zbornik radova (.pdf 11,5 MB) - Hrvatsko društvo inženjera sigurnosti

posljedice i povodi se za time da je konačna odluka ona koja proizvodi najviše dobrobiti i najmanještete pri čemu je moralno ispravno postupanje ono koje osigurava najviše dobra za najveći brojuključenih strana- interesnih dionika. Drugi pristup etici temelji se na usmjeravanje na pojedinčevaprava izbora. Naime, prema pristupu preko prava ono što ljudska bića čini drukčijima od drugih stvarije to da oni imaju svoje dostojanstvo utemeljenona njihovoj sposobnosti slobe izbora, slobode da učinesa svojim životom što žele i posjeduju temeljno moralno pravo poštivati te slobodne izbore drugih.Prema toj filozofiji ljudima se ne smije manipulirati jer je svaki čovjek entitet za sebe pa ga se nesmije korstiti kao sredstvo za vlastite ciljeve. Druga prava koja se koriste kao vidici za ovo temeljnopravo da se prema nama odnose onako kako smo sami izabrali uvažavajući naše dostojanstvo. Onauključuju pravo na istinu i informiranosti o stvarima koje relevantno utječu na naše izbore, pravo naprivatnost, pravo da nam se naudi i pravo na poštivanje ugovora. Prilikom odluke da li je nekopostupanje moralno okrećemo se tome da li ono krši nečija prava. Kako to kaže Kant [4], ljudi imajurazličita shvaćanja o empirijskoj svrsi sreće i o tome od čega se ona sastoji, tako da se njihova volja,ukoliko se radi o sreći, ne može podvesti ni pod kakvo zajedničko načelo pa tako ni pod neki vanjskizakon koji bi bio uskladu sa svačijom slobodom. Prilikom naših izbora trebamo paziti da drugima neuzimamo pravo na slobodu izbora jer prava sa druge strane uzrokuju dužnosti uvažavanja tih prava odstrane drugih. Pristup pravde (engl. jusitce) i pravednosti (engl. fairness) temelji se na pitanju tretira liodreñeno djelovanje sve na isti način ili pak neke favorizira odnosno, da li nekoga diskrimira?Ukratko, da li je djelovanje pravedno u odnosu na sve? Pristup putem općeg dobra pretpostavlja da ježivot u zajednici dobro samo za sebe te da moramo doprinjeti tom općem dobru. Iz ovog slijedi dadruštvene politike, organizacije i sustavi, institucije i okoliš budu na dobrobit svima koji o njima ovise.Teoretičar John Rawls u svojoj knjizi „A Theory of Justice“ [5] tvrdi da je moguće definirati skupprimarnih dobara koje žele sve osobe, kakvima god se mogle pokazati njihove vlastite koncepcijedobra, i koja su neovisna o bilo kakvim posebnim pretpostavkama o ljudskoj prirodi. Sve racionalneosobe imaju neki životni plan, neku ideju o tome što bi htjele biti ili što bi željele postići u životu, iideju o svojoj vlastitoj prirodi, osobnosti i svrhama. U pluralističkom društvu ti će životni planovi bitirazličiti i nesumjerljivi. No to ne znači da ne možemo postići sporazum o tumačenju nekih dobara čaki u radikalno moralno pluralističkom društvu. Taj je sporazum ono što Rawls definira „mršavom“teorijom dobra i sastoji se od onog niza dobara koja će biti potrebna svakoj racionalnoj osobi da bimogla stvoriti i izvesti svoj životni plan. Ta primarna dobra su nešto što se temelji na izvršavanjufunkcije općeg dobra institucija, organizacija, korporacija i države. Pristup preko kreposti/vrlinatemelji se na pretpostavci da postoje odreñeni ideali kojima trebamo težiti, a koji istovremenoosiguravaju potpuni razvoj naše čovječnosti. Temelj ove teorije etike potiče još od Aristotela injegovog djela Nikomahova etika. On opisuje kakve kvalitete trebaju imati državnici i voñe te se etikatreba temeljiti na odreñenim vrlinama ljudi. Ljudske kreposti su čvrsti stavovi, stalna raspoloženja,trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovjedaju našim strastima i upravljajunašim vladanjem po razumu i vjeri [6] . Krepostan je onaj čovjek koji slobodno čini dobro. Koristećipristup preko kreposti onaj koji djeluje postavlja si pitanja kakva bi osoba trebao biti, što ćepromovirati razvoj njegova karatkera kao i dobrobiti zajednice u kojoj živi. Svaki od ovih petiznesenih pristupa može nam pomoći koji standardi ponašanja smatraju etičnima. Meñutim, mi se nemoramo složiti oko toga što je to npr. opće dobro ili koje su vrline presudne za donošenje etičkihsudova. Isto tako ne moramo se slagati oko sadržaja toga što su temeljna prava mada su onakodificirana u nekim dokumentima kao što je Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih narodaili Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temljenih sloboda. Drugi je problem što različitipristupi daju ponekad različite odgovore na pitanje što je etično. Meñutim, uvažavanjem različitihpristupa ipak se dolazi do sličnih odgovora. Okvir za donošenje etičkih odluka stoga je propitivanjeniza pitanja, a odvija se u nekoliko faza : 1. Faza Prepoznavanje etičkog problema: Da li ova odluka ilisituacija može naštetiti nekome ili nekoj grupi? Da li ova odluka sadrži izbor izmeñu dobre i lošealternative ili moguće izmeñu dva dobra ili izmeñu dva loša izobra? Da li se radi više o tome da li jenešto legalno ili da li je nešto efikasno? Ako da, kako? 2. Faza: Prikupljanje činjenica: Koje surelevantne činjenice o slučaju? Što je poznato? Što više mogu saznati o situiaciji? Znam li dovoljno danapravim odluku? Koji su pojedinci i grupe involvirani u ishodu odluke? Da li su nečiji interesi važnijii zašto? Koje su mogućnosti za djelovanje? Da li su konzultirani svi relevantni ljudi i grupe? Da li samidentificirao kreativne mogućnosti? 3. Faza: Procjena alternativa: Koja će alternativa predstavljatinajviše dobra a pričnjivati najmanje štete (utilitaristički pristup)? Koja opcija najbolje uvažava pravasvih koji su involvirani (pristup prava)? Koja opcija ljude tretira jednako ili proporcionalno? (pristuppravednosti)? Koja opcija najbolje služi društvu kao cjelini, ne samo nekim članovima društva (pristupM&S 8(2013) 229