Dopisna teologija

6/NZ2-4Ne ostavljajte ga u kutu kao kakva dosadnjakovića; ne tjerajte ga šakama izvašeg klana; ne dozvolite da čeka u nekom kutu u parku;ne isključujte ga iz svojih razgovora;ne šaljite ga za stol homoseksualaca u klubu;ne pričajte viceve njemu iza leđa;On trpi. Kao i vi. Još mnogo više.On strpljivo čeka na vas pred vratima blagdana na koji on nema pristupa.Pred vratima nekog bara u koji ga niste htjeli pozvati da nešto popije.Pred vratima kina.Pred vratima vašeg srca čeka uvijek neki momak, mlad, s izlizanim trapericamai tamnocrvenom košuljom,s bistrim prijateljskim očima, razbarušenom crnom kosom.To je Krist koji čeka na vas, uvijek. To je Krist koji uvijek čeka,da idete s njime.Usporedite s ovim tekstom Fil 2,7-8!Riječ poslušnost (Fil 2,12-18) temeljna je riječ u narednim opomenama. Poslušnost je riječ spasenja kojuposreduje i prenosi Pavao. On se brine za to da se spasenje više ne izgubi, jer Bog i danas hoće slobodnuodluku i odgovor čovjeka na svoju ponudu spasenja.Treba sa strahom i trepetom raditi oko spasenja. U dvostruku smislu. Kako se lako podlegne mišljenju:moje su ovčice na sigurnom; ja sam kršten, krizman, možda još i kršćanski vjenčan. - Što se tu još moželoše dogoditi?! Čovjek uopće ne opaža da Bog traži živo proživljavanje vjere u brizi i odgovornosti zabraću i sestre, koji se moraju dokazati u zlu svijetu (rr. 14-16).I kako se često ima osjećaj da Bog od nas traži previše ako mu se čovjek prepusti. U određenimokolnostima Bog može od nas više tražiti nego što mi i slutimo, nego što "naša dobra volja" želi priznati.Da u takvim prilikama ne svršimo u mrmljanju i oklijevanju kao što se dogodilo Izraelu na putu krozpustinju, potrebni su nam posebni Božji darovi, koje moramo izmoliti (r. 13). Životnost kršćanskezajednice, kako je slika Pavao, ne pozna nijemoga hoda bezličnoga stada 20. stoljeća.2.2.4 Planovi - upozorenja - zahvala (Fil 2,19 -4,20)Preporučamo da se naredni tekstovi čitaju pozorno. Fil 2,19-30 nam pokazuje, kako je Pavao zahvalanza ljudsku vjernost. Ono što on kaže o Timoteju i Epafroditu mora ući u obrazovni program svih(crkvenih) namještenika i suradnika.Čini se da mi svoju brigu za spas svijeta brinemo putem papira. Umjesto da se brinemo za svoga susjeda,u najboljem smo slučaju još raznositelji novina i okružnica. Za Isusovu stvar može se brinuti samo onajtko ima iste misli i osjećaje kao i Krist Isus.Radost pomiješana sa suzama odgovara često trijeznoj procjeni naše situacije. U prvom redu nije nikadpuno onih koji se smatraju odgovornima za Isusovu stvar, a među onim malobrojnima vlada opet čestopodijeljenost (Fil 3,1 -4,9).U Filipima opet dolaze na površinu Židovi koji se pozivlju na židovski Zakon i svoje svetkovine. Njih netreba štedjeti. Pavao se pri tome može pozvati na svoj način života. To on ne čini samo smjerajući nasvoju židovsku prošlost, nego naprotiv u sigurnosti da je živio vjerno svom pozivu: "Braćo!Nasljedovatelji moji budite, i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama" (Fil 3,17). Stari jesavez za Pavla prošao. Sve ima svoju vrijednost samo ako se Krist zadobije.Pozivi na radost, jedinstvo, na hrabrost i uz to mnogostruki pozdravi i preporuke čine 3. i 4. poglavljeprilično necjelovitim. Zbog toga mnogi misle da su u ovim tekstovima spojena razna Pavlova pisma.6

7/NZ2-4Zapazimo u tim poglavljima kako su braća po vjeri neopisivo iskreno zabrinuti jedni za druge. Tu nemarubnih i središnjih kršćana, nego su to ljudi koje djelotvorno povezuje vez Kristove ljubavi. Pavao jenajčešće imao pratioce na svojim putovanjima. On nije tako osamljen. Pa ipak dirljivo je kako sezajednica u Filipima brine za njega. On sa zahvalnošću prima sve što je izraženo kroz materijalnedarove: ljubav za ljubav. A takav odnos jest znak ljubavi Božje. Tu ona postaje konkretnom u Pavlovutrenutnom položaju. Stoga zahvalnost pripada u prvom redu Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista.2.3. Zaglavak poslanice (Fil 4,21-23)Ako je poslanica kako smo rekli na početku, napisana u Efezu, onda kršćani iz Efeza pozdravljajukršćane u Filipima. Ima ih sigurno koji se međusobno poznaju. A sve ih povezuje međusobna svijest daih je Krist sve otkupio. Oni se nalaze u dijaspori. A to stvara osjećaj međusobne pripadnosti izajedničkog nastojanja.Kršćani iz careva dvora jesu carski robovi. U to je vrijeme sasvim moguće da su članovi carske obitelji uRimu. Bili su u službi carske administracije. Neki su od njih kršćani. Oni Pavlu omogućuju dodir sljudima u gradu. Pozdrav svakom svetom u Kristu Isusu (Fil 4,21) daje naslutiti da je poslanica kružilaokolo i bila široko poznata u različitim kršćanskim zajednicama.C. POSLANICA FILEMONUVJERA LJUBAVLJU DJELOTVORNA1. UVODOvo je jedino sačuvano privatno pismo apostola Pavla. Pisano iz tamnice, upućeno je jednom bogatomkršćaninu u Kolosi. Pošiljalac je vjerojatno u Efezu u tamnici. Možda i u Rimu. O mjestu ovisi i vrijemepisanja: poslanica je vjerojatno napisana pred kraj pedesetih godina. U Filemonovoj kući okuplja sekršćanska zajednica. Ondje treba da se pročita ovo pismo (usp. Kol 4,9 i 4,16). Pavao pod pratnjomstražara prolazi gradskim ulicama. Dozvoljeno mu je malo slobode. Sreće ga neki zapušteni mladić. Toje lice već negdje vidio. Onezim, rob iz Kolose u Maloj Aziji, pobjegao je od svoga gospodara. Boji sekazne i stoga se skriva tu u gradu. Apostol Pavao zauzima se za Onezima. Onezim se obraća. A nakontoga Pavao ga šalje natrag njegovu gospodaru. Pismo treba opet da sve sredi.2. PROZOR U ŽIVOT KRŠĆANSKE ZAJEDNICEPreko ovoga po sebi "bezvrijednoga" pisma saznajemo dosta toga što nas danas ne samo zanima negonam možda pokazuje i pravi put.2.1 Što saznajemo o sastavu prvih kršćanskih zajednica?Pavao naziva Timoteja, Filemona i Onezima braćom; Apiju, Filemonovu ženu sestrom. To nije kao unašim duhovnim krugovima, gdje oznaka "subrat" ne znači mnogo; ovdje odgovara pravim obiteljskimodnosima među kršćanima.Tu su razvijeni osobni odnosi, mogući u maloj grupi. Filemon ima u svojoj kući malu zajednicu. On jesvoju kuću stavio na raspolaganje kršćanima. Svojim dobrima pomaže kršćanima u njihovim nevoljama(usp. r. 2 i 7). Arhip, zvani suborac, očito je "duhovni vođa" kućne zajednice. Ne znamo koliko se osobaskupljalo u Filemona. Oni su pokušavali živjeti praktično kršćanstvo. Međusobno se poznaju; nema tuanonimne mase.7

8/NZ2-4Sigurno, još ne postoji pravni poredak u zajednici, nego samo praktična podjela služba premasposobnostima. Karizma, svakom vlastit dar, određuje zadaću u zajednici. Sve su osobe "iz mjesta" iimaju zaduženje u zajednici.Mi bismo to danas nazvali bazičnom zajednicom. Možda će to samo zaboljeti ponekog župnika snepreglednim brojem članova zajednice. Ali dobro je o tome govoriti jer se čini da naši neboderi i velikečetvrti mogu postati pristupačne za kršćanstvo samo povratkom na praksu Pracrkve.2.2 Onezimovo krštenje nije samo lijep običaj s uspomenom na crkveni naukU Pavlovim očima ono je zbiljsko novo rođenje. A i Pavao se osjeća Onezimovim ocem. Rob postajebratom i uključen je u Apostolovu ljubav, a prema tome i u ljubav zajednice u Kolosi, u Filemonovojkući. Premda Pavao poštuje društveni poredak svoga vremena, Onezim je uzdignut na viši stupanj iprema njemu je sada uspostavljen bratski odnos. Robovlasnik je upozoren da odustane od kažnjavanja.Tako je praktički prevladano robovsko stanje, premda će još dugo čekati na promjenu društvenihstruktura. Filemon mora promijeniti način mišljenja: on mora Onezima prihvatiti kao brata i na ljudskomplanu, i pred Gospodinom. Tako je po Kristu svatko uzdignut na viši stupanj, a u životu kršćana nemaviše slobodnih i neslobodnih, nema više robova i gospodara (usp. Gal 3,28). To sve uzrokuje krštenje,koje je najodlučniji događaj u kršćanskom životu. Budući da je Onezim krštenik, svet, i da pripadaKristu, mijenja se i njegov težak položaj. On je član Saveza ljubavi. Tako zbiljnost izgleda ovako:Gospodar - rob, siromah - bogataš, poduzetnik - radnik, vladar - podložnik, muž - žena, svi su oni braća isestre. To je Kristovo djelo.Za razmišljanje: - Odredite uloge osoba koje se ovdje sretaju.- U kojim točkama možete iz svoga kršćanskog života navesti slično ponašanje?- Koje teoretske i praktične zaključke povlačite iz ovoga Pavlova pisama?- Kakve poteškoće očekujete?- Koje korake možete odmah poduzeti?D. POSLANICA KOLOŠANIMAKRISTOVO OTAJSTVO1. UVODU pregledu novozavjetnih spisa (kronološka tablica, v. Novi zavjet I, 1. pismo, str. 7) smjestili smoPoslanicu Kološanima nakon godine 90. To može zvučati neuvjerljivo kad se pročita početak poslanice ipodatak u Kol 4,18 da je Pavao svojeručno potpisao poslanicu. Kolosa je mali gradić istočno od Efeza uMaloj Aziji. Pavao tu zajednicu nije ni utemeljio ni vidio. Njegov je učenik Epafra onamo doniokršćanstvo. Pitanje autorstva Poslanice Kološanima postavlja se prije svega zbog činjenice da njenrječnik ne odgovara Pavlu. Ta činjenica je očita u grčkom izvorniku Poslanice. Put do novijih rješenjemoramo preskočiti. Odmah ćemo navesti rezultate istraživanja: Poslanica je vjerojatno upućena iz nekogazijskog središta (Efez) zajednici u Kolosi. Pisac je dobro poznavao Pavlovu kristologiju i nastojao jezajednicu utvrditi u Radosnoj vijesti. Oni koji ne smatraju Pavla posljednjim autorom, upozoravaju nausku srodnost s Poslanicom Efežanima. Usp.Ef 6,21 sl s Kol 4,7 slEf 5,19 - 6,9 s Kol 3,16 - 4,1Ef 6,18-20 s Kol 4,2-4 itd.Tako je sukladna gotovo trećina teksta.Oni koji poslanicu pripisuju apostolu Pavlu, uspoređuju je s poslanicom Filemonu, gdje su pozdraviupućeni istim naslovnicima. U tom bi slučaju Poslanica bila napisana između 61. i 63. godine, za8

9/NZ2-4vrijeme Pavlova rimskog sužanjstva. Pavao bi onda u svako slučaju, u odnosu na svoje prijašnjeposlanice, prihvatio novi način izražavanja.Poslanica razvija misterij Krista, koji je sve u svemu: Po njemu i s njime i u njemu tebi Bogu, Ocusvemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava - sada i u vijeke!2. STRUKTURA POSLANICE2.1 Naslov i pozdrav (Kol 1,1-2)2.2 Tekst poslanice (Kol 1,3 -4,6)- Kristov misterij (Kol 1,3 - 2,23)- Smjernice za život kršćanske zajednice (Kol 3,1 - 4,6)2.3 Završetak poslanice s vijestima o Apostolovoj sudbini, imenima onih koji šalju pozdrave i onihkoji ih primaju, s vlastoručnim Apostolovim pozdravom i blagoslovom (4,7-18).3. TUMAČENJE POSLANICE3.1 Naslov i pozdrav (Kol 1,1-2)Pojam apostola proširen je na sve koji su preuzeli poslanje i dužnost prvotnih apostola. Tako je toostalo do današnjeg dana. Tko god se smatra apostolom mora biti pozvan voljom Isusa Krista. Tako iTimotej ima udjela u apostolskoj službi. Vjera se posvema temelji na osobi Isusa Krista. Ona se još neodnosi u prvom redu na neku istinu, nego na osobu; kršćani vjeruju NJEMU, Krist je posrednik mira uodnosu prema Ocu (prihvaćanje, opravdanje).3.2 Kristovo otajstvo (Kol 1,3 - 2,23)Ovaj dio izlaže poruku koju je Epafra (1,7) posredovao Kološanima.3.2.1 Zahvalnost u molitvi (Kol 1,3-8)Prihvaćanje Kristove poruke nikada ne počiva na ljudskim moćima, nego je rezultat djelovanjaBožjega duha. To postaje očito ako se pogleda natrag na početke koje kršćanske zajednice. Stogazajednica u molitvi zajedno s autorom Poslanice zahvalno slavi Božju ljubav.Zadatak: - Nađite što pozitivno možete reći za svoju župnu zajednicu i pokušajte formulirati zahvalnumolitvu.3.2.2 Djelotvorna molitva (Kol 1,9-12)Zajednica vjernika ne smije postati "statična". Ona mora ostati živa i uvijek sve dublje uranjati uKristovo otajstvo. To je u konačnici i opet dar i treba ga izmoliti, pri čemu se svatko mora brinuti zabraću i sestre.3.2.3 Kristovo otajstvo: On je slika Božja (Kol 1,13-23)I u ovu je poslanicu ušao jedan himan prve Crkve. Uvodni reci (13 i 14) opisuju spasenjsko djelo IsusaKrista. Na pozadini ljudske podložnosti moćima tame sjaji ljubav Isusa Krista. Kristovo svjetlo osjeća seu oslobođenju od grijeha.Reci 15-17 izlažu Kristov misterij. Kološanima treba i riječ upute. U njih je postojala težnja dapojedine dijelove stvorenja pripišu demonskim silama (usp. Kol 2,8 ssl). Na taj način dovodili su upitanje sveobuhvatnu uzvišenost Krista, po kome je sve stvoreno (r. 16). Prilično je teško prihvatitiizričaj vjere po kome je Krist vidljiva slika Boga nevidljivog. Tko je sudio samo po vanjštini, vidio je unjemu samo čovjeka Isusa (usp. Fil 2,7). Stoga je ovdje naglašeno da je Krist početak i cilj svegastvorenja: vidljiva i nevidljiva zbiljnosti. Zatim su nabrojeni neki stupnjevi nevidljivih moći potadašnjem shvaćanju. Te moći stoje u službi Boga i ne mogu djelovati na štetu ljudima. Mi kršćani9

11/NZ2-4čina koji proizlaze iz njega. Biti kršćanin ima posljedice na svim područjima života. Put obraćenja jestmukotrpni put trajnog obraćenja. On mijenja i društvenu strukture, jer ljubav mijenja sve.Za razmišljanje: - Što vam kaže Pavao u tzv. “Kršćanskom obiteljskom pravilniku” (Kol 3,18 -4,1)?- S čime se slažete, što ne prihvaćate?- Koliko Vam pomaže dosadašnji uvod u rad s tekstovima Pisma da možete ovomjesto protumačiti?- Što mislite o važnosti, obliku i mogućnosti prozbene molitve (privatno ili u molitvivjernika na misi) pošto ste pročitali Kol 4,2-6?- Potražite riječi i rečenice iz poslanice Kološanima, koje vam se čine tako važnima daih treba naučiti naizust!3.4. Zaglavak poslanice (Kol 4,7-18)Dva su glasnika kršćanima u Kolosi donijela vijest o sudbini Apostola. Ta osobna priopćenja smatrajuse važnima. Pojačavaju molitve, čine je konkretnijom i ustrajnijom. To se i danas njeguje u aktivnimskupinama. Preporuke i pozdravi izbijaju iz stvarnoga osjećaja jednih prema drugima. Aristarh (Dj19,29) iz Soluna vjerojatno je dragovoljno s Pavlom zajedno u sužanjstvu.Redak 16. ukazuje nam na običaj da poslanice kao okružnice idu od jedne zajednice do druge. Tusaznajemo i za neku poslanicu Laodiceji, koju ne poznajemo.Mjesto i povod čitanje takve poslanice bila je, jasno, služba Božja. Apostol još jednom pozivlje namolitvu (spominjite se mojih okova) i želi milost Božju, bez koje kršćanska zajednica ne može opstati.E. POSLANICA EFEŽANIMAOTAJSTVO SPASENJA I CRKVE1. UVODPoslanica Efežanima sadrži nekoliko neobičnosti:- Poslanica nosi obilježja teološkog traktata o Crkvi. Ostaje dojam da pisac ne poznaje zajednicu.- Pavao je bio sa zajednicom u Efezu vrlo duboko povezan. Kako joj je onda napisao tako neosobnopismo?- Programatsko prikazivanje Crkve, koje nalazimo u poslanici Efežanima, strano je stvarnim Pavlovimposlanicama i pripada kasnijem vremenu.- Za Pavlovu je poslanicu nevjerojatno da nigdje nije spomenut drugi Kristov dolazak.- U pojedinim pojmovima i izrazima Ef odudara od jezika velikih Pavlovih poslanica.- Sve do 4. st. u važnim rukopisima ovog pisma nedostaje podatak da je upućeno Efežanima.Pokušaji rješenja tih neobičnosti:- Moguće je da je poslanica sastavljena kao okružnica. Svaka pojedina zajednica stavljala je svoje ime namjesto koje je autor ostavio prazno: “Crkvi u …- Je li to možda izgubljeno Pismo Laodicejcima koje se spominje u Kol 4,16?- Teološki izričaji odgovaraju kasnijem vremenu tako da se poslanica obično datira oko god. 90.- Čini se da je poslanicu, dakle, napisao neki apostolski učenik koji želi sačuvati na životu Pavlov duh.On piše u Pavlovo ime. Ali izričaji o Isusu Kristu i Crkvi upućuju na odmakliju teologiju. Središnja temajest Crkva.- Povod poslanice nije lako uočiti. Trebalo je dati upute kako se kršćanski život mora očitovati ukršćaninu, u kući, obitelji, zajednici i svijetu. Osim toga pojedinci su pred kraj 1. stoljeća, čini se sveviše Crkvu bacali u isti koš s drugim svjetonazorima i religijama. Nasuprot tome trebalo je pokazati11

13/NZ2-4njemu objavljeno to Otajstvo, ali je u isto vrijeme svjestan kako je on najmanji od svih svetih (r. 8). Uistom se smislu u 1 Kor 15,8 nazvao nedonoščetom. Sadržaj je toga otajstva činjenica da su i poganibaštinici i sudionici obećanja danih u prošlosti Izraelu, pa prema tome i “sutjelo” (r.6), tj. jedno Kristovotijelo zajedno sa Židovima. Poganima Pavao i navješćuje to Otajstvo, pred vjekovima skriveno u Bogu, aPavlu i Crkvi objavljeno i po Crkvi (i Pavlu u njoj ) obznanjeno svima kao mudrost Božja.Riječ mysterion, sacramentum, misterij nije, dakle, dobro prevoditi riječju tajna. Jer tajna je zbiljnostumskog reda i to zbiljnost poznata samo nekome ili nekima a posve skrivena od drugih. Mysterion,naprotiv, označuje zbiljnost događajnog reda (ne spoznaju, nego doživljaj, događaj) i objavljeno je da sei dalje obznanjuje te više nije tajna. Tu zbiljnost stoga hrvatski nazivamo prastarom hrvatskom riječjuotajstvo.Pavao moli - dobro zapazimo što! - da Bog kršćanima dadne svoga Duha, pa da oni, po vjeri Kristomispunjeni i u ljubavi ukorijenjeni, mognu “shvatiti” (tj. zapadnjački rečeno: proživljeno doživjeti) što jeDužina i Širina i Visina i Dubina(r. 18), tj. ući u duboku prisnost s Kristom, ili kako bismo danas rekli,imati iskustvo Isusa, biti Isusom zahvaćen, susresti ga, preporoditi se, biti kršten u Duhu. Uglavnom, nijeriječ o nekoj čisto umskoj spoznaji, nego o spoznaji uma i srca, ljubavi i želje da se nepodijeljeno pođeza ljubljenom osobom. Riječ je o životnom i životvornom jedinstvu s Isusom Kristom: spoznatinadspoznatljivu ljubav Kristovu!2.2.2 Praktični dio: novi život i jedinstvo kršćana (Ef 4,1 -6,20)Ovaj dio Poslanice upućuje kako da se izloženo otajstvo očituje u konkretnu životu kršćana: kakoživjeti dostojno poziva kako je izložen u prethodnom dijelu.2.2.2.1 Jedinstvo (Ef 4,1-6)Jedinstvo je posebno dobro i valja ga osigurati. Ono pretpostavlja uzajamno podnošenje, poštovanjedrugih i njihove slobode, opraštanje, poniznost, ljubav… i to uvijek u dva smjera: i prema višima iprema nižima, i prema roditeljima i prema djeci, i prema mužu i prema ženi…2.2.2.2 Različite službe izgrađuju Crkvu (4,7-16)Usp. listu karizma u 1 Kor 12,4 ssl i Rim 12,3 ssl. Sve su te službe i darovi dani za djelo služenja, zaizgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere …do čovjeka savršena, do mjereuzrasta punine Kristove (rr. 12-13). Sve je, dakle, u nastanku, u rastu, u usklađivanju. Osobito jeznačajan izričaj istinujući u ljubavi: niti je što istina bez ljubavi, niti ljubav bez istine. Istina je (priloški)podređena ljubavi, na nju usmjerena.2.2.2.3 Poganski i kršćanski način života (Ef 4,17 - 5,2)Kršćani su u ondašnjim prilikama provodili život veoma različit od pogana. Kršćani su odložiliprijašnje ponašanje, staroga čovjeka i neprestano se obnavljaju duhom svoje pameti (r.23). Je li ondačudo da su kršćani i danas “čudaci” u očima onih koji ne misle vjernički? Izvorište kršćanskogponašanja jest Duh Sveti, Božji. On je i motiv toga ponašanja.2.2.2.4 Iz tame u svjetlo (Ef 5,3-20)Ovo bi mogao biti sažetak krsne pouke (kateheze). Uređuje odnos prema sebi (rr.3-5), prema drugima,osobito nekršćanima (rr.6-14) i prema Bogu i životu (rr.15-18) i u bogoslužju (rr.19-20). Izvrstan uzorakza posvješćenje našega krštenja.2.2.2.5 Obiteljsko ćudoređe (Ef 5,3-20)Odnos muža prema ženi i žene prema mužu obilježen je odnosom Isusa prema Crkvi i Crkve premaIsusu i na njemu se temelji. Zapazimo da je riječ o obostranim dužnostima: i muža i žene. Ako ženatreba da bude podložna mužu (r.22), muž treba da ljubi ženu kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predaoza nju da je posveti… da bude sveta i neporočna. Žrtvovati se, dakle, da žrtvom pomogne ženi bitionakvom kakva treba da bude.13

15/NZ2-4- Čovjek ima surađivati s vjerom (Gal-Rim). Spasenje Krist daje badava, ali ga treba osobno primiti.Taj osobni značaj veoma je naglašen u ovim poslanicama. Ali postoji i zajedničarski vidik spasenja: onoje dar Boga njegovu narodu, i Pavao već misli o Božjem narodu na organski način: mjesnu Crkvuuspoređuje s tijelom (1 Kor 12,12-30; Rim 12,4-8), zauzet je za njezinu organizaciju i funkcioniranje (1Kor općenito, u vezi s mnoštvom problema u njoj), izrijekom postavlja problem Izraela i pogana (Rim 9-11: Evanđelje je otvoreno poganima, ali prvenstvo Izraelovo ostaje: Izrel će se vratiti svom Bogu). Trebaipak naglasiti: premda je tema Crkve prilično razvijena u ovim poslanicama, ona će se u potpunostirazviti i produbiti u poslanicama sužanjstva.- U ovom drugom razdoblju Pavao izričito govori o spasenjskoj i otkupiteljskoj vrijednosti Isusovesmrti. To je paradoksalno središte njegova navješćivanja upereno protiv nekih krivih nazora o spasenju(1 Kor 1,17-25: ta je tvrdnja dozrela u Pavlu nakon neuspjeha u Ateni - usp. Dj 17,1ss). U križu Pavaovidi: otkupiteljsku žrtvu (Rim 3,24-26: žrtva okajnica; 1 Kor 5,7: osloboditeljska Pasha); - oslobođenjeod Zakona (Gal 3,13; Rim 7,4; 8,3 sl); - djelo kozmičkih sotonskih sila (1Kor 2,8). Potonji će se motivviše puta vratiti u kasnijim poslanicama.- Isusovo je uskrsnuće presudan događaj, početak svakoga života (1 Kor 12 -14; 2 Kor 3,17 sl, Gal5,16-25; Rim 8,11-27). Duh Sveti, dakle, igra prvorazrednu ulogu u kršćanskom životu: on u nama i ponama aktualizira Isusovo vazmeno otajstvo i čini ga učinkovitim. Naglasimo: više se ističe što Duh čini,nego li što on jest. Pavao osvjetljuje odnos Duha prema nama (odnos posvećivanja) i ne upušta se uteološka razmišljanja o njegovoj naravi ni o njegovim odnosima prema Ocu i sinu.- Božanstvo se Isusovo izriče još izričajima SZ-a:Kyrios (Gospodin), Slava (Kristova Slava) koja izrazuje sjajno očitovanje božanstva: 1 Kor 2,8; 2 Kor3,18; 4,4-6; usp. Izl 24,17; 1 Kr 8,10 sl; Iz 6; Pz 1);- pripisuje mu se djelo stvaranja (1 Kor 8,6); - samo na jednom se (tekstualno nesigurno) mjestuizrijekom zove Bog (Rim 9,5). Najljepši je kristološki odlomak Fil 2,5-11. To je himan, moždaliturgijski, a svakako bogato svjedočanstvo najstarije vjere, vjeroispovijedni obrazac koji Isusa priznajeGospodinom (Kyrios). U tom je himnu jasno iscrtana vazmena Isusova sudbina u svoja dva bitnaelementa: poniženje i patnja sve do smrti te uskrsnuće i slava sve do nebeskog uzvišenja.- U ovim velikim poslanicama nalazimo i neke zametke trojstvenih vjeroispovijedi: 1 Kor 12,4-6;2Kor 3,17-18; 13,13; Gal 4,6 Rim 8,11.14-17.27. Zapazimo: te su trinitarne vjeroispovijedi relativnočeste. To je znak kako Pavlova teološka misao nedvojbeno napreduje i kako se Pavlova vjera znatnoprodubljuje. Pavao tri božanske osobe prikazuje uvijek jasno u njihovoj specifičnoj ulozi u okvirupovijesti spasenja.3 ZA VRIJEME PRVOGA SUŽANJSTVA, NAKON POSLANICA KOLOŠANIMA,EFEŽANIMA I FILEMONUU tim poslanicama Pavao ponavlja i dalje razvija osnovne teme prethodnih poslanica. Ali nalazimotu i novih elemenata:- Tu Pavao jako naglasuje spoznaju Krista i otajstva spasenja: - nadasve spoznaju Krista (Kol 1,28;2,2-3; 3,16), - Uskrsloga (Kol 1,26-27; Ef 1,9; 3,3-59);- prave mudrosti (Kol 1,9.28; 2,3; 3,16; 4,5; Ef 1,8.17; 3,10); - Pavao sam moli za tu spoznaju (Kol 1,9;Ef 1,17-19; 3,15-19).- Karizme kojima Uskrsli obogaćuje svoju zajednicu treba neprestano usmjeravati na poučavanje (Ef4,1-16: tu Pavao razvija ono što je već rekao u 1 Kor 12-14 i Rim 12-14).- Sam je kršćaninov život utemeljen na toj spoznaji, koja nije samo umska spoznaja, negoegzistencijalna: prihvaćanje i proživljavanje Kristova otajstva i spasiteljskoga nauma koji je Bog jošprije početka vremene zamislio i u punini vremena ostvario po Sinu u Duhu Svetom (Kol 1,9-11.28; 2,6-7; Ef 3,15-19; 4,20-24).- U tim poslanicama Pavao određuje i mjesto Krista prema kozmičkim silama:- Krist ih nadilazi i stvara (Kol 1,16); Krist je središte svijeta, njegov objedinitelj (Kol 1,15-20; Ef 1,10);- Pavao, napokon, izričito tvrdi da spasenje koje je Krist donio ima kozmičke dimenzije (Kol 2,10; 14-15.20; Ef 1,10-21; o tom u prethodnom razdoblju v. Rim 8,16ssl).15

16/NZ2-4- U ovim poslanicama Pavao pobliže razvija i svoj nauk o crkvi. Izraz Crkva, upotrebljavan samo umnožini, označavao je dosad samo mjesne Crkve (to će on označavati i od -sad, npr. u Kol 4,15-16; Fil2). Odsad će se on upotrebljavati i u jednini te označavati Crkvu jednu i svetu, tj. zajednicu svih vjernikapovezanih s Kristom (Kol 1,18.24; Ef 1,22; 3,10.21; 5,23-32).- Crkva živi od Krista (Kol 2,19; Ef 4,15-16) i prožeta je njegovim Duhom (Ef 2,18.22; 4,3sl). Ali onaima i odgovorne starješine i ljudsko ustrojstvo (Ef 2,20; 3,5; 4,11sl). Posebnu ulogu u njoj ima Aposlol(Kol 1,24 - 2,3; Ef 3).- Crkva okuplja dva naroda (Kol 1,21; Ef 1,11-14; Ef 2,1ssl). Pavao tu nadasve jasno ističe kakospasenje, ostvareno na Križu, ima ujediniteljsku snagu.- Specifične djelatnosti Crkve jesu bogoštovlje i ljubav (Kol 3,12-17; Ef 5,1-20). To su najživotnijiizražaji iskustva vjere i nade.- Crkva raste kao tijelo, kao sveta građevina, kao mjesto savršenog bogoštovlja (Kol 2,19; Ef 2,20-22;4,12-16).- Osobito je snažno ocrtana osoba Isusa Krista i njegova spasiteljska uloga. Poslanice iz sužanjstva,kao i prethodne (1 Kor 12,22-30; Rim 12,4-5), govore o jedinstvu Krista i vjernika (Kol 2,12.19; 3,4.11).Ali one mnogo određenije govore o odnosu Krista i Crkve. Slike kojima se izrazuje taj odnos veoma sujasne: Isus je Glava Tijela, Crkve (Kol 1,18; 2,19; Ef 1,22sl; 4,15sl). Crkva je Zaručnica, Krist jeZaručnik (Ef 5,23-32). U hramu Krist je zaglavni kamen koji povezuje svu Crkvu i prema kojemu onateži (Ef 2,20). Tim se slikama izrazuje novi smisao Kristove transcendencije: On je iznad vjernika,svojih stvorenja, autor i glava svemira (Kol 1,15-17; 2,10). Dok Crkva raste na zemlji i u vremenu, On,Uskrsli, već je u nebu i u konačnoj, vječnoj slavi (Kol 3,1; Ef 1,3-20; 2,6; 4,8-10.15).Da zaključimo: dok su poslanice Solunjanima u Kristu-Mesiji gledale spasitelja posljednjih vremena,dok velike poslanice više izrazuju darove koje nam Isus donosi (mudrost, svetost, život), dotle poslaniceiz sužanjstva promatraju Isusa u njemu samome, u njegovoj nebeskoj slavi. Isusova slava sve se jasnijeočituje u okviru njegova stvarateljskog i otkupiteljskog djela. I zbog toga sve je više trojstvenih izričaja(Kol 3,16; Ef 1,3.17; 2,18.22; 3,14-17; 4,4-6; 5,18-20).Sve to pak jasnije osvjetljuje kršćanski život: vjera kršćanina sve više obvezuje na razmišljanje; nada,manje vezana uz konačni događaj, obvezuje kršćanina više na izgradnju Crkve; ljubav se hrani tomdubljom spoznajom Kristova otajstva, i njezino je polje djelovanja - život, rast i organizacija Crkve.ZA DALJNJI STUDIJ - literatura na hrvatskomDUDA, Bonaventur, Uvodi i napomene, Biblija 1253-1256, 1259.FUĆAK, Jerko, Krisološki himan Fil 2,6-11:BS 40 (1970) 203-207.- Uvodni hvalospjev Poslanice Efežanima: Svesci KS 15/1969,57-69.HOLZNER, Josef, Pavao, str. 403-464 i osobito 465-496.KRESINA, Ante, Pojam obnove i zrelosti kršćanskog života po sv. Pavlu: BS 36 (1966) 315-322.REBIĆ, Adalbert, Sveti Pavao, progonjeni sužanj Kristov, CUS 8(1973) 318-326; 9(1974) 19-30.ZERWICK, Max, Poslanica Efežanima (Biblioteka “Riječ” 10).Preveli: Jasna Bali i Bonaventura Duda, Zagreb, KS, 1974,143 + 4str.ZOVKIĆ, Mato, Zajednica novoga čovjeka u Kristu (Ef 2,14-18; 4,20-24 i paral):BS 46(1976) 209-228.RJEČNIK BIBLIJSKE TEOLOGIJE; Anđeli, Crkva, Naum, Radost, Slava, Slika, Tijelo.PRIJEVOD:STUČNA LEKTURA:PASTORALNA LEKTURA:OBRADA I PRILAGODBA:---------------Dr. Ivan Dugandžić i dr. Jerko FućakMr. Vladimir JelićAndrija KišičekDr. Jerko Fućak16