Takav procesprijenosa poruka može se prikazati na modelima emiter-receptor. Radi se o komunikaciji kada jednaosoba (emiter) želi prenijeti mišljenje, ideje, činjenice i stavove, drugoj osobi ili više njih (receptor). Utom slučaju emiter je izvor informacija, a receptor je onaj koji razumije, prima i dekodira informacijuu prihvatljiv i razumljiv oblik.Interpersonalni stil komuniciranja podrazumijeva i način na koji se voña odnosi prema drugimzaposlenicima u procesu komuniciranja. Voñe pri tome svakodnevno primjenjuju efektivnu iinterpersonalnu komunikaciju, osiguravaju razumljive informacije, daju uloge i instrukcije, s naporomuvjeravaju ostale sudionike komunikacije da ih prihvate i djeluju, što bitno utječe na rezultate koji sežele postići.Prepreke pri interpersonalnoj komunikaciji se obično javljaju na individualnoj razini. Prvenstveno seto odnosi na emocije, predrasude i različite percepcije pojedinaca, bilo da je riječ o predrasudama oemotivnom stanju pošiljatelja ili primatelja poruke u trenutku slanja iste, bilo o predrasudama zbogspola, dobi, vjerske pripadnosti i slično, a problematika se javlja u stavu različite percepcije,selektivnog slušanja i sl.Poslovna organizacija je zajednica dvoje ili više ljudi koji imaju oblik, elemente, funkciju, strukturu iposlovne ciljeve. Sve to ukazuje na interpersonalnu prirodu poslovne organizacije. Svi zaposleniciuspostavljaju odnose, formalne, neformalne i samim time ostvaruju interpersonalnu komunikaciju ireakcije koji prožimaju sve vitalne dijelove poslovne organizacije i zaposlenih, a dio su aktivnostivodstava, kojemu je zadatak da održava akciju i reakciju izmeñu svih sudionika interpersonalnekomunikacije, unutar i izvan poslovne organizacije.[4]S obzirom na interpersonalni odnos unutar poslovne organizacije razlikujemo dvije vrste kontinuma.Na jednoj strani se nalaze personalni-pozitivni, a na drugoj personalni-negativni interpersonalniodnosi. Prvi su odnosi onih koji se meñusobno poznaju, uzajamno se respektiraju i imaju zajedničkesklonosti te uživaju u meñusobnoj reakciji. Drugi su odnosi u slučaju kada se osobe ne vole, nemajuzajednički respekt niti ne uživaju u meñusobnoj interakciji. Izmeñu prvih i drugih nalaze se nepristrani(objektivni) odnosi koji su meñusobno usmjereni na postizanje postavljenih ciljeva gdje je interakcijausmjerena na posao, a ne na ljude. Sva tri takva odnosa su formalna i usmjerena na zadatak (taskdirected).Najznačajniji zadatak interpersonalne komunikacije je da ljudi komuniciraju i rade „jedni s drugima“,a ne „jedni drugima“. To se naziva aktivnost, pri čemu se polazi od toga da je komunikacija bez obzirada je interpersonalna ili masovna, poput igre gdje potez svakog igrača utječe na poteze drugih igrača,odnosno da rade zajednički.Još jedan oblik interpersonalne komunikacije je persuazija (uvjeravanje), što znači da neka osoba uvezi neke teme pokušava promijeniti mišljenja osjećaje i ponašanje drugih. Persuazija ne uključujespontana, skriptirana i planirana ponašanja, ali uključuje povratne veze, interakciju i koheraciju. [4]M&S 8(2013) 335