zbornik radova (.pdf 11,5 MB) - Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti

Religijsko gledište naglašava miroljubivost, sklad i plahost. Crkvene doktrine su najvećim dijelomprije zagovarale prihvaćanje, nego argument. Ovo se može pokazati na primjeru rimokatoličke crkve.Prema njezinu vjerovanju, kada Papa službeno govori (ex cathedra) o religijskim stvarima, on jenepogrešiv. Ovakva je dogma odvraćala od sumnje u učenju rimokatoličke crkve.Treba li nas iznenaditi to da tradicionalno gledište o sukobu i dalje dobiva široku potporu? Poñimosada dalje od definicije i filozofije kako bismo opisali i analizirali razvojni proces koji dovodi dokonfliktnih situacija, odnosno konfliktnih ishoda [8].PROCESNE FAZE SUKOBAO konfliktnom se procesu može razmišljati kao da prolazi kroz četiri faze: moguća oporba, spoznaja ipersonalizacija, ponašanje i ishodi.Faza I. – Moguća oporbaPrvi je korak u procesu konflikta prisutnost uvjeta koji stvaraju prilike za pojavu sukoba. Oni nemoraju izravno dovesti do sukoba, ali je jedan od tih uvjeta potreban da bi se pojavio sukob.Jednostavnosti radi, ovi se uvjeti (na koje se takoñer može gledati kao na uzroke ili izvore sukoba)mogu sažeti tri opće kategorije: komunikacija, struktura i osobne varijable.Komunikacijski izvor predstavlja one suprotne snage koje se javljaju iz semantičkih teškoća,nesporazuma i „buke“ u komunikacijskim kanalima. Veliki dio ove rasprave može se povezati s našimnapomenama o komunikaciji i komunikacijskim mrežama.Jedan od glavnih mitova koji većina nas nosi u sebi jest da slaba komunikacija donosi sukob. Ovakavzaključak nije nerazuman, ako se uzme u obzir vrijeme koje svatko od nas provede u komunikaciji.Pregled istraživanja pokazuje da su semantičke teškoće, nedovoljna razmjena informacija i buka ukomunikacijskom kanalu prepreke u komuniciranju i potencijalni prethodni uvjeti za nastanak sukoba.U kontekstu ovog rada, izraz struktura se koristi kako bi uključili varijable kao što su veličina: stupanjrutinizacije, specijalizacije i standardizacije zadataka koji se dodjeljuju pripadnicima skupine. Zatimmoramo razmotriti heterogenost pripadnika grupe, stilove vodstva, sustav nagrañivanja i stupanjzavisnosti meñu skupinama [2].Istraživanja pokazuju da veličina i specijalizacija djeluju kao sile koje potiču sukob. Što je skupinaveća i što su njezine aktivnosti specijaliziranije, to je veća vjerojatnost za pojavu sukoba. Postoje ineki nagovještaji da kruti stil vodstva povećava mogućnost za pojavu sukoba.Najvažnije su osobne varijable individualni sustavi vrijednosti, te individualne osebujnosti i razlike.Istraživanja su pokazala da odreñeni tipovi osobnosti – primjerice, pojedinci koji su veomaautoritativni, dogmatični i ne cijene suradnike – dovode do sukoba.Faza II. - Spoznaja i personalizacijaAko uvjeti navedeni u fazi I. potiču frustraciju, tada mogućnost za suprotstavljanje ulazi u drugufazu. Prethodni uvjeti mogu dovesti do sukoba samo ako su jedna ili više strana pogoñene sukobom iako su ga spoznale.Kao što smo u našoj definiciji sukoba napomenuli, potrebna je percepcija. Stoga, jedna ili više stranamoraju biti svjesne postojanja prethodnih uvjeta. Meñutim, zato što je konflikt opažen ne znači da ćebiti i doveden do personalne razine. Možete biti svjesni toga da ste vi i vaš kolega na poslu u neslozi.Ipak, to vas ne mora učiniti napetim ili zastrašiti i ne mora utjecati na vaše osjećaje prema tomsuradniku. To je upravo ona razina na kojoj se konflikt osjeća, na kojoj pojedinci postaju emocionalnoinvolvirani, kad strane osjećaju tjeskobu, napetost, frustraciju ili neprijateljstvo [5].322M&S 8(2013)