You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
ISSN 1331-7970dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja • zagreb, 5. listopada 2,,6., godište VIII, broj 189cijena 12,00 kn; za BiH 2,5 km; za Sloveniju 320 sitFestival svjetskog kazalištaJaroslav Pecnik - U spomen na Mađarsku arsku revoluciju ‘56.Richard Linklater - Rotoskopski filmoviKoliko <strong>religije</strong>? - Harris, Žižek, Dennett, Stern, Rushkoffcmyk
info/najaveVII/189, 5. listopada 2,,6.3Splitska Riva u NewYorkuProjekt Nove splitske Rive studija 3LHD izložen je među70 svjetskih projekata na velikoj izložbi The Good Life:New Public Spaces For Recreation u New Yorkučetvrtak, 7. rujna, u New Yorku je otvorenaizložba Novi javni prostori za rekreaciju. Studio3LHD pozvan je da svojim projektom uređenjasplitske Rive sudjeluje na izložbi u organizacijiInstituta Van Alen iz New Yorka, koji je svojimprojektima na polju javne arhitekture postao međunarodnopriznati generator i podloga za nove ideje iinicijative na poboljšanju projektiranja javne domene.Rad 3LHD-a, ureda koji se predstavio projektom irealizacijom Mosta branitelja u Rijeci u istom prostoruveć 2003. na izložbi OPEN, našao se među 70arhitektonski najznačajnijih projekata iz cijelog svijeta– prema mišljenju Zoë Ryan, više kustosice Instituta ikustosice izložbe – koji redefiniraju javni urbani prostorza 21. stoljeće.Tako se Split našao u društvu gradova kao što suBarcelona, London, New York i Rio de Janeiro, a arhitektiStudija među renomiranim svjetskim kolegama.Izložba obrađuje reinvenciju urbanih javnih prostorakoji udovoljavaju potrebama slobodnog vremena irekreacije i prikazat će kako su najpopularnije paradigmeslobodnog vremena 21. stoljeća – rekreacija, zabava,edukacija i opuštanje – pretočene u fizičku stvarnostizgrađenog okruženja. “Izložba je poput otvorakroz koji posjetitelji mogu istraživati kako su projektiranijavni prostori u gradovima diljem svijeta, kojimaje rekreacija glavni cilj i zadana tema. Bez obzira radili se o malim parkovima, zelenim površinama, mrežiigrališta ili kompletnim transformacijama industrijskihpodručja uz vodene površine, projekti ove izložbeilustriraju važnost planiranja i projektiranja javnihprostora jakog identiteta i involvirajućih sadržaja kojiće privući veliki raspon korisnika te podići njihovukvalitetu života.”Sedamdeset novih projekata iz cijelog svijeta predstavitće i njihove autore, arhitekte, dizajnere krajolikai multi-disciplinarne umjetnike. Raznolika skupinaprojekata istražuje pet glavnih tema – Grad zabave,Grad zdravlja, Grad koji živi 24 sata, Dobro povezanigrad i Kulturni grad – te pokazuje kako takvi prostoriigraju ključnu ulogu u podizanju kvalitete svakodnevnogživota i urbane regeneracije. Izložba pokazujeznačajne već izgrađene strukture, manje intervencijete javna umjetnička djela dobro poznatih, ali i afirmirajućiharhitekata, dizajnera i umjetnika, među ostalimato su Ábalos & Herreros, studio Acconci, DavidAdjaye, Diller Scofidio + Renfro, Martha Schwartz,SHoP Architects, West 8, Stan Allen Architects.Predstavljeni su projekti za njujorški Highline i londonskiIdea Store, južnoafrički SOMOHO (SowetoMountain of Hope), kompleks Manguinhos iz Riode Janeira i drugi. Sam postav izložbe, rad AmaleAndraos i Dana Wooda iz WORKac, sastoji se odzavojite trake tkanine koja je postavljena tako datvori niz nenametljivih okružja s otvorima za videoekrane.Raznolike aktivnosti organizirane na cijelomManhattanu, uključivo „interaktivnu igru“ osmišljenuna principu područje/kod, posjetitelje će nagnati i daizađu iz izložbenog u javni prostor. Katalog izložbe,dizajnirao ga je Project Projects, može se nabavitiposredstvom Princeton Architectural Press. Bitandoprinos projektu dali su i Nikola Radeljković i SvenJonke, dizajneri urbane opreme iz studija NUMEN/ForUse.Pravi međunarodničasopisSiniša NikolićDobili smo jedan novi, znanstveno-utemeljen, aline i akademsko-dosadan časopis koji na najboljimogući način popunjava prazninu na književnoteorijskojsceni, razvijajući živahan, za kulturnestudije karakterističan interes za širi spektar pojavai pristupa svijetu suvremene književnosti, medija,reklama i kulture uopćeLiCuS; Journal of Literary Theory and Cultural Studies,br. 1, urednici Tihomir Engler i Krunoslav Mikuljan;Visoka učiteljska škola, Čakovec, 2006.vakome, čak i neupućenome u kvazi-, a počestosasvim ne- ili još točnije a-kulturna zbivanja nazapadnom dijelu brdovitog Balkana koji se jošodazivlje na dično ime Kroejša, znano je da je časopisnasituacija klimava, što znači mnogo bolja nego štozaslužujemo, a puno gora od našeg sasvim nerealnogočekivanja. Kako se vaš kritičar uporno i sasvim neargumentiranopridržava prosvjetiteljskog načela “budimonerealni tražimo moguće”, tako je silom neprilikaprisiljen stalno kukati nad, u biti i ne tako lošom<strong>koliko</strong> nesuvislom časopisnom scenom, na kojoj imasvega i svačega samo ne sustava, reda, rada, discipline,krvi, znoja, na kućnim pragovima…Pravi međunarodni časopisNo dobro, vratimo se temi. Dakle među trenutačnomtuštom i tmom časopisnom nedostaje moderni,otvoreni, znanosti blizak, ali ne i akademskisterilan, međunarodni, književno-teorijski, kulturalnostudijski orijentiran časopis formiran od nekihnovih, vrlih mladih ljudi. Nedostajao je – možda,ali više ne. Sve gore navedene, a tako rijetke osobitostisažeo je na jednom mjestu prvi broj časopisaskromnog imena LiCuS (skraćeno od Literary andCultural Studies). I ne samo to, za samo 50 kuna, uistom broju doznajemo doista nevjerojatne stvari.Prvo, jezgro ove nečuvene, subverzivne djelatnostije Visoka učiteljska škola iz Čakovca. Sad, svakometko je ikada prolazio Međimurjem poznata jesređenost toga kraja kao i poslovična marljivostMeđimuraca, ali tako očit dokaz da sređenostprostora i prosperitet gospodarstva može značiti inapredak u kulturi, mislim… malo je previše i zanajveće marksiste. Drugo – učiteljska.., škola… visoka?.Ono, “…suseda, dajte me nemejte”. Najblažapredodžba o bilo kakvom odnosu učiteljstva i kultureje… pa dobro nećemo se služiti prostim riječima,fin smo mi svijet. Kad svekolika metropola sa svimsvojim potencijalima i Bandićem u zaleđu nije ustanju iznjedriti takav časopis, onda se u Čakovcu, uprostorijama narečene divne ustanove nekome moralaukazati Gospa.Kako bilo, urednički je dvojac Engler/Mikuljanokupio međunarodni urednički odbor, međunarodnesuradnike, doslovce iz cijeloga svijeta i napravio, <strong>koliko</strong>je vašemu kritičaru poznato, uz Croatian Journalof Philosophy, jedini relevantan časopis na ovom području(znanosti, umjetnosti, obrta i brodogradnje)koji u cijelosti izlazi na stranim jezicima (engleski/njemački), uz sažetke na hrvatskome, objavljujućiizvorne autorske tekstove. Svi tekstovi imaju znanstvenutežinu i formu, i ako Gospa bude dobre volje,LiCuS bi mogao steći ozbiljniju međunarodnu reputaciju,što mu ovom prilikom od srca želimo.Prvi broj sadrži četiri priloga stranih autora,isto toliko priloga domaćih autora i jedan intervju,domaćeg autora sa strancem. Časopis otvaraju dvaknjiževno-teorijska rada, koji svojim temama ipakpokazuju interes autora za suvremenost i aktualneteme. Na tragu Michela Foucaulta i SoshaneFelman, Vesna Meliš se bavi artikulacijama ludilakroz figure prostora u romanima Gđa Dalloway,Wirginije Woolf i Sati Michaela Cunninghama.Ulrich Dronske, pak, bavi se retorikom paradoksau Handkeovoj pripovijesti Don Juan i svim bitnimposljedicama paradoksa na pripovjedne strategije uovom djelu. Krunoslav Mikuljan otvara blok kulturalnihstudija u tekstu o tajnama uspjeha romanesknogserijala o Harryju Potteru. Glavnim čimbenicimauspjeha autor vidi u snažnom kontrastiranjumagije i tehnologije, u korist magije, koja je u timromanima humanija od otuđujuće tehnologije.Znanstveno utemeljen, ali ne i dosadanU istom tonu nastavlja Bernd Dolle-Weinkauf, usvome tekstu o najpopularnijem njemačkom autoruslikovnica – Janoschu. S obzirom na to da je riječ omarginaliziranom žanru, kao i pomalo kontroverznomi tajnovitom ali kompletnom autoru, o kojemuse kod nas u visokim znanstvenim krugovima malozna, ovaj je članak za naše prilike iznimno važan.Katarina Peović-Vuković temom o hipertekstu kao“otvorenom djelu” otvara časopis prema drugim medijima,konkretno, u znanosti još marginalnoj cyberkulturii književnosti u tom okrilju. Thomas Moebiusvraća časopis strogo literarnim motivima, naimemotivu recepcije labirinta u književnosti i njegovimkulturno-antropološkim tumačenjima i aspektima.Treba reći da je njegov tekst najdulji i možda, znanstvenonajpretenciozniji u ovom broju LiCuSa. Gošćaiz daleke Indije Satarupa Dattamajumdar časopisupridonosi najzanimljiviji kulturalni rad s temom jezikareklama i spolnih stilistika koje se rabe u njima, zamušku i žensku odjeću u njezinoj domicilnoj Kolkati.Autorica propituje njihovu učinkovitost i kulturalne ipsihosocijalne uvjete o kojima taj uspjeh ovisi. Njezinse prilog nadopunjuje s tekstom Maura Dujmovića oseksu kao najvažnijem oruđu marketinške industrijekojim se još k tomu postiže sprečavanje kritičkogmišljenja. Tihomir Engler zaokružuje ovaj broj intervjuoms Ulrichom Horstmannom, zanimljivim njemačkimknjiževnim teoretičarem i književnikom, kojibi sudeći po fotografiji, ali i po svojim stajalištimamogao biti zanimljivo osvježenje na domaćoj teorijskojsceni, na kojoj su suvremeni njemački teoretičariprilično nepoznati, osim, dakako, u najužim stručnimkrugovima.Kao što je razvidno, dobili smo jedan novi, znanstveno-utemeljenali ne i akademsko-dosadan časopiskoji na najbolji mogući način popunjava prazninukoja postoji na književno-teorijskoj sceni, razvijajućiživahan, za kulturne studije karakterističan interes zaširi spektar pojava i pristupa svijetu suvremene književnosti,medija, reklama i kulture uopće. Treba se,međutim, nadati da ubuduće neće prevladati strogonjemački utjecaj, što se tiče vanjskih suradnika, negoda će časopis djelatno raditi na proširenju mreže suradnikai iz drugih zemalja, jezika i kultura, pogotovomanjih i prividno marginalnih (Nizozemske npr.,koja ima tradicionalno jaku teorijsku scenu) jer upovezivanju s tim sredinama leži potencijalni prosperitet.K tomu, ne treba zanemariti i sekundarne, prosvjetiteljskenus efekte: zanimljivost tekstova mogla binatjerati vašeg kritičara da usavrši svoj broken-deutsch,i tako potpuno ovlada informacijama koje LiCuS uizobilju donosi. Živi bili pa vidjeli, rekli bi slijepci… iotišli u kino.cmyk
4 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>Zarez</strong>i ludog smetlarasatiraIvica Juretićcmyk
komentarVII/189, 5. listopada 2,,6.5Samoubojstvo zbog straha od smrtiSrećko PuligJe li njemačko, i ne samo njemačko,društvo došlo do trenutka u komeće se, po nečijoj procjeni opasnaumjetnička djela poput ovogMozartova zbog “društvenog rizika”koji sobom nose skidati s repertoaraili ne? Što ostaje od s mukomizborene umjetničke slobode i priče oautonomiji umjetničkog djela? Moždapodsjetnik da je ona oduvijek bilaviše mit negoli zbiljaadnja se zbiva na otoku Kreti,nakon Trojanskoga rata.Prijamova kćer Ilia tuguje u zarobljeništvu,sve dok je, zajedno s drugimTrojancima, ne oslobodi Idamante, sinIdomenea kretskoga kralja. Mladi princse zaljubljuje, a Ilia ga isprva odbija,da bi s vremenom popustila i uzvratilaljubav. Sve to ljuti ljubomornu Elektru,kćer Agamemnonovu, koja je takođerzaljubljena u Idamantea.Kralj Idomeneo jedva se izvuče izmorskih peripetija, pa u znak zahvalnostiNeptunu, bogu mora, obećavada će mu žrtvovati prvu osobu kojusretne na svom povratku kući. No,sudbina je htjela da je ta osoba bašnjegov sin Idamante. Očajni otac sinašalje na dalek put, zajedno s Elektrom,ne govoreći mu ništa o iznevjerenomobećanju bogovima. Uvrijeđeni Neptunšalje na Idomantea morsko čudovište,no ovaj ga pobjedi. Veliki svećeniknaređuje kralju da oda ime nepoloženežrtve, koja ljuti bogove i zbog koje sviispaštaju. Kada to dozna Idamante, samse nudi za iskupljujuću žrtvu Neptunu.No lijepa Ilia moli da zauzme njegovomjesto, veliki svećenik pristaje, ahirovitom Neptunu to bude dovoljnoda pomiluje mlade ljubavnike i ocaIdomenea. Jedina kazna njemu bivazahtjev da odstupi s prijestolja u koristsvoga hrabrog sina, što ovaj radosno ičini. Glavni likovi i kor pjevaju himnuu slavu svemoćnim bogovima i svi susretni, osim Elektre, ljubomorne nasreću Idamantesa i Ilie.Prevencija u kulturiTako je to zamišljeno i izvedenou Mozarta i njegova libretistaGianbattiste Varesca, u muzičkoj dramiu tri čina praizvedenoj još 29. siječnja1781. u münchenskom Hoftheateru.Više od dva stoljeća kasnije rijetko jetko mogao zamisliti da bi u toj operimoglo biti nešto sporno, toliko spornoda bi moglo dovesti do skidanja njezinereprize s programa Njemačke opere uBerlinu. A upravo to se ovih dana dogodilo.I sve u ime neiritiranja tzv. radikalnihislamista. Ili?Ne samo da nemasigurnosti u sveapsurdnijim mjeramazaštite društva predterorizmom nego se uime toga “rata” provodisamo jedna permanentnapolicijska suspenzijadosegnutih građanskihslobodaIstina, nije sve tako jednostavno.A i nije riječ prvenstveno o Mozartu.Nego o inscenaciji koju potpisuje HansNeuenfels, a koja je, da sve bude jošgore, već imala svoju praizvedbu 2003.Dakle, ako je nekome i šok, nije novi.Razlog za odustajanje nekih odgovornihljudi od predstave viđen je u njezinuposljednjem prizoru. Epilogu u komeMozart miri bogove s kraljem, koromi ljubavnicima, pred kojima je happyending. No Neuenfalsu to nije bilo povolji, pa je kraj začinio kolom velikihvjerskih vođa, u kome je Posejdonu (kaoreprezentantu antike) pridodao Budu,Isusa i Muhameda. Da bi sve završilonjihovom dekapitacijom, obezglavljivanjem,kao kaznom za okrutnost vjere ibogova i simbolikom ljudskog oslobađanjaod njihove (prevelike) moći. Dakle,ako i nije riječ o gesti pobune protivvjerskih autoriteta, ona nije usmjerenaposebno protiv islama, nego, kroz ovuproročku “ekumenu”, protiv <strong>religije</strong>uopće. Uspjelo “osuvremenjivanje” klasičnogpredloška ili ne, scenska provokacijakoja tjera na razmišljanje ili ispraznišok? Ni to, od kada je intendanticaDeutsche Oper Kirsten Harms obznanilada predstavuskida sovogodišnjegrepertoara,više nije jakobitno. Bitnoje da je nanjoj bila odluka hoće li, nakon što su jepolicijske i sigurnosne službe obavijestileda bi do problema moglo doći, aonda oprale ruke i povukle se, predstavuostaviti ili skinuti. O prepravljanju nitkonije govorio. Ni konkretnih prijetnji nijebilo. Samo policijski najavljena mogućnost“terorističkog” uznemiravanja.U toj situaciji je bitno: je li njemačko,i ne samo njemačko društvo došlo dotrenutka u kome će se, po nečijoj procjeniopasna umjetnička djela zbog “društvenogrizika” koji sobom nose skidati srepertoara ili ne? Drugim riječima: štoostaje od s mukom izborene umjetničkeslobode i priče o autonomiji umjetničkogdjela? Možda podsjetnik da je onaoduvijek bila više mit negoli zbilja, teda je “izvanumjetnička” stvarnost uvijekimala presudan utjecaj na onu umjetničku?Oni koji ne zdvajaju niti protivtzv. rata protiv terorizma začuđenimaodgovaraju protupitanjem: zar ste mislilida će sve stati na promjeni pravila igreu transportu ljudi i osiguranju javnihobjekata, te da “prevencija” neće zahvatitii “sektor” kulture?Teroristički potencijali svudoko nasI što sad? Ako je u Idomeneu Mozartdao naslutiti svoj budući razvoj, hoćemoli ići preispitivati “teroristički potencijal”Otmice iz Saraja ili Rossinijeva Turčinau Italiji? Očito, rješenje problema neleži u tome smjeru. Najgore od svegaje što zagovaranje slobode stvaralaštvaa protiv “autocenzure”, “klečanja predteroristima” i sl. u Njemačkoj, na ovomeslučaju kapitalizira desna političkaklasa i trivijalni tisak – isti oni koji iproizvode kako samoispunjavajuće proročanstvo“terorističke opasnosti” takoi “lijekove” protiv nje. Političari svihpartija, od kancelarke Merkel, prekoministra unutarnjih poslova WolfgangaSchaublea, do gradonačelnika BerlinaKlausa Wowereita – svi oni znaju daje autocenzura pogubna i oštro joj seprotive, pa ipak su odluku o ne/igranjuopere prepustili umjetničkoj ustanovi,dok su državi ostavili pravo da garantira“okvir nesigurnosti”. Notorni tabloidBild, koji još viri iz mora sličnoga tiska,obavještava o postojećim i nepostojećimbombama, koje da su bile postavljene i ublizini Opere. Induciranoj psihozi “redovnogizvanrednog stanja” teško parirai seriozni Die Zeit, čiji komentatorKlaus Harpprecht uspoređuje situaciju seutanazijom slobode, ili, još duhovitije:sa samoubojstvom zbog straha od smrti.Jer očito je, rješenje problema nije upretraživanju “terorističkog potencijala”umjetničkih djela, nego negdje sasvimdrugdje: u tome kako su građani razvijenogsvijeta “kupili” ideologiju tzv. rataprotiv terorizma, ideologiju života “u sigurnosti”,koju bi navodno uživali samoda nema tih islamističkih i inih fanatika.Ne mari što su neki drugi Nijemci, npr.sociolozi poput Ulricha Becka i desetgodina prije uvođenja rata koji to nijegovorili o društvu rizika, koje dolazi sneoliberalnom globalizacijom u kojojje terorizam, s navodnicima ili bez njih,samo jedan, ne posebno značajan simptom.Ne samo da nema sigurnosti usve apsurdnijim mjerama zaštite društvapred terorizmom, već se u ime toga“rata” provodi samo jedna permanentnapolicijska suspenzija dosegnutih građanskihsloboda.U boj, u boj!Vratimo li se umjetnosti, dapačeoperi, a ostavimo li u pameti vojno redarstvovanje,teško se ne sjetiti domaćihprimjera. I to ne umjetničke cenzure,nego prije nečeg obrnutog a da to ipaknije sloboda. Nije to bilo davno kadase u nas jedno etničko čišćenje proslavljalo“vlakom slobode” i umjetničkomkaravanom koja je po željezničkimkolodvorima, povijesno kostimirana,sukala sablje i pjevala u slavu pobjedenad Turcima. “U boj u boj, mač iz tokabraćo” u izvedbi glasova iz opere NikolaŠubić Zrinski nije izazvalo strah od mogućihislamističkih revindikacija, moždai zato što su “Turci”, čije se glave nisukoturale samo na pozornici a na koje je“pjesnik” tada mislio u stvari bili hrvatskiSrbi.A kojom silinom “izvanumjetnička”zbilja može nagrnuti u svijet umjetnosti,osjetio je ovaj autor i kada je odmahpo ratu u BiH osnovnoškolskoj djeci uHrvatskoj morao predavati o epu IvanaMažuranića Smrt Smail-age Čengića.Pojedinci u školskoj zbornici dobro suse zabavljali, prema njihovu mišljenjuu djelu dobro pogođenom “balijskom”tematikom, a i neka djeca su se značajnohihotala. Straha od islamskog terorizmanije bilo. Samoubojstva zbog straha odsmrti došla su mnogo kasnije.cmyk
6 VIII/189, 5. listopada 2,,6.komentarDani koji su p(r)otresli svijetJaroslav PecnikU spomen na Mađarsku revoluciju1956.vake godine, krajem listopada ipočetkom studenog, Mađari seprisjećaju revolucije iz 1956., kadasu se goloruki suprotstavili sovjetskomtotalitarizmu, te se, u krajnje nepovoljnimpolitičkim uvjetima, pokušali izvućiiz čvrstog komunističkog zagrljaja,odnosno pridružiti se Zapadu, kao svojojprirodnoj kulturološkoj i civilizacijskojdestinaciji. Dakako, sovjetski su tenkovibrutalno ugušili revoluciju, ali i danas,kada je proteklo četrdeset godina odtih događaja, cijeli se suvremeni svijet,posebice Srednjoeuropljani, prisjećajutih dana slave i mučeništva, kao prvogotvorenog srednjoistočnog iskazivanjaželje za ujedinjenom Europom, bez staljinskog,komunističkog tutorstva. A dase buntovni mađarski duh pedesetšestenije pretvorio u pepeo u divljoj vatritranzicije, najbolje ilustriraju nedavnimasovni prosvjedi diljem Mađarskeprotiv vlade aktualnog premijera FerencaGyurcsanyja, nakon što je javnosti predočenasnimka na kojoj premijer svojimpartijskim suradnicima priznaje kako učetiri godine vladavine socijalista (slijednikabivše mađarske komunističkepartije) ništa nije učinjeno na planudruštvenih i političkih reformi. Drugimriječima, Gyurcsany je priznao da susocijalisti i on osobno godinama lagalijavnost, uvjeravajući ih u pozitivan trendpromjena u državi i društvu, a u stvarnostise stanje mijenjalo samo s lošeg nagore.Politika narodnog komunizmaNakon što je krajem Drugogsvjetskog rata Crvena armija zauzelaMađarsku, (za)počela je i sovjetizacijate zemlje. Istina, na prvim slobodnimizborima u studenom 1944. komunistisu dobili tek 17% biračkih glasova, istokao i socijaldemokrati, ali ubrzo su, uzpomoć Kremlja, te otvorenog terora ibrojnih političkim manipulacija, polakopočeli potiskivati izborne pobjednike, tj.predstavnike Stranke malih zemljoposjednika,koje je predvodio Zoltan Tildy,a koji je postao i predsjednikom države.Oni su na izborima dobili više od 55%glasova i osigurali su pravo formiranjavlade, te je, nakon što je 1946. Mađarskaproglašena republikom, na čelo vlade došaoFerenc Nagy, uz Tildyja vodeća političkafigura nacionalističkog sitnoposjedničkogstaleža. Međutim, po uputamaStaljina, mađarski su komunisti, predvođeniortodoksnim dogmatom MatyasRakosijem, sustavno podrivali aktualnuvlast, sve dok im sovjetska politička policija(KGB) nije dostavila isfabriciranedokumente, kojima su pripadnici vladajućestranke optuženi za navodne antidržavnei terorističke aktivnosti. Nakontoga, 1947., tadašnji generalni sekretarStranke malih seljaka Bela Kovacs bioje uhićen, a premijer Nagy je emigriraoiz zemlje, jer je na vrijeme bio upozorenna opasnost komunističkog puča. Podizgovorom navodno otkrivene antidržavnezavjere, mađarski su komunisti istegodine iznudili raspisivanje novih izbora,na kojima su uvjerljivo pobijedili, alito je već bilo vrijeme otvorenog terora iljudi su se, u strahu od odmazde, priklonilinovim diktatorima. Ali, već u veljači1949., kako bi se posvema oslobodilisvih svojih političkih protivnika, komunistiosnivaju tzv. Mađarsku narodnufrontu, u koju se prisilno “utapaju” sveostale političke stranke, a one skupinekoje to nisu željele prihvatiti bile su izloženesurovim i sustavnim represijama.Za vrijeme Rakosijeve diktature, mnoštvo(više od 800.000) članova i simpatizerabivših građanskih stranaka bilo jeoptuženo za navodne prekršaje protivdržavnog vlasništva, izvedeno pred sudi kažnjeno dugotrajnim zatvorskimkaznama. Naravno, to je samo dodatnoprodubilo nezadovoljstvo i jaz u mađarskomdruštvu, tako da je i Moskva ubrzoshvatila da mora intervenirati, kakobi primirila mađarsku javnost i baremdonekle normalizirala stanje u zemlji.Rakosi je 1953. bio smijenjen s funkcijepremijera, na kojoj ga je zamijenio ImreNagy, kasniji lider mađarskog ustanka, akoji je započeo s provođenjem tzv. politikenarodnog komunizma. Cilj ovog programabio je sadržan u pokušaju objedinjavanjamađarskih nacionalnih interesas izgradnjom socijalizma kao globalnogprojekta. U tu svrhu, Nagy je formiraoDomovinsku narodnu frontu, u kojojkomunistima nije dopustio prevlast. Toje, dakako, izazvalo veliko nepovjerenjestaljinista u vrhu partije, ali i kod sovjetskogvodstva. Kada je Kremlj shvatio danovoformirana fronta sve više postajeizrazom nacionalnog, antikomunističkogkonsenzusa, Nagy je po kratkom postupkuproglašen revizionistom i izbačenje iz partije. Istodobno, kako bi se predjavnošću ipak zadržao privid provođenjadruštvenih reformi, došlo je i do promjeneu staljinističkom vrhu mađarskekomunističke stranke. Nepopularnog iomrznutog Rakosija zamijenio je njegovbliski suradnik Ernö Gerö, i sam pripadnikčvrstog staljinističkog jezgra, alikoji nije bio toliko politički kompromitirankao njegov prethodnik.Antitotalitarna revolucija iotpor KremljuMeđutim, s obzirom na to da je nedugonakon Staljinove smrti, Hruščov uSSSR-u počeo s kritikom kulta ličnosti,zapravo s procesima ograničene destaljinizacije;u Mađarskoj su ovi događajidočekani s velikim nadama i iščekivanjima.Pod utjecajem Hruščova, u svimzemljama sovjetskog bloka provedene supartijske čistke. Primjerice, u Poljskoj,u Poznanju je krajem lipnja te, 1956.godine, došlo do pobune radnika protivdomicilnih staljinista, koja je bila u krviugušena, ali je ipak rezultirala smjenomu poljskom partijskom vrhu. Tako je naKadarov se režimoslanjao na evidentnomanjinski prosovjetskiorijentiran dio društva,te se stoga služioterorom i svekolikimprisilama kako birealizirao “domaćuzadaću” dobivenu odSovjeta. Golema većinadruštva, koja je bezsumnje simpatiziralas revolucijom irevolucionarima, bila jeizložena svakodnevnomšikaniranju i represijama.čelo PURP-a (Poljski ujedinjeni radničkipokret) došao Vladislav Gomulka,iako je, kao deklarirani antistaljinist, dotada bio u zatvoru. I mađarska je javnostpovjerovala da je staljinistima uistinu“odzvonilo”; odnosno da se sovjetskiblok nalazi pred značajnim reformama.Mađari su 23. listopada 1956., u znakpotpore reformama u Poljskoj, organiziralivelike demonstracije podrške,koje su se pretvorile u otvoreni sukob spolicijom. Demonstranti su rušili simbolekomunizma, a tom je prigodomposvema devastirana i velika Staljinovastatua u središtu Budimpešte. ErnöGerö je u ime mađarskih komunistaodmah zatražio sovjetsku vojnu pomoći intervenciju, posebice nakon što sudemonstranti pokušali preuzeti zgradudržavne radio postaje. Ograničeni kontingentsovjetske vojske, stacioniran uMađarskoj, nije bio sposoban ugušitipobunu, te je Moskva, kako bi primirilanapetu situaciju, amnestirala, do jučersovjetskoj nomenklaturi nepodobnog,Imre Nagya i imenovala ga premijerom,ujedno ga kooptiravši u Politbiro mađarskekomunističke stranke. To je biosvojevrstan ustupak nezadovoljnoj mađarskojjavnosti. Međutim, unatoč tomu,ulični nemiri i demonstracije pretvorilisu se u otvoreni oružani sukob u kojemsu pobunjenici zahtijevali prekid svihveza s Moskvom, istupanje Mađarske izVaršavskog pakta, proglašenje neutralnostiglede vojnih blokova i sve<strong>koliko</strong>civilizacijsko pridruživanje Zapadu.Ustanici su se uzdali u pomoć Zapada,jer im je s valova radiopostaje SlobodnaEuropa bila obećavana svekolika pomoć.Ujedno su i reformirani komunisti, načelu s Imre Nagyom, počeli radikaliziratisvoje antistaljinske stavove, te su tako iformalno stali na čelo svenacionalnogustaničkog pokreta. Sovjeti su, shvativšiozbiljnost situacije, u međuvremenu ojačalisvoje vojne postrojbe u Mađarskoj,koje su pod vodstvom tzv. specijalista zamađarsko pitanje, Anastasa Mikojanai Mihaila Suslova, intervenirale protivustanika. Došlo je do žestokih sukoba,u kojima su Sovjeti imali velike gubitke,te je Moskva 28. listopada 1956.naredila svojim vojnicima povlačenjeiz Budimpešte, ali ne i iz cijele zemlje,kako su to ustanici zahtijevali. Moskvaje, kako bi dobila na vremenu, objaviladokument u kojem se govorilo o potrebicmyk
komentarVII/189, 5. listopada 2,,6.7uvažavanja mađarskih specifičnosti, alisu u stvari istovremeno, pod vodstvomJurija Andropova (sive eminencijesovjetske partije), počele pripreme zaoružanu intervenciju širokih razmjera.Moskovski vlastodršci počeli su prozivatiNagya kao izdajnika, te su otvorenoupozoravali ustanike da će se s njimabezobzirno obračunati ako ne odustanuod svojih zahtjeva. Kao odgovor, Nagyje raspustio staru komunističku stranku,te je pod svojim vodstvom osnovaonovu, nazvanu MSRP (Mađarska socijalističkaradnička partija), u kojoj suvodeća mjesta preuzeli njegovi suradnici:Geza Losonczy, György Lukacs, FerencDonath, Sandor Kopacsi, a među njimase našao i Janos Kadar, koji će u kasnijemrazvoju događaja odigrati kontroverznuulogu (naime, upravo je Kadar biotaj koji je kao sovjetski trabant zatvarao iproganjao ustanike, ali kasnije, početkomšezdesetih godina, počeo je s izgradnjomtzv. gulaš socijalizma u kojem je dopustiouvođenje ograničenih poduzetničkihaktivnosti; izveo je svojevrsnu političkuliberalizaciju, čime je Mađarska postalaekonomski najprosperitetnijomčlanicom soc-lagera). Istodobno, podegidom Revolucionarnog komiteta mađarskeinteligencije (Magyar ErtelmisegForradalmi Bizottsaga), ujedinile su sebrojne studentske i sveučilišne udruge,te pod patronatom Saveza književnikai uglednog intelektualnog Petöfi klubaosnovale Revolucionarni komitet obranei Narodnu gardu, kojom je zapovijedaogeneral Bela Kiraly. Premijer Nagyobjavio je 1. studenog ’56. istupanjeMađarske iz istočnog vojnog saveza injezinu neutralnost, a sutradan je imenovaonovu višestranačku vladu, kojaje reprezentirala sve udruge i pokreteuključene u ustanak. Time je i bila zapečaćenasudbina mađarske antitotalitarističkerevolucije, jer je to zapravo bilaotvorena objava rata Kremlju i sovjetskojkomunističkoj nomenklaturi.Izdaja i sovjetski tenkovi uBudimpeštiU noći između 3. i 4. studenog sovjetskaje armija, s više od 60.000 dobronaoružanih vojnika i velikim brojemtenkova, iznova napala Budimpeštu;teške borbe su se vodile sve do 6.studenog, a rezultirale su stravičnimrazaranjima grada i mnoštvom poginulih.Ubijeno je više od 600 sovjetskihvojnika, više od 4000 ustanika, a više od200.000 Mađara, nakon gušenja revolucijeje emigriralo na Zapad. Za sve tovrijeme, zapadna vojna alijansa nijemo jepromatrala tragediju mađarskog naroda;daleko je više bila zabrinuta za krizuoko Sueskog kanala, koja je upravo uto doba kulminirala. Uostalom, još 27.listopada 1956. američki je državni tajnikJ. F. Dulles jasno stavio do znanjamađarskom premijeru da SAD ne možepodržati mađarsku neutralnost, jer bi toMoskva shvatila kao izravno miješanjeu njezine unutarnje probleme; drugimriječima, kao otvoreni poziv i podrškurazbijanju sovjetskog komunističkogbloka.Sovjetski su tenkovi nemilosrdnopregazili i ugušili vapaj mađarskog narodaza slobodom. Istina, u budimpeštanskimradničkim predgrađima borbe suse vodile sve do 14. studenog, a oružaniokršaji ponovili su se početkom prosincau gradu Salgotarjanu (tom prilikom ubijenoje više od 130 ustanika); međutim,to su zapravo bili samo još prkosni, aliposvema beznadni pokušaji otpora, kojije u biti bio slomljen.Uoči definitivnog obračuna Crvenearmije s ustanicima, Janos Kadar, koji jekao član revolucionarne vlade glasovaoza neutralnost, preko noći je promijeniomišljenje i stranu. Kada je od sovjetsketajne službe dobio informaciju o pripremamamaršala Konjeva za vojnu intervencijuvelikih razmjera, Kadar se s ne<strong>koliko</strong>istomišljenika, uz pomoć sovjetskogveleposlanstva, uputio u Moskvu.Na sjednici Politbiroa KPSS obvezao sena prihvaćanje uloge zaštitnika “zdravih”komunističkih snaga u Mađarskoj iobračun s kontrarevolucionarima. Nakonšto su crvenoarmejci na tenkovima ušliu Budimpeštu, Kadar je u Szolnokuformirao novu mađarsku radničko-seljačkuvladu. Time je, ne samo izdao ImreNagya, nego je i definitivno zapečationjegovu sudbinu. Nagy se u međuvremenus dijelom suradnika sklonio u jugoslavenskoveleposlanstvo u Budimpešti iprihvatio je zaštitu koju mu je ponudioTito. Ali, to nije dugo potrajalo; pritisnutodjecima mađarskih događaja,koji su, posebice u Hrvatskoj, probudilinavodnu nacionalističku reakciju, teHruščovljevim zahtjevima za izručenjemNagya; Tito je prihvatio obećanja sovjetskogvrha kako će se s bivšim mađarskimpremijerom korektno postupati ako “dobrovoljno”napusti zemlju. Nakon upornoguvjeravanja jugoslavenskih vlasti,Nagy je 22. studenoga 1956. napokonpristao na ponuđene uvjete. Ali, čim jeautobusom napustio zgradu veleposlanstva,sovjetska ga je tajna policija uhitilai zajedno sa suradnicima internirala urumunjski grad Snagov.Represija režima JanosaKadaraNakon što su sovjetske postrojbe likvidiralei posljednja uporišta ustanika,novoustoličeni režim Janosa Kadarapočeo je bezobzirno obračunavati svođama oružanog i političkog otpora.Prvi val represija imao je za cilj zastrašitisvekoliku mađarsku javnost, a u tu svrhuosnovani su i izvanredni sudovi, koji suizricali drakonske kazne; od deset godinastrogog zatvora, pa sve do brojnihsmrtnih presuda. Nakon ovog vala “divlje”represije, u kojoj su pripadnici službemađarske državne sigurnosti često iizravnavali osobne račune s ustanicima;nova kadarovska vlast je formirala tzv.narodne sudove, koji su bili uređeni nazasadama horthyjevske legislative, (zlo-)rabljene prigodom gušenja Mađarskesovjetske republike još iz 1919. Drugimriječima, iz Budimpešte se represijaproširila na sve<strong>koliko</strong> mađarsko društvo.Veliki broj ustanika s obiteljima počeo jes masovnim egzodusom; tako primjericePaul Lendvai u knjizi uspomena, naslovljenojNa crnim listama, s podnaslovomDoživljaji jednog Srednjoeuropljanina,navodi da je u studenom 1956. zemljunapustilo oko 115.000 ljudi; u prosincuiste godine oko 50.000, a u siječnjuiduće godine taj se broj smanjio na oko13.000. Zapravo, konsolidacijom režimaspustila se željezna zavjesa na graniciprema Zapadu, tako da je od veljače1957. svaki pokušaj bijega iz Mađarskebio onemogućen i ravan pogibelji.U prvom valu izricanja smrtnihkazni, 19. siječnja 1957. pogubljen jeJozsef Dudas, koji je tijekom ustankaorganizirao Narodni komitet, a kojije izdavao radikalno orijentirane novineMađarska nezavisnost (MagyarFüggetlenseg). Antal Palinkas, potomakglasovite mađarske aristokratske obitelji,koji se proslavio oslobađanjem kardinalaJozsefa Mindszentyja iz kućnog pritvorai njegovim prebacivanjem u američkoveleposlanstvo tijekom najžešćih sukobau Budimpešti; pogubljen je 10. prosinca1957.U lipnju 1958. počeo je tajni procesnegdašnjem premijeru revolucionarnevlade Imre Nagyu i njegovim suradnicima.Zanimljivo je napomenuti da jeNagy, kojeg je svijet doživljavao kaoliberalnog političara i reformatora, svojedobno(1933.-1941.) djelovao kao agentNKVD-a, pod konspirativnim imenomVolođa. Sudjelovao je u fizičkim likvidacijamanekolicine mađarskih političkihemigranata, a za svoje “zasluge” stekaoje sovjetsko državljanstvo. Ova kontroverznačinjenica i nakaradni tijek događanjabili su presudni za legaliziranjeprocesa Imre Nagyu, odnosno, njegovstatus sovjetskog državljana, omogućioje javno uplitanje i sudjelovanje sovjetskihsavjetnika na suđenju. Moskva je une<strong>koliko</strong> navrata odgađala proces, kakone bi dodatno zatezala već ionako drastičnoporemećene političke odnose sazapadnim silama, ali i Jugoslavijom. Nakoncu, nakon montiranog sudskog procesa,Imre Nagy je bio osuđen na smrt,zajedno sa svojim najbližim suradnicima:bivšim ministrom obrane PalomMaleterom i uglednim liberalnim novinaromMiklosem Gimesom. Tijekomsuđenja, urednik Magyar Nemzeta GezaLosonczy, jedan od vodećih mađarskihintelektualaca tog vremena, počeo ještrajk glađu, te je u zatvoru i preminuo,u do danas još nerasvijetljenim okolnostima.Na sličan način skončao je i JozsefSzilagy, jedan od najbližih Nagyjevihsavjetnika. Načelnik budimpeštanskeustaničke policije, Sandor Kopacsi, bioje osuđen na doživotnu robiju, isto kaoi ugledni povjesničar Istvan Bibo, ministaru ustaničkoj vladi, a poznatiji kaopisac glasovite studije o “bijedi malihistočnoeuropskih naroda” (amnestiranje tek 1963.). Na kazne strogog zatvoraPoziv Libre Libereizmeđu 5 i 12 godina, bili su osuđeniFerenc Donath, Zoltan Tildy i MiklosVasarhely, a jedan od najpoznatijih filozofa20. stoljeća, G. Lukacs, sve godinekadarovska režima proveo je u posvemašnjojizolaciji, zapravo svojevrsnomkućnom pritvoru. Tijela pogubljenihvođa ustanka bila su pokopana u neoznačenegrobnice na zatvorskom grobljuu Budimpešti, a potom su, 1961., njihoviposmrtni ostaci tajno preneseni na jednogroblje u predgrađu Budimpešte. Tek1989. otkriveni su njihovi grobovi, tesu iste godine iznova pokopani uz svepočasti.Vladavina prosovjetskemanjineUgledni američki tjednik Time, kakobi pokušao barem donekle umanjiti sramotnookretanje leđa Zapada pozivimamađarskih ustanika za pomoć, za herojate 1956. proglasio je “mađarskog bojovnikaza slobodu”. Ali, nije ih previšezanimalo kakva je bila konkretna sudbinatog “običnog” mađarskog čovjeka, urazdoblju između 1956. i 1961. godine.Prema službenim statistikama, više od22.000 osoba osuđeno je na dugogodišnjezatvorske kazne; internirano je višeod 13.000 ljudi, a više od 400 osoba osuđenoje na smrt. Za sve to vrijeme nastavljase masovni egzodus Mađara premaZapadu, a mnogi koji su bili uhićeni prilikomilegalnog prelaska granice pogubljenisu po kratkom postupku. U svakodnevnomživotu, mučnom i teškom, kaonakon svakog građanskog rata, Kadarovrežim se oslanjao na evidentno manjinskiprosovjetski orijentiran dio društva,te se stoga služio terorom i svekolikimprisilama kako bi realizirao “domaćuzadaću” dobivenu od Sovjeta. Golemavećina društva, koja je bez sumnjesimpatizirala s revolucijom i revolucionarima,bila je izložena svakodnevnomšikaniranju, represijama, koje počinjupopuštati tek nakon 1963., kada Kadarpočinje shvaćati da Mađari i Mađarskaviše ne mogu ni politički, ni gospodarski,a niti emotivno podnijeti teret postojećihpodjela. Radilo se zapravo o uspostavi<strong>koliko</strong>-toliko normalnog funkcioniranjadruštva, koje do tog vremena nije imaloni elementarna civilizacijska obilježja.Stoga, Kadar je počeo svojim novimreformskim smjerom, koji je i doveo dobitnog poboljšanja standarda života stanovništva(tzv. gulaš-socijalizam), te setime donekle u očima svekolike mađarskejavnosti iskupio za sva ona zla kojaje tijekom i neposredno nakon sovjetskeokupacije sa šakom mađarskih staljinistaučinio vlastitom narodu.Želiš li da ti se priča ili odlomak romana pojave u LIBRILIBERI? Libra Libera je u potrazi za izvrsnim prozama,novim imenima i pomaknutim temama.S ciljem promoviranja i otkrivanja novih autora, LibraLibera otvara cjelogodišnji natječaj za prozu. Priče iromani će se primati čitavu godinu, a bez dosadašnjegtematskog okvira. Libra će dvaput na godinu objavljivatinajkvalitetnije radove (priče ili ulomke romana).Rukopise primamo na adresi libra.libera@gmail.com.cmyk
8 VIII/189, 5. listopada 2,,6.razgovorega ne treba posebnopredstavljati, nametnuose sam, bez takozvanoggeneracijskog drukanja. Prvise distancirao od FAK-a, alibogme i od kvaziumjetničarenja,prvi je suvislo propisaoo stanju hrvatske književnostibez neke posebne bojazni dabi time, povratno, mogao lošeproći sa svojim radovima. Nodio te kobi sustigao je njegovuzbirku priča Užas i veliki troškovi,jednu od ključnih knjigaovoga vremena, koju je zaobišlavalorizacija kakvu zaslužuje,jednako kao i film 100 minutaSlave Dalibora Matanića,za koji je pisao scenarij. Velikiprotivnik potrošnje riječi radiu “trećoj smjeni”: piše, čitai živi noću, a danju spava.Potpuno je uzaludno probatido njega doći prije tri popodne.Ali, kao što ćete vidjeti,Perišića se isplati čekati.Kritike moraju bitipitkePrvo da te pitam, kakoizlaziš na kraj sa stalnim čitanjem?Iz tjedna u tjedan pisatiknjiževnu kritiku, mislim dasi jednom negdje rekao, “koje litlake...”– Sve dosadi, pa i to... Nijelako pisati književnu kritikutako da to ljudi čitaju. Morašodržati neki stručni standard,a imati pitak tekst. Trebaš datidosta informacija, jer nije topolitički komentar ili nekatop-tema pa da pišeš o nečemušto su ljudi već vidjeli udnevniku. U top-temama nemoraš crtati kontekst, a ovdje,moraš uvijek iznova dati kontekst,trošiti puno više riječi,jer pišeš o knjigama koje većinanije pročitala. Dakle, morašdosta objašnjavati, i to otežavapitkost. Ali svejedno, morašbiti pitak.Što te pali u knjigama?– Seks, normalno... Parecepti, jako sam radoznaokuhar, uživam u otkrivanjučari što ih donose nove juheu vrećici... Onda dugo ništa,pa dobra kubanska cigara...Dobro sad, ajmo se uozbiljiti,jer valjda je ipak mojafunkcija u ovoj kulturi to dase pravim pametan. Dakle,naravno, volim kad pisac brzomisli, kad iznenađuje. Sve jepitanje stila, s tim da stil nijenešto odvojeno od mišljenja.Neki naši pisci, pa i određeniknjiževni krugovi, misle dastil služi tome da prikrije manjakmisli, ali to nije stil, to jeništa.Radio si kao urednik časopisaGodine Nove. Čime si serukovodio u biranju tekstova?RobertPerišićKritika onemogućuje klanovsku laž– Tu se stvarala neka generacijskavibra u drugoj polovicidevedesetih. Ovo od čega ćekasnije nastati FAK i cijeli tajbum, to se počelo formiratiu Godinama Novim, i tu seokupila ta ekipa. Ta vibra uGodinama bila je možda i malošira od kasnije fakovske. Neznam, kad danas prolistam tajčasopis dosta sam zadovoljan.Ima smiješnih tekstova. Ja kadradim nešto dosta se rukovodims tim da mi bude zabavno.Do koje je mjere hrvatskaknjiževnost klanovska?– Pitanje je <strong>koliko</strong> im sepusti. Mislim, nije stvar u tomeje li se netko s nekim druži,nego da li se stvaraju neki lažnikriteriji za javnost. Mislim daje to kritika posljednjih godina,ipak, dosta razbila. Do priješest-sedam godina imali smosituaciju da neka knjiga možebiti užasno nahvaljena, a da tuknjigu nitko ne želi čitati. Tusu vladali kriteriji nezamjeranja,gdje je bilo normalnookolišati tako da ne kažeš daje knjiga dosadna. I onda nitkoživ nije vjerovao tome što pišeu novinama i nisi ekipu mogaoni pod prijetnjom sile natjeratida kupi domaću knjigu. Jer,kad čovjek par puta kupi nahvaljenuknjigu koja je dosadna– onda na kraju više uopćene vjeruje da mi imamo nekuknjiževnost za čitanje, negosamo onako za povijest, ono,Marulić i to. To je bilo normalnostanje naše književnosti.To nije bila stvar nekog točnoodređenog klana koji bi bio na“vlasti”, nego klanovskog, cehovskogmentaliteta. To je biozatvoreni knjiški krug, u kojemsi – ako si ušao na neka vrata– mogao figurirati kao “cijenjenpisac”, a da te zaista nitkone čita. To je mnogima pasalo,i mnogi koji danas kukaju oko“snižavanja kriterija” voljeli bida se stvar vrati na staro, pa daoni budu veliki pisci na računtoga što o njima napišu njihovatri prijatelja koja imaju, navodno,užasno visoke kriterije.Uglavnom, kad se to promijenilo– a to je promijenilakritika – onda su ljudi počelikupovati domaće knjige i danasimamo “otvorenu” i jaku scenu.Istina, i u toj situaciji može sepojaviti klanovsko zatvaranje.Zato sam u jednom trenutkubio reagirao protiv FAK, jer mise učinilo da su se iz jednogcentra počele dijeliti karte zaknjiževni tramvaj. Ne volimkad su samo jedna vrata otvorena.Sve u svemu, na kritici jeda onemogući klanovsku laž i“zatvaranje” scene. Bilo je teškonapraviti “točku preokreta” uDario GrgićIstaknuti književnik ikritičar govori o pisanjuknjiževnih kritika, njihovim“posljedicama”, značenjuGodina Novih, klanovimau hrvatskoj književnosti,najdražim knjigama ifilmovima, te romanu kojiupravo pišetom smislu. Sad se već stvarviše-manje odvija sama posebi. No, bit će tu uvijek posla– jer u svakoj maloj kulturielita je uska i sklona međusobnomkorumpiranju.Svi misle da su napisalidobru knjiguKako se to odražava na tvojepisanje? Odnosno, pucaju lipoznanstva nakon što objaviškritiku? Ili ima i onih koji izdržedrukčiji pogled na vlastitostvaralaštvo?– Puklo je masu poznanstava,pa i poneko prijateljstvo.Što se može, to je dio posla.Dovoljno je da nekoga malo“načmeš” i taj te drukčije gleda,a što da radiš: ne možeš pisatiu novinama tako da nekogagladiš. Nema toga tko voli daga se izkritizira. Svi misle dasu napisali dobru knjigu, inačeje ne bi objavili. Čovjek sesrodi sa svojom knjigom. Tosu njegove misli. I kad tebi tone valja, teško je stvar ne doživjetiosobno. Ja to razumijem.Je, ima ih koji su prošli test,poput Nuhanovića, ili Ferića,ili Baretića... Špotanje i kritikas dosta zamjerki može “proći”kod tolerantnijih – iako kodvećine ne prolazi ni to – alikad nekome napišeš baš pravunegativnu kritiku – onda tucmyk
azgovorVII/189, 5. listopada 2,,6.9Volim kad pisacbrzo misli, kadiznenađuje. Sveje pitanje stila,s tim da stil nijenešto odvojeno odmišljenja. Neki našipisci, pa i određeniknjiževni krugovi,misle da stil služitome da prikrijemanjak misli, ali tonije stil, to je ništaviše nema pomoći. Jednostavnovidiš da te taj “čeka” da objavišknjigu, ili napišeš scenarij, pada se uzvrati udarac. Neki sutu svoju misiju već ispunili, i touspješno.Uzori, danas? Ne iz mladosti,nego sad? Djeluje li tko natebe tako?– Stalno nešto djeluje.Uvijek nešto novo vidiš i nekakousvojiš, ali – nisu to oniutjecaji u smislu da mi netkootvara cijeli “koncept”, načinpisanja i gledanja.Svakom sam sugovornikuuvalio jedno do dva spomenarskapitanja, činilo mi se da bikroz odgovore mogla na vidjelodoći specifična estetika mojihsugovornika, pa evo i tebi jednogdo dva: pet dragih knjiga izašto baš te?– Evo, recimo: Gubitnikili Stari majstori ThomasaBernharda – taj njegov ultrapesimizam mi je duhovit, toje neki spoj očaja i zabave kojije meni smiješan. Sad čitamFlannery O’Connor, Sve štoraste mora se sastati, remek-djelo.U tih pet mogao bi i nekiCarver. I, recimo, KunderinoNeznanje. I Kerteszov Čovjekbez sudbine.Pet filmova?– Ima taj film, zaboraviosam kako se zove, di neki pilotipadnu u Pariz, i onda ih oniskrivaju u kombiju, ne, ne, ponekim samostanima... Dobro,taj je tu za ilustraciju kakopamtim filmove. Stvarno mije dobar onaj od Jarmuschakad onome dođe rođakinjaiz Mađarske u posjetu... PaKratki rezovi od Altmana, poCarveru, pa onda Čovjek kojegnije bilo od braće Coen, pa 100minuta slave, normalno.Scena je ipak otvorenaStigneš li čitati još nešto osimtekuće robe?– Da. Poeziju, filozofiju,novine, oglase. Trudim se štomanje gledati televiziju.Pišeš roman, pisao si poeziju,dramu, kratku priču. Radi li setu o evoluciji – svi napišu pjesmu,jednom je rekao MalcolmLowry, ali malo tko roman?– Pa valjda je neka evolucija,barem u radnom smislu, jerroman je puno veći rad, s punoviše discipline.Neću te tupiti pitanjimakada bi ga objavio, ali me zanimakoji su te spisateljski problemiposebno namučili, gdje siprolio najviše znoja?– Ma, svugdje. Meni ništane ide lako. Mora mi se svidjetisve to što napišem. Oko togase najviše mučim. Mora mi sesviđati i kad sam trijezan i kaddođem izvana nakon pet piva.Ponekad tako dođem i krenemčitati taj svoj roman. Samooznačavam: ovo je dosadno,patetično, dugo - to sve trebaizbaciti... Tad najviše kratim.Kako se zove roman?– Naš čovjek na terenu. Imasvega: i “elite” i terenske priče.Ex-yu književnost, oprostišto te to tako pitam, ali koga biizdvojio?– Arsenijevićev roman Upotpalublju mi je tada, devedesetih,iako sam ga čitao sa zakašenjenjem,ostavio posebandojam: ne da je remek-djelo,ali sigurno da je “uhvatio”nešto. Otad kod Srba, ništami se nije primilo. Iz Bosne:Samardžićev roman Šumskiduh. Iz Crne Gore, Nikolaidis,roman Mimesis – književnone baš savršena, ali zabavnoradikalna knjiga. Iz Slovenije,ne znam, tamo baš imamfrendove – a najveći i najgorije Dušan Čater. Među našimami je gušt izdvojiti Kino LikaDamira Karakaša, knjigu okojoj kao kritičar nikad nisampisao, jer sam je na neki načinotkrio, uredio je i kladio se nanju kad tog Karakaša nitkonije zarezivao 2 posto – nisuga uzeli među pet za Jutarnji,niti je dobio ikakvu nagradu,selektori FAK-a tvrdili suda su to “amaterske priče”, asad, pet godina poslije, evo,knjiga živi kao kult, imali smotri izdanja, a snima se i film.Drago mi je kad se tako netkopojavi iz drugog plana i u dugomfinišu iznenadi napuhanefavorite. Dakle, scena je ipakotvorena, a klanovi se moguslikati.f p18. listopada 2006.Trg kralja Tomislava(iza Umjetničkog paviljona)11.30Konferencija za tisak4. FESTIVAL PRVIH / Tema: mine18. listopada – 18. studenog 2006.www.studio-artless.hr18. listopada 2006.Trg kralja Tomislava(iza Umjetničkog paviljona)12.00 satiPokazna vježba pružanja prve pomoći stradalima na minskompoljuSudjeluju: službenici protueksplozijske zaštite MUP-a,pirotehničari Hrvatskog centra za razminiranje, Hrvatski Crvenikriž, Norveška narodna pomoć (program za protuminskodjelovanje u RH), Udruga Bembo, Kristijan Kiki Ugrina, IvankaMazurkijević24. listopada 2006.Galerija Nova, Teslina 719.30 satiIzložba: Oprez, mine!Odabrani radovi prijavljeni na natječaj 4. Festivala prvih i gosti(izložba je otvorena do18. listopada)25. – 28. listopada 2006.Galerija SC, Savska 25Radionice za žrtve mina (glazbene, fotografske, računalne);koncerti, filmovi25. – 27. listopada 2006.Mala dvorana ITD, Savska 25Kazalište, film, razgovorU programu sudjeluju: glazbenici Zdenko Franjić/Slušaj najglasnije,Lou Profa, Damir Avdić (BIH), Zabranjeno pušenje; Udruga Dlan spredstavom Ruke koje plaču, Bembo i prijatelji; Dragan Vukovićiz OKC Abrašević, Mostar; filmovi: Oči u magli, Nina i JadrankaPongraca te Prva plata, Alana Drljevića (BiH) i drugi.Natječaj za prijam radova otvoren je do 10. listopada 2006.!!!MINEcmyk
10 VIII/189, 5. listopada 2,,6.esejIdeja karnevala između stvarnosti iutopijeIgor BezinovićUtopijski potencijal karnevala u današnjem jesvijetu inspiracija za nove društvene pokrete.Ponekad se čini da je samo u karnevalskom veseljumoguće osjetiti jačinu kolektivnog identiteta istvaranje otpora postojećim porecimavijet koji nas okružuje nerijetko tumačimo i razumijemona crno-bijeli način. Mi djelujemo,gradimo naše stavove i međuljudske odnose ovisnoo tome je li svijet za nas prevladavajuće crn ili bijel. Crnobijeli,dihotomni pristup svijetu nije karakterističan samoza tumačenje svijeta prosječnoga čovjeka, već ga nerijetkosrećemo u intelektualnim krugovima, u razrađenim teorijamačovjeka i društva. Vjerojatno najistaknutije dihotomnosagledavanje čovjeka i društva jest Nietzscheovapodjela ljudske prirode na apolonski i dionizijski nagon.S jedne strane potreba čovjeka za odmjerenim, svjesnimi predvidljivim, a s druge potreba za raskalašenim, afektivnimi spontanim. Zanima nas upravo ideja cijelogdruštva koji svijet i život vidi veselim i vedrim te djeluje uskladu s tim dugotrajnim pozitivnim raspoloženjem. Tajsplet osjećaja, vezan uz općeniti životni optimizam, potrebuza razonodom, promjenom i igrom vezan je uz idejukarnevala, ideju koja se zasniva na stvarnosti, na konkretnimhistorijskim činjenicama, ali koja ima znatno širi ipotencijalno utopijski smisao.Na što sve mislimo kada u svakodnevnom životu govorimoo karnevalu? Broj konotacija zaista je velik i ukazujena širinu i nepreciznost pojma te na mnoštvo raznolikihznačenja i asocijacija. Što je zajedničko homoseksualnimtransvestitima na venecijanskim ulicama u četrnaestomstoljeću, halubjanskim zvončarima koji se odjeveni uživotinjske kože nekontrolirano zabijaju jedni u druge uriječkoj karnevalskoj povorci i čuvenoj karnevalskoj izradikobasice težine 200 kilograma 1583. u Königsbergu? Ukojoj su vezi ta zbivanja s polugolim mulatkinjama plesačicamai siromašnim plesačima sambe u Rio de Janeiru ilisa srednjovjekovnim kmetovima koji su živjeli za karnevalskidio godine?Riječ “karneval” ne koristi se, naravno, samo u konteksturaskalašenog razdoblja u godini uoči vjerničkogaposta. Ona je s vremenom postala primjenjivana na cijeliniz zaigranih i vedrih kolektivnih zbivanja, kao što su, naprimjer, beogradske kolektivne protestne šetnje 1997. iliantiglobalistički prosvjedi nakon Genove. Greil Marcus udjelu Lipstic Traces čak pronalazi vezu između naizgled nepovezanihpojava kao što su dadaistički Cabaret Voltaire,situacionistički pokret i počeci punka. Veza je, naravno,u radosnom libertinstvu karakterističnom za karnevalskorazdoblje.Najšire moguće određenje karnevala bilo bi to da se onodnosi na onaj pozitivni (bijeli) dio crno-bijelog spektrakojim promatramo naše živote. Međutim, “karneval” je iteorijski pojam društveno-humanističkih znanosti, te jenjegovo značenje moguće preciznije odrediti.Karneval kao terminus technicusOdrediti mjesto i vrijeme nastanka mnogih terminadruštveno-humanističkih znanosti nije jednostavno, akatkada nije niti moguće. Međutim, kanonski je podatakda termin “karnevala” jednoznačno vezujemo uz jednogautora i jedno djelo: djelo Mihaila Bahtina StvaralaštvoFrancoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanseobjavljeno 1965., a napisano trideset godina prijeu staljinističkom režimu. Glavna ideja Bahtinovih analizajest prepoznavanje karnevala kao bitne pojave na osnovukoje je moguće analizirati umjetnička djela raznih razdobljate objasniti specifične književne žanrove.Razumljivo je postaviti pitanje zašto bi termin nastao usklopu teorije književnih žanrova uopće bio bitan za stvaranjeglobalne slike svijeta? Karneval je za Bahtina specifičnoraspoloženje, mentalitet, stanje svijesti, način životaili princip življenja. Osim u srednjovjekovno-renesansnimobrednim svetkovinama, on karneval prepoznaje i u književnimsmjehovnim djelima te u slobodnom uličnomgovoru. Služeći se, dakle, mnogim empirijskim pojavama,Bahtin rekonstruira kolektivno-nesvjesni princip karnevala,on otkriva malo izučavano područje kulture prosječnogčovjeka, čovjeka koji je svoje djelovanje zasnivao na svemusamo ne na smirenosti i umjerenosti: “Karneval je drugiživot naroda, organiziran na principu smijeha. To je njegovpraznički život”.Praznički život posljedica je univerzalnog rušenja normi,izokretanja hijerarhije i kršenja zabrana. Upravo su toodlike svih pojava koje spadaju pod nazivnik karnevala.Bahtin je ukazao na neki neobično sretan svijet, na svijet ukojem pojedinci osjećaju da djeluju slobodno i ne sputavajusvoje tjelesne potrebe, a istovremeno pripadaju kolektivukoji je u jednakoj mjeri nesputan i veseo, na svijet kojine poznaje apsolutne krajnosti, već je potpuno ambivalentan.Vrijeme koje Bahtin opisuje vrijeme je relativizmau svim područjima života. U karnevalu svi su u pravu i sviimaju pravo na zabavu.Termini kroz vrijeme mijenjaju značenja i uz njih se uraznim povijesnim razdobljima vežu različite konotacije,pa se tako u kratkoj povijesti ideje “karnevala” ona počelavezivati uz raznolike oblike vedrog kolektivnog djelovanja,od anarhističkih komuna preko političkih revolucijado uličnih performansa. Međutim, posve je jasno da jeBahtin svoju ideju zasnovao na konkretnom povijesnomrazdoblju i na konkretnom Rabelaisovom umjetničkomdjelu. Potrebno je, stoga, razmotriti historijski kontekstBahtinovog karnevala i odvojiti nužne i kontingentneodlike te ideje.Karneval kao parada opijanja iprežderavanjaIdeja karnevala kao teorijskog koncepta zasnovana jena historijskim primjerima srednjega vijeka i renesanse.Bez te premise nemoguće je razumjeti bahtinovsku idejute se javlja opasnost odviše pojednostavljene ili posvekrive upotrebe pojma “karnevala”. Kako bismo odgovorilina pitanje u kojem je smislu opravdano govoriti o pojavikarnevala u suvremenom, industrijskom društvu, nužno jeprvo analizirati odlike srednjovjekovnog karnevala.Prema Aronu Gureviču, model svijesti srednjovjekovnogčovjeka vidljiv je u njegovom odnosu prema radu,vlasništvu i bogatstvu. Također, nužno je uvijek iznovapodsjećati da je riječ o razdoblju nepismenosti, straha odnepoznatih sila, razdoblju bez zajedničkog jezika, državai bez prometne povezanosti. Srednji vijek jest civilizacijarada i sve vezano uz nerad spada u sferu čudesnog.Crkveni moral zastupao je ideale siromaštva, poniznosti,asketizma i darežljivosti. S druge strane isticao se viteškiPostojanje ideja kao što su“karneval” ili “privremenaautonomna zona” mogu navestina pomisao da izolirani historijskiprimjeri tih idealtipova doistapostoje. Međutim, historijskiprimjeri nažalost su redovito bilizasjenjeni crnim dijelom crnobijelogspektracmyk
esejVII/189, 5. listopada 2,,6.11ideal “junačke lijenosti”, koji ukazuje na nespojiv odnoscrkvenog i narodnog morala.Nametanje stroge radne etike moralo je biti kombiniranos razdobljima nerada, odnosno karnevala. Prosječančovjek dvije trećine godine provodio je u radu, pritommaštajući o zemaljskom raju punom hrane, pića, besposličarenjai seksualne slobode ili, pak, o izokrenutoj zemljiobilja – Dembeliji. Nespojivost askeze i rada s jedne stranei hedonizma i raskalašenosti s druge strane, specifična jeodlika srednjega vijeka. Dani karnevala zapravo su, po N.Eliasu, bili dani “ekstremnog pražnjenja veselja”, dani ludilau kojima je svijet izokrenut i postavljen naglavačke. Tisu dani u potpunosti bili drukčiji od dosadne i iscrpljujućeradne svakodnevice, bili su to dani potpune posvećenostiužitku i tjelesnim radostima. Ličnost srednjovjekovnogčovjeka kao da je bila podvojena, jedan dio bio je posvećenmoralu crkve i strahu, a drugi moralu kinizma, odnosnosamouvjerenog slobodnog veselja.Priroda tog “ekstremnog pražnjenja veselja”, o kojemgovori Elias, ukazuje na dvojaku funkciju karnevala. Iakodane karnevala karakteriziraju osjećaji prevrata i historijskesmjene, oni u načelu nisu dovodili do stvarnih političkihpromjena. Srednjovjekovnom je čovjeku bilo nezamislivoda razdoblje radosnog smijeha dominira razdobljemrada. Osim oslobađajućih aspekata karnevala, nužno jeukazati i na karneval kao sredstvo obrazovane elite, odnosnoplemstva i Crkve. Za njih je karneval bio razdoblje“ispušnog ventila”, razdoblje kontrole neobrazovane masekoja je omogućavala lakše upravljanje u razdobljima rada.Stvarna opasnost da raskalašena pijana masa sruši poredaki nije postojala.Bahtinovska ideja karnevala neodvojiva je od idejerada te svijet karnevala postoji samo kao izokrenuti svijetrada. Iako je ljudima u razdoblju karnevala strujao osjećajnesputanosti, oni su većinu svog života ipak ostajali sputaniprvenstveno svojim strahovima i navikama. Pitanjeje može li ideja karnevala zasnovana na tom specifičnomrazdoblju biti primjenjiva i na ostala razdoblja povijesti.Zaigrano pijanstvo kao bitna ljudskaosobina?Što se događa s karnevalom nakon srednjeg vijeka i renesanse?U svakom slučaju, povijesni kontekst bahtinovskeideje karnevala značajno se mijenja, a time se i riječ“karneval” počinje koristiti u drugom smislu. Međutim,Bahtin inzistira da je “prazničko-karnevalsko načelo,zapravo, neuništivo”. Karneval se mijenja, ali načelo karnevalizacijebitna je ljudska osobina. Drugim riječima, poBahtinu u svakom čovjeku postoji neuništivi dionizijskinagon, u svakom čovjeku čuči zaigrani pijanac.Od 17. stoljeća nadalje prazničko načelo znatnoslabi i mijenja se i Bahtin je toga svjestan. Proizvodi sestandardiziraju i komercijaliziraju, dešava se trgovačkarevolucija te bogatstvo, vlasništvo i poduzetništvo postajunove društvene vrijednosti. Tiskanjem knjiga događa sei drastičan porast pismenosti. Društvo se sekularizira ipolitizira. Karneval prestaje biti vrijeme slobode, prestajebiti mjesto iskazivanja dionizijskog nagona i postaje svakodnevna,institucionalizirana i ne baš posebna pojava.Iako nestaje karneval kao kolektivno zbivanje opipljivopovjesničarima, prema nekima on ne nestaje u potpunosti,nego biva fragmentiran, marginaliziran, sublimirante dolazi do njegove represije (teza kulturologa P.Stallybrassa i A. Whitea).U kojem smislu treba govoriti o karnevalu nakon njegoverepresije? Je li karneval ideja primjenjiva isključivona jedan historijski period ili se odnosi na ljudski rod?Kada govorimo o karnevalskom raspoloženju na ulicamaPariza 1968. ili karnevalskoj atmosferi u europskim skvotovima,ne govorimo o dugoočekivanom razdoblju nerada,prežderavanja i opijanja karakterističnom za srednjivijek. Međutim, pojam karnevala nije besmisleno koristitiu tim slučajevima, nego treba razumjeti njegovo univerzalnoznačenje. Uzroci i posljedice suvremenog “karnevala”znatno su različiti od uzroka i posljedica bahtinovogkarnevala. Što im je, onda, zajedničko?Za Bahtina je karnevalski način života urođena ljudskapotreba: “praznik veoma je važna prvobitna forma ljudskekulture”. Ljudska kultura ima korijen u prazničkomraspoloženju i neiskorjenjiva želja za slobodnim provođenjemvremena osnova je ljudskog djelovanja. Prema čuvenojteoriji J. Huizinge, igra je djelovanje koje se razlikujeod dosadne svakodnevice, koje nas u potpunosti obuzima,koje je neplanirano, koje nije svrhovito niti posebno korisno.Uvođenjem ideja praznika ili igre u analizu svijetakoji nas okružuje stvaramo posve drugi pogled na vlastitiživot, pogled prema kojem je igra preduvjet za nastanakčovjeku karakterističnog načina života: “kultura nastajeu igri”. U svakoj manifestaciji prazničkog raspoloženjapronalazimo karnevalski nagon kao izvorni impuls.Ekskurs: Veselje i nasiljeDa, sve bi bilo lijepo da nema onog tmurnog osjećaja nesigurnostišto prožimlje sve uokolo: i ljude i stvari.Viktor Car Emin, DanuncijadaPrimjer koji možda najbolje pokazuje u kakve nevoljemože zapasti teoretičar koji govori o prazničkoj atmosferidruštva jest primjer Hakima Beya iznesen u esejuPrivremene autonomne zone. S obzirom na golemu popularnostautora u takozvanim pop-anarhističkim krugovima,s obzirom na čestu citiranost tog eseja i s obziromna popularnost termina “privremena autonomna zona”bitno je predstaviti ne<strong>koliko</strong> teza koje upozoravaju naneodrživost njegove ideje. Beyev esej možda je odvišelaka meta, ali ona sjajno pokazuje na koji način teorijeprazničkog raspoloženja mogu navoditi na falsificiranjepovijesnih činjenica. Iako se Bey ne koristi bahtinovskimpojmom karnevala on nesumnjivo govori o društvenomustroju vođenom idejom karnevalske atmosfere.U navedenom eseju u poglavlju Glazba kao organizacijskiprincip Bey predstavlja poznati povijesni slučaj,bizarni D’Annunzijev pothvat osvajanja grada Rijeke,kao primjer “možda vrlo blizak prvoj modernoj privremenojautonomnoj zoni”. Podsjetimo, talijanski pjesnik12. rujna 1919. preuzeo je vlast nad Rijekom, protiveći seLondonskom i Versailleskom sporazumu, želeći pripojitiRijeku Italiji. Iako pomirljiva Italija nije bila sklonatoj ideji, D’Annunzio uz pomoć svoje, gotovo privatnevojske preuzima vlast nad gradom u kojem ostaje dokga talijanska ratna mornarica iz njega nije vojnom silomistjerala krajem 1920. i početkom 1921. U tom kratkomi neopisivo zanimljivom razdoblju D’Annunzio jeoko sebe okupio skupinu ekscentrika koji su željeli od“Slobodne države Rijeka” stvoriti prvu avangardno orijentiranukozmopolitsku državu, kojoj su blagoslov daličak i avangardni umjetnik R. Huelsenbeck u ime berlinskogDada pokreta i osnivač futurizma T. Marinetti, kojije i posjetio grad.Godina dana koju je D’Annunzio proveo u Rijeciimala je mnoge značajke prazničkog raspoloženja,zbog čega Bey u njoj vidi “intenziviranje svakodnevnogživota”. Ustav “Slobodne države Rijeka” napisaoje anarhosindikalist Alceste de Ambris te je u njemustajalo da je glazba organizacijski princip države. Rijekaje nazivana “gradom života” ili “lukom ljubavi” i u njojje svaki dan bio posvećen kršenju rutine. Ujutro biD’Annunzio sa svog balkona ljudima čitao poeziju, avečernja “atmosfera di festa” bila bi najavljivana trubamaardita. Osvajači Rijeke borili su se protiv seksualnogmorala, za slobodu odijevanja (nudizam) i općenito zaslobodu ljudskog duha. Osim svakodnevnog opijanja iorgijanja, “Slobodna država Rijeka” ostala je zapamćenai po šalama koje su zabavljale D’Annunzijeve legionare(npr. krađa konja od talijanske vojske, provokativni letoviiznad Rima ili planiranje otmice D’Annunzijeve partnerice).U svakom slučaju, projekt slobodne države imaoje mnogo elemenata slobodarskog veselja i Beyu su bilibitni upravo ti praznički elementi države.Život u Rijeci u tom kratkom razdoblju doista jebio orijentiran na zabave i užitke. Međutim, kao štoje prije isticano, ideja karnevala koju Bey prepoznaje uRijeci bila je praćena nimalo karnevalskim nuspojavama.Država je bila financirana piratskim pljačkama brodova,a građani su često štrajkali. Unatoč borbi za sloboduodijevanja, postojao je ured za cenzuru. Osnovni motivdolaska u Rijeku nipošto nije bio zabava, nego nacionalističkepretenzije. D’Annunzijevi vojnici bili su mahomoslobođeni militantni zatvorenici, a prema njemu suse idolatrijski odnosili. Unatoč anarhosindikalističkomustavu i borbi za prava potlačenih naroda, vojnici suse nerijetko iživljavali nad slavenskim stanovništvom,uništavajući im imovinu (pogled hrvatskog stanovništvaRijeke slikovito je prikazan u romanu DanuncijadaViktora Cara Emina).Pri isticanju primjera privremene autonomne zoneBey je, dakle, trebao biti znatno oprezniji. Inspirirananjegovom idejom, talijanska povjesničarka ClaudiaSalaris napisala je knjigu posvećenu elementima zabaveu D’Annunzijevoj državi, također ignorirajući širi povijesnikontekst. Ta je ideja, razumljivo, naišla na oštrekritike: iako je riječ o autentičnim činjenicama, one suistovremeno nebitne ako se u obzir uzme širi kontekst.Za većinu povjesničara “Slobodna država Rijeka” jest idalje tvorevina koja je udarila temelje fašizmu, unatočnjezinim karnevalskim elementima.U srednjem vijeku svijet je bio podijeljen na svijetmukotrpnog rada i svijet karnevala. Svijet “Slobodnedržave Rijeka” moguće je shvatiti pomoću karnevalskogugođaja autonomne zone s jedne strane i protofašističkogekspanzionističkog naboja s druge. Postojanje idejakao što su “karneval” ili “privremena autonomna zona”mogu navesti na pomisao da izolirani historijski primjeritih idealtipova doista postoje. Međutim, historijski primjerina žalost su redovito bili zasjenjeni crnim dijelomcrno-bijelog spektra.Mogućnost vesele svakodnevice?Ideja karnevala iznikla je iz proučavanja vidljivihaspekata opuštenog i raskalašenog ponašanja u razdobljimanerada u srednjem vijeku. Specifični oblici ponašanjajavljali su se istovremeno u točno određenom dijelugodine. Bahtin je zaključio da se radi o pojavama kojemogu biti objedinjene jednim pojmom, pojmom karnevala.Nakon što je vrijeme prestalo biti razumijevanoisključivo kao radno ili neradno, s historijske pozornicenestao je i karneval. Ideja karnevala se, međutim, nastavilakoristiti, zahvaljujući pretpostavci da se pojam “karneval”odnosi na neuništiv i univerzalan dionizijski nagon.Ideja o mogućnosti trajne kolektivne afirmacije dionizijskognagona, odnosno ideja o vječno zaigranoj zajedniciveseljaka zasigurno je utopijska. “Karneval” možda inije primjeren naziv za tu utopiju, ali će pojam karnevalasvejedno uvijek ostati višeznačan. Gledajući historijskeprimjere karnevala, mi maštamo o nekom boljem i zanimljivijemsvijetu, nadajući se da bi ovaj svijet mogaopostati takvim. Bitan je upravo taj karneval koji nastajeu ljudskoj mašti. Karneval je, po Bahtinu, “privremenostupanje u utopijsko carstvo univerzalnosti, slobode, jednakostii blagostanja”. Taj utopijski potencijal karnevalau današnjem je svijetu inspiracija za nove društvene pokrete.Ponekad se čini da je samo u karnevalskom veseljumoguće osjetiti jačinu kolektivnog identiteta i stvaranjeotpora postojećim porecima.Prema A. N. Whiteheadu, povijest ideja jest povijestpogrešnih ideja. Zasigurno je ideja karnevala u mnogimaspektima nejasna, preširoka, odviše utemeljena na intuicijii nadi. Karneval doista postoji i to na specifičannačin: istovremeno u obliku nagona, u obliku utopijskognačela i u obliku vidljivih karnevalskih crtica života. Idejakarnevala podsjeća nas da je drukčiji svijet moguć i budinadu da zajednicu možemo oblikovati u smjeru utopijekarnevala. U najmanju ruku, razmišljanjem o veselojsvakodnevici naša svakodnevica postaje veselija.cmyk
12 VIII/189, 5. listopada 2,,6.razgovorospodine Vasiću, vašastranke i njen predsjedniki premijerRepublike Srpske MiloradDodik u posljednje vrijeme suu ne<strong>koliko</strong> navrata istakli da jebudućnost Bosne i Hercegovineu federalnom uređenju i daRepublika Srpska treba dabude federalna jedinica. Zbogčega smatrate da Bosnu iHercegovinu treba organizovatikao federaciju?– Rajko Vasić: Bosna iHercegovina ne može da budeunitarna i centralizovana država,ne može da bude država naprincipu jedan čovjek – jedanglas, zbog toga što u njoj živeBošnjaci, Srbi i Hrvati. Svi tinarodi imaju i neke svoje vezesa teritorijama i ljudima izvanBosne i Hercegovine, i to semora prihvatiti kao prirodna,viševjekovna činjenica. Bosna iHercegovina ne može da budejedan kroz jedan, ona mora bitijedan kroz tri. Ona mora bitikuća za sve narode koji u njojžive, ali i garancija njihovog opstanka.Svjedoci smo, nažalost,u posljednja dva rata – jednomsvjetskom i jednom našemlokalnom, luđačkom – da su nasceni bile sile koje su htjele dananesu zlo narodima kao kolektivitetima.Otuda strahovi kojise vuku kroz istoriju i to moramouzeti u obzir. To nimalo neumanjuje razloge za opstanakBosne i Hercegovine. Nimalone krnji njene temelje. U opisuuređenja Bosne i Hercegovinene mora da stoji riječ federalna,možda je primjereniji izraz decentralizacija.To je prirodnijaodjeća za Bosnu i Hercegovinuod unitarističke i centralizovane.BiH – stvarna ilifantomska država– Mirsad Ćeman: Mi smoprotiv ideje o federalizacijiBosne i Hercegovine jer bi toznačilo da su federalne jedinicedržave, a mi ne prihvatamo daadministrativno-teritorijalninivoi, kakvi su današnji entitetiili kantoni, imaju bilo kakveprerogative nezavisne države.Mislim da je potpuno neutemeljenaocjena da nasuprottežnji za federalizacijom stojiželja za nekakvom unitarnomBosnom i Hercegovinom. NiStranka demokratske akcije,niti bilo koji drugi ozbiljnijipolitički faktori u Bosni iHercegovini nikada nisu težilika unitarnoj državi po sistemujedan čovjek – jedan glas.– Rajko Vasić: Ne trebagledati na političku opcijudecentralizacije kao naskrnavljenje države Bosne iMirsadĆeman i VasićHercegovine. Uostalom, Bosnai Hercegovina nikada nije nibila država. Mislim da Bosna iHercegovina kao država postojisamo u glavama unitarista icentralista. Prema tome, onošto nije postojalo i što ne postojinije moguće ni skrnaviti.Bosna i Hercegovina je tekposlije rata na neki način postaladržava.– Mirsad Ćeman:Nevjerojatno je, gospodineVasiću, da vi kao građaninBosne i Hercegovine kažeteda Bosna i Hercegovina nijepostojala kao država. Ja znam učiju korist se takve konstatacijeizriču – u korist velikodržavnihprojekata iz susjedstva.Međutim, nemojte zaboravitida su i naši susjedi, državenastale raspadom SFRJ, istotako u jednom trenutku imalidiskontinuitet svoje državnosti,ali niko im ne osporavapravo da ponovo uspostavekontinuiteta. Zašto bi Bosna iHercegovina, a nesporno je daje bila država, čak i duže negoneke susjedne države, imalamanje prava svojih susjeda nasvoju revitalizaciju i ponovnuuspostavu uspostavu svoje države?– Rajko Vasić: Niko nespori da Bosna i Hercegovinapostoji kao država. Uostalom,ona je međunarodno priznata.Mi samo govorimo o različitimnačinima uređenja. A znamoi vi i ja <strong>koliko</strong> su drug Tito idrug Branko (Mikulić) dozvoljavalida se bude država.–Mirsad Ćeman: Toisto možemo reći i zaSrbiju, Hrvatsku, Sloveniju,Makedoniju i Crnu Goru.– Rajko Vasić: Bilo je državeonoliko <strong>koliko</strong> su oni htjeli,odnosno <strong>koliko</strong> je Brankoulizički htio to da prikažedrugu Titu i Centralnom komitetu.Prema tome, nemojmopričati te priče da je Bosna iHercegovina bila država.– Mirsad Ćeman: Kakonije? Pročitajte Ustav iz 1974.godine.– Rajko Vasić: Mislim danije tačno da su entiteti posljedicarata, posljedica pokušajaskrnavljena i degradacije bosanskohercegovačkogdruštvai države, barem što se tičeRepublike Srpske. RepublikaSrpska je nastala prije nego toje došlo do zločina, prije negošto je došlo do Dejtonskog mirovnogsporazuma. RepublikaSrpska je činjenica, nije posljedica.To što Federacija Bosne iHercegovine ni u kom smislune djeluje ni kao entitet, ni kaoteritorijalna organizacija, nikao zajednica dva naroda, nePonovna inventura BosneOmer KarabegTreba li Bosna i Hercegovinabiti federacija u emisijiMost Radija SlobodnaEvropa razgovarala sudvojica visokopozicioniranihbosanskohercegovačkihpolitičara: Mirsad Ćeman,član Predsjedništva Strankedemokratske akcije, najjačepolitičke stranke u FederacijiBiH, i Rajko Vasić, članGlavnog odbora Strankenezavisnih socijaldemokrata,najjače stranke u RepubliciSrpskojRajkomože da ima uticaja na položajRepublike Srpske.Ekskluzivitet jednognaroda– Mirsad Ćeman:Federacija Bosne i Hercegovinenije zajednica dva već tri narodajer su i Bošnjaci i Srbi iHrvati konstitutivni narodi uFederaciji. Tako je i u RepubliciSrpskoj. Vi dobro znate da jeto odluka Ustavnog suda Bosnei Hercegovine. Problem je utome što vi želite da RepublikaSrpska bude ekskluzivna teritorijasamo jednog naroda– srpskog.– Rajko Vasić: Ne tražimomi ništa ni za jedan narod.Mi svakoga živog pozivamo,pa smo pozvali i gospodinaSulejmana Tihića da, u<strong>koliko</strong>mu se ne sviđa koncept Bosnei Hercegovine koji mi nudimo,dođe u Republiku Srpsku i samse uvjeri kako to izgleda. Bićegospodin čovjek, imaće svaprava, neće mu niko ništa reći.Ali da vam kažem, u FederacijiBosne i Hercegovine danasživi samo 35.000 Srba, ne više.Ne kažem da je bolja situacijasa Hrvatima i Bošnjacima uRepublici Srpskoj. To su činjenice.Stranka nezavisnih socijaldemokrataništa ne zagovara,ništa ne traži, mi samo vršimoinventuru Bosne i Hercegovine.– Mirsad Ćeman: Zaštobiste vi vršili inventuru nakonšto je stranka, čiji ste vi rival– Srpska demokratska stranka– vodila kampanju protivpovratka? Ako ste vi drukčijiod njih, kao što stalno tvrdite,zašto se ne zalažete za obnovunacionalne strukture teritorijaBosne i Hercegovine umjestoda podržavate one koji kažuostajte tu gdje jeste da bi seetnička slika, koja je iznuđenaratom, cementirala? Zašto nebiste prihvatili da se promijeninaziv vašeg entiteta? Zaštotako grčevito branite nazivRepublika Srpska, ako želite,kao što tvrdite, da se Bošnjacii Hrvati vraćaju? Njima, očito,taj naziv smeta. Ne smetajuim naravno Srbi, već im smetaprizvuk ekskluziviteta.– Rajko Vasić: Kada slušamneke agresivne političare, činimi se da ćemo vrlo brzo doćido toga da im i Srbi smetaju.Ako stalno slušamo poruke daoni kojima se ne sviđa Bosna iHercegovina, onakva kakvu suje neki zamislili, mogu da idu,tu se onda više ne radi o imenuRepublike Srpske nego oopstanku Srba. Ako Reis kaže:“Mi smo Turci”, zna se kakva jeto poruka.– Mirsad Ćeman: Aludiratena izjavu mog predsjednikaTihića, koji, naravno, uopćenije rekao to što mu vi pripisujete.On je rekao da Bosnai Hercegovina treba da budedržava svih njenih građana i,ako neko ne može prihvatititu činjenicu, onda mu, možda,preostaje da traži ambijent ukojem neće biti iritiran zajedničkimživljenjem.Referendum iz rukava– Rajko Vasić: Mi ne želimoda prihvatimo ni kao poziv, nikao alternativu, ni kao prijetnju,da jedan narod ide nekudiz Bosne i Hercegovine. Ali istotako ne želimo ni da cijepamoBosnu i Hercegovinu. Naša pričao referendumu nije priča ootcjepljenju, o pripajanju Srbiji,o ostvarivanju miloševićevskepolitike velikosrpskih budalakoje su htjele velikosrpsketeritorije. To je samo pokušajda se na demokratski načinrješavaju problemi koji očitopostoje u Bosni i Hercegovini.Ne želimo da se Srbi u Bosni iHercegovini svedu na nivo procentaSrba u Hrvatskoj ili nanivo procenta Hrvata u Bosni iHercegovini, što je tragično. Jer,Hrvati u Bosni i Hercegovinisu prepolovljeni, a možda i višeod toga.– Mirsad Ćeman: Ko kažeda bi se Srbi sveli na taj procenat?Zašto uopće smatrati daje teritorijalizacija jedini garantza opstanak naroda u Bosnii Hercegovini. Svaki pedaljBosne i Hercegovine treba dapripada svim njenim narodima,a ne da postoje ekskluzivneteritorije samo za pojedinenarode.– Rajko Vasić:Teritorijalizacija kolektiviteta,teritorijalizacija nacije je jedininačin zaštite nacionalnog osjećanjakoji je pronađen od stareGrčke do danas. Boljeg načinanema.– Mirsad Ćeman: Nisteu pravu. Ima višenacionalnihdržava koje nisu teritorijalizirane.U Bosni i Hercegovini teri-cmyk
azgovorVII/189, 5. listopada 2,,6.13torijalizacija bi zapravo značilanjeno negiranje. Stalno posezanjeza referendumima zapravobi vodilo ka samoopredjeljenjudo otcjepljenja.– Rajko Vasić: Ja mislim daje stalno pozivanje na referendumnešto što služi kao babaroga na sarajevskoj baščaršijskojsećiji kako bi se plašili iBošnjaci i međunarodna zajednicapričom da Dodik, eto,priprema teren za otcjepljenjei to će biti za mjesec, dva ilitri. Mislim da se ta sintagma oreferendumu previše pojednostavljenoupotrebljava.– Mirsad Ćeman: Ne trebaje onda uopće ni spominjati.Što ste to spominjali?– Rajko Vasić: To je Dodikpomenuo u jednom intervjuukao jednu od mogućnosti, vezanoza neki upit novinara oKosovu. A onda je to sarajevskaštampa dočekala i razglasila nasva moguća zvona tako da smoi mi bili iznenađeni <strong>koliko</strong> je topostalo hit tema.– Mirsad Ćeman: Znateonu – koga su guje ujedale iguštera se boji. Zašto uopćedovoditi Bosnu i Hercegovinuu vezu sa statusom Kosova?Jer, mi u Bosni i Hercegoviniapsolutno ne možemo utjecatina razvoj događaja na Kosovu,ali možemo urediti svoju kućui napraviti je funkcionalnom.Možemo napraviti funkcionalnudržavu koja će manje koštatiod ove sadašnje koja je užasnoskupa. Neko hoće da tom užasnomcijenom građanima ogadiBosnu i Hercegovinu. Nadamse da vam to nije cilj.Ratne stranke i ratnaretorika– Rajko Vasić: Molim vas,99 posto Srba želi ovakvo uređenjeBosne i Hercegovine i toim ne možete oduzeti pričamao tome da je to skupo. S drugestrane, nije samo jeftinoća neštošto drži državu na okupu.Treba pogledati realnost onakvukakva jeste. Realno je da seu Bosni i Hercegovini narodimrze. Mi se možemo pravitida to ne vidimo, kao kada namje u onoj Jugoslaviji MilkaPlaninc, tadašnji predsjednikvlade, govorila da ima kafe, ami svi čekamo u redu za kafu,šećer i brašno, međutim to nasne može izvaditi iz problema ukojem se Bosna i Hercegovinanalazi.– Mirsad Ćeman:Gospodine Vasiću, konsterniransam vašom tvrdnjom. Ovošto ste sada rekli možda sammogao očekivati od nekoga izSrpske demokratske stranke iliod radikala, ali zaista to nisamočekivao od jednog socijaldemokrate.To je dno politikekoju zagovarate.– Rajko Vasić: To su činjenicečiju potvrdu imate svakodnevnona fudbalskim utakmicama,na grafitima, u anketamai na drugim mjestima.– Mirsad Ćeman: Možda toupravo rade oni koji su kreiralitezu o mržnji da bi je poduprli.Zašto vi ne pošaljete drugačijuporuku – da narodi u Bosni iHercegovini nemaju razloga dase mrze. Hajde da pišemo i dadajemo plaćene oglase o međusobnompoštovanju i uvažavanju,pa ćete vidjeti promjenuklime. Zašto pristajete na takvutezu?– Rajko Vasić: Ja sam spreman,besplatno, godinu danahodati po Bosni i Hercegovinikao čovjek-sendvič, s oglasomna grudima i leđima, u kome ćese propagirati to što vi kažete,ali za promjenu stanja moramoimati kritičnu masu. Na našunesreću, u Bosni i Hercegovinijoš uvijek imamo ratne stranke– Srpsku demokratsku stranku,Stranku demokratske akcije iHrvatsku demokratsku zajednicu.One su jedan od generatoramržnje.– Mirsad Ćeman: U Bosnii Hercegovini nisu problemnacionalne stranke nego nacionalnoisključive politike. Jer,dozvolite, vašu stranku, koju vinazivate socijaldemokratskom,ja doživljavam jednako nacionalnomkao i neke druge, s timšto, evo, hoću da vjerujem daiste ciljeve ne biste onako brutalnimmetodama ostvarivali.Prema tome, ta priča o nacionalnimstrankama ne doprinosirješavanju problema. Glavniproblem su isključive nacionalnepolitike, a ne narodi u Bosnii Hercegovini i njihovi interesi.– Rajko Vasić: Slažem se,ali nacionalne stranke su biledobar humus za stvaranje nacionalnihparavojski, nacionalnihagresivnih politike i nacionalnihteritorija. Sjetimo se onečuvene parole Srpske demokratskestranke – prodaj kravu,kupi pušku, ne znam šta je bilos druge strane. Taj humus jebio predobar i preplodan, pa jena njemu izniklo sve ono što sesada teško može iskorijeniti.– Mirsad Ćeman: Ali, evo,ja bih želio da iz ovog našeg razgovoraode poruka da se možeiskorijeniti to što ste vi nazvalimržnjom. Recimo da smo ponosništo smo Bošnjaci, da smoponosni što smo Srbi, da smošto smo ponosni Hrvati, ali damožemo tražiti model zajedničkogživota.– Rajko Vasić: I mi želimoBosnu i Hercegovinom kojaće imati što manje poligonaza mržnju. Naša politika jeovakva: ako se mržnja ne možeiskorijeniti za tri ili četiri godine,za jedan mandat, hajde dane otvaramo nove poligone nakojima će se ta mržnja manifestovati.Očuvanje KaradžićevihtekovinaDa raščistimo pitanje okoreferenduma. Zašto RepublikaSrpska u posljednje vremeinsistira na referendumu? Viste, gospodine Vasiću, rekli daje povod za izjavu gospodinaDodika o referendumu biloKosovo. Međutim, gospodinDodik je poslije toga rekao daje referendum neizbježan. Dali vi zaista želite referendumo samostalnosti u RepubliciSrpskoj?– Rajko Vasić: Naša jeporuka da, ako u Bosni iHercegovini nema ravnopravnosti,onda ima samostalnosti.Dakle, tretiramo referendumisključivo kao jednu demokratsku,evropsku alatku. Nekažemo da to postoji u ustavukao mogućnost, ne kažemo daje to realna opcija za godinu,dvije, pet ili deset, o tim stvarimauopšte ne raspravljamo,ali kažemo da je to jednademokratska, evropska, civilizacijskaalatka za garancijusigurnosti i opstanka Srba uBosni i Hercegovini. Uopštenismo isključivi, uopšte negovorimo o referendumu kaoo načinu za odlazak iz Bosne iHercegovine, to nam nije ni nakraj pameti. Pripajanje Srbijije posljednja stvar koju bismozagovarali.Da li to znači da biste referendumorganizovali samo uslučaju da bude ugrožena ravnopravnostsrpskog naroda?– Rajko Vasić: Da, ništadrugo. Mi ne želimo da razbijamoBosnu i Hercegovinu. Jer,šta bi bila posljedica razbijanja?Rat. Šta će nam to?– Mirsad Ćeman: Bojimse da je pozadina čitave ovepriče o referendumu zapravojedna vrsta indirektne prijetnje– ako vi ne pristanete namodel koji će značiti očuvanjeKaradžićevih tekovina izprošloga rata, onda mi idemosvojim putem.– Rajko Vasić: RepublikaSrpska nije Karadžićeva tekovina.Karadžićeva tekovina suzločini i kriminalizacija Srba.Karadžićev koncept je kriminalizovanaodbrana srpstva. Tone možete vezati za RepublikuSrpsku i za Srbe. Karadžić jeje zlo srpskog naroda. Strankanezavisnih socijaldemokratane može prihvatiti da jeRepublika Srpska genocidnai zločinačka tvorevina i da jeneko izvršio agresiju na Bosnui Hercegovinu, kao da u njojnije bilo Srba. Mi taj teret neželimo da vučemo sa sobom.Da se vratimo početku emisije.Bosna i Hercegovina – federacija,da ili ne? Ako bi bilafederacija, gospodine Vasiću, zašta se vi zalažete, da li to značida bi trebalo da ima tri federalnejedinice – srpsku, hrvatsku ibošnjačku?– Rajko Vasić: Ovo što ćusada reći ne govorim u imesvoje stranke. U svojim knjigamai tekstovima, nezavisno odsvoje partije, ja sam se zalagaoza treći entitet kao instrument,ne secesije i podjele Bosne iHercegovine, već lakšeg razgovorai dogovora. Ako hrvatskičlan Predsjedništva Bosne iHercegovine kaže da su Hrvatiu Bosni i Hercegovini podcijenjenii izvan igre, to ne možebiti normalna država. Moramopronaći neke poluge za razgovor.Inače, nećemo doći ni dokakvog rješenja.– Mirsad Ćeman: Ja sam,naravno, protiv trećeg entitetaiz razloga koje sam već naveo.Ja sam za Bosnu i Hercegovinukao decentraliziranu državu.Mi smo i u našem političkomprogramu, pošto ja govorim uime Stranke demokratske akcije,to formulisali kao “zemljumultietničkih regija i lokalnesamouprave prema evropskimstandardima”. Čvrsto sam uvjerenda je moguće štititi i individualnai kolektivna prava i bezpodjele na entitete. Pogotovo bipodjela na tri entiteta – uz ovepriče da Srbi moraju imati nekuvezu sa Srbijom, a Hrvati saHrvatskom – nužno vodila kadisoluciji Bosne i Hercegovine.Bošnjaci na to jednostavno nemogu i ne žele pristati, a, vjerujem,i značajan broj građana ovezemlje.Malo drukčijaJugoslavija?– Rajko Vasić: Mislim daje najvažnije da nađemo načinkako da ljudima izbijemostrahove iz glave. Ako imateneprestanu priču da Srbi moguda idu iz Bosne i Hercegovineako im se tu ne sviđa, ako imateReisovu priču Mi smo Turci,normalno je da ćete imati strahoveu Republici Srpskoj.– Mirsad Ćeman: Za kogakažete da je Reis rekao da suTurci?– Rajko Vasić: Za Bošnjake.Kad je nedavno raspravljao otome šta su Bošnjaci, da li suBošnjaci ili Muslimani, rekaoje: “Znate, najbolje je da sesmatramo Turcima”.– Mirsad Ćeman: Ja za tuizjavu ne znam, ali Bošnjaci suBošnjaci i nema govora o tomeda se identifikuju sa Turcimai da nose teret višestoljetnoganimoziteta. Prisjetimo seMladićeve izjave u Srebrenici.Tu logiku treba izbiti iz glavaonih koji hoće da Bošnjaci – nikrivi, ni dužni – danas plaćajunečije račune.Je li Bosna i Hercegovinadugoročno održiva država?– Mirsad Ćeman: Ja apsolutnovjerujem da jeste. Onanije historijski incident, većhistorijska nužnost, upravona ovim prostorima. Postojimodel i moguće ga je naći kojiće potvrditi opstojnost Bosnei Hercegovine. I što vrijemebude više prolazilo Bosna iHercegovina će sve više opstajati.To je pokazao i ovaj proteklirat u posljednjoj deceniji20. stoljeća.– Rajko Vasić: Nad Bosnomi Hercegovinom stoji ne<strong>koliko</strong>upitnika i to moramo prihvatitikao realnost. Naravno da jejedna od varijanti i održivostBosne i Hercegovine. Samoona ne može biti održiva akose stalno bude insistiralo dastanovnici Republike Srpskena svojim leđima moraju danose teret genocidnosti, agresije,kriminala i zločina. Strankenezavisnih socijaldemokratane može i neće to nikada prihvatiti.Bosna i Hercegovinamora ići pažljivim putem, u<strong>koliko</strong>želi da smanjuje upitnikeiznad svoje glave. Jer, nažalost,postoji jedna činjenica, rekaobih crna rupa, na područjubivše Jugoslavije. Sve su teritorijeetnički čiste i sterilne,a u Bosni i Hercegovini trebada napravimo multietničku imultinacionalnu državu, kakvaje bila Jugoslavija. Za to trebaveliko umijeće, prije svegaovdašnjih ljudi.cmyk
14 VIII/189, 5. listopada 2,,6.esejNovi anđeliKatja DiefenbachO sreći zastupanja komunističkog uvjerenja:mnoštvo u CarstvuČak su i prema jednoj talmudskoj legendi stvoreni anđeli– u svakom trenutku novi, u nebrojenim jatima – kakobi, nakon što su pred bogom otpjevali svoju himnu, zamuklii rastvorili se u ništa.Walter Benjamin, Najava za časopis Angelus Novus 1 )noštvo je jedan novi anđeo, ili bolje, povratak“anđela povijesti” u jednom krajnje izmijenjenom,pozitivnijem obliku; jedan u potpunostisekularizirani i subjektivirani anđeo. Jedan kršćanskiradnik-anđeo koji ne samo da prorokuje nadolazakjedne buduće sretne slobode, nego se, nezadrživ, dao naput u sunce, “u blistavo svjetlo jednoga novog dana” 2 .Anđeo Carstva kojem su Antonio Negri i MichaelHardt dali ime multitude – mnoštvo (Veilheit) ili gomila(Menge), kako to u njemačkom prijevodu glasi – stojiza jednu teorijsku perspektivu u kojoj ono mesijansko iono političko ne upućuju više u različitim smjerovima.Veoma je vjerojatno da to pozitivno stapanje koje proizvodimesijanski operaizam – multitude je ono dobro ito dobro će jednog dana nužno doći – izaziva nelagodukoju osjećamo u vezi s tim konceptom. Kao što od nas,s druge strane, također zahtjeva respekt činjenica da suoba autora nasuprot lijevim službenicima tužnih strastiprihvatili rizik da nakon tolikih pobjeda kapitalizmai dalje inzistiraju na mogućnosti komunizma. Knjigadotiče rijetko postavljano pitanje političke motivacije:zašto ljudi čine sve te gluposti – političke akcije, demonstracijei beskonačne rasprave? Vjeruju li oni u tošto rade? Zar im nije neugodno da uvijek oni budu tikoji izlaze na scenu s previše toga u rukama, previšeuvjerenja, previše riječi? Čekaju li oni doista na nekuradikalnu promjenu? Ili trebaju neko zanimanje, da ihumiri kad se ponovo prepoznaju u već viđenome, pa suslučajno odabrali politiku za polje svoga razlikovanjaod drugih, svoga discipliniranja i svoje domovine? Nato pitanje se u Empireu odgovara s militantnom religioznošćuonih koji vjeruju: mnoštvo kao forma u kojojse javlja buntovna subjektivnost u razvijenom kapitalizmuima sasvim spontani komunistički karakter. Tomnoštvo je svojom produktivnošću u bijedi postalosveto, jer “biomoć i komunizam, kooperacija i revolucijaostaju ujedinjeni u ljubavi, jednostavnosti i, također,u nevinosti” 3 . Tim riječima okončava Empire. Wow.Nevjerojatno religiozno, nevjerojatno patetično.Mesijansko iščekivanjeU Benjamina, koji je opisao najljepše susrete izmeđumarksizma i anđela, ono mesijansko, za razliku od političkoga,upućuje u jedan sasvim drugi smjer. U određenimtrenucima ono političko se ukrštava sa suprotstavljenimkretanjem mesijanizma koje slijedi mistikunadolazećeg iskupitelja i zadobiva jednu snagu s kojomse usmjerava na lakoću sreće koju u povijesnofilozofijskomsmislu nije moguće programirati. 4 Obećanje srećeu političkome podsjeća na to da racionalnost napretka,razvoj proizvodnih snaga i disciplinu ne treba pobrkatis emancipacijom. Taj odnos sreće u politici, onomesijansko bez mesijanizma, obećava da bi se usredkatastrofalne izvjesnosti da će sve ostati tako kako jestnajednom moglo izlomiti neko drugo vrijeme borbe.“Anđeo povijesti” 5 u Benjamina vjesnik je te aktualnosti.On stoji između katastrofe i napretka, a time takođeri za spoznaju da između te katastrofe i tog napretkapostoji neka sveza koja se sastoji u tužnom triku modernizacije,u uspješno propalim borbama. Anđeo stojiNegri i Hardt dodjeljuju mnoštvuu Empireu sposobnost daproduktivno odgovori na svete transformacije jer su oneu njihovim očima stvoreneborbom subjekata protivinstitucija i protiv izrabljivanja...Neutemeljene ambicije takozvanogliberalizma postaju kod njih snagasubjektivnosti koja je prisvojilaznanje proizvodnje, organiziranjasocijalnog, kooperacije života iosjećajaza to da taj odnos nije nikakav zatvoreni totalitet. On jetrag koji upućuje na liniju židovskog mesijanizma prisutnuu lijevom mišljenju, jedan trag koji je primjericeÁgnes Heller najintenzivnije doživjela 1968.:“Forma mog čitavog života, ne samo moja vjera,sastojala se u čekanju. Ići na hašaru 6 ili stupiti uKomunističku partiju po sebi nije bilo ništa mesijanskopremda je bilo povezano s mesijanskim predodžbama.Godine 1968., međutim, našli smo se pred definitivnimizazovom, da se u našem vlastitom životu, ovdje i sada,ponašamo tako kao da je Mesija već tu. Iščekivanje kaoživotna forma, ne kao vjera, to je bio istinski mesijanizam.”7Tu dugu liniju jednog mesijanskog iščekivanja,koje je preneseno u sferu političkoga, reprezentirajuu Empireu kršćanski učitelji. To je u prvom reduAugustin i njegova ideja božanske države u kojoj strancinomadi zajedno rade kako bi stvorili jedan zajedničkisvijet, ili sveti Franjo Asiški koji se u 13. stoljeću,na početku ranog, trgovačkog kapitalizma odlučio naživot među siromašnima. Činjenica da Negri i Hardtpreskaču židovski trag mesijanskoga bez mesijanizma inadomještaju ga kršćanskim figurama i slikama kao štoje sekularna svečanost duhova, imanentno hodočašćeili postajanje tijelom mnoštva (multitude), začuđujetim više, jer je u teorijskoj univerzalizaciji židovskogiskustva u poststrukturalističkom mišljenju, na koje seu svojoj distanci prema dijalektici, teleologiji i povijestifilozofije uvijek iznova oslanjaju, riječ o figuri egzodusa.Egzodus je za Negrija i Hardta glavni izražajni oblikmnoštva (multitude): socijalni egzodus iz disciplinefordizma i socijalizma, ekonomski egzodus iz pauperiziranihzona svjetskog tržišta, antropološki egzodus izspolne konstrukcije ljudskoga tijela. O univerzalizacijiegzodusa kao židovskog iskustva Maurice Blanchot je1969. pisao:“Ako je židovstvo određeno za to da ima nekakvasmisla za nas, onda se taj smisao nalazi upravo u tome,da nam ono pokazuje kako čovjek u svakom trenutkumora biti spreman da se otpravi na put, jer izaći van (ićiprema van) predstavlja jedan zahtjev kojeg se ne možeignorirati u<strong>koliko</strong> se želimo čvrsto držati mogućnostipostojanja nekog pravednog odnosa. To je zahtjev zarastankom, afirmacija nomadske istine. Svaki puta kadanam židovski čovjek u povijesti dade znak, onda je toznak koji poziva na kretanje.” 8Pozitivacija anđelaPremda Negri i Hardt opisuju mnoštvo (multitude)sve do bolne granice nomadističkog kiča kao ono pokretno,dezertirajuće, ipak su učinili iz njega kršćanskoganđela, anđela koji je u njihovoj viziji dobio tijeloi postao subjekt. Time figura anđela ne izražava viševirtualnost vremena koje u pogledu katastrofe obećavapromjenu, nego virtualnost subjekta. Anđeo je jednoznačnosveden na subjekt proizvodnje. Njegov univerzalnizastupnik na zemlji je postproleterski subaltern,globalizirani siromah koji je napustio tvornicu, izopćenik/Vogelfreie/ 9 imperijalnog kapitalističkog svijetakoji se našao u prostoru bez prava i zakona.“Izopćenik je anđeo ili jedan teško uhvatljivi demon.I ovdje nakon tolikih pokušaja da se od siroma-cmyk
esejVII/189, 5. listopada 2,,6.15šnih naprave proleteri, a od proletera oslobodilačkaarmija, iznova se u postmoderni, u blistavom svjetlujednog novog dana, pojavljuje gomila, prosto ime zasiromašne. Gomila siromašnih ljudi proždrala je iprobavila gomilu proletera. Zahvaljujući naprosto tojčinjenici siromašni su postali produktivni.” 10Pozitivacija anđela, ta klasna borba u teoriji anđela,upućuje na temeljni teorijski paradoks u Empireu.On se sastoji u načinu na koji se autori u knjizi poduhvaćajuzapravo veoma zanimljivog pokušaja da najednoj sasvim novoj razini spoje marksizam, poststrukturalizami analizu feminističke ekonomske teorijeprema kojoj i takozvane reproduktivne aktivnostipredstavljaju moment društvene produktivnosti. Negrii Hardt primjenjuju na svim poststrukturalističkimfigurama tri temeljne operacije: pozitivaciju, produktivacijui subjektivaciju – i to s onu stranu njihova razumijevanjapozitivnosti i produktivnosti kao znakovajedne moći koja ne suzbija odnose, nego ih zasniva(Foucault) 11 , ili kao obilježje produktivne žudnje kojaizražava konstituirajuću liniju povijesnoga (Deleuze/Guattari) 12 .Na temeljna pitanja kritičke teorije društva: štoje konstituirajuće?, kako se nešto događa?, kako toda se zbiva povijest?, Negri i Hardt odgovaraju: zatošto se mnoštvo /multitude/ bori. To je nasljeđe operaizmakoji nadkodira njihovu teoriju, stari sloganradnika koji proizvode krizu na koju kapital reagirastrategijama modernizacije. Otuda je cijela njihovaknjiga rascijepljena paradoksom, pokušajem da se usubjektivno, kontingentno mišljenje marksističkogpoststrukturalizma, odnosno poststrukturalističketeorije kapitalizma uvedu ostaci stare koncentracijeproduktivnih snaga i rad kao i predodžba jedne u gomilupreobražene i proširene klase. Pri čitanju čovjekuse permanentno nameće osjećaj da je knjigu potrebnobraniti od njezinih autora, poslužiti se njome usuprotnjezine operaističke geste i iz nje iznova izbrisati figuruautonomije. Jer, ili je mnoštvo /multitude/ singularno,kao što Negri i Hardt na mnogim mjestima pišu,ili je ono autonomno. Singularno znači, da se u tommnoštvu materijalizira specifični odnos između stvarii osoba u nekoj društvenoj situaciji, da se u njemu realiziraspecifična lančana povezanost između ekonomskog,mašinističkog, seksualnog, spolnog i psihičkog,povezanost konstituirana kretanjem žudnje u kojem seuspostavlja, institucionalizira i diskurzivira društvenamoć. Potencijal za emancipacijsku promjenu, potencijalkoji Negri i Hardt nazivaju proto-komunizmom,akumulira se na način tog ulančanog povezivanja, a neu subjektu. Pristupačnost znanja o načinu na koji seodvija proizvodnja, samoorganizirano dezertiranje izdosade jednog standardiziranog života, jednako kao iiz isušenih pustinja kapitalističkog svjetskog tržišta,žudnja da se iskoči iz tog “ja-drugi” svjetskog poretkakako u makro tako i u mikro smislu, je naprednidruštveni odnos koji nema ništa zajedničko s autonomijom.Taj odnos otvoren je za reintegraciju, za funkcionalnumobilizaciju u jednom kapitalizmu koji se usebi sve više ekstremno diferencira i koji eksploatiraafekte i osjećaje također kao ljudske resurse, kao produktivnoststila, motivacije, united-colours kulturepreživljavanja. Za Negrija i Hardta međutim, mnoštvo/multitude/ koje se ukazuje u migraciji i nematerijalnomradu je autonomno i time potencijalno možeizbjeći dominaciju. Ono ostaje pošteđeno njezinihprocedura. Imperijalna moć je samo zbog toga djelotvornašto nailazi na otpor gomile i “odbijajući se utom sudaru biva gurana naprijed i naprijed.” 13 To je,međutim, operaistički idealizam koji uznapredovalusubjektivaciju u kapitalizmu želi očistiti od moći i kojisanjari o nekoj čistoj, sretnoj, protokomunističkoj subjektivnostikoja se suprotstavlja jednoj njoj izvanjskojmoći koja funkcionira samo negativno i represivno.Strategem moćiNa taj argumentacijski način predodžba jedne dijagramatičkeučinkovitosti moći u Foucaulta i Deleuzeausmjerava se u jednom pravcu koji vodi u zabludu.Analiza prema kojoj moć predstavlja jednu dijagramatskuaritmetiku, koja ostaje izvanjska odnosu kojiproizvodi, ne znači da ta moć pred različitim oblicimadruštvene prakse subjekata, a niti pred njihovu emancipatorskompraksom, ostaje stajati kao pred zatvorenimvratima. Umjesto toga, u toj je analizi riječ o tome da seopiše razlika između moći na jednoj i znanja/institucijena drugoj strani. Dijagram moći zasniva vezu izmeđuonoga što je po sebi nepovezano. On povezuje različiterazvojne crte znanja (medicina, psihologija, kaznenopravo, pedagogika, itd.) i institucije (klinike, psihijatrije,zatvora, škole, itd.) Moć je ona najapstraktnijalinija koja obje druge povezuje u jedan dispozitiv. Toje ono što govore teze koje Negri i Hardt tematizirajuu Empireu, kao na primjer: moć je jedan čisti strategemkoji ostaje izvanjski dispozitivima. Sam dispozitivmeđutim prožima subjektivaciju i sve društvene formeizražavanja i konstituira subjekt kao učinak moći. 14Jedna teorija je onoliko dobra <strong>koliko</strong> je dobro tošto čovjek može učiniti s njom. A s teorijom Empireamože se veoma mnogo toga učiniti kada joj se oduzmukršćanski impetus, veseli i vedri operaizam, prebacivanjeemancipacijske zadaće na autonomnu subjektivnost.Tako je koncept mnoštva nasuprot primjerice neolenjinizmaSlavoja Žižeka obilježen političkom voljomda nikad više ne padne natrag ispod kritike avangarde,kadra, zastupstva i reprezentacije. S Empireom stupamoosim toga u jedan analitički univerzum koji teoretiziradaljnji razvoj kapitalističkog podruštvljenja s onu stranuekonomizma na jednoj internacionalnoj razini. Tajrazvoj je određen proširenjem regulacije posredstvombiomoći, realnom subsumcijom društava pod kapitalodnosi prijelazom od društva discipline k društvu kontrole.S pojmom biomoći 15 pokušava se znanost životaopisati kao strategija vladanja. Od 17. stoljeća moć seobraća na dvije razine upravljanja životom, na razinitijela stanovništva (demografije, urbanizma, računica oodnosu resursa i stanovništva, tabeliranju bogatstava,itd.) i na razini individualnog tijela koje se u ustanovamahumanizma (klinika, škola, vojska, itd.) mobilizira inormira. Taj je razvoj otpočetka koegzistirao s nastankomkapitalizma. U procesu realne subsumcije 16 kojije anticipirao Marx riječ je o tome da kretanje kapitalaprodire kroz tijela, afekte, socijalnost društava i cijeliteritorij svijeta. Još je Marx naglašavao tu univerzalizirajućupotenciju oslobođene proizvodnje roba koja lomipredrasude, probija nacionalne granice i in infinitumširi proizvodne snage i potrebe. Teorija Empirea pokušavaopisati internacionalnu formaciju kapitala koja nepoznaje više nikakvu nekapitalističku izvanjskost u kojubi mogla isprva kolonijalno, a zatim imperijalističkiekspandirati. S dosezanjem vanjskih granica fleksibilizirajuse unutarnje granice. Pod dvostrukom navalomrevolta i ekonomiziranja pucaju zidovi velikih sustavazatvaranja ljudi od tvornice do obitelji. Društvo kontrole17 znači da se disciplina škole odnosno obiteljskogživota uputila van u svijet i da subjekti postaju đaciizvan škole, radnice i radnici izvan tvornica i zatvoreniciizvan zatvora.Ne-mnoštvoNegri i Hardt dodjeljuju mnoštvu u Empireu sposobnostda produktivno odgovori na sve te transformacijejer su one u njihovim očima stvorene borbom subjekataprotiv institucija i protiv izrabljivanja – u tom smislu dasu pobune protiv tvorničke discipline dovele do rasprostiranjatvornice na čitavo polje socijalnoga i na međunarodniteritorij. Neutemeljene ambicije takozvanogliberalizma postaju kod njih snaga subjektivnosti kojaje prisvojila znanje proizvodnje, organiziranja socijalnog,kooperacije života i osjećaja.Time su problem, katastrofu, da društveno biće teturaod modernizacije do modernizacije mogli utvrditisamo deskriptivno, ali nisu bili u stanju objasniti tajfenomen. Oni ga jednostavno dodaju svom operaističkomoptimizmu. Riječ je o dodavanju onoga što jeevidentno. Taj njihov potez teorijskog preskakanja imasvoj izvor u podjeli svijeta na negativnu imperijalnuvladu s jedne i pozitivnu gomilu s druge strane. Njihovamesijanska analiza moguće budućnosti imaterijalnograda i autonomne migracije odveć lako preskače prekopolitičkog odnosa postfordističkih subjekata kojiglasaju za Schilla, FPÖ 18 ili Forzu Italia. Ona premalouzimlje u obzir dinamiku transformacije s kojom jefordizam u nekadašnjim koloniziranim državama dospiou krizu prije nego se je uopće uspio etablirati. Kaoda je dovoljno imenovati vlast Empirea, da bi se odmahpotom vratili patosu komunističke gomile. Dok seprojekti zakašnjele industrijalizacije, substitucije uvoza,razvoja fordizma pod diktaturom nacionalnih država– projekti koje su slijedile države realnog socijalizma– integriraju u kapitalistički Empire, na sjeveru i najugu, u golemim ekonomijama bijede u kućnome radu iu masovnom siromaštvu samostalnog poduzetništva tekrijetko ugleda dan neko protokomunističko mnoštvo(multitude) koje je na produktivan način prisvojilo sredstvaza rad i znanje kooperativnosti. Time se pokazujematerijalna baza na osnovi koje neoliberalno samostalnopoduzetništvo siromašnih i bogatih može ućiu vezu s rasističkim, političko religioznim i etničkimideologijama. To je ono što se u Empireu ne misli: nemnoštvo.S njemačkoga preveo Boris Buden.Preneseno s internetske stranice http://www.republicart.netBilješke:1Walter Benjamin, Ankündigung der Zeitschrift: AngelusNovus, (Najava za časopis Angelus Novus), u: AngelusNovus, Ausgewählte Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M.1988., 374.2Michael Hardt/Antonio Negri, Empire. Die neueWeltordnung, (Carstvo. Novi svjetski poredak), Campus,Frankfurt/New York 2002, str., 171.3Na navedenom mjestu, str., 420.4Usp. Walter Benjamin, Theologisch-politisches Fragment,(Teološko politički fragment), u: Illuminationen,Ausgewählte Schriften 1, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1977.,str., 262.5 Usp. Walter Benjamin, Über den Begriff der Geschichte, (Opojmu povijesti), u: Illuminationen, na navedenom mjestu.,str., 255.6 Osposobljavanje, kolektivna priprema za život u Palestini/Izraelu.7Ágnes Heller, Der Affe auf dem Fahrrad. Eine Lebensgeschichtebearbeitet von János Kóbányai, (Majmun na biciklu. Jednaživotna pripovijest. Obradio János Kóbányai), Philo, Berlin1999, str., 420.8 Maurice Blanchot, Jude sein, /Biti židov/ u: DasUnzerstörbare, Ein unendliches Gespräch über Sprache,Literatur und Existenz, Hanser, München/ Wien 1991,1-84., i dalje.9 Vogelfrei doslovno znači “slobodan kao ptica”, ali se u njemačkomupotrebljava za čovjeka izvan svakog zakona s kojimse može činiti što nas je volja, kojega se u krajnjem slučajumože i bez prijetnje kazne ubiti. (Nap. prev.)10 Hardt/Negri, na navedenom mjestu, str., 171.11Usp., na primjer Michel Foucault, Recht der Souveränität/Mechanismus der Disziplin, (Pravo suverenosti/mehanizamdiscipline), u: isti autor, Dispositive der Macht. ÜberSexualität, Wissen und Wahrheit, Merve, Berlin 1978, str.,75-95.12Usp., na primjer Gilles Deleuze, Lust und Begehren, (Ugodai žudnja), Merve, Berlin 1996, str., 14-39.13Hardt/Negri, na navedenom mjestu, 368.14Usp. Gilles Deleuze, Die Strategien oder das Nicht-Geschichtete: Das Denken des Außen (Macht), (Strategije iliono nestratificirano: mišljenje izvanjskosti /moć/), u: isti autor,Foucault, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1992, str., 99-130.15Usp. Michel Foucault, Recht über den Tod und Macht zumLeben, in: Der Wille zum Wissen. Sexualität und Wahrheit(Pravo nad smrću i moć za život, u: Volja za znanjem.Seksualnost i istina), 1, str., 159-190.16 Usp. Karl Marx, Resultate des unmittelbarenProduktionsprozesses, (Rezultati neposrednog proizvodnogprocesa), Neue Kritik, Frankfurt/M. 1969., str., 45-64.17 Usp. Gilles Deleuze, Postskriptum über dieKontrollgesellschaften, (Postscriptum društvima kontrole),u: isti autor, Unterhandlungen, Suhrkamp, Frankfurt/M.1993, 254-262.18 Austrijsku slobodarsku stranku pod vodstvom JörgaHaidera. (Nap. prev.).cmyk
16 VIII/189, 5. listopada 2,,6.vizualna kulturaNemoguća povijest umjetnostiBranka StipančićDok je u mnogim zemljama istočneEurope konceptualna umjetnostbila “neslužbena”, u zemljama bivšeJugoslavije ona se izlagala, ali ne ipreviše podržavalaIzložba Living Art at the Edge ofEurope, Muzej Kröller-Müller, Otterlo,Nizozemskapoznatome nizozemskom muzejuKröller-Müller u Otterlou, nedalekood Amsterdama, do krajarujna bila je otvorena izložba Living Artat the Edge of Europe (Živeći umjetnostna rubu Europe), višestruko zanimljiva,među ostalim, i zbog udjela mnogihumjetnika iz naše zemlje.Muzej sadrži svjetski poznatu kolekcijuumjetnosti s kraja devetnaestogi umjetnosti dvadesetog stoljeća s jedinstvenomzbirkom Van Goghovihremek-djela, zatim djela impresionista,kubista, konstruktivista i drugih, a parkskulpture, u kojem je muzej smješten,jedan je od najvećih i najljepših uEuropi. Uz staru gradnju Henryja vande Veldea podignut je novi aneks ukojem se proteže izložba konceptualneumjetnosti istočne Europe.Kustosica izložbe, NathalieZonnenberg usmjerila je pozornost narazdoblje šezdesetih i ranih sedamdesetihgodina prošlog stoljeća. Izloženisu koncepti i projekti, skulpture i instalacije,knjige i časopisi umjetnika,fotodokumentacije umjetničkih akcija iperformansa, te filmovi. Važno je odmahreći da su istaknute samo određene,najvažnije pojave, ponajprije kolektivnikreativitet zagrebačke Gorgone, slovenskeskupine Oho, te vojvođanske Boshand Bosh, a njih je kustosica dostojnopredstavila. Izdvojila je i troje umjetnika,izrazitih individualnosti, koji su znatnoutjecali na mlađe naraštaje: GoranaTrbuljaka, poljskog umjetnika EdwardaKrasinskog, te Slovaka Stanu Filka.Upute za čitanje umjetnostiNa ulazu nas dočekuje 13 uputa za čitanjeNacrta Josipa Vanište, za tu prigoduprevedenih i povećanih za zidni tekst.Citirat ću samo dio:“Gorgona je oslobođena svakogpsihološkog, moralnog, simboličnogznačenja.”“Gorgona ne traži djelo ni rezultat uumjetnosti.”“Njezina je misao, ozbiljna i oskudna,uzmiče pred ukorijenjenim navikamaživljenja. ““Iz svijeta ograničenog na humanoona ne bježi.”Vaništin se tekst iz 1961. možeshvatiti kao geslo izložbe jer upućujena glavne teme koje slijede: kao prvona “dematerijalizaciju predmeta”, čimese radikalno prekinulo s tradicionalnimformama umjetnosti, a zatim na interesza umjetnost u kojoj je stvarni životvitalni element.Izložba počinje Gorgonom i ona jepredstavljena mnogobrojnim djelima.Tekstualni radovi Josipa Vanište, sivemonokromije Marijana Jevšovara,Unutarnje oči, Isječak rijeke, Oblici prostoraIvana Kožarića u prvoj sobi, doimajuse asketski i ozbiljno. Vaniština Slika iz1964. u kojoj je umjetnik umjesto slikenapisao tekst kojim ju je opisao, rani jeprimjer dematerijalizacije umjetnosti,a Misli za mjesec filozofska su pozadinatih novih nastojanja. Nasuprot tome,Gorgonske Ankete odražavaju drugipol Gorgone, njihov zaigrani i duhovitodnos prema svakidašnjici. Izložba nastavljaMeandrima Julija Knifera, zatimPejzažom i Pejzažom rata, te manifestimana drvenim pločama i globusimaDimitrija Bašičevića Mangelosa. Svojusu umjetnost Gorgonaši nazivali antiumjetnosti tražili su nova sredstvaizražavanja, a njihov je antičasopisGorgona, od kojih je svaki broj umjetničkodjelo pojedinog umjetnika, velikdoprinos razvoju suvremene umjetnosti.Članovi skupine OHO, aktivneizmeđu 1966. i 1971., razvijali su različitestrategije i pristupe koje su u početkuzvali “reizam”. Bila je to vrsta artepovera, procesualne umjetnosti, bodyarta, land arta i koncepuale. Težili suosloboditi stvari i situacije njihovih ulogai predstaviti ih publici izvan njihovihfiksnih funkcija. “Oho” je uzvik oduševljenja,kaže Marko Pogačnik, vođaskupine, “jer kad otkrijemo bit stvaritada uzvikujemo “oho””. U kasnijoj fazisvojega rada koristili su se ekološkim iezoteričkim teorijama kako bi postigliharmoniju s prirodom što je rezultiralostvaranjem Grupe u Šempasu.Predstavljeni su fotografskom i filmskomdokumentacijom, instalacijamai specifičnim publikacijama: edicijomOho.Do 1977. u konceptualnojumjetnosti se ono najvažnijeveć dogodiloI skupinu Bosh and Bosh, koju suSlavno Matković i Bálint Szombathyosnovali u Subotici 1969. (a koja je djelovalado 1976.), zanimala je umjetnostu svoj njezinoj širini: od vizualne poezije,mail arta, do radova koji računajuna društveni kontekst, te intervencija uprirodi i performansa.Slovačkom umjetniku Stani Filkudan je poseban tretman, i on je jediniumjetnik koji ima zasebnu prezentacijukoja se doima poput samostalne izložbe.Filko je poznat je po svojim akcijama(HAPPSOC = happening and social) kojeje, želeći stimulirati javnost za dubljupercepciju svakidašnjeg života, izvodiošezdesetih godina u Bratislavi. Njegovinteres za mistično iskustvo umjetnosti,kozmologiju i prostorne koncepte odveloga je u složeni ambijent u kojem jestare radove povezao s novima.Goran Trbuljak, koji je svojim konceptualnimradovima u našoj sredini bitnopridonio radikalizaciji pojma umjetnosti,predstavljen je svojim plakatima kojisu sedamdesetih godina bili jedini izlošcina njegovim samostalnim izložbama,a kojima je analizirao funkcioniranjenerazvijenog galerijskog sustava tadasocijalističke zemlje. Izložena je i serijafotografija Nedjeljno slikarstvo, duhovitaakcije analize slikarstva. Njegovaje važnost istaknuta i time što je radReferendum iz 1972., u kojem je on odprolaznika na ulici tražio da glasačkimlistićima odluče je li on umjetnik ili ne,stavljen na plakat, pozivnicu i koricekataloga.Treći pokretač suvremene umjetnostije nedavno preminuli poljski umjetnikEdward Krasinski čija se retrospektivnaizložba upravo održava u FondacijiGenerali u Beču, a predstavljen je svojimminimalističko konceptualističkiminstalacijama.Životnost izložbe proizlazi i iz togašto je rekonstruirano ne<strong>koliko</strong> instalacija,performansa i događaja. Izmeđuostalih: happening Milenka Matanovića,člana skupine Oho iz 1968., održanog uZvezda parku u Ljubljani koji je izvelapublika na otvorenju izložbe, dok jeKatalin Ladik, iz Bosh and Bosh, ponovilasvoj performans iz 1975. Mijenjajumjetnost u kojem je s publikom izmjenjivalapredmete, ideje, priče i pjesme.Kako je poznato da se umjetnica baviavangardnom glazbom ja sam zamijenilarazglednicu za pjesmu koju je umjetnicaotpjevala.Gledajući izložbu koja manje-višeprati razvoj umjetnosti kronološki,mogao bi se steći dojam da je postojaokontinuitet u umjetničkim nastojanjimau zemljama bivše Jugoslavije. Kakokonceptualna umjetnost prirodno izvireiz djelatnosti skupine Gorgona. Nažalost, malo se znalo o samozatajnojGorgoni, pa njezina utjecaja nije bilosve do 1977., kada je njezina aktivnostprvi put predstavljena široj javnostiu Galeriji suvremene umjetnosti. Dotada se u konceptualnoj umjetnostiono najvažnije već dogodilo, u svakomslučaju sve ono što se na ovoj izložbipokazuje. Tako je izložba Living Artat the Edge of Europe još jedan doprinostzv. nemogućoj povijesti, onakvojkakva je ona mogla biti da su društvenii kulturni uvjeti bili povoljniji zaumjetnike. Izravniji utjecaj došao je odskupine Oho koja je 1969. i 1970. izlagalau Zagrebu i svojim instalacijamai publikacija pridonijela oslobođenju iproširenju poimanja što sve može bitiumjetnost.Nježne intervencije u prirodiU svakoj pojedinoj zemlji bio je drukčijisociopolitički i kulturni kontekst, io tome govore eseji u katalogu. Dok je umnogim zemljama istočne Europe takvaumjetnost bila neslužbena, u zemljamabivše Jugoslavije ona se izlagala, ali nei previše podržavala. Budući da za tuumjetnost ni danas ne postoji tržište,ona živi desetljećima zahvaljujući entuzijazmui upornosti umjetnika. Njihovamarginalna društvena uloga donijela jemnoge nepogodnosti, ali možda i nekeprednosti. Umjetnici su razvijali svojupraksu temeljenu na refleksiji, s uvijeknovim idejama, i nisu forsirali produkcijustimuliranu zahtjevima tržišta.Nastajala su mala remek-djela, većinomskromna u njihovoj materijalnoj izvedbi.S tim u vezi poučno je usporediti landarta projekte OHO-a s američkim projektima.Nježne intervencije u prirodiodražavaju ekološki pristup skupine, ikrajnje su impresivne premda se nisuslužili velikom mašinerijom i tehnologijom.U proteklih desetak godina mogaose primijetiti veći interes za suvremenuumjetnost iz zemalja istočne Europe.Dovoljno se prisjetiti izložbi After theWall, Aspekte – Positionen, L’autre moitiede l’Europe, Body and the East, ili nedavnopredstavljenih kolekcija: FundacijeGenerali izložene u Zagrebu i kolekcijeErste Banke u bečkom MUMOK-u.Nizozemska je sve to vrijeme stajalapo strani, premda bilježi jednu danasveć povijesnu izložbu: Works and Words,održanu 1979. u slavnoj amsterdamskojgaleriji Appel s konceptualnim umjetnicima,najviše iz tadašnje Jugoslavije,Mađarske i Poljske.Kada je Nathalie Zonnenberg, neovisnakustosica koja živi u Amsterdamui Berlinu, ponudila tu temu Kröller-Müller muzeju, pošla je od toga dasu mladi umjetnici iz zemalja istočneEurope danas prisutni na mnogimizložbama u svijetu, a da se istodobnone poznaju stariji umjetnici koji su imprethodili i koji su stvarali povijest ubitno drukčijim i mnogo nepovoljnijimokolnostima. Predstavljajući umjetnikekoji su radili usporedno s umjetnicimasa Zapada, a koji dugo nisu bili prepoznati,jer zbog političkih i drugih okolnostinisu imali pristup međunarodnojumjetničkoj sceni, željela je pružiti jošjednu mogućnost u kojoj će oni zauzetiglavnu poziciju koju i zaslužuju. U tajambiciozni cilj: prevrednovanja povijesti,ja također vjerujem.Tekst emitiran u emisiji Triptih III.programa Hrvatskog radijacmyk
vizualna kulturaVII/189, 5. listopada 2,,6.17Muzej bez zidova za vješanjePaul GoldbergerNakon berlinskog muzeja koji jesam vlastiti eksponat, i neuspjelogprojekta za World Trade Center, noviprojekt Daniela Libeskindarhitektonska karijera DanielLibeskinda ima neobičnu putanju:od njegovih početakakao teoretičara čiji akademski nacrti iideje nisu naišli na šire razumijevanjejavnosti pa do njegova uzlaza do statusaslavnog arhitekta čiji su projektibili kritizirani kao “previše dopadljivi”široj javnosti. Preobrazba je započelas projektom za Muzej Holokaustau Berlinu, kojeg je osmislio više kaospomenik a manje uzimajući u obzirfunkciju muzeja kao mjesto za pohranuartifakata, pri čemu koristi arhitekturuza pobuđivanje osjećaja nelagode.Zgrada muzeja je otvorena 2001., tegodišnje privlači oko pola milionaposjetitelja čime je Libeskind zadobiokonačnu auru popularnosti. Godine2003. Libeskind dobiva natječaj zarekonstrukciju World Trade Centra koristećinjegove poznate uglaste oblike udomoljubnoj retorici. Njegov je projektna kraju djelomično napušten iako seLibeskind kroz štampu žestoko borioza svoja autorska prava jer su projektizgrada na lokalitetu Grand Zero nakraju dodijeljene drugim arhitektimate će neznatan dio Libeskindovih idejauopće biti vidljiv.Njegov novi projekt, koji je ujedno injegov prvi američki projekt, jest zgradaUmjetničkog muzeja u Denveru koja seotvara u zimu 2006. Projekt je munjevitombrzinom postigao veliku popularnosttako da je Libeskindu ponuđeno daizgradi još i par apartmanskih zgrada,hotel u blizini muzeja kao i urbanističkiplan za gradsku četvrt u kojoj se muzejnalazi. Ovakav uspjeh Libeskindovogprojekta svjedoči o činjenici da su američkigradovi koji nisu toliko svjetskipoznati skloniji prihvaćanju rizika uarhitekturi i izgradnji, nego li sofisticiranigradovi poput New Yorka. Rizičnostizvedbe ogleda se u okviru mogućnostiLibeskinda da projektira zgradu kojaće imati magnetičan učinak ikone i pritome jedanako dobro funkcionirati kaomuzej. Libeskindov novi umjetničkimuzej u Denveru vizualno predstavljaerupciju romboidnih oblika koji se lomeu oštrim kutevima sugerirajući gargantuanskekristalekvarca.Najuzbudljivije mjesto ucentru DenveraSama građevina koja se službenozove Frederic C.Hamilton Buidling, utehničkom je smislu zapravo adicija ekscentričnojstrukturi talijanskog arhitektaGija Pondija koji se proslavio tornjemPirelli u Milanu. Pontijev muzej dajedojam tvrđave (blokovski zatvoren) čijaje obloga od reflektirajućegsivog stakla čime je izazvaonegodavanje javnosti kojadoživljava muzej kao talijanskidvorac obložen aluminijskomfolijom. Libeskindje znao da će biti nemoguće“prisloniti” se uz Pontijevmuzej te je projektirao zgradunasuprot muzeju s kojim je povezanastaklenim mostom koji se proteže iznadulice. Time Libeskind suprostavlja svoje“origamične” kristalne forme Pontijevompravolinijskom stilu pri čemu simboličkiodgovara na Pontijev “dvorac” sa svojomzgradom koja u takvom kontekstudjeluje kao “stroj za opsadu dvorca”.Libeskindova adicija je obložena s 9000ploča od titana, koje nisu potpuno ravnetako da se pri lomljenju svjetlosnih zrakaiste doimaju kao fluid koji se mreška.Budući da nijedan od vanjskih zidovanije okomit u odnosu na teren te su samepovršine postavljene pod različitim kutevimau odnosu jedna spram druge, nekidijelovi građevine djeluju bogati teksturomdok su drugi potpuno “čisti”. Riječje o potpuno skulpturalnom ostvarenjukoje predstavlja trenutačno najuzbudljivijemjesto u centru Denvera. Činjenicaje pak da je Libeskindova ljubav premaneobičnim oblicima nadvladala odgovornostispunjavanja muzejskih funkcija istegrađevine.Pitanje je kako predstaviti i izlagatiumjetnost u takvoj zgradi?Poput Franka Llyoda Wrigtha sGuggenheimovim muzejom u NewYorku, Libeskind je osmislio građevinukoja je ipak susretljiva prema određenimvrstama umjetnosti. Uglati prostori ukojima se zidovi naginju prema unutrai prema vani, dok su stropovi skošeni,puni su energije zbog čega možda najboljesluže za smještanje djela velikihdimenzija. U najvećoj prostoriji koja jeujedno galerija za privremene izložbe,arhitekt potpuno ignorira konvencionalneideje o izgledu galerijske sobe štoizuzetno odgovara postavu djela velikihdimenzija umjetnika poput DamienaHirsta, Matthewa Richija te TakashijaMurakamija. Ono što bi drugima biobizarni izazov Libeskind rješava s lakoćom– poput skošenog piramidalnogzida na kojeg postavlja djela od tekstilačime postiže zapanjujući efekt tapiserije.Soba na otvorenomIpak većina zidova zgrade ostaje praznimajer ih je teško iskoristiti za postavmuzejskih izložaka. Kustoska zadaćaje pak prepuštena muzejskom dizajneruDaniel Kohlu, koji je izveo cik-cakzidove u interijeru koji podsjećaju naLibeskindove zidove, no nikad ih neoponašaju. Dodatno, Kohlovi zidovi suobojani u žuto, zeleno i ljubičasto čimese izdvajaju od bijelih Libeskindovihzidova. Zapravo je Daniel Kohl najvišezaslužan za to da građevina uistinu funkcionirakao muzej.Veliki dio interijera odgovara vizualnojdrami eksterijera građevine.Bizarna verzija velikog stepeništa uLibeskindovom spektakularnom atrijusvojim spiralnim zavojima izaziva osjećajvrtoglavice što je dodatno pojačanoskošenim zidom postavljenim nasuprotstepeništu. Terase muzeja na kojima jeizložena suvremena skultptura poputdjela Donalda Judda, uvučene su uodnosu na glavni volumen građevine tezajedno sa skošenim zidovima oblikujusobu na otvorenom sa koje se otvara pogledna centar Denvera. Zapravo, upravotu, muzej vas uvjerava da su primjedbepoput one da forma slijedi funkciju,suvišne. U projektu za apartmane uneposrednoj blizini muzeja, čiji se velikiprozori otvaraju prema muzeju pružajućina njega direktan pogled, Libeskindopet majstorski potvrđuje da muzej nijesamo djelo arhitekture već ogromnatitanska skulptura koja je izvedena kakobi ukrasila vašu dnevnu sobu.S engleskoga prevela Sandra UskokovićČlanak objavljen u The New Yorkeru 26.kolovoza 2006.cmyk
18 VIII/189, 5. listopada 2,,6.kazališteHeroj mesnih projekata i zoomorfozaJan Fabre, Andjeo smrtiSuzana MarjanićFabreova je opčinjenost kukcolikimbićima zooetički upitna: dok kukceodređuje kao bića koja posjedujunajstariju memoriju, s druge kukcerabi i kao objekte istraživanjaprobodene pribadačama, iglama kaotrofejne objekte na oltaru znanosti, ašto podrazumijeva i kupovinu kukacana razgranatom tržištu kukcimaU povodu predstave Anđeo smrti JanaFabrea, izvedene na Festivalu svjetskogkazališta, održanog u Zagrebu od 15. do22. rujna 2006.pčinjenost kukcima − čini mi seipak ne toliko kukcolikim svijetom<strong>koliko</strong> njihovim ljušturama− pored toga što proizlazi iz Fabreoveentomološke prakse, Jan Fabre tumačii time što za razliku od ljudi kojiposjeduju unutarnje kosture, kukci suobgrljeni vanjskim kosturima, te njegovefluorescentno zelene kukcolike skulpturei instalacije zapravo su sazdane odmnoštva kostura. U Fabreovoj likovnostidominantna je entomološka fascinacijai duhovno srodstvo sa skarabejom −kukcem kornjašem, koji u simboličkimprikazima pred sobom kotrlja kuglicuizmeta, sliku Jajeta Svijeta iz kojega serađa život, simbolizirajući Sunčev ciklusdana i noći, pojedinačno ljudsko biće sasvojom sudbinom. Nerijetko će Fabreisticati kako je opčinjenost kukcima naslijediood pradjeda, entomologa JeanaHenrija Fabrea, za kojega se smatra,kako Nikola Visković prenosi u svojojknjizi Životinja i čovjek, da je prvi uveoeksperimentalnu metodu u proučavanjeponašanja životinja (etologija) i pritomvodio računa o poštivanju prirode ukojoj kukci žive (ekologija). Vlastitojopčinjenosti krhkom konfiguracijomkukaca Fabre pridodaje kako se kornjašipojavljuju i u flamanskom slikarstvu 17.stoljeća na temu taštine (vanitas).Heroj mesnih projekataIpak, Fabreova je opčinjenost kukcolikimbićima zooetički upitna: naime,dok kukce određuje, kao što je istaknuou intervjuu s Michaëlom Amyjem(Sculpture, Vol. 23, No. 2, 2004.), kaobića koja posjeduju najstariju memoriju,te ih stoga smatra vrhunaravnimkompjutorima, s druge strane, kaoentomolog se zanima za tajni životkukaca i pritom ih rabi kao objekteistraživanja probodene pribadačama,iglama kao trofejne objekte na oltaruznanosti, a što podrazumijeva i kupovinukukaca na vrlo razgranatom tržištukukcima. Fabre je i sam potvrdio da sekoristi uslugama trgovine kukcima, jerskarabeje pored toga što ih dobavlja odpojedinih sveučilišta jednako tako ih ikupuje na tržištu. U spomenutom intervjuuistaknuo je kako je kukac Sternoceraacquisignata nezaštićena vrsta te da ga“ima u izobilju u određenim zemljama”,a u Tajlandu, Fabre pridodaje, koristi sei kao gurmanska delicija. Vjerojatno jenavedenim podatkom umjetnik pokušaoopravdati vlastitu umjetničku glad zatom vrstom kukaca.Nimalo nije slučajno što se na webstraniciThe Carnivore Project Fabre našaokao karnivorni junak. Naime, mjestona navedenoj listi pribavio je povodomsvoje izložbe Hramovi mesa koja je trajalasvega tri dana u Muzeju moderneumjetnosti u Ghentu s obzirom nakvarljivost materijala. Izložba je sadržavalakaput sačinjen od odrezaka mesa išator od slanine s vrećama za spavanjeod odrezaka mesa. Dakle, 100 kilogramamesa, 15 kilograma mljevenog mesa ine<strong>koliko</strong> kilometra špeka Fabre je modificiraou kvarljivu, gnjiležnu umjetnostna temu kulture raspadanja, truljenja ismrti.Ipak, zanimljivo je da na Fabreovojweb stranici o predstavi Papige i zamorci(pokusni kunići) iz 2002. zapisano dau doba kada se meso deanimaliziranopakira u celofane, kada ljudi pretvarajukućne ljubimce u kreature slične ljudima,kada udruge za prava životinja ničupoput gljiva (doslovno prenosim navedenuporedbu), i u doba kada je čovjekveć odavno postavio sebe na tron kaokralja životinja, dakle upravo u takvomdobu Fabre se fokusira na izopačeneodnose između čovjeka i životinja. Ipak,bez obzira na moguća etička samoopravdanja,kojima je Fabre sklon u intervjuima,pronašao je mjesto i na web-stranici(http://home.wxs.nl/~hba00000/pigs.html) koja dokumentira razne moduseokrutnosti prema životinjama.Žablja perspektivaZadržimo se ukratko na Fabreovubestijariju i dijaboličnim zoomorfozamau Anđelu smrti. Naravno, bio bi red simboličkiinterpretirati scenski prostor uokviru kojega je Fabre smjestio svojegaAnđela smrti. Mogla bi se ispisati, činimi se, zanimljiva refleksija o nešto malovećem jednom kvadratnom metru izvedbenogaprostora, nisko položenom postamentuna kojemu je bilo poput živeskulpture “prikačeno” izvedbeno idealnotijelo Ivane Jozić. Nadalje, mogla bise ispisati analiza četiriju videozidova,videoinstalacije tog zacrnjenog kubičnogprostora u kojemu smo iz te žablje,pomalo joginske perspektive promatralinezaboravnu figuru Williama Forsytheaokruženoga u labirintičnome mozaikulubanja, kostiju, tranformativnih formalinskihbića u utrobi anatomskogamuzeja u Montpellieru.Dakle, prema Fabreovoj interpretacijiIvana Jozić svojim savršenim kukcolikompreobražajima tijela predočujevraga, i u zoomorfozama stupa u dijalogs anđeoskom figurom koju zastupaWilliam Forsythe na videozidovima,vjerojatno navedenim sugerirajući uzemljenost,prizemljenost, kubičnost Zla,te četverostranu virtualnu protežnostkategorije anđeoskoga Dobra. Premaarhetipskim bojama, odnosno u ovomslučaju “ne-bojama”, Anđeo je određenbijelim kosturom − bijelim donjimrubljem, a Vrag − crnim kostimom,točnije izvedbenim crnim gaćicama igrudnjakom. Navedenoj duodrami svjedočicrni saksofonist (Eric Sleichim)koji na crnim postamentima (u podnožjuvideozidova) i odjeven u crno(pritom je jednoj ruci onemogućenodjelovanje s obzirom na to da je umetnutau crnu čarapu) glazbeno eksperimentirana navedenom instrumentua da uopće ne puše u njegov pisak, tevjerojatno prema navedenoj arhetipskojboji, a i s obzirom na to da je smještenu prostoru kubične tame, pripada luciferskimtransformacijama. Pritomse vražje-anđeoski dijalog u jednometrenutku modificira u eho monodramukoja projicira dijabolično i arhanđeoskou samome umjetniku, a kojemusvjedoči samo đavolji saksofonist. Ucjelokupnoj kakofoniji glasova čini seključno pitane: “Zašto ljudi moraju bititako nepristojni?” te centriranje temeo umjetnikovoj čežnji za vorholovskihpetnaest minuta slave pod aurom intervjua,izjava i javnih nastupa, a s oprečnestrane izranja neizmjerno očekivanje intime,izdvojenosti iz gomile. Zadržimose još na žabljoj perspektivi. Zanimljivoje da RoseLee Goldberg za Fabreovupredstavu Moć kazališnih ludosti (1986.)ističe kako su u jednoj sceni žabe, kojeskaču po pozornici, pokrivene bijelimkošuljama, nakon čega su ih izvođačivjerojatno zgazili, ostavljajući zakrvavljenaplatna na sceni. Ipak, LukVanden Dries u članku Metamorfologijao Fabreovim scenskim izvedbama ističeda žabe ipak, pridodajem srećom, nisubile zgažene; crvena je tekućina dolazilaiz vrećica koje su sadržavale krv,a osim toga žabe ne posjeduju krv, teda je navedenom scenom žaba Fabreisto tako sugerirao i žablju perspektivu,perspektivu nižih bića koja podsjećajuna obećanje metamorfoze u princa.Đavolji kukacPored zooetičkoga upita o Fabreovojuporabi životinjstva u likovnosti i izvedbenimformama svakako možemopridodati i demonizaciju animalnihsimbola u Anđelu smrti. Tako premadidaskalijskom naputku Vrag jede kukca(jezikom hvata kukca), a same su životinjedemonizirane u skladu kršćanskeikonografije. Naime, Đavolji, luciferski,kukcojedni intervjuist predstavlja se kaoolujni vjetar s krilima orla, oštrim pandžamalava i repom škorpiona, te kaoVeliki Transformator poput Mefista,koji se u Goetheovu Faustu objavljujeu obličju crnoga pudla, naglašava kakomože figurirati kao bilo koja životinja,ali najviše voli upravo biti gmaz − VelikiZmaj, Stara Zmija.Usprkos tomu što životinje često naFabreovim izvedbenim pijedestalimaostvaruju ascensus, ipak u njegovim radovimane dobivamo dojam da je riječo suzbijanju antropocentrizma. Naime,dok Hans-Thies Lehmann smatra dapostdramsko kazalište negira dramiimanentni antropocentrizam tako dase na njegovoj pozornici uspostavljasimpatetička ravnopravnost životinjskihi ljudskih tijela, čini mi se ipak kako jeriječ samo o površinskoj jednakovrijednosti,jer životinja (kao u slučaju prijespomenutih žaba na Fabreovoj pozornici)ipak nema mogućnost biranja želili ili ne želi biti scenski izvođač. Upravoda je riječ o površinskoj jednakovrijednostiizmeđu ljudske i neljudskeživotinje svjedoči sljedeća Lehmannovarečenica koja, čini mi se, potkopavanjegovu prijašnju izjavu o navodnojnegaciji antropocentrizma u postdramskomkazalištu. Naime, konstatira kakose u postdramskom kazalištu istražuje<strong>koliko</strong> je realnost ljudskoga tijela srodnarealnosti animalnoga, te se ljudska tijelau deformaciji i monstruoznosti, autizmui govornim smetnjama približavajuanimalnom području. Zanimljivo je dase nešto što je amorfno, deformacijsko,monstruozno, dakle, bestijalno, autističko,s odsustvom mogućnosti govorau takvim izvedbenim interpretacijamapribližava animalnoj sudbini. Jasno jeda se umjetnički svjetovi grade na arhetipskomnaslijeđu kultura, međutim,umjetnost sama može ukazati na zamke,mreže i jarmove dominantnih kulturnihfabula.Uporaba animalne egzistencije vrlose slično odražava u radovima kukcolikihanamorfoza Jana Fabrea i OlegaKulika kao “čovjeka-psa”, a poveznicusam pronašla i u izreci iz Fabreovepredstave Het nut van de nacht (Koristnoći) koju izgovara jedan od likova:“Znam jezik životinja, ali nikada s njimanisam govorio izravno. Učim odnjih. One poznaju medicinu kako dase izliječe i znaju koju bolest morajuodbolovati kako bi preživjele. Psi jedutravu kako bi povraćali. Lasice znajukoju otrovnu biljku moraju uzeti kakobi se zaštitile od zmijskoga otrova.Životinje su najbolji doktori, najnadarenijifilozofi... Prije ne<strong>koliko</strong> godinaosnovao sam političku stranku za njih”.Kao što je poznato, i Kulik je na traguBeuysove akcije, u okviru koje je Beuysna prijelazu 1963/64. inicirao političkustranku za životinje, osnovao životinjskustranku, a njegova je lavežna agresijadevedesetih godina asocirala na divljinovac koji su neki u Rusiji stjecali putemmanifestacije nasilja na vlasti, čimeje antropomorfizirao pseću sudbinu uokviru negativne antropologije životinja.Podsjećam, primjerice, na uporabu,iskorištavanje krave u Kulikovoj akcijiDeep into Russia (1993.) kada je u njezinuvaginu ugurao vlastitu glavu, a, kaošto zapisuje u knjizi Art Animal (2001.),navedenom je projektu sudjelovalo samoosam svjedoka. O potpunoj negacijispomenute životinje, usprkos Kulikovuzoocentričkom manifestu Deset zapovijedizoofrenije, koji potpisuje zajedno sMilom Bredikhinom, svjedoči i crno-bijelafotografija u spomenutoj Kulikovojmonografiji.cmyk
kazališteVII/189, 5. listopada 2,,6.19Festivalska zb(i)rka i drama kontekstualiziranjaVišnja RogošićNastavljanjem ruske, talijanske ilitavske linije gostovanja, nakončetiriju festivala strukturiranjeprograma i potpisi izbornika IviceBuljana i Dubravke Vrgoč nešto sujasniji, ali iz perspektive publikeostaje teško procijeniti kontekstizboraUz četvrti Festival svjetskog kazališta,Zagreb, od 15. do 22. rujna, 2006.etvrti festival svjetskog kazalištanastavio je svoje putovanjesigurnim stazama, okupivši petnovih redatelja impresivnog teatropisa.U Zagrebu su prikazane predstavePetera Brooka, Leva Dodina, OskarasaKoršunovasa, Jana Fabrea i DanijaManfredinija potvrđujući sklonost festivalaprovjerenom dramskom kazalištu injegovim rubovima. Zagrebačka kazališnamanifestacija od početka je kao ciljisticala dovođenje dokazanih umjetnika,kako bi hrvatskoj publici pružila uvidu vrhove svjetskog kazališta – izborničkikoncept koji su mnogi interpretiralikao jednostavno popisivanje poetički ilitematski nepovezanih slavnih imena.Nastavljanjem ruske, talijanske i litavskelinije gostovanja, nakon četiri festivalastrukturiranje programa i potpisi izbornikaIvice Buljana i Dubravke Vrgočnešto su jasniji, ali iz perspektive publikeostaje teško procijeniti kontekst izbora.Dragocjeno, ali i ograničeno zbog svojeuživosti, kazalište otežava stjecanjepravog uvida u svjetska zbivanja kojekritike, prepričavanja i videozapisi čestovrlo promišljeno i precizno iskrivljavajuu željenim pravcima. Pokazuje se takoda ni recepcija ni odabir pravih svjetskihprovjerenih autora nisu ništa manjeproblematični od onih novih i eksperimentalnih,samo se nalaze na suprotnimstranama, baš poput Festivala svjetskogkazališta i tom prigodom rado spominjanogEurokaza.Dodin i BrookVeliki niz je otvoren gostovanjemDramskog kazališta Maly iz SanktPeterburga te izvedbom predstaveMoskovski zbor prema tekstu LjudmilePetruševske, a u režiji Leva Dodina injegova učenika Igora Konjeva. Gotovoendemski način rada ovog kazalištadoma koji uključuje dugo postavljanjepredstava (za Moskovski zbor bile supotrebne tri godine), njihov dugogodišnjiopstanak na repertoaru te višesatnotrajanje reflektirao se i u dirljivoj pričio suživotu stanara jedne moskovskekomunalke. Odigravajući tešku svakodnevicurastavljene (i ostavljene) obiteljiu nemirnom razdoblju nakon Staljinovesmrti, dvadesetak izvođača prepoznatljiveruske kazališne škole pokazalo jeteško dostižnu uigranost i temeljitost utrosatnoj izvedbi. Ispresijecana zborskimpjevanjem, koje je ipak samo deskriptivnopodcrtavalo važne trenutke radnje,predstava se događala na maštovitojkonstrukciji od starog pokućstva, klavira,radija i kofera kojom je dominiralaTatjana Ščuko u ulozi bake Like. Doistavrhunac dramskog teatra na neki jenačin oživio mnoge stereotipe kojimabismo dali pridjev ruski – od političkeslike preko velikih emocija do životneglume – uspjevši ih u potpunosti opravdati.Sizwe Banzie je mrtav u režijiPetera Brooka, a prema tekstu trojiceautora Athola Fugarda, Johna Kanijai Winstona Ntshona obilježio je jošjedan susret ključnog svjetskog redateljas kontinentom koji ga je posebnofascinirao – Afrikom. Dvojica izvođačaafričkog podrijetla iz pariškogThéâtrea Bouffes du Nord obreli su seu zapletu univerzalnog značaja o moćibirokracije i pokušaju da se preživi spogrešnim identitetom. JužnoafriknacSizwe Banzie koji preuzima ime mrtvogčovjeka kako bi došao do potrebnihdokumenata gotovo je prototip mnogihimigranata, ali i glumačke pojave uBrookovom kazalištu. Redatelj koji je odosnutka vlastitog Centre Internationalde Recherche Théâtrale u Parizu 1971.prihvatio kazalište koje zahtijeva samoglumca i gledatelja namjerno osiromašujescenu pa je minimalna kartonskascenografija prisutna i u ovdje opisanojpredstavi. Ipak, povezivanja i istraživanjarazličitih izvedbenih kultura kojimaBrook teži u ovom su se projektu mogladetektirati samo na tematskoj razini.Glumac Habib Dembélé posebno uspijevaoživjeti niz likova i događaja, noredateljski zahtjevi zadržavaju se višena tipizaciji, a manje na karakterizacijiostavljajući dojam da i glumac i redateljznaju i mogu više. Iako bez prigovorapredstava se tako ipak ne svrstava unajviše domete jednog po svemu izvođačkogteatra.Koršunovas i FabreTreći litavski gost Festivala svjetskogkazališta, Oskaras Koršunovas,predstavio je svoju verziju Romea iJulije Williama Shakespearea u izvedbiKazališta Oskarasa Koršunovasa izVilniusa. Montecchi i Capuleti u ovojsu varijanti bili talijanski vlasnici pizzerijaiz pedesetih godina uokvireni u zaistašaroliku scenografiju dvaju kuhinjaposutu brašnom i zagušenu detaljima oddječjih kolica do satnih mehanizama,kostura i mrtvačkog kovčega. S centralnimdijelom koji oblikuje križ scena jeuspjela simbolizirati sve bitnije trenutkedrame – religijske temelje, porodičnuvezanost, slutnju smrti i krivnju vremena.Vizualno najimpresivnija, ipak, nijepružila mnogo više – ni istaknute glumačkekreacije, niti razlog postavljanjaupravo ovog teksta. Zabavna redateljskarješenja, poput koreografiranog natjecanjau miješenju tijesta ili dosjetljivog ifizički prilično aktivnog korištenja scenografije,nosila su prvi dio predstave dabi se čak i ona u drugom dijelu potpunoistrošila. Tako, na žalost, od redateljevenajave prepoznavanja vladavine glupostii izbjegavanja stereotipa u shvaćanjuShakespeareove drame, nismo vidjelimnogo.Simboliku pojavnoga, iskorištenu nasasvim drukčiji način, moglo se očitatikao dominantu i u četvrtom festivalskomnaslovu Anđeo smrti, koji je JanFabre režirao prema vlastitom tekstu.Iako je izvedba predstavljena kao solo,pažnju i energiju publike ravnopravnosu dijelili uspješno montirani odnosiplesačice (ovdje i glumice) Ivane Jozić,izvođača na filmu, koreografa i plesačaWilliama Forsythea te saksofonistaErica Sleichima. Reflektirajući prepoznatljivupaletu životinja, zvukova, slikaili položaja tijela vezanih uz pojavuĐavoljeg intervjuista u moćnoj plesnoji lošijoj glumačkoj izvedbi Ivane Jozićna postamentu u centru scene, Fabre jesuprotstavio filmskoj slici. Projektiranana četiri zida prostora koji okružuje publikuista je donijela izvedbu WilliamaForsythea i slike iz anatomskog muzejau Montpellieru potcrtavajući Fabreovobavljenje ljepotom – smrti, androginogtijela, životinjskog tijela, malformiranogtijela… Srednjovjekovna ikonografijakoja se oslanja na mnoge likovnemodele kao i poetski tekst uspješno jedokazala redateljevu fascinaciju temom,ali s malo snage da i emocionalno iintelektualno obuhvati publiku. A takose starim reakcijama na nabrojane sliketeško mogu pridružiti nova tumačenja.ManfrediniFestival je završio predstavom vrlozanimljive fabule Kino Nebo u režijiDanija Manfredinija koja je prikladnoizvedena u zagrebačkom kinu Europa,a inspirirana Genetovim romanomGospa od cvijeća. Genetov lik prostitutketransvestita neobičnogimena Gospa od cvijeća prelamase kroz Manfredinijevu priču opublici pornografskog milanskogkina Nebo koju čine kriminalci,transvestiti i ubojice. U predstavio iskrenoj ljudskoj patnji koja semiješa s psihičkim poremećajima,uličnim životom, seksualnim ispadimaposjetitelja kina i završavasmrću, jedno od najdojmljivijihutjelovljenja festivala ostvario jesam redatelj u ulozi Gospe odCvijeća. Slomljenost i samoća tegroteskne figure odigrane dokumentarnouvjerljivo bacili su usjenu druge izvođače u scenskomkino gledalištu, a poetska snaganjegovog teksta daleko je nadmašilaostatak predstave na Nebu.Proveo sam život bacajući se s liticejedna je od zadnjih rečenica likai najbolji opis Manfredinijeveglume bez zadrške, koji je nadigraosvoju ulogu redatelja. Naime,iako je predstava pokazala vrloimpresivne trenutke, u cjelini nijerazvela priču mnogo dalje od slikanjajednog dekadentnog auditorijuma,ostajući često na jednostavnim fragmentima– ponekad i očekivanih scena.Konačno, ovogodišnje uvođenjerazgovora umjetnika s publikom (kojisu svakako trebali biti organiziranijemoderirani) te pokretanje edicije s tekstovimavezanim uz gostujuća imena (usuradnji sa ZKM-om objavljeno je petdramskih tekstova Jana Fabrea) iznimnosu značajni za potpunu realizacijuFestivala svjetskog kazališta i okazalištavanjepublike. Naime, činjenica da jezagrebačka publika oduševljeno i višeputa pozivala na bis i one koji su tozaslužili i one za čiji bi prikazani rad(bez obzira na prethodna postignuća)dostajao pristojan pljesak, pokazujekako je za brojne dolaske u kazalište, ai za reakcije, mnogo više od upućenostiili ljubavi prema umjetnosti bila zaslužnadobra promocija. Za suvremenubolest tretiranja svakog proizvoda, pa iumjetničkog, kao senzacionalnog i potrebnogupravo vama, jasno ne mogu bitiodgovorni organizatori festivala, a osimtoga umjetnost je ljekovita čak i kad sekonzumira iz potpuno pogrešnih razloga.Ipak, iako uspijeva dobiti publiku, tamarketinška devijacija na neki je načinnajveća prijetnja upravo kazališnim zbivanjimaovog tipa koja teže postavljanjumjerila, izgradnji konteksta, upućivanjupublike u svjetsku kazališnu sadašnjost.Ona, naime, stvara babilonsku zbrkuiskrivljujući vrijednosti i opasno ugrožavamogućnost da se bilo što bilo koganauči. Još podrobnije kontekstualiziranjei izbora i rada pojedinih umjetnikapokazuje se u tom slučaju kao obveznonastojanje koje jedino u potpunosti zaokružujepostojanje Festivala svjetskogkazališta. Jer za razliku od Istraživača,koji svoje korake može činiti i nasumce,odgovornost Učitelja zahtijeva njihovotemeljito i stalno objašnjavanje.Jan Fabre, Andjeo smrticmyk
20 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?SamHarrisedugo prije rođenjaKrista, u doba nasiljai previranja, rimskipjesnik i epikurejski filozofLukrecije napisao je epskoremek-djelo naslovljeno Oprirodi stvari. Njegov je cilj,djelomično, bio osloboditi čovječanstvood religioznog praznovjerjakoje je, prema njegovumišljenju, priječilo put premaistinskom duševnom mirui sreći. Autor Sam Harris imaulogu suvremenog Lukrecija usvojoj knjizi The End of Faith:Religion, Terror, and the Futureof Reason. Harris je diplomiraofilozofiju na SveučilištuStanford i doktorand na područjuneuroznanosti. Svjestanda će knjiga o inherentnimopasnostima institucionalne,dogmatske <strong>religije</strong> biti kontroverzna,Harris je End of Faithnapisao iz osjećaja hitnostiprema onome što je, smatraon, najveća opasnost današnjice.Svoje misli o značajkamadogmatske vjere nasuprotmisticizmu, o ulozi razuma ucivilnom diskursu i o nadi daljudski rod može nadići sklonostprema vjerskom nasiljuiznio je prije nego što postaneprekasno.Sve religijske praksenisu jednako mudreOčito postoji nešto u građiljudi što ih navodi da vjerujuu transcendentno biće. Kako toobjašnjavate, na temelju vašegrada u neuroznanosti?– Ne znam ni za jedanrezultat u neuroznanosti kojigovori izravno o tome. Alipostoje neke opće značajkeljudskog uma koje su tu očitovažne. Rađamo se spremni zaživot u odnosu prema svijetuoko nas. Pojavljujemo se izmajčine maternice spremnividjeti lica kao lica, učiti jezik,i postupno spoznavati da smookruženi umovima kakav jenaš. Prevlast animizma međunašim primitivnim precima– kao i njegovo zadržavanje uSmrtne opasnosti religiozne vjerenekim plemenima – pokazujeda lako pripisujemo ljudskeosobine procesima u prirodi.Tek dubljim razumijevanjemkauzalnih procesa u svijetu(kroz znanost) počinjemoshvaćati da olujni oblaci nisuljutiti bogovi i da bolesti nisurezultat opsjednutosti demonima.Teško je reći gdje trebapovući crtu između genetskogdara i kulturnog naslijeđa,a zacijelo je oboje na djelu uslučaju religiozne vjere. Alitemeljna činjenica jest da smoduboko disponirani za projiciranjevlastite subjektivnosti nasvijet. Biblijski Bog je ljubomoran,ljutit, toliko neurotičanda je vrijedan žaljenja. A grčkisu bogovi poput tinejdžera kojisu ostavljeni sami u roditeljskojkući preko vikenda. To što smopredodređeni da o svemirumislimo na antropocentričannačin ne znači da smo i osuđenito činiti.Možete li objasniti spojbiologije i kulture uključenu to što ste rekli? Primjerice,što mislite o vrsti argumentakakav iznosi Dean Hamerkoji govori o “genu boga”? Akopostoji biološki poriv za vjeru,kako onda objasniti iznimnukulturnu razliku između zapadnihmonoteizama i istočnogmisticizma?– Kad su u pitanju najvišekognitivne značajke, potragaza objašnjenjem u oblikupojedinih gena vjerojatno jeuzaludna. No, kakvagod bilapriča na genetskoj razini, biologijasamo blago određujekulturu. Moramo jesti, ali nemoramo jesti špagete. Sklonismo ljubomori, ali taj se osjećajmože proživjeti na načinCaryja Granta ili na načinMullaha Omara. Ista biologija,druga kultura. Velik dio našegponašanja kao ljudskih bića,iako možda potječe iz biologije,nastavlja se u svojem sadašnjemobliku samo zato štonismo osjetili dovoljan pritisakda to promijenimo. Kultura ne“ udi nisu nikada opasniji nego kad nemaju vjerovati niu što drugo osim u Boga. I možda se Bogu danas možepristupiti samo preko psihopatologije. Koliko znam,borci Hezbolaha koji su nedavno tako zapanjili izraelskuvojsku, nisu ni u jednom slučaju izabrali samoubilačkutaktiku, vjerojatno zato što su bili sigurni u pobjedu”, kažeu nedavnoj kolumni romanopisac J. G. Ballard. Je li ondafanatično obraćanje dogmatsko-religioznim motivacijamai opravdanjima vlastitih činova zapravo obilježje gubitnika,ljudi koji (panično) “vjeruju” jer su izgubili neku drugu vjeruili povjerenje (u razum, povijest, pravdu, moral, ljubav,pa čak i – Boga)? Jesu li sve dogmatske <strong>religije</strong> (koje trebarazlikovati od duhovnosti i općeg interesa za sveto/mistično/tajnovito) oblik podilaženja samoubilačkom i neopravdivoneracionalnom mentalitetu? Koliko nam onda uopće, i kakve,“<strong>religije</strong>” treba ako želimo izbjeći individualno i kolektivnosamoubojstvo? (Z. R.)Amazon.comAmerički filozof, podjednakovrijeđajući i liberale ikonzervativce, govori okonverzacijskoj netolerancijiprema svim lošimuvjerenjima, pa i onimakoja dolaze iz religijskogpodručja. Naime, kad ljudiiznose neobične tvrdnje,bez dokaza, prestajemo ihslušati – osim u pitanjimavjere. Ukratko, ako imaboga (recimo Zeusa), sveje dopušteno – ubojstvo,etničko čišćenje ili iznošenjeglupih ideja o nastankusvemirapoboljšava dizajn svojih proizvodasustavno (a to ne radini biologija). Velika različitostmeđu kulturama ne govoriništa dublje o nama osim činjeniceda su ljudske zajednicesklone koristiti se oruđem kojeimaju sve dok se ono možeodržavati. Promislite o razliciizmeđu zapadne i istočne medicine.Jesu li jednako korisne?Ne. Je li istočna medicina boljaza istočnjake? Ne. Istočna jemedicina primjenjiva za određenezdravstvene probleme, ičak može nadmašiti zapadnumedicinu u ne<strong>koliko</strong> područja,ali jednostavno ne postojiusporedba između tih dvijudisciplina. Netko tko ima upaluslijepog crijeva, aneurizmu,ili rak dojke neće biti mudarbude li otrčao na akupunkturu,a ne u bolnicu. To vrijedi uNew Yorku, ali podjednako i uHong Kongu.A u pogledu duhovne prakse,taj disparitet jasno ide uprilog drugoj strani. Istočnimisticizam, iako i u njemuima neopravdanih vjerovanja,nesumnjivo je najbolji ljudskipokušaj oblikovanja duhovneznanosti. Metode introspekcijekoje postoje u budizmu,primjerice, nemaju istinskihekvivalenata na zapadu. Asugestija da imaju rezultat jeočajničkog pokušaja zapadnjakada učine da sve religijsketradicije izgledaju podjednakomudre. One to jednostavnonisu. Kad tibetski lama govorio “nedvojnoj svjesnosti” a papao Bogu ili o Svetom Duhu (ilio bilo čemu drugom) oni negovore o istome: niti djeluju naistom intelektualnom temelju.Lama se koristi vrlo preciznomterminologijom (koja, doduše,nema dobar ekvivalent na engleskom)da bi opisao ono štosu mnogi meditatori doživjelinakon vrlo profinjena vježbanjau metodama introspekcije;papa pak samo ponavlja neopravdanemetafizičke tvrdnjekoje su prenesene kršćanimau kontekstu kulture koja jepodbacila – i to potpuno – utraženju snažnih alternativnihrješenja samom vjerovanju.Takva su alternativna rješenjapostojala tisućljećima, istočnood Bospora. To ne znači datreba zanemariti MeistereEckharte ovoga svijeta, ali takvisu mistici na Zapadu oduvijekbili iznimke. I važno jezapamtiti da su, kao iznimke,bili proganjani zbog hereze.Razlika između vjere iduhovnostiVi zapravo ocjenjujete zapadne<strong>religije</strong> kao opasne, a istočnimisticizam kao pun obećanja.Kako ste došli do tog zaključka?– Misticizam, lišen religijskogdogmatizma, empirijskije i visoko racionalan pothvat.Jednako kako ljudi ne spaljujusvoje susjede na lomači kaorezultat novih znanja u fizicii biologiji, tako nitko nećeučiniti takvo što na temeljuistinskog misticizma. Religija– posebno na Zapadu – posveje drugo. Religiozna vjera jeono što prekida razgovor.Jedino što jamči istinskiotvorenu suradnju među ljudskimbićima je njihova spremnostda se njihovi pogledi(i odgovarajuće ponašanje)mijenjaju razgovorom – kojidonosi nove dokaze i noveargumente. Inače, kad su ulozivisoki, nemamo se na što oslonitiosim na silu. Ako vjerujemda ću doći u raj budem li sezrakoplovom zaletio u neboder,i zadovoljan sam vjerujućiu to bez dokaza, onda nematoga što bi druga osoba moglacmyk
<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?VII/189, 5. listopada 2,,6.21reći da bi me razuvjerila, jer memoj skok vjere učinio imunimna moći razgovora.Drugim riječima, opreznočinite razliku između onoga štozovete “vjerom” i “duhovnosti”.Ukratko, u čemu je ta razlika?– “Vjera” je lažno uvjerenjeu neopravdane postavke (određenuknjigu koju je napisaoBog, u to da ćemo biti ujedinjenis onima koje volimo nakonsmrti, da Stvoritelj svemiračuje naše misli itd.).“Duhovnost” ili “misticizam”(obje su riječi priličnogrozne, ali ne postoje boljeriječi) odnosi se na proces introspekcijekojim osoba možeshvatiti da je osjećaj koji onanaziva “ja” misaona iluzija.Temeljna istina misticizma jeovo: moguće je doživjeti svijeta da se ne osjećamo u njemukao odvojeno “ja” u uobičajenomsmislu. Takva promjenakaraktera nečijeg iskustva nemora, međutim, postati temeljza postavljanje neodrživih tvrdnjio prirodi svemira.KonverzacijskanetolerancijaZašto su raniji pokušajibrisanja vjere posredstvom klasičnogmaterijalizma izazvalinasilje slično onom koje je, premavašem mišljenju, nadahnulavjera (primjer komunizma)?– Komunizam nije bio pokušajda se izbriše vjera. On jebio nova vjera, iako ona kojanije gledala onkraj ovoga života.Cijeli je komunizam bio nabijeniracionalnim. Staljinovonepriznavanje “kapitalističkebiologije” u prilog “lisenkoizma”(prerađene lamarkijanske doktirneo stečenim značajkama:to je ideja da žirafe dobivajuduge vratove kao rezultat togašto su njihovi preci željeli dosegnutisve više i više grane) jedanje od primjera dogmatizmakoji je bio duša komunizma.Slobodnomisleći (a to značiracionalni) znanstvenici bili suslani u gulag jer nisu podupiralitu ideologiju. Milijuni su umrliod gladi i u Sovjetskom Savezui u Kini zbog njihova neuspjehada uvedu zdravu poljoprivrednupraksu na temelju mendeljevskegenetike.Netolerancija prema vjerikoju ja zastupam u svojojknjizi nije ona netolerancijakoja nam je dala gulag, negokonverzacijska netolerancija.Kad ljudi iznose neobične tvrdnje,bez dokaza, prestajemoih slušati – osim u pitanjimavjere. Tvrdim da sebi više nemožemo dopustiti da vjeridajemo prolaz na taj način.Loša uvjerenja treba kritiziratikadgod se pojave u našemdiskursu – u fizici, u medicini,ali i u pitanjima etike i duhovnosti.Predsjednik SjedinjenihDržava je rekao, i to ne<strong>koliko</strong>puta, da je u dijalogu s Bogom.Da je rekao da je razgovarao sBogom kroz sušilo za kosu, tobi značilo srljanje u nacionalnuopasnost. Ja ne vidim da to dodavanjesušila za kosu u pričučini njegovu tvrdnju apsurdnijomili opasnijom.Zapadno odvajanje<strong>religije</strong> od politikeSlijedeći vaš argument oopasnostima vjere, kako jeonda bilo moguće da kršćanstvo,primjerice, dosegne stanjerazmjerne udomaćenostiu ranom modernom razdoblju– da ga nitko nije protjerao izpostojanja kao besmislicu?– Ono je pretrpjelo nekevažne trenutke izrugivanja,posebno u Europi (sjetitese Voltairea i Humea), štomožda objašnjava zaštoEuropljani nisu toliko raspoloženilutati toliko dalekoduž staze biblijski nadahnuteiracionalnosti poputnas Amerikanaca. Što je jošvažnije, kršćanstvo je pretrpjelonepopustljivo i neslavnorešetanje kao rezultat napretkaznanosti i svjetovne kulture nazapadu. Svećenici bi, naime,i dalje dijagnosticirali opsjednutostdemonima da nije bilonapredaka koje je u posljednjihdvjesto godina postigla medicinskaznanost. Situacije ukojima se danas molitva činiprimjerenom (ili čak zdravom)prvom reakcijom na ljudskupatnju postupno su (ali radikalno)nestale.Druga važna značajka kršćanstva– koju islam na žalostnema – jest da ono nudi izlaziz neprilike “udomaćenosti”.Nalog “Daj Cezaru Cezarevo”– zaista je važan kad dođevrijeme da se pronađe razlogza odvajanje crkve od države.Islam je u tom smislu punozamršenijii. Uzimajući u obzirdoktrinu islama, onako kakose izlaže u Kuranu i Hadisu,muslimanima je vrlo teškoopravdati odvajanje <strong>religije</strong> odpolitike.S obzirom na čitateljske reakcijena vašu knjigu bojite li seda bi ona mogla postati jednostavno“propovijed (onima kojisu već) obraćenici”? Ili se nadatepoticanju nužnog razgovorakroz njezinu određenu šok-vrijednost?– Svakako se nadam početkurazgovora. I nisam sigurantko su ti “obraćenici”, u svakomslučaju. Moja knjiga, naime,podjednako vrijeđa i liberale ikonzervativce. Konzervativcivole ono što govorim o opasnostimaislama, ali prezaju odmojih napade na kršćanstvo. Aliberali mrze to što govorim oislamu (jer je to politički nekorektno)ali vole moj argumentprotiv upletanja kršćanskogfundamentalizma u socijalnupolitiku. Na objema stranamaIstočni misticizam,iako i u njemuima neopravdanihvjerovanja,nesumnjivo jenajbolji ljudskipokušaj oblikovanjaduhovneznanosti. Metodeintrospekcije kojepostoje u budizmu,primjerice,nemaju istinskihekvivalenata nazapadu. A sugestijada imaju rezultat jeočajničkog pokušajazapadnjaka da učineda sve religijsketradicije izgledajupodjednako mudre.One to jednostavnonisupreteže otpor mojem ključnomargumentu protiv same vjere.Možda je posveta u mojoj knjizidoslovnija od mnogih drugih.Mogao sam napisati Endof Faith samo “za moju majku”.Barem se ona slaže sa mnom.Koje su neke od najneočekivanijihreakcija na vašeargumente – i među onima za ionima protiv?– Bio sam dosta iznenađenkad sam otkrio da nekikršćani slave moj argumentprotiv umjerene vjere. Jedanje baptistički svećenik manje-višeodobravao mojuknjigu kao posljednji čavao namrtvačkom sanduku vjerskeumjerenosti, tvrdeći kako samdokazao da postoje samo dvaodrživa stajališta – sekularizamili fundamentalizam.Njegovo pobijanje moje tezebilo mi je i najveće iznenađenjemeđu kritikama koje samdobio – on jednostavno nijepobio tezu. O mojoj je knjizigovorio četrdeset minuta naradiju, s tek ne<strong>koliko</strong> netočnosti,i moj argument protivvjere nije osporio - kao dabi svaki proces razmišljanjakoji dovodi vjeru u sumnjubio toliko očito neprihvatljivnjegovim slušateljima da gačak i ne treba izlagati. Slušatiga kako u biti uzdiže mojuknjigu, pritom je impliciteproklinjući, bilo je zbilja nekavrsta iskustva s onu stranuzrcala. Općenito govoreći, idalje sam često iznenađen kadotkrijem da čak i sekularniintelektualci misle da je vjeranužna za druge ljude. “Nikadse nećemo riješiti <strong>religije</strong>. Onaje jednostavno prevažna ljudima”– tako glasi vjerojatnonajuobičajeniji odgovor. Kakoto da svi misle da je tako? Uprvoj polovici devetnaestogstoljeća, to je sigurno, mnogisu ljudi ovako govorili: “Nikadse nećemo riješiti ropstva.Ono je jednostavno prevažnoza gospodarstvo…”. To je bilaslična, naizgled razumna tvrdnja.Ali ona je bila proizvodintelektualne i moralne lijenosti,i bila je pogrešna.Nova pravilakonverzacijeSlavnom frazomDostojevskog iz BraćeKaramazovih “ako nema Boga,sve je dopušteno” često se služeteisti kao upozorenjem o opasnostimaživljenja bez transcendentnemoralne izvjesnosti.Prema vašemu mišljenju, je liuputno reći “ako ima Boga, sveje dopušteno” (ubojstvo, genociditd.)?– Da, ali ja bih proširio tutvrdnju: s lažnom sigurnošćusve je moguće. To obuhvaća ihitlere i staljine ovog svijeta.Što bi ljudi, koji se slažu svašim zaključcima, najpraktičnijemogli činiti kako bipromijenili opći konsenzus oreligioznoj vjeri?– Još jednom, to se svodi nanova pravila konverzacije – ane na nove zakone ili prosvjedena ulici. Samo zamislite kakobi bilo drukčije kad bi svakiput kad bi osoba na položajuupotrijebila riječ “Bog” medijina to reagirali kao da je izgovorila“Posejdon”. Naš razgovors nama samima promijenio bise vrlo brzo i vrlo korjenito.Zamislite nekoga tko se protiviistraživanju matičnih stanica zagovornicom Senata kako govori:“Život je podario sam Zeus.Nijedan se čovjek ne bi smiomiješati u to”.Naravno, kritika i zahtjev zaintelektualnim poštenjem nisudovoljni. Na pozitivnoj strani,trebali bismo pronaći kreativnepristupe etici, duhovnomiskustvu i gradnji snažnih zajednica.Znanstveno proučavanjepozitivnog ljudskog iskustva- ljubavi, radosti, suosjećanja,meditativnih stanja – nedvojbenoće imati ulogu u tome.Ali za to će trebati vremena.No uopće nam nije potrebnovrijeme da bismo shvatili kakoljudi koji zazivaju Boga ujavnom diskursu zapravo govoretrivijalnosti ili da iznoseneke vrlo sumnjive tvrdnje oprirodi svijeta, ili o karakteruvlastita iskustva. Trebali bismozahtijevati da počnu smislenogovoriti, a ako im to ne uspije,onda bismo ih trebali prestatislušati.U kojem je smislu vašaknjiga neka vrsta “molitve”?Mislite li da će u konačnici ljudibiti sposobni izbjeći apokalipsukoja je, kažete, najveća opasnostza religioznu vjeru?– Nisam onoliko optimističan<strong>koliko</strong> bih htio biti. To jezanimljivo stanje, psihološkigovoreći, jer se osjećam motiviraniznositi tvrdnje protiv <strong>religije</strong>,a pritom ne vidjeti nikakvorealno uporište za nadu daće se išta promijeniti nabolje.Proveli smo, čini se, mnogovremena u društvu loših idejada bismo sad zaustavili našeklizanje preko ruba. Nadam seda u vezi s tim nemam pravo,ali ne bi me iznenadilo kad biljudski eksperiment radikalnoiskočio iz tračnica još za našegživota.Ljudi koji imaju u svojimrukama kormilo civilizacijejednostavno ne razmišljaju, negovore ili ne dodjeljuju resurseonako kako bi trebali kad bihtjeli izbjeći katastrofu. To štoizabiremo predsjednike kojigube vrijeme na stvari kao štosu homoseksualni brakovi,dok nuklearno oružje u bivšemSovjetskom Savezu leži neosigurano(da navedem samojednu neposrednu opasnost zanaš opstanak), znakovito je zato kako smo tragično skrenuli sputa (a znakovito je i za to kolikuulogu vjera ima u tome).Tako, ja nemam nade. Ipak,svatko od nas treba pozitivnopridonositi svijetu onakvomkakvim ga zatječemo. Postoji lidruga mogućnost?S engleskoga prevela IrenaMatijašević.Pod naslovom The MortalDangers of Religious Faithobjavljeno na web-stranicihttp://evans-experientialism.freewebspace.com/sharris.htmcmyk
22 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?Kraj vjereSam Harris“Umjerenjaci” ne žele nikoga ubiti u ime Boga,no žele da se i dalje koristimo riječju “Bog” kaoda znamo o čemu govorimo. I ne žele reći ništakritički o ljudima koji doista vjeruju u Boga svojihočeva, zato što je tolerancija, više od ičega drugog,sveta. Govoriti jednostavno i iskreno da na primjeri Biblija i Kuran sadrže gomile za život opasnihzamisli oprečno je toleranciji onakvoj kakvom je onitrenutačno vide. No ne možemo sebi više priuštitiluksuz takve političke korektnosti i održavanje teikonografije našeg neznanjaaša je situacija takva da većina ljudi na ovome svijetuvjeruje kako je Stvoritelj univerzuma napisaoknjigu. Imamo nesreću da raspolažemo s mnogotakvih knjiga, i svaka sebi prisvaja ekskluzivno pravona svoju nepogrešivost. Ljudi su skloni organizirati seu frakcije u skladu s inkompatibilnim tvrdnjama kojeprihvaćaju – radije nego na osnovi jezika, boje kože,mjesta rođenja ili nekog drugog kriterija plemenske organizacije.Svi ti tekstovi nagovaraju čitatelje da prihvaterazličita uvjerenja i iskustva od kojih su neka bezopasna,no velik ih dio nije. No, svi se perverzno slažu u jednojtemeljno važnoj stvari: “poštivanje” drugih vjera, ili stajalištanevjernika, nije stajalište koje zastupa Bog. Premdasu sve vjere tu i tamo dotaknute duhom ekumenizma,središnja doktrina svake religijske tradicije jest da su svidrugi tek nositelji pogreške ili, u najboljem slučaju, opasnonepotpuni. Prema tome, netrpeljivost je neodvojivaod svake vjere. Ako neka osoba vjeruje – stvarno vjeruje– da određene ideje mogu rezultirati vječnom srećom,ili njezinom oprekom, ne može tolerirati mogućnostda ljudi koje voli mogu biti zavedeni dodvoravanjemnevjernika. Uvjerenost u zagrobni život naprosto je nespojivas tolerancijom u ovom životu.Religija je izvan dosega racionalneraspraveNo zapažanja te vrste pred nas postavljaju neodgodivproblem, budući da je danas kritika nečije vjere tabuizirana.Kada je riječ o toj temi, liberali i konzervativcipostigli su neuobičajen konsenzus: religiozna su uvjerenjajednostavno izvan dosega racionalne rasprave.Kritiziranje nečijih ideja o Bogu i zagrobnom životusmatra se nepolitičnim na način koji nije svojstven kriticinečijih ideja o fizici ili povijesti. (Tako je i kada seradi o muslimanskom bombašu-samoubojici koji se naulici Jeruzalema raznese zajedno s dvadesetak nevinihžrtava; uloga koju u njegovim akcijama ima vjera uvijekje jednako umanjena. Njegovi motivi moraju biti politički,ekonomski ili potpuno osobni. Kao, bez vjere biočajni ljudi i dalje činili užasne stvari). Vjera je uvijek, iposvuda, lišena odgovornosti.No tehnologija je uvijek kreirala svježe moralne imperative.Naša tehnička dostignuća u umijeću ratovanjanaposljetku su nam uzvratila našim religioznim različitostima– i stoga našim religioznim uvjerenjima – kojasu oprečna našem opstanku. Više ne možemo ignoriratičinjenicu da milijarde naših susjeda vjeruju u metafizikumučeništva, ili u doslovnu istinu knjige o Apokalipsi,ili u bilo koje druge fantastične ideje koje su se skrile uumovima vjernika za novo tisućljeće – zato što su našisusjedi sada naoružani kemijskim, biološkim i nuklearnimoružjima. Nema dvojbe da ta dostignuća obilježavajuzavršnu fazu naše lakovjernosti. Riječi kao što su“Bog” i “Alah” moraju postati poput riječi “Apolon” ili“Baal”, ili će razoriti naš svijet.Ne<strong>koliko</strong> minuta provedenih u lutanju grobljem lošihideja govori nam da su takve konceptualne revolucijemoguće. Pogledajte na primjer alkemiju: ona fasciniraljude tisućama godina, pa ipak svatko tko danas ozbiljnotvrdi da prakticira alkemiju diskvalificirat će samogasebe na većini odgovornih položaja u našem društvu.Religije zasnovane na vjerovanju zasigurno pate od istogposkliznuća u zastarjelost.Religijska tolerancija vodi nas premaponoruŠto je alternativno rješenje religiji kakvu poznajemo?Kao što ćemo vidjeti, to je pogrešno pitanje. Kemijanije bila “alternativno” rješenje alkemiji; bila je tu riječo općenitoj zamjeni neznanja autentičnim znanjem.Otkrit ćemo, kao što je slučaj i s alkemijom, da govoritio “alternativnim” rješenjima religioznom uvjerenju značipromašiti smisao.Naravno, ljudi vjere padaju na kontinuitet: neke privlačiutjeha i nadahnuće određene duhovne tradicije, aipak i dalje potpuno vjeruju u toleranciju i raznolikost,a drugi bi spalili zemlju do temelja ako bi to značilokraj herezi. Drugim riječima, postoje religiozni umjerenjaci,i religiozni ekstremisti, i njihove različite strastii projekte ne treba brkati. No jedna od središnjih temamoje knjige je da su religiozni umjerenjaci nositelji jednaužasne dogme: oni zamišljaju da će put prema miru bitistvoren jednom kada svi naučimo poštovati neopravdanauvjerenja drugih. Nadam se da ću pokazati kako jeupravo ideal religijske tolerancije – rođen iz ideje da bisva ljudska bića trebala biti slobodna da vjeruju što godžele o Bogu – jedna od vodećih sila koje nas vode premaponoru.Polako smo shvatili u kojoj mjeri religiozno vjerovanjeperpetuira nehumanost čovjeka prema čovjeku.To ne iznenađuje, s obzirom na to da mnogi od nas jošvjeruju da je vjera bitan sastavni dio ljudskog života.Dva mita čuvaju vjeru od povika racionalnog kriticizma,i čini se da podjednako podupiru i religijski ekstremizami religijsku umjerenost: 1. većina nas vjeruje dapostoje dobre stvari koje ljudi dobivaju od vjere (npr.snažne zajednice, etično ponašanje, duhovno iskustvo)koje ne postoje nigdje drugdje; 2. mnogi od nas takođervjeruju da užasne stvari koje se ponekad čine u ime <strong>religije</strong>nisu proizvodi vjere po sebi, nego da pripadaju našojtemeljnijoj prirodi – silama kao što su pohlepa, mržnjaili strah – za koje su sama religijska uvjerenja najbolji (iličak jedini) lijek. Zajedno, čini se da nam ti mitovi jamčesavršenu imunost protiv razumnosti u našim javnimraspravama.Nedostatak dokazaMnogi religijski “umjerenjaci” krenuli su očito uzvišenimputem pluralizma, tvrdeći da su sve vjere jednakovrijedne, no čineći to ne primjećuju nepopravljivo sektašketvrdnje o istini svake od njih. Sve dok neki kršćaninvjeruje da će jedino pokrštena braća biti spašena naSudnji dan, nema mogućnosti da “poštuje” vjerovanjadrugih, kada zna da su se plamenovi pakla potpirivaliupravo tim idejama i da čekaju na svoje sljedbenike.Muslimani i židovi općenito zauzimaju isto takvo arogantnostajalište prema svojim pothvatima i potrošili sucijelo tisućljeće strastveno ponavljajući pogreške drugihvjera. Nije potrebno reći da svi ti suparnički sustavi vjerovanjapodjednako pate od nedostatka dokaza.Pa ipak, razni intelektualci kao što su H. G. Wells,Albert Einstein, Carl Jung, Max Planck, FreemanDyson i Stephen Jay Gould objavili su da će rat izmeđurazuma i vjere nestati. Osoba može biti bogobojaznikršćanin u nedjelju, a zaposleni znanstvenik se budi uponedjeljak ujutro, a da uopće ne snosi odgovornost zapregradu koja se izgleda podigla u njegovoj glavi dok jespavao. Može, kako se čini, imati svoje razloge i s timeživjeti. No jedino zato što je na Zapadu Crkva političkiAko se religija tiče autentičnesfere razumijevanja ljudskihpotreba, tada bi trebala bitipodložna napretku; njezine bidoktrine trebale postati korisnije,a ne beskorisnije. Napredak ureligiji, kao i u drugim područjima,trebao bi biti stvar sadašnjegistraživanja, a ne tek neprekidnoponavljanje prošle doktrinecmyk
<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?VII/189, 5. listopada 2,,6.23ograničena, čovjek si može priuštiti da razmišlja natakav način. Na mjestima gdje su znanstvenici i daljenasmrt kamenovani zato što sumnjaju u vjerodostojnostKur’ana, Gouldova ideja “ljubavnog konkordata” izmeđuvjere i razuma bila bi savršena iluzija.Ne tvrdim da su najdublji osjećaji vjernika, biloumjerenih bilo ekstremnih, trivijalni ili čak pogrešni. Neporičem da većina nas ima emocionalne i duhovne potrebekojima se obraća – premda neizravno i uz strašnucijenu – mainstream religija. I to su potrebe koje oni kojisu samo razumni u našem svijetu, znanstveno ili na nekidrugi način, neće nikada ispuniti. Očito postoji svetadimenzija u našem postojanju, i složiti se s time lako bimogao biti najviši cilj ljudskog života. No otkrit ćemoda nije potrebna vjera neshvatljivih razmjera – dogmepoput “Isusa je rodila djevica, Kur’an je riječ Božja”– kako bismo to učinili.Bezopasnost većine religioznih “umjerenjaka” ne dajenaslutiti da je religiozna vjera išta uzvišenija od očajničkogbraka nade i neznanja, niti jamči da za ograničavanjeopsega djelovanja razuma u našem općenju nećebiti plaćena strašna cijena. Religiozna umjerenost, ako jepokušaj ustrajavanja na onomu što je i dalje upotrebljivou ortodoksnoj religiji, zatvara vrata sofisticiranijim pristupimaduhovnosti, etici i razvijanju snažnih zajednica.Čini se da religiozni umjerenjaci misle kako nama netreba radikalan uvid i uvođenje promjena u tim područjima,nego samo ublažavanje filozofije iz željeznogdoba. Umjesto da punom snagom upotrijebe našu kreativnosti razumnost kada je riječ o problemima etike,socijalne kohezije pa čak i duhovnog iskustva, umjerenoreligiozni tek traže da olabavimo naše standarde odanostinegdašnjim praznovjericama i tabuima, a s drugestrane održavaju sustav vjerovanja koji su nam ostavilimuškarci i žene čiji su životi bili naprosto razoreni zbognjihova temeljnog nepoznavanja svijeta. U kojem jedrugom području života prihvatljiva takva podložnosttradiciji? Medicini? Tehnici? Čak ni politika ne trpianakronizam koji još prevladava u našem mišljenju oetičkim vrijednostima i duhovnom iskustvu.Religija je diskurs koji ne dopuštanapredovanjeZamislite da možemo oživjeti obrazovanog kršćaninaiz četrnaestog stoljeća. Pokazalo bi se da je taj čovjektotalna neznalica, osim u pitanju vjere. Njegova uvjerenjao zemljopisu, astronomiji i medicini posramila bi imalo dijete, no znao bi manje-više sve što treba znati oBogu. Premda bi ga smatrali budalom kada bi mislio daje Zemlja središte svemira ili da je bušenje glave mudramedicinska intervencija, njegove religiozne ideje i daljene bi bilo moguće diskreditirati. Za to postoje dvaobjašnjenja: ili smo usavršili naše razumijevanje svijetaprije tisuću godina – dok je naše znanje u svim drugimpodručjima još bilo beznadno nepotpuno – ili je religija,kao puko podržavanje dogme, područje diskursa kojene dopušta napredovanje. Vidjet ćemo da mnogo togagovori u prilog tom drugom stajalištu.Ne pohranjuju li naša religiozna uvjerenja, iz godineu godinu, sve više i više informacija o ljudskom iskustvu?Ako se religija tiče autentične sfere razumijevanjaljudskih potreba, tada bi trebala biti podložna napretku;njezine bi doktrine trebale postati korisnije, a ne beskorisnije.Napredak u religiji, kao i u drugim područjima,trebao bi biti stvar sadašnjeg istraživanja, a ne tek neprekidnoponavljanje prošle doktrine. Štogod je istinitosada, treba biti moguće istražiti sada, i treba biti mogućeopisati u kategorijama koje ne stoje izravno nasuprotostalim spoznajama o svijetu.U tim mjerilima, cjelokupni projekt <strong>religije</strong> djelujepotpuno zaostalo. Ne može preživjeti promjene kojesu nas preplavile – kulturalne, tehnologijske, pa čak ietičke. S druge strane, postoji ne<strong>koliko</strong> razloga da vjerujemokako će ih ipak preživjeti.“Umjerenjaci” ne žele nikoga ubiti u ime Boga, nožele da se i dalje koristimo riječju “Bog” kao da znamoo čemu govorimo. I ne žele reći ništa kritički o ljudimakoji doista vjeruju u Boga svojih očeva, zato što jetolerancija, više od ičega drugog, sveta. Govoriti jednostavnoi iskreno o stanju našega svijeta – recimo, naprimjer, da i Biblija i Kuran sadrže gomile za život opasnihzamisli – oprečno je toleranciji onakvoj kakvom jetrenutačno vide ti umjereni ljudi. Ne možemo sebi višepriuštiti luksuz takve političke korektnosti. Moramonapokon prepoznati cijenu koju plaćamo održavanjemte ikonografije našeg neznanja.S engleskoga prevela Sanja Kovačević.Ulomci knjige End of Faith, W.W. Norton, 2004.Branitelji vjereSlavoj ŽižekTreba vratiti dostojanstvo ateizmu, jednom odnajvećih europskih nasljeđa i možda našoj jedinojšansi za mirtoljećima nam govore da bez vjere ne bismo biliništa doli egoistične životinje koje se bore za svojdio kolača, te da imamo moral čopora vukova;jedino vjera, kažu, može nas uzdignuti na višu duševnurazinu. Danas, kada vjera sve više postaje osnova zaubojito nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanskiili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samozloupotrebljavaju i iskrivljavaju plemenite duhovneporuke njihova vjerovanja zvuče sve ispraznije. Što jes vraćanjem dostojanstva ateizmu, jednom od najvećiheuropskih nasljeđa ili možda naše jedine šanse za mir?Prije više od jednog stoljeća u Braći Karamazovimai drugim djelima, Dostojevski je upozorio na opasnostibezbožnog moralnog nihilizma zaključivši u biti da jesve dopušteno ako ne postoji Bog. Francuski filozofAndré Glucksman čak je Dostojevskijevu kritiku bezbožnognihilizma primijenio na 11. rujan, kako sugeriranaslov njegove knjige Dostojevski na Manhattanu.Ta tvrdnja ne može biti promašenija: poruka današnjegterorizma je da je sve dopušteno ako postoji Bog,uključujući i dizanje u zrak tisuća nevinih promatrača– barem za one koji tvrde da izravno djeluju u imeBoga, jer, izravna veza s Bogom opravdava povredu suštihljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalistise nimalo ne razlikuju od “bezbožnih” staljinističkihkomunista, kojima je sve bilo dopušteno, s obziromna to da su se smatrali izravnim instrumentima njezinabožanstva, Povijesne Nužnosti Napretka premaKomunizmu.Tijekom sedmog križarskog rata, kojeg je predvodiosv. Luj, Yves le Breton je izvijestio kako je jednomsusreo staru ženu koja je hodala cestom noseći u lijevojruci posudu s vatrom, a u desnoj ruci posudu punuvode. Kad ju je upitao zašto nosi te dvije zdjele, odgovorilaje da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega neostane ništa te da će vodom ugasiti vatre u Paklu svedok od njih ne ostane ništa: “Jer ne želim da itko činidobro kako bi bio nagrađen Rajem ili zbog straha odPakla; nego samo iz ljubavi prema Bogu.” To ispravnokršćanski etičko stajalište danas uglavnom preživljava uateizmu.Fundamentalisti čine dobra djela, odnosno ono štosmatraju dobrim djelima, kako bi ispunili Božju voljui zavrijedili spasenje; ateisti ih čine samo zato što je toispravno. Zar to ujedno nije i naše najelementarnijeiskustvo morala? Kada učinim neko dobro djelo, nečinim to s namjerom da zaslužim Božju milost; činimto zato jer se inače ne bih mogao pogledati u ogledalu.Moralno djelo je prema definiciji samo sebi nagrada.David Hume, vjernik, to je ustvrdio na vrlo oštar načinkada je napisao da je moralno djelovanje uz istodobnoignoriranje Božjeg postojanja jedini način da se pokažeistinsko poštovanje prema Bogu.Prije dvije godine Europljani su raspravljali treba lipreambula europskoga Ustava spomenuti kršćanstvokao ključnu komponentu europskoga nasljeđa. Kao iobično, to je riješeno kompromisom, u obliku referencena općeniti pojam “vjerske baštine” Europe. Ali što jes najdragocjenijim nasljeđem moderne Europe, ateizmom?Ono što modernu Europu čini jedinstvenomjest da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizamposve legitiman izbor, a ne prepreka za obnavljanjejavne službe.Ateizam je europsko nasljeđe za koje se vrijedi boriti,ne samo zato što stvara siguran javni prostor zaUvažavanje tuđe vjere kao najvećavrednota može značiti samojednu od ovih dviju stvari: ilićemo se prema drugome odnositina zaštitnički način i truditi seda ga ne povrijedimo kako nebismo uništili njegove iluzije, ilićemo usvojiti stav o višestrukim“režimima istine” diskvalificirajućikao nasilnu prisilu svako jasnoustrajanje na istinivjernike. Sjetimo se rasprave koja je bjesnila u Ljubljanidok je kipjela kontroverzija oko ustava: treba li muslimanima(većinom radnicima-emigrantima iz bivšihjugoslavenskih republika) dopustiti izgradnju džamije?Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturnih,političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalnitjednik Mladina principijelno je i bez okolišanja, vodećiračuna o pravima ljudi iz bivših jugoslavenskih republika,zagovarao izgradnju džamije.Ne iznenađuje ni da je Mladina, poznata po svojimliberalnim stavovima, bila jedna od malobrojnih slovenskihpublikacija koja je objavila ozloglašene karikatureMuhameda. I, obrnuto, oni koji su pokazali najviše “razumijevanja”za nasilne muslimanske proteste izazvanekarikaturama ujedno su bili oni koji redovito izražavajuzabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.Ti neobični savezi europske muslimane suočavaju steškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne degradirana razinu građana drugoga reda i koja im dajeprostor kako bi izrazili svoj vjerski identitet “bezbožni”su ateistični liberali, dok su oni najbliži njihovoj vjerskojsocijalnoj praksi – njihov kršćanski zrcalni odraz– njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks je dajedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prviobjavili karikature kako bi šokirali, nego oni koji suih, u znak podrške ideala slobode izražavanja, iznovatiskali.Dok pravi ateist nema potrebe uzdizati vlastito stajališteprovocirajući vjernike blasfemijom, on ujednoodbija reducirati problem Muhamedovih karikatura napitanje poštivanja vjere drugih. Uvažavanje tuđe vjerekao najveća vrednota može značiti samo jednu od ovihdviju stvari: ili ćemo se prema drugome odnositi nazaštitnički način i truditi se da ga ne povrijedimo kakone bismo uništili njegove iluzije, ili ćemo usvojiti stav ovišestrukim “režimima istine” diskvalificirajući kao nasilnuprisilu svako jasno ustrajanje na istini.A zašto da se, međutim, islam – zajedno sa svimdrugim vjerama – ne podvrgne uvažavajućoj, ali istodobnoništa manje okrutnoj, kritičkoj analizi? To, i samoto je način da pokažemo istinsko poštovanje premamuslimanima: da se prema njima odnosimo kao premaozbiljnim odraslim osobama odgovornima za svojauvjerenja.S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.Objavljeno u The New York Timesu, ožujak, 2006.cmyk
24 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?Religija razumaDaniel DennettVrijeme je za razborite sljedbenike svih vjerada pronađu hrabrosti i izdržljivosti da sasvimpromijene tradiciju koja štuje bespomoćnu ljubavprema Bogu – u svim tradicijama. Daleko od togada je ona časna i poštena, ona nije čak ni oprostiva.Ona je sramotno. Jer postoji samo jedan način zapoštivanje sadržaja bilo koje navodne Bogom danemoralne uredbe. Razmotrite je savjesno u punomsvjetlu rasuđivanja, koristeći se svim dokazima kojisu vam na raspolaganju. Ni jedan Bog umilostivljeniskazima nerazumne ljubavi nije vrijedan štovanjarema izvještajima istraživanja, većina ljudi nasvijetu tvrdi da je religija važna u njihovim životima.Mnogi bi rekli da bi bez nje njihovi životibili bez smisla. Primamljivo je samo vjerovati im na riječ,objaviti da ništa više ne treba reći – i odšuljati se naprstima. Tko bi se želio petljati s onim, ma što to bilo,što daje smisao njihovim životima? No, ako to učinimo,svojevoljno i svjesno zanemarujemo neka ozbiljnapitanja. Može li baš (bilo koja) religija životima datismisao, na način koji bismo trebali štovati i cijeniti? Štoje s ljudima koji padnu u kandže vođa kultova ili onimakoji su prevareni da daju svoju životnu ušteđevinuvjerskim prevarantima? Imaju li njihovi životi i daljesmisao, iako je baš ta njihova “religija” prijevara?Što treba činiti u vezi s onima koji suprevareni?U Marjoe, dokumentarcu iz 1972. o lažnom evanđelistuMarjoeu Gortneru, vidimo siromašne ljude kakoprazne svoje novčanike i lisnice u pladanj za skupljanje,a oči im blistaju od suza radosnica, oduševljeni sutime što su dobili “spasenje” od karizmatičnog muljatora.Pitanje koje me muči još od kad sam pogledaofilm jest: tko čini sramotniji, prijekora vredniji čin– Gortner koji laže ljudima da bi izvukao od njih novacili redatelji koji razotkrivaju takve laži (s Gortnerovimoduševljenim sudioništvom) i time otimaju dobrimljudima smisao u životu za koji su mislili da su ga pronašli?Razmislimo kakvi bi mogli biti njihovi životi(zamišljam detalje koji nisu u dokumentarcu): Sam nijezavršio srednju školu, puni gorivo na benzinskoj postajina raskrižju, nadajući se da će jednog dana kupiti motocikl;navijač je Dallas Cowboysa i voli popiti ne<strong>koliko</strong>piva dok gleda utakmice na televiziji. Lucille, koja senikada nije udala, zadužena je za noćnu smjenu punjačapolica u lokalnom supermarketu i živi u skromnoj kućiu kojoj je oduvijek živjela, brinući se za svoju ostarjelumajku. Nikakve pustolovne mogućnosti ne dozivajuSama ili Lucille iz budućnosti, kao ni većinu ostalihu blaženoj pastvi koju vidimo, ali sada su dovedeni uizravni kontakt s Isusom i spašeni za vječnost, omiljenisu članovi dobrog ugleda u zajednici ponovno rođenih.Oni su okrenuli novi list, u najdramatičnijoj ceremoniji,i suočavaju se sa svojim životima, inače dosadnim i praznim,a sada osvježenim i sretnijim. Njihovi životi sadapričaju priču, i to je poglavlje o Najslavnijoj priči ikadaispričanoj. Možete li zamisliti išta drugo što bi oni moglikupiti s onim novčanicama od 20 dolara koje polažuna pladanj a što bi im bilo barem približno vrijedno?Svakako, dolazi odgovor. Mogli bi darovati svoj novacreligiji koja je bila poštena i koja je zaista iskoristilanjihove žrtve da pomogne drugima kojima je pomoćjoš potrebnija. Ili bi se mogli pridružiti bilo kojoj svjetovnojorganizaciji koja ulaže svoje slobodno vrijeme,energiju i novac u učinkovitu djelatnost ublažavajućineka od svjetskih zala. Možda je glavni razlog zbogkojega <strong>religije</strong> obavljaju težak posao u velikim dijelovimaAmerike to što ljudi zaista žele pomoći drugimljudima – a svjetovne organizacije nisu uspjele konkuriratireligijama zbog privrženosti običnih ljudi. Tojest važno, ali je samo lakši dio odgovora koji ostavljanetaknutim teški dio: što bismo trebali činiti u vezis onima za koje iskreno vjerujemo da su prevareni?Trebamo li ih ostaviti njihovim utješnim iluzijama ilirazotkriti nedjelo?Tko je obmanut i zaveden?Nedoumice poput te i predobro su poznate uponešto drukčijim kontekstima, naravno. Treba lisimpatičnoj staroj gospođi u staračkom domu reći daje njezin sin upravo poslan u zatvor? Treba li nezgrapnomdvanaestogodišnjem dječaku koji nije isključeniz bejzbolske momčadi pričati o nasilnim prijetnjamakoje su uvjerile trenera da ga zadrži u klubu? Unatočžestokim razlikama u mišljenju o nekim drugim moralnimpitanjima, čini se da postoji neki konsenzuskoji se približava stajalištu da je okrutno i zlonamjernorušiti iluzije drugih ljudi koje ih čine sretnijim i zadovoljnijimu životu – osim ako te iluzije same nisu uzrokjoš većih zala. Neslaganja se pojavljuju oko toga što taveća zla mogu biti – i to vodi do sloma čitavog načela.Čuvanje tajni od ljudi za njihovo dobro često može bitimudro, ali dovoljna je samo jedna osoba da tajnu oda,a kako postoje neslaganja oko toga koji slučajevi opravdavajudiskreciju, posljedica je moralno neprihvatljivapokvarenost licemjerja, laži i luđačkih, ali uzaludnihpokušaja odvraćanja pozornosti.Što kada bi Gortner prijevarom uvjerio iskreneevangeličke, odnosno protestantske propovjednike daobavljaju njegov prljavi posao? Bi li njihova nevinostpromijenila jednadžbu i dala istinski smisao životimaonih čije se žrtve ohrabruju i skupljaju? Ili, jesu li protestantskipropovjednici jednako lažni kao i Gortner?Muslimani zasigurno misle tako, iako su uglavnompreviše diskretni da to kažu. A rimokatolici smatraju dasu židovi jednako obmanuti i zavedeni, dok protestantimisle da katolici gube vrijeme i energiju na uglavnomlažnu religiju, i tako dalje. Svi muslimani? Svi katolici?Svi protestanti? Svi židovi? Naravno da ne. Postojeglasne manjine u svakoj vjeri koje to izbrbljaju, poputkatoličke filmske zvijezda Mela Gibsona, koga je intervjuiraoPeter J. Boyer u prikazu tog glumca u TheNew Yorkeru 2003. Boyer ga je pitao je li protestantimauskraćeno vječno spasenje.“Nema spasenja za one izvan Crkve”, odgovorio jeGibson. “Vjerujem u to.” Objasnio je: “Recimo to ovako.Moja je supruga svetica. Ona je mnogo bolja osobaod mene. Iskreno. Ona je, kao, episkopalka, pripadnicaanglikanske crkve. Moli, vjeruje u Boga, poznaje Isusa,vjeruje u te stvari. I nije pravedno da ona ne uspije, onaje bolja od mene. To je proglas Svete stolice. A ja jeslijedim”.Takve opaske zaista sramote dvije skupine katolika:onih koje vjeruju u njih, ali smatraju da je bolje da toostane neizrečeno, i one koji uopće ne vjeruju u to– bez obzira što proglasila “Sveta stolica”. A koja jeskupina veća, ili, utjecajnija? To je sasvim nepoznato itrenutačno se ni ne može znati, što je pak dio neukusnogzadaha pokvarenosti.Klopka licemjerjaJednako je nepoznato <strong>koliko</strong> muslimana istinskivjeruju da svi nevjernici zaslužuju smrt, što Kuran neospornotvrdi. Većina muslimana, rekao bih, iskreni su usvome ustrajanju da naredba prema kojoj otpadnici morajubiti ubijeni treba biti zanemarena, ali je zbunjujuće,najblaže rečeno, da je strah da će ih smatrati otpadnicimaočito najvažnija motivacija u islamskom svijetu. Dakle,nismo samo mi autsajderi ostavljeni da se pitamo.Jedan razlog, bio bezrazložan ili ne, za takva sustavnozamaskirana vjerovanja jest izbjegavanje – ili baremodgađanje – sudara između kontradiktornih vjerovanjakoji bi inače obvezao štovatelja da se ponaša daleko netolerantnijenego što se većina ljudi danas želi ponašati.(Uvijek vrijedi podsjetiti se da su ne tako davno ljudibili proganjani, mučeni, pa čak i pogubljivani zbog herezei otpadništva u najciviliziranijim kutovima kršćanskeEurope.)Što je, dakle, prevladavajuće stajalište danas međuonima koji sebe nazivaju religioznima, ali žestoko zagovarajutoleranciju? Tri su glavne opcije:– neiskreni, nepošteni makijavelizam: kao pitanjepolitičke strategije, vrijeme nije sazrelo za iskrene objavereligiozne nadmoći/superiornosti, pa bismo trebaliotezati i pustiti zaspale pse da leže u nadi da ljudi drugihvjera mogu biti preobraćeni nježno tijekom stoljeća;– istinski tolerantni: zaista nije važno kojoj se religijizaklinjete na odanost i vjernost, sve dok to jest nekareligija;– dobroćudni zanemarivači: religija je jednostavnopreviše draga prevelikom broju ljudi da bi se razmišljaloo njezinu odbacivanju, čak ako ona zaista ne čini nikakvodobro i jednostavno je prazno povijesno nasljeđečije održavanje sebi možemo dopustiti sve dok potihone uguši samu sebe u jednom trenutku u nepredvidivojbudućnosti.Nema svrhe ispitivati ljude što su odabrali, jer sukrajnosti tako nediplomatske da možemo unaprijedpredvidjeti da će većina ljudi slijediti neku inačicu ekumensketolerancije, bez obzira vjeruju li u nju ili ne.Uhvatili smo, dakle, same sebe u klopku licemjerjai nema očitog i jasnog izlaza iz nje. Jesmo li mi poputobitelji u kojima odrasli prolaze i proživljavaju sve gestevjerovanja u Djeda božićnjaka zbog djece, a sva se djecapretvaraju da još vjeruju u Djeda božićnjaka da ne bipokvarili zabavu odraslima? Kad bi samo naša trenutačnunevolju uzrokovali takve bezazlene pojave! U svijetu<strong>religije</strong> odraslih, ljudi umiru i ubijaju, a umjerenjacisu satjerani u tišinu i to nepopustljivošću i nepomirljivošćuradikala u vlastitim redovima, a mnogi se sljedbeniciboje priznati u što zaista vjeruju iz straha da ćeslomiti srce Baki, ili uvrijediti svoje susjede do te mjereda će biti istjerani iz grada, ako ne i nešto još gore.cmyk
<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?VII/189, 5. listopada 2,,6.25Ako je to taj dragocjeni smisao kojega smo se udostojilizahvaljujući našoj odanosti jednoj ili drugoj religiji,to i nije neki dobitak. Je li to najbolje što možemo?Nije li tragično da se mnogim ljudima diljem svijetadogađa da se nađu regrutiranima protiv svoje volje uurotu tišine?Što trebamo činiti?Koja su alternativna rješenja? Ima onih umjerenjakakoji štuju tradiciju u kojoj su odgojeni, jednostavnozato što je to njihova tradicija, i koji su spremni voditikampanju, provizorno, za detalje svoje tradicije,jednostavno zato što bi se na tržnici ideja netko trebaozauzeti za svaku pojedinu tradiciju sve dok ne budemomogli raspoznati dobro od boljega i zadovoljiti se najboljimšto možemo pronaći, kada se sve uzme u obzir.To je poput privrženosti sportskom klubu i to takođermože dati smisao životu – ako se ne shvati zaista preozbiljno.Ja sam navijač Red Soxa, jednostavno zatošto sam odrastao na području Bostona i imam sretnasjećanja na njihove stare igrače. Moja privrženost RedSoxima puna je oduševljenja, ali veselo proizvoljna i bezzavaravanja. Red Soxi nisu moja momčad zato što su,u stvari, Najbolji; oni su Najbolji (u mojim očima) zatošto su moja momčad.To je neka vrsta ljubavi, ali ne fanatična ljubav kojanavodi ljude da lažu, muče i ubijaju.No da biste usvojili takvo umjereno stajalište morateolabaviti svoju krutu usredotočenost na apsolutne vrijednostikoje su očito jedna od glavnih atrakcija mnogihreligioznih vjerovanja. Nije lako biti moralan i čini seda to postaje sve teže i teže u današnje vrijeme. Nekadaje većina svjetskih zala – bolesti, glad, rat – priličnonadilazila moć običnih ljudi da ih ublaže. Nisu mogliučiniti baš ništa po tom pitanju, pa su mogli ignoriratikatastrofe na drugoj strani globusa – ako su opće iznali za njih – i to čiste savjesti. Živjeti prema ne<strong>koliko</strong>jednostavnih, lokalno primjenjivih načela, mogloje manje ili više jamčiti da čovjek živi otprilike tolikodobar život <strong>koliko</strong> je to bilo moguće u to vrijeme. Višenije tako.Zahvaljujući tehnologiji ono što gotovo svatkomože učiniti već je umnoženo na tisućitu potenciju,ali naše moralno shvaćanje o tome što moramo činitine ide u korak s time. Možete imati bebu iz epruveteili uzeti pilulu za “jutro poslije” da biste spriječili daimate dijete; možete zadovoljiti svoje seksualne poriveu privatnosti svoje sobe skidajućipornografiju s Interneta ili možeteskidati svoju omiljenu glazbubesplatno umjesto da je kupite;možete čuvati svoj novac na tajnomoffshore bankovnom računuili kupiti dionice kompanija kojeproizvode cigarete i to izrabljujućiosiromašene zemlje trećegsvijeta; možete postavljati minskapolja, krijumčariti nuklearno oružjeu putnim kovčezima, napravitinervni plin i bacati “pametnebombe”. Isto tako, možete ureditida se 100 dolara mjesečno automatskišalje s vašeg bankovnogračuna da osigura školovanja zadeset djevojčica u nekoj islamskojzemlji koje inače ne bi naučileniti čitati niti pisati, ili kao pomoćza 100 pothranjenih osoba,ili osigurati medicinsku skrb zaoboljele od AIDS-a u Africi.Možete se koristiti Internetomda organizirate građanski nadzor zbog opasnosti zaokoliš ili da biste provjerili poštenje i učinkovitost vladinihslužbenika – ili da biste špijunirali svoje susjede.Pa, što trebamo činiti?Prenošenje moralnih odluka na nekogadrugogSuočeni s takvim pitanjima koja se zaista ne mogutočno procijeniti, sasvim je razumno promotriti kratakniz jednostavnih odgovora. H. L. Mencken cinično jeizjavio: “Za svaki složeni problem postoji jednostavanodgovor... i on je pogrešan”. No, možda je on imao krivo!Možda jedno zlatno pravilo ili Deset zapovijedi ilineki drugi kratki popis DA i NE o kojem se apsolutnone pregovara sasvim dobro razrješava sve poteškoće,kada otkrijete kako ih primijeniti. Međutim, nitko nebi osporio da je daleko od očitoga da bilo koje od omiljenihpravila ili načela može biti protumačeno tako daodgovara svim našim nedoumicama. “Ne ubij!”, citirajuvjerski protivnici smrtne kazne, ali i predlagači istotako. Načelo nepovredivosti ljudskog života zvuči osnažujućejasno i apsolutno: svaki ljudski život jednako jesvet, jednako nepovrediv; kao s kraljem u šahu, za njegase ne može odrediti nijedna cijena, jer izgubiti ga značiizgubiti sve. No, u stvari, svi znamo da život nije, nitimože biti, poput šaha. Postoje mnoge međusobno suprotstavljene“igre” koje se odvijaju se istovremeno. Štobismo trebali učiniti kada je više od jednog ljudskog životau opasnosti? Ako je svaki ljudski život neizmjernovrijedan te ni jedan nije vredniji od nekog drugog, kakomožemo podjednako razdijeliti ne<strong>koliko</strong> bubrega kojisu nam na raspolaganju za transplantaciju, na primjer?Moderna tehnologija samo pogoršava pitanja, koja suprastara. Solomon se suočio s teškom odlukom s zamjetnommudrošću i svaka majka koja je ikada imalamanje nego dovoljno hrane za svoju djecu (a kamoli zadjecu svoje susjede) mora se suočiti s nepraktičnošćuprimjenjivanja načela nepovredivosti ljudskog života.Zasigurno se baš svatko suočio s moralnom dilemomi potajno poželio “Kad bi mi samo netko – netkou koga imam povjerenja – mogao reći što da radim!”. Bili to bilo moralno vjerodostojno? Nismo li odgovorni zadonošenje svojih moralnih odluka? Jesmo, ali vrijednostimoralnog rasuđivanja tipa “sam svoj majstor” imajusvoja ograničenja, i, ako odlučite, nakon savjesnog razmišljanja,da je vaša moralna odluka prenijeti budućemoralne odluke u svome životu provjerenom stručnjaku,tada ste donijeli vlastitu moralnu odluku. Odlučiliste iskoristiti podjelu rada koju omogućava civilizacija ipomoć potražiti od specijaliziranog stručnjaka.Pozdravljamo mudrost takvog razvoja u svim ostalimvažnim područjima donošenja odluka (nemojtepokušavati biti sam svoj liječnik, odvjetnik koji zastupasamog sebe ima budalu za klijenta i tako dalje). Čak i uslučaju političkih odluka, kao što je ona kako glasovati,politika delegiranja može se opravdati. Kada moja suprugai ja odemo na gradski sastanak, ja znam da je onaproučila važna pitanja mnogo marljivije od mene te jeja rutinski pratim, glasujući onako kako mi ona kaže.Čak i ako nisam siguran zašto, imam dovoljno dokazaza svoje uvjerenje da bi me ona, kada bismo odvojilivrijeme i energiju da sve to pomno i potpuno raspravimo,uvjerila da je, kada se sve uzme u obzir, njezinomišljenje ispravno. Je li to zapuštanje i zanemarivanjemoje dužnosti kao građanina? Ne bih rekao, ali tozaista ovisi o tome imam li dobre temelje da vjerujemnjezinoj prosudbi. Ljubav nije dovoljna.Samoizuzeće iz razgovora o moraluUpravo zato oni koji imaju neupitnu vjeru u ispravnostmoralnih učenja svoje <strong>religije</strong> predstavljajuproblem: ako nisu savjesno razmotrili, sami, u svojojglavi, jesu li njihovi pastori, svećenici, rabini ili imamivrijedni takvog delegiranog autoriteta nad njihovimživotima, tada zauzimaju osobno nemoralan stav.To je možda najšokantnija implikacija mojeg istraživanjao ulozi koju religija ima u našim životima, i nebježim od nje, iako bi to moglo uvrijediti mnoge kojisebe smatraju duboko moralnim osobama. Uobičajenaje i raširena pretpostavka da je potpuno primjerenousvojiti moralna učenja vlastite <strong>religije</strong> bez pitanja,zato što je – da to kažemo jednostavno – to riječ Božja(kako je tumače, uvijek, specijalisti kojima čovjek delegirasvoj autoritet). Suprotno tome, ja zahtijevam dasvaki slučaj kad netko javno ispovijeda da određenatočka moralnog uvjerenja nije otvorena za raspravu – dane može osporavana, da se o njoj ne može pregovarati,jednostavno zato što je to riječ Božja, ili zato što takokaže Biblija, ili zato što “je to ono što svi muslimani(Hindusi, Sikhi...) vjeruju, a ja sam musliman (Hindus,Sikh...)” – treba biti viđen kao nešto što onemogućavanama ostalima da njihova stajališta uzimamo za ozbiljno,samoizuzimajući se iz moralnog razgovora, nenamjernopriznajući da njihova stajališta nisu savjesnoodržavana te da ne zaslužuju da ih se i dalje sluša.Argument je vrlo izravan. Pretpostavimo da imamprijatelja Freda koji je (prema mojemu pomno razmotrenommišljenju) uvijek u pravu. Ako vam kažem dasam protiv istraživanja dijeljenja stanica jer “moj prijateljFred kaže da je to zlo, i to je sve što imam reći otome”, samo ćete me pogledati kao da ne shvaćam bitrasprave. Nisam vam dao razlog za koji bih, u dobrojvjeri, mogao očekivati da ga poštujete. Pretpostavimoda smatrate da je istraživanje dijeljenja stanica pogrešnoi zlo zato što vam je to rekao Bog. Čak i da jeste upravu – to jest, čak i da Bog postoji te da vam je osobnorekao da je istraživanje dijeljenja stanica loše – nijerazborito očekivati od drugih ljudi koji ne dijele vašuvjeru ili iskustvo da to prihvate kao razlog. Činjenica daje vaša vjera tako snažna da ne možete raditi drukčijesamo pokazuje (ako stvarno ne možete) da ste nesposobniza moralno uvjeravanje, da ste svojevrsni robotskirob ideje koju niste sposobni procijeniti. A ako odgovoriteda možete, ali ne želite razmotriti razloge za iprotiv svoga uvjerenja (zato što je to Božja riječ i bilo bioskrnavljenje svetinje čak i razmotriti bi li to mogla bitizabluda), priznajete svoje svjesno odbijanje da prihvatiteminimalne uvjete racionalne rasprave. Kako god bilo,vaše objave o vašim duboko prihvaćenim stajalištimadržanje je koje je neprikladno i neodgovarajuće situaciji,dio je problema, a ne dio rješenja, a mi ostali moratćemo vas samo zaobilaziti najbolje što znamo.Kad bi svi razboriti sljedbenici svihvjera...Uočite da moje stajalište ne uključuje nepoštivanjeni zaključivanje unaprijed o mogućnosti da vam seBog obratio. Ako vam se Bog obratio, tada je dio vašegproblema uvjeriti i druge ljude, kojima se Bog (još) nijeobratio. Ako odbijete ili niste sposobni pokušati to,zapravo ćete iznevjeriti svog Boga, pod krinkom iskazivanjasvoje bespomoćne ljubavi. Možete se povući izrasprave ako baš morate – to je vaše pravo – ali, nemojteonda kriviti nas što “ne shvaćamo”.Mnogi duboko religiozni ljudi dugo su bili i još suželjni braniti svoja uvjerenja na sudu razumnih ispitivanjai uvjeravanja. Neće imati nikakvih poteškoća s mojimopaskama – osim sa suočavanjem s diplomatskomodlukom o tome hoće li mi se pridružiti u pokušaju dauvjerim manje razumne pripadnike njihove <strong>religije</strong> dasvojom nepopustljivošću samo pogoršavaju stvari zasvoju religiju. To je jedan od najtvrdokornijih moralnihproblema s kojim se suočava današnji svijet. Svaka religija– ne računajući neznatno širenje istinski otrovnihkultova – ima zdravu populaciju ekumenski nastrojenihljudi koji su željni pružiti ruke ljudima drugih vjera, ilionima bez ikakve vjere, te razmotriti moralne nedoumicesvijeta na racionalnoj osnovi.No, takvi dobronamjerni ljudi posebice su neučinkovitiu suočavanju s radikalnijim pripadnicima vlastitihreligija. U mnogim slučajevima oni su, s pravom, užasnutizbog njih. Umjereni muslimani do sada su bili ijoš su sasvim nesposobni preokrenuti plimu islamskogmišljenja protiv vahabista i ostalih ekstremista, no,umjereni kršćani, židovi i hindusi jednako su bespomoćniu protivljenju i sprečavanju pretjeranih, neobuzdanihzahtjeva i postupaka vlastitih radikala.Vrijeme je za razborite sljedbenike svih vjera dapronađu hrabrosti i izdržljivosti da sasvim promijenetradiciju koja štuje bespomoćnu ljubav prema Bogu – usvim tradicijama. Daleko od toga da je ona časna i poštena,ona nije čak ni oprostiva. Ona je sramotno. Ovoje ono što bismo trebali reći ljudima koji slijede takvutradiciju: postoji samo jedan način za poštivanje sadržajabilo koje navodne Bogom dane moralne uredbe.Razmotrite je savjesno u punom svjetlu rasuđivanja,koristeći se svim dokazima koji su vam na raspolaganju.Ni jedan Bog umilostivljen iskazima nerazumne ljubavinije vrijedan štovanja.S engleskoga prevela Lovorka Kozole.Pod naslovom Common-Sense Religion objavljeno uThe Chronicle of Higher Education 01/2006.cmyk
26 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?Terorizam u ime BogaJessica SternUlomak knjige Terorizam u ime Boga koja uskoroizlazi u izdanju Slova i prijevodu s engleskog dr.Natalije Topić Popović. Knjiga pristupa problemus dvije strane. Temu vjerskog terorizma prvorazmatra iz perspektive pojedinaca – koja suto nezadovoljstva što pojedince navode da sepridruže organizacijama svetog rata, a nakon štoim se pridruže, zašto u njima ostaju? Zatim serazmatraju organizacije – što je vođi potrebno dabi vodio učinkovitu terorističku organizaciju, kakosu predvodnici terorizma izgradili svoje organizacijeodgovarajući na izazove i prilike koje im pružajutehnološke promjene i globalizacija?Stvarno suočavanje sa zlom zahtijeva da se od njega nedistanciramo jednostavnim demoniziranjem onih koji činezlodjela. Da bi mogao pisati o zlu, pisac ga mora spoznati,iznutra prema van, razumjeti počinitelje i ne nužno suosjećatis njima. No, Amerikanci, čini se, vrlo teško prepoznajurazliku između razumijevanja i suosjećanja. Nekakovjerujemo da su pokušaji kojima se nastojimo informirati otome što dovodi do zla istodobno i pokušaji da ga objasnimoi odagnamo. Vjerujem da je istina upravo suprotna i da jeneznanje naš najveći neprijatelj u suočavanju sa zlom.– Kathleen Norrisredajem kolegij Terorizam na Kennedy School ofGovernment Sveučilišta Harvard. Godinama samproučavala terorizam obavljajući razne dužnosti– kao vladina službenica, znanstvenica i sveučilišni predavač.Prije ne<strong>koliko</strong> godina odlučila sam učiniti onošto znanstvenici rijetko čine – odlučila sam razgovaratis teroristima.Ljudi su mi oduvijek otkrivali svoje tajne. Vozačitaksija govorili su mi o svojim snovima, odnosima sašefovima ili obiteljima, o svojim poslovima. Znanacna poslu jednom mi je priznao kako je u samoobraninekoga ubio, i da to nikada nikome nije rekao. A ja ćupriznati da sam izrazito znatiželjna, osobito o duhovnimi emotivnim temama. Uvjerena sam da oni koji vole sdrugima podijeliti svoje tajne to osjete. Ta crta mog karakterabila je jednako korisna u razgovoru s teroristima<strong>koliko</strong> i moje akademsko obrazovanje i iskustvo rada udržavnim službama za nacionalnu sigurnost.Svi mi u raznim razdobljima našeg života osjetimoduhovnu čežnju. Ovaj sam projekt započela u takvojživotnoj fazi. Posjećivala sam sinagoge, crkve i džamije.Ne zato da bih prisustvovala vjerskim obredima ili baremne često. Željela sam boraviti u prostorijama kojeodzvanjanju molitvama, osjetiti molitvene tepihe podbosim nogama, čuti pjesme slavlja i psalme koje vjernicipjevaju. Čeznula sam za time da mogu reći da poznajemBoga, da u svakom trenutku osjećam Njegovu nazočnost,posvuda, pa i dok pišem pred zaslonom računala.Zavidim ljudima koje su roditelji odgajali da vjeruju ikoji ne moraju pokoravati svoj um da bi pronašli prostorza vjeru.Razgovor s vjerskim teroristomU ožujku 1998. prvi put sam dugo razgovarala svjerskim teroristom. On je Amerikanac, otpušten izzatvora, a u vrijeme kad smo razgovarali živio je uTeksasu u naselju kamp-kućica. Nazvala sam ga radijednog ranijeg projekta o mogućnostima terorista dauporabe oružje za masovno uništenje. Iako sam do tadagodinama proučavala i bila zaokupljena terorizmomništa od onog što sam čula ili pročitala nije me pripremiloza taj razgovor o vjeri i nasilju.Kerry Noble bio je dozapovjednik nasilnog apokaliptičnogkulta aktivnog osamdesetih godina prošlog stoljećačiji su članovi bili osuđeni za umorstva, raketiranjesinagoge i crkve koja je prihvaćala homoseksualce, zavjerelikvidiranja vladinih službenika te druge zločine.Uskladištili su goleme zalihe cijanida s namjerom dazagade glavni vodovod jednog velikog američkog gradai, kao Timothy McVeigh deset godina prije, planirali sudići u zrak vladinu zgradu u Oklahoma Cityju. Njihovisu politički ciljevi uključivali rasno pročišćavanjeSjedinjenih Država, svrgavanje američke “cionističke”vlade i njezino zamijenjivanje kršćanskom, uništenjemultilateralnih institucija poput Ujedinjenih naroda iSvjetske banke, institucija koje će Al Qaida nazvati instrumentimadominacije Zapada, te zaustaviti stvaranjenovog svjetskog poretka utemeljenog na “humanizmu”i “materijalizmu”. Vjerovali su da će oslobođenje svijetaod svih Židova, crnaca i grešnika ubrzati apokalipsute da će se Mesija vratiti. “Veliki gradovi nama su bilikao Sodoma i Gomora, kao Babilonska kula”, tumačioje Noble. “Komu će se suditi? Homoseksualcima, liberalima,idolatrijskim propovjednicima, službenicimana visokim položajima, trgovcima robom i zelenašimai svima koji odbijaju Gospodnju riječ. Oni su bili neprijatelj.Dakle, morali su umrijeti… Željeli smo mir,ali ako mu mora prethoditi pročišćenje, neka čistkazapočne”.Za vrijeme našeg prvog razgovora, Noble mi je kazaokako mnogo vremena provodi u meditaciji i molitvi.Svestrani je izučavatelj Svetog pisma i zna napametcijela poglavlja Biblije. Smatra da ima osoban odnoss Bogom. U potpunosti je uvjeren da Bog postoji i daje Bog dobar, iako je u ranijem razdoblju svog životaslušajući Boga završio živeći u naoružanoj zajednici ururalnom dijelu Arkansasa, čineći stvari za koje danassmatra da su bile pogrešne. Na moje veliko zaprepaštenje,osjećala sam zavist prema Nobleovoj vjeri, premdasam se užasavala zavjera i zločina njegovog kulta.Željela sam nastaviti razgovor s njim. Željela sam razumjetikako se osobu toliko opsjednutu dobrom i zlom,s tako snažnom vjerom, može zavesti na tako pogrešanput.essica Stern rođena je u New Yorku, a odrasla je u Bostonu. Na Barnard Collegeu stekla je diplomuiz kemije, da bi kasnije magistrirala na MIT-u i doktorirala na Harvardu. Više je godina živjela i radilau Moskvi, i tečno govori ruski jezik. Trenutačno predaje na Kennedy School of Government naHarvardu. Bivši je član Vijeća za nacionalnu sigurnost, u okviru kojeg je vodila grupu koja se bavila nadzoromkrijumčarenja radioaktivnih elemenata iz Rusije, Ukrajine i Euroazije. Također je bila član Vijeća za vanjskupolitiku u Washingtonu, te u Belfer Center for Sciences and International Affairs na sveučilištu Harvard. Od1994. do 1995. radila je u Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući kao direktor za ruske, ukrajinske ieuroazijske poslove. Kao odgovorna za nadzor fisijskih materijala i nuklearnog krijumčarenja, pokrenula jeosnivanje ne<strong>koliko</strong> međuagencijskih grupa u Vijeću za nacionalnu sigurnost, uključujući i Nuclear SmugglingGroup. Također je bila uključena u nadzor projekta Sapphire, tajne operacije prebacivanja preko pola tonevisoko obogaćenog urana iz Kazahstana u sigurno skladište u Sjedinjenim Državama.Stern je autorica brojnih članaka o nuklearnom i kemijskom naoružanju i terorizmu, a poslužila je i kao modelza ulogu Nicole Kidman u filmu The Peacemaker, čija je tema terorizam nuklearnim oružjem. Također je bilasavjetnik tvoraca filma o zabrinjavajućoj realnosti krijumčarenja nuklearnog oružja.Čuo je Božji glasU vrijeme kad sam započela projekt bila sam stipendisticaza “superterorizam” Vijeća za vanjske poslove uWashingtonu. Neprestano sam gnjavila psihologa čiji jeured bio u blizini. Steve Kull radi kao istraživač javnogmnijenja, no zanimala ga je duhovnost i katkad je pomagaoljudima koji su imali zastrašujuća mistična iskustva.Taj mi čovjek govori da je u vizijama vidio Božju ruku,rekla sam Steveu. Čuo je Božji glas. Iskusio je objavljenja.Dan mu je dar govora. No mislio je da će ubijajućiljude uvjeriti Mesiju da se što prije vrati. Je li mogućeda je doista imao duhovna iskustva, ali ih je pogrešnoprotumačio? Ili je jednostavno lud? Nakon što se susreos Nobleom, Steve mi je rekao da, po njegovu shvaćanju,Noble nije mentalno bolestan. To je fenomen skupine.Nakon što pristupe organizaciji čiji ciljevi obuhvaćajuubijanje, obični ljudi mogu počiniti naizgled demonskadjela. Prema mišljenu psihijatra Roberta J. Liftona, kojije proučavao nacističke i druge nasilne fanatične skupine,članovi kulta postaju dvostruke ličnosti: ona kojajesu i neka nova osoba, ubojica oslobođen svih moralnihobveza. Neki su ljudi prijemljiviji na tu podvojenostod ostalih, često zbog neke traume. Određena zvanja,uključujući medicinu, psihijatriju, vojne poslove i istraživanjapodrazumijevaju podvajanje barem do određenogstupnja. Kirurg koji ne može potisnuti sposobnostpoistovjećivanja imao bi problema s otvaranjem prsnogkoša svog pacijenta. Djelomično, knjiga govori i kakoterorističke organizacije podržavaju krajnju podvojenost,gušeći sposobnost novaka da se podsvjesno poistovjete sasvojom žrtvom, potičući ga na stvaranje identiteta utemeljenogana suprotnosti onom drugom.Steve mi je tada rekao ne<strong>koliko</strong> stvari koje sam teškoprihvatila, a koje danas imaju savršen smisao. Slušao medok sam mu prepričavala svoje razgovore s Nobleom.Objašnjavala sam kako je bilo iscrpljujuće razgovarati snjime jer, da bi se on osjećao ugodno, smatrala sam dase moram doista potruditi da svijet promatram njegovimočima. Morala sam potisnuti osuđivanje, pokušatirazumjeti njegov stav da je ubijanje rasno mješovitihparova, homoseksualaca, crnaca i Židova način štovanjaBoga. Steve je zamijetio moju dvojbu i rekao mi da nećumoći drugima objasniti terorizam ako se potpuno nepoistovjetim s patnjom i frustracijama koje ga uzrokuju.“Moraš se zamisliti kako se pridružuješ skupinama kojeistražuješ. To ne smije biti površan osjećaj”, rekao je. Dokrazgovaraš s njima, moraš se osjećati kao da si spremnapridružiti im se. Moraš potaknuti taj osjećaj – prepustitimu se – istodobno se uzdajući da ćeš ga svladati nakonšto razgovor završi.To mi se tada činilo neizvedivim zadatkom. Nije mibilo teško pribrati se nakon razgovora – neizvedivommi se činila mogućnost poistovjećivanja. Pojedinci kojesam do tada susretala ili proučavala činili su mi se tolikonerazumnima, a zločini koje su počinili strašnima. Kakobih ja, kao Židovka, mogla zamisliti da postajem nacistica?Kako bih mogla povjerovati – makar i na trenutak– da je ubijanje način štovanja Boga?Dijeliti emocije koje uzrokuju terorizamTo je riskantno moralno stajalište. Svjesna sam da bičitatelja moglo zanimati moje osobno moralno stajalištau odnosu na ta pitanja, tako da na kraju ovog poglavljanavodim sažeto obrazloženje. Unatoč složenosti tog pitanja,i dalje ustrajno smatram da je spoznaja o tome štodovodi do zla, kako predlaže Kathleen Norris “iznutracmyk
<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?VII/189, 5. listopada 2,,6.27erorizam u ime Boga Jessice Stern zanimljiva je studija kojom autorica raspravlja i analizira – ne bili postali razumljiviji – raznovrsne i različite ekstremizme s kojima se danas ne susreću samo nekepojedine države, nego i svijet u cjelini. Društveno uređenje neke zemlje nije više najčešći uzrokekstremističkih djelovanja pa su terorističkim aktima podjednako izložene demokracije i “demokracije”...Poteškoće uvijek ljude vraćaju Bogu. Beznađe, neimaština, zavist i poniženje dovode do toga da su smrt iraj još privlačniji. Iskorištavanje, poniženje i otuđenje kojim se stvaraju “sveti ratnici” zajedno s inzistiranjemna nezaobilaznim demografskim promjenama, selektivnim učenjem povijesti (i ne samo povijesti)teritorijalnim sporovima – temeljna su ishodišta za opravdavanje “svetih ratova”. Njihovi sudionici, tj. svetiratnici preparirani su u onom trenutku kad sami počnu vjerovati kako su njihova djela itekako važna svima,poglavito neprijateljima.Prvi su kršćanski mučenici poput palestinskih bombaša samoubojica primali brojne – materijalne, emotivnei duševne – nagrade za svoje žrtve. Socijalna skrb za ugnjetene bila je jedna od osnovnih poluga zapridobivanje sljedbenika. U četvrtom stoljeću Rimljani više nisu mogli pratiti kršćane u socijalnoj skrbi, aupravo se to dogodilo sekularnom Fatahu u odnosu na vjerski Hamas krajem prošlog desetljeća.– Iz Predgovora Pavla Kalinića za knjigu Jessice Stern Terorizam u ime Bogaprema van”, najbolji način da se protiv njega bori.Važno je istaknuti da poistovjećivanje s drugima nužnone podrazumijeva suosjećanje. Poistovjetiti se s drugimznači “razumjeti i dijeliti tuđe osjećaje”, bez nužnogosjećaja žalosti ili tuge zbog njihove nesreće, prihvaćanjanjihovih osjećaja ili stavova ili pristranosti prema njima– što su osjećaji koji određuju suosjećanje. To je nekavrsta posredne introspekcije. Iako je teško poistovjetitise s ekstremnim vjerskim ubojicom, otkrila sam da seto može naučiti. Moguće je razumjeti i posredno dijelitiemocije koje uzrokuju terorizam – barem nakratko – aipak smatrati da su djela terorista nemoralna ili štovišezla.Najteže je bilo suočiti se s vjerskim aspektom, kazalasam Steveu. Premda sam bila odgojena u sekularnomdomaćinstvu, kad sam počela ovaj projekt, bila sampristrana prema vjeri. Moje zamišljanje vjere bilo je utemeljenona dva iskustva koja su me oblikovala – srednjoškolskomčitanju o Simone Weil i doticaju s redovnicomsestrom Miriam Therese. Simone Weil dojmila me se (anesumnjivo i mnogih djevojaka u toj dobi) kao izrazitoromantična osoba. Bila je sjajna francuska Židovka,rođena u obitelji svjetovnih intelektualaca. U dobi odpet godina na glas je obitelji čitala novine, a do trinaesteje godine svladala grčki i ne<strong>koliko</strong> živih jezika. Njezinaodlučnost da shvati prirodu patnje navela ju je da privremenozapostavi svoju profesiju nastavnice filozofije kakobi radila kao pomoćnica u tvornici, radnica na seoskomimanju i kao kuharica na bojišnici u Španjolskom građanskomratu. Iako ju je fizička nezgrapnost spriječila dabriljira u nekom od tih poslova (njezino najčešće citiranopostignuće kao kuharice bilo je prolijevanje kipuće vodepo vlastitim nogama), taj je rad učvrstio njezino suosjećanjei zanimanje za pomoć onima koji su bili lošijesreće. Nastojala je vjerovati u Boga pronalazeći vjerukroz glazbu i poeziju. Postala je kršćankom nakon što ječula gregorijance kako pjevaju i pročitala poeziju JohnaDonnea i Georgea Herberta. Da je prihvatila krštenje,vjerojatno bi je proglasili sveticom na temelju njezinograda sa sirotinjom i filozofskih djela koje je napisala.Sestra Miriam Therese bila je najbolja prijateljicamoje bake. Vidjela sam kako njezina vjera potiče njezinuželju da pomogne siromašnima i napuštenima u bakinomrodnom gradu New Rochelleu, u saveznoj državiNew York. Moju je baku smatrala svojom “židovskommajkom” i često je nju, djeda, moju sestru i mene pozivalau svoj samostan koji me se dojmio kao “lječilištedobrote” u kojem bi neka osoba mogla postati savršenodobrom u<strong>koliko</strong> bi provela dovoljno vremena u kontemplaciji.Nezadovoljstva vjerskih ekstremistadiljem svijetaUkratko, činilo mi se da vjera ljude čini boljima– širokogrudnijima, sposobnijima za ljubav. Susret sNobleom potaknuo me da razmotrim taj stav. Noble idrugi kršćanski teroristi s kojima sam razgovarala dubokosu pobožni. Mnogo vremena provode u meditaciji imolitvi. Zanima ih dobro i zlo, iako su, iz moje perspektive,zbunjeni oko toga što je što. Neki su i intelektualci.Činilo mi se da vjera ljude čini boljima – širokogrudnijima, sposobnijimaza ljubav. Susret s Nobleom potaknuo me da razmotrim taj stav. Noblei drugi kršćanski teroristi s kojima sam razgovarala duboko su pobožni.Mnogo vremena provode u meditaciji i molitvi. Zanima ih dobro i zlo,iako su, iz moje perspektive, zbunjeni oko toga što je štoKako se ljude koji zagovaraju snažne moralne vrijednostii koji se u nekim slučajevima čine iznimno motiviranitim vrijednostima može nagnati da čine zla djela? Postojili nešto opasno što je svojstveno religiji? Kako je mogućeda je vjera u Boga koja je inspirirala Michelangela,Mozarta, Simone Weil i sestru Miriam Therese nadahnulai tako opake zločine? Kako objasniti to da čitajućivjerske tekstove teroristi pronalaze opravdanje za ubijanjenedužnih gdje drugi nalaze nadahnuće za milostivost?To su pitanja koja su nadahnula ovu knjigu – inakon što su mi se nametnula, nisam ih mogla zaboraviti.Nisam mogla prestati tragati za odgovorima.Moja me znatiželja potaknula na putovanja, dalekood teksaškog naselja kamp-kućica Kerryja Noblea, uLibanon, Jordan, Palestinu, Izrael, Indiju, Indonezijui Pakistan. Ne mogu se pretvarati da sam jasno odgovorilana ta pitanja, no naučila sam nešto o njima i tobih željela podijeliti s drugima koje kao tema zanimaterorizam.Ubrzo sam shvatila da su nezadovoljstva koja jeNoble opisivao slična nezadovoljstvima vjerskih ekstremistadiljem svijeta. Al Qaidine pritužbe na novi svjetskiporedak vrlo su slične onima Kerryja Noblea, primjerice.Ayman Zawahiri, dozapovjednik Osame bin Ladena,optužuje snage Zapada da koriste međunarodne institucijekao što su Ujedinjeni narodi, multinacionalne korporacijei međunarodne novinske agencije kao oružja usvom “novom križarskom ratu” kako bi zavladale islamskimsvijetom. Taj novi svjetski poredak “ponižavajući”je za muslimane, piše on. Vjerski ekstremisti smatraju dasu izloženi napadu globalnog širenja postprosvjetiteljskihvrijednosti Zapada kao što su svjetovni humanizma iusredotočenost na slobode pojedinca. Zawahiri optužuje“nove križare” za širenje “nemorala” pod sloganimanapretka, slobode i oslobođenja. Mnogi smatrajuda je američki način života motiviralo zlo, “Sotona”,da je “loš za ljudsko biće” i pretjerano materijalistički.“Globalizacija je”, rekao mi je jedan vojnik Hezbollaha,“sinonim za mekdonaldizaciju”. Često odbacuju feminizamu korist “obiteljskih vrijednosti”, bez obzira na tojesu li njihove obitelji u Oklahomi ili Peshawaru. Sebevide kao branitelje svetih teritorija ili zaštitnike pravasvojih suvjernika. Ljude koji prakticiraju druge inačicenjihove vjere ili druga vjerska uvjerenja smatraju nevjernicimaili grešnicima. Budući da je prava vjera tobože uopasnosti, krizne okolnosti prevladavaju i ubijanje nedužnihpostaje, po njihovom shvaćanju, vjerski i moralnodopustivo. Cilj je vjerskog terorizma očistiti svijet od tihnemoralnih utjecaja.No što je ispod površine tih stajališta? S vremenomsam počela uviđati da ta nezadovoljstva često prikrivajudublju vrstu tjeskobe i straha. Straha od svemira bezBoga, kaosa, neodređenih pravila, samoće – straha s kojimsmo u određenom stupnju svi suočeni. Tjeskoba vjerskihekstremista je poznata, kao i njihov strah. Najvišeme iznenadilo moje otkriće kako ti slogani ponekadskrivaju ne samo strah i poniženje, već često i pohlepu– pohlepu za političkom moći, zemljom, novcem. Oničesto prikrivaju ranjenu muževnost. Ovo je knjiga o timdubokim osjećajima – otuđenju, poniženju i pohlepi kojipokreću terorizam. O tome kako vođe namjerno pojačavajute osjećaje da bi potaknule svete ratove.Škole koje novače topovsko meso za“džihade”Knjiga pristupa problemu s dvije strane. Temu vjerskogterorizma prvo razmatramo iz perspektive pojedinaca.Koja su to nezadovoljstva što pojedince navode dase pridruže organizacijama svetog rata? A nakon što imse pridruže, zašto u njima ostaju? Zašto riskiraju svoje životezbog očuvanja navodnog javnog dobra i zašto se ne“švercaju” na račun vojaštva drugih? Zatim razmatramoorganizacije. Što je vođi potrebno da bi vodio učinkovituterorističku organizaciju? Kako su predvodnici terorizmaizgradili svoje organizacije odgovarajući na izazove i prilikekoje im pružaju tehnološke promjene i globalizacija?Ta sam pitanja proučavala na ne<strong>koliko</strong> načina.Posjećivala sam škole koje novače topovsko meso za“džihade”. Razgovarala sam s vođama, časnicima za promidžbu,obučavateljima i operativcima. Razgovarala sams teroristima u zatvorima, u njihovim domovima i nanjihovim terenima za obuku. Razgovarala sam s vladinimdužnosnicima i vjerskim vođama – sa simpatizerimai protivnicima terorističkih skupina koje sam proučavala.Organizirala sam lokalno stanovništvo da dijeli detaljneupitnike, propitujući teroriste o njihovoj motivaciji.S engleskoga prevela Natalija Topić Popovićcmyk
28 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?Religija je neprijateljCliff BiggersSlavni kulturni teoretičar govori o svojim“religijskim” djelima, knjizi Nothing Sacred teposebno o stripovskom serijalu Testament, čija jepremisa da se krećemo prema novoj vrsti fašizma skorijenima u nekim vrlo drevnim načinima mišljenjai ponašanja. Razlog za njegovo igranje Biblijomjest taj da prekinemo sa shvaćanjem Biblije kaonečega što je ispunjeno svim tim svetim stvarima.Ona to nije, ispunjena je ljudima koji ubijaju drugekamenjem, ljudima koji siluju druge ljude, očevimakoji imaju seksualne odnose s kćerima i velikimkoličinama seksualne magijeiblijom nadahnut ciklus objavljen kod Vertiga,izdavača stripova? Koji je to vrag? Prije negošto zaključite da su urednici tog nakladnika radikalnopromijenili svoje usmjerenje, pustite DouglasaRushkoffa da objasni što je to njegov novi serijalTestament, a što nije.Prvo, Rushkoffov strip Testament (Zavjet) nije adaptacijaStarog ili Novog zavjeta. Što je, onda, njegovapremisa?“Premisa Zavjeta i premisa za Zavjet dvije su vrlorazličite stvari”, kaže Rushkoff. “Premisa Testamentajest da se krećemo prema novoj vrsti fašizma s korijenimau nekim vrlo drevnim načinima mišljenja i ponašanja.Testament se zbiva u svijetu vrlo sličnom našemu– osim činjenice da interesi korporacija upravljaju vladom,da je ponovno uvedena vojna obveza, da se terorizamiskorištava kao povod za nadzor stanovništva, dasu mediji postali visoko kontrolirani promidžbeni prostor,da sva istraživanja na sveučilištima na ovaj ili onajnačin financiraju vojni krugovi, da se stanovnike pratizahvaljujući ugrađenim radijskim čipovima, da je novacpostao vrsta virusa u koji ljudi stvarno vjeruju… čekajmalo, pa to je vrlo blizu onome što imamo!Glavna priča prati skupinu odmetnika koji se odbijajupokoriti tom kulturnom programu. Oni se služe alkemijom,računalskim mrežama, medijskim hakiranjemi pomalo seksualnom magijom, kako bi vidjeli što stojiiza iluzija te da bi se borili protiv sila koje žele izbacitinovinu i slobodnu volju iz ljudske jednadžbe.Ono što oni polako shvaćaju jest to da su se te bitkevodile već prije. Svako od njihovih iskušenja postoji iu pripovijestima opisanima u Bibliji. Znači li to da seBiblija zaista dogodila? Ili što?Knjiga se bavi pitanjem: “Što ako se Biblija zbivaupravo sada?” Znači li to da to zbivanje slijedi okvirBiblije, prilagođavajući pripovijesti suvremenom okružju,ili da se služi Biblijom manje kao okvirom priče, aviše kao temom?Biblija zapravo govori o otkačenimrevolucionarima“To nas dovodi do premise za knjigu. Već mi je‘puna kapa’ toga da se Biblijom koriste fundamentalistikao načinom da zaustave svako mišljenje i istraživanje.To jednostavno smrdi i suprotstavlja se samoj premisiBiblije – koja zapravo govori o otkačenim revolucionarimakoji su se borili za autonomiju i protiv svih vrstatlačenja. Ne mogu, a da ne pomislim kako bi – kad bi tiljudi doista čitali Bibliju – ustali protiv svojih ministarai odmah ih smaknuli.Tako da je velika pljuska u lice tim fundićima rećiim: ‘Hej, Biblija nije toliko važna zato što se dogodilau nekom trenutku povijesti. Biblija je velika, jer se zbivasada. U svakom trenutku’. Svaki dan ja sam Kain,obeshrabren time što netko drugi – neki Abel – dobivapozornost i priznanja za ono isto što i ja činim. Jošživimo u svijetu u kojemu nas monetarni sustav, kojisu izmislili Josip i faraon, baca u dužničko ropstvo ukojemu gubimo pojam o svojim najdubljim željama ikoji nas isključuje od našeg suosjećanja.A što se tiče likova u stripu, odnos prema Biblijisporo se razvija. Ne bih htio reći previše, jer tada nećebiti nikome zabavno. Zato kažem sljedeće: počinjem spripovijedanjem paralelnih priča. Abrahamov pokušajžrtvovanja Izaka postaje usporednica za pitanje hoćeli Adam Stern ili ne ugraditi svojem sinu radijski čiptako da mu se može ući u trag u svrhu vojnog novačenja.I jedno i drugo primjeri su očeva koji žrtvujusinove za neke lažne bogove.A u pripovijedanju, nadam se, uspijevam otkritikako su biblijske priče dugo bile potisnute. Većinaljudi misli da je Bog rekao Abrahamu neka ubijeIzaka zato da ga iskuša. Ali, da su čitali stvarnu Biblijui druge stare tekstove, shvatili bi da su ljudi uvijekžrtvovali svoje prvorođence! To je bila normalna stvar.Još postoje ostaci golemih oltara u Izraelu s pećima ukoje su bacana djeca. Ono što Abrahama čini jedinstvenimnije to što je bio voljan žrtvovati sina, nego tošto nije bio voljan žrtvovati ga. Ali cijela se priča promijenilatijekom križarskih ratova, kad se smatralo daje sasvim u redu poslati vlastitu djecu u rat, ili radijedopustiti da ti djeca umru nego da se preobrate.Tako, kad bi ljudi znali pravu priču, ona je tolikoužasnija i uzbudljivija i mnogo važnija za ono štose događa danas. Ona govori upravo o onome što sedanas zbiva. Ljudi žrtvuju djecu šaljući ih u rat u imenekih lažnih bogova, prema kojima su doslovce programiraniosjećati dužnost i predanost.”Kamenovanja i seks u BiblijiJe li Zavjet smješten u svijet u kojemu Biblija kaotakva ne postoji prije nego što počne radnja serijala?Ako ne postoji, u čemu se ta zbilja razlikuje od naše?Ako pak postoji, shvaćaju li likovi u nekom trenutkukako su neka njihova iskustva neobično nalik biblijskima?“Nemam problem kao u modernim pričama o vampirima– znate, u njima morate ili potpuno ignoriratipostojanje Drakule, ili se referirati na njega kao na likiz književnosti. Neki će likovi postati svjesni da se zbivanešto usporedno. Mislim da ja već vjerujem kako postojinešto što se događa usporedno. Za mene, to je vrlovažno u ovoj našoj stvarnosti.Ah, da, Biblija postoji u tom svijetu. Ona je jednostavnomnogo više od priče u nekoj knjizi. Riječ je opripovijesti koja sadržava svakoga. Ne mogu reći višeod toga, a da vam ne kažem što će se događati u nastavcimau sljedećih četiri ili pet godina.”U svrhu kontinuiteta, postoje likovi bogova kojižive izvan okvira sličica glavnih priča. Oni zapravo nemogu ući u te sličice – jer one se pojavljuju u linearnomvremenu, a bogovi žive izvan njega. Ali bogovi će bitiizvan okvira obiju era i davat će neki kontekst za odnosizmeđu biblijskoga i našeg vremena.Razlog za igranje Biblijom jest taj da svatko prekinesa shvaćanjem Biblije kao nečega što je ispunjeno svimtim svetim stvarima. Ona to nije. Ispunjena je ljudimakoji ubijaju druge kamenjem, ljudima koji siluju drugeljude, očevima koji imaju seksualne odnose s kćerima,ili ih nude strancima u zamjenu za robu.A tu su i velike količine seksualne magije o kojoj takođernitko ne voli govoriti, ali je potpuno jasna svakometko se potrudi čitati što piše u Bibliji. Abrahamovažena je prostitutka u hramu. Lot ima seksualne odnosesa svojim kćerima – a svaki mesijanski lik dolazi kaoplod takva sjedinjenja. Mojsije ima seks s muškarcemna gori Sinaju. Bog se svađa s drugim bogovima. Tu sui čudovišta i divovi koje se mole Astarti – ona je zapravoKali. Zatim izvanzemaljci koji imaju seks s ljudskimženama. Hoću reći, vi to čitate i postajete sve snuždeniji.Abraham je to učinio? On je junak?”Za one koji se pitaju na koje odlomke Biblije misliRushkoff, on daje ne<strong>koliko</strong> navoda. “Biblijski Bogsukobljava se s drugim bogovima u nekim psalmima.Mordokaj i Ester temelje se na perzijskom Mardukui Astarti. Jošua je bio Mojsijev šegrt, a Biblija govori onjihovim susretima ‘licem u lice’ – što je, kao što znasvaki Grk, seksualni položaj za sveti seks između dvojicemuškarca – jer sa ženama se seks obavlja odostrag.Lot ima seksualne odnose sa svojim kćerima, jer seone boje da se njegovo sjeme neće nastaviti. One ganapiju i legnu s njim. Taj incest vodi zapravo sve doKrista.Divovi Anakimi mole se božici Astarti. Obaviteinternetsko pretraživanje Bibilije za Anakime – ima ihposvuda. Horiti su također veliki divovi.Ali zašto dobivati odgovore na taj način? To je kaoda tekst pretvarate u pornografski film. Ako želite dobitipravu robu, ne možete samo vaditi gadne dijelove.Morate to shvaćati u kontekstu. Ako hoćete laganiprimjer, nudim sljedeći navod iz Biblije:‘U ono su doba – a i kasnije – na zemlji bili Nefili,kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima, pa su imone rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasovitiljudi.” (Knjiga postanka 6:4, Stvarnost, Zagreb, 1968.)Ljudi su sustvaratelji svijetaZvijezda serijala je Jake Stern, čovjek koji definitivnone djeluje kao čovjek iz svijetu koji vidimo krozprozor.cmyk
<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?VII/189, 5. listopada 2,,6.29“Dobro, ne možete ga baš vidjeti s prozora, alitakvih tipova imate u velikom broju po garažamai podrumima. Jedanput na godinu vodim malu radionicuu institutu Omega s ljudima oko portalaDisinformation – umjetnicima kao što su GrantMorrison, Genesis P-Orridge, Paul Laffoley. I dabudem iskren, ljudi koji se pojavljuju na tim okupljanjimaveć su dosta kibernetsko-alkemijski tipovi. Radise samo o tome da znaš kako preći ne<strong>koliko</strong> nekonvencionalnihpragova, i onda ploviš po području kojeondje pronađeš.Razgovarajte sa svojim prijateljima koji su istraživaliseksualnu magiju, enteogene, sigile, ili barem jednostavnutehniku cut upa u stilu Burroughsa i stvarnaće iskustva biti slična bilo čemu što ste vidjeli u stripu.“Razmislite o magiji koja se ulijeva u stvaranjetakvih kulturalnih ikona kao što su boca Coca-Coleili McDonald’sov hamburger. Ili o samom dolaru– njegova vrijednost nije utemeljena ni na čemu osimna našem vjerovanju i na njegovoj umjetno stvorenojrijetkosti.”A gdje je smišljena ta “umjetno stvorena rijetkost”?U Bibliji. U priči o Josipu i faraonu. O sedam godinaobilja, sedam godina gladi i tim spremištima žita.No dječaci u mojem stripu malo su napredniji odvećine suvremenih praktičara. Oni žive u velikomnapuštenom ugrađenom gradskom bazenu i imaju svutu cool opremu s kojom se igraju. To je fantazija tipa“Survival Research Lab pomiješan s Electric Kool-Aid Acid Testom”. I mogu se više svojevoljno zaputitiu druga područja.A što se tiče glavnog svijeta priče, mislim da je onzapravo američki: svijet kakav bi mogao biti prekosutra…prijeteći gospodarski slom već se dogodio,Zaljevski rat je završen, fundamentalistička kršćanskadoktrina je institucionalizirana, a pod lažnim povodimaoblikovala se svjetska protuteroristička vojska.”Iako je Testament prvi Rushkoffov rad u medijustripa, to ni u kojem slučaju nije i njegovo prvo djelo.On je i kod kritike i kod publike uspješan kao pisacfikcije i ne-fikcije.“Valjda sam najpoznatiji po tome što sam u ranimdevedesetim napisao neke knjige o ‘kibernetičkojkulturi’, elektronici, psihodeličnom revivalu i slično.Jednostavno sam o tome uspio pisati ranije od drugih,pa me to učinilo poznatim. Napisao sam i knjiguMedia Virus, koja je – bez namjere da to učini – pokrenulacijelu ludnicu s ‘virusnim marketingom’. Jasam to zamislio kao kulturni hacking manifest, ali previšeljudi iz tih marketinških krugova ju je pročitalo…Poruka i zaokupljenost cijeloga mojeg djela jest toda ljudi prepoznaju kako mi zajedno stvaramo zbilju.Svijet u kojemu živimo nije djelo nekog boga – nekopretpostojeće stanje. Ono je živo. Značenje se pojavljujeiz naših interakcija.Tako, to je temeljna zbilja koja teži osposobiti ljudeda se prihvate svojih olovaka ili kičica ili računala i dapočnu biti suautori svijeta.Snimio sam i ne<strong>koliko</strong> dokumenataraca – TheMerchants of Cool, o tome kako MTV stvara kulturuza adolescente. I dokumentarac Persuaders o tomekako se oglašivači sve više infiltriraju u našu zbilju.Da, na istom sam problemu radio dosta dugo, na različitenačine.”Ništa svetoRushkoffa opisuju kao kulturnog kritičara: hoće ličitatelji naći potvrdu toga i u Testamentu?“Da. Potpuno. Ljepota tog serijala jest u tome štomogu staviti to što se događa u stvarnom svijetu u širuperspektivu. Onako kako nam znanstvena fantastikapomaže da vidimo moderne probleme tako što ihizvodi u fantastičnom krajoliku budućnosti, tako mii krajnje mitološki krajolik omogućuje da pokažemgolemu dinamiku u našim kulturalnim opsesijama.Doista, to je radikalnije od svega što sam mislio daću učiniti: pokazivati Bibliju kao ono što ona doistajest znači i razotkrivati zbilju kakva ona jest.”Testament očito Rushkoffu omogućuje pozabavitise dijelom kulture koji ga trajno opčinjava i frustrira– religijom. “Religija se pretvorila u svoju suprotnost.Religija je neprijatelj. Religijske ustanove danas suupravo one sile koje aktivno sprječavaju bit Tore – životnukrv duhovnosti – da se pokaže u tom području.Religije su vratari na našoj svijesti. Biblija kaže zapravosljedeće – Bog kažnjava Adama i Evu zbog toga štosu tražili znanje. Kakav je to bog?Danas kažnjavamo gotovo sve one koji kažu onošto jest. Što se događa reporterima ili urednicimavijesti ako se usprotive fašističkoj promidžbi našegasadašnjeg režima? Što se događa s javnim glasilima? Atko podupre taj režim? Tko programira njegove sljedbenikeda se usredotoče na nerođene umjesto na živevojnike koji umiru svakoga dana?”Ne tražite političko equal time na stranicama ovogserijala!Jedno od Rushkoffovih ne-fikcijskih djela NothingSacred: The Truth About Judaism čini se da ohrabrujeanalitički, intelektualni, propitujući i angažirani pristupreligiji; možemo slobodno reći da Testament, iakofikcionalno djelo, također podupire to stajalište – aako je tako, kako to čini?“Ideja knjige Nothing Sacred bila je da Biblija i religijanisu uklesane u kamen. One se pišu dok mi živimo.To je glavna poanta Tore. Umjesto da poštujemo smrt(gradimo piramide) i žrtvujemo svoju djecu (za besmisleneratove), trebali bismo slaviti život i razviti etičkisustav utemeljen na suosjećajnosti. Tek su pobjeglirobovi u pustinji rekli: L’chaim – što je više nego nekazdravica u Sviraču na krovu. To znači za život i to jebila radikalna stvar koja se izgovorila. To je u drevnomEgiptu bila blasfemija i bilo je kažnjivo smrću.Glavna priča prati skupinuodmetnika koji se odbijajupokoriti tom kulturnomprogramu. Oni se služe alkemijom,računalskim mrežama, medijskimhakiranjem i malo seksualnommagijom, kako bi vidjeli što stoji izailuzija te da bi se borili protiv silakoje žele izbaciti novinu i slobodnuvolju iz ljudske jednadžbeGlavna poanta knjige Nothing Sacred jest da sepripovijest još piše. Mi je pišemo. To nije zatvorenaknjiga, ni najmanje. Problem je u tome što sunaši svećenici i rabini skloni promicati tu ideju daje Biblija sveta i uklesana u kamenu. Da je ljudskupripovijest već napisao Bog. A od nas se očekuje dasjedimo i čekamo Sudnji dan ili Mesiju ili štogoddrugo. A poanta tih novih religija – razlog zašto suizmišljene – bila je dati ljudima snagu da se pobuneprotiv tadašnjih bogova, protiv ideje da je pripovijestveć napisana. Pomoći ljudima da se nose s činjenicomda smo mi odgovorni za ono što se ovdje zbiva.Ali, bolje da ne odajem previše…”Zašto strip, a ne roman?Što je navelo Rushkoffa da Testament razvije kaostrip, a ne kao roman?“Ja sam povremeni čitatelj stripova. Imam tešestomjesečne odiseje u svijet stripova, onda se pojavimna godinu ili dvije. No, netko me ponovnoodvuče natrag.Priču pričam u obliku stripa jer je to za menenajsigurnije mjesto. Hoću reći, moja me knjiga ožidovstvu dovela na crnu listu mnogih organizacijakoje knjigu smatraju prijetnjom naporima onih zaduženihza izraelske odnose s javnošću u Americi.Njihov radar stripove donekle još ne opaža. Zbogprivlačnosti stripova djeci, mnogi ne shvaćaju <strong>koliko</strong>su oni sadržajno bogati. Za mene, sekvencijalnapripovijest je i odličan oblik u kojemu treba ispričatipriču koja živi i unutar i izvan vremena. Mogu tonapraviti tako da se dijelovi priče zbivaju unutarokvira sličica, a dijelovi izvan njih. Budući da je najdubljatema u mojem djelu odnos chronosa i mythosa– povijesnog i mitološkog vremena – sjajno je imatimedij u kojemu se najzanimljivije stvari mogu dogoditiu prostorima između sličica, a ne unutar njihsamih.”Umjetnik koji se pridružuje Rushkoffu u tom djeluje Liam Sharp. Je li Rushkoff odabrao crtača ili jenakladnik Vertigo spojio ta dva stvaraoca?“Vertigo ga je našao i spojio nas – ali i ja bih gasam bio odabrao za knjigu. Proces pronalaženja crtačabio je malo naporan. Stvar je u tome što trebanaći nekoga tko ima dovoljno vremena – a to značida je upravo dovršio neki veliki projekt. A to značida je mrtav umoran.Vizualizacija tih svjetova posebice je složena izahtijeva nekoga tko može crtati u mnogobrojnimstilovima i tko poznaje različite layoute. Vrlo inventivnestvari. Čini mi se da je Liam rođen da radinešto takvo.”S engleskoga prevela Irena Matijašević.Objavljeno na web-straniciwww.newsarama.com/SDCC05/DC/Vertigo/SDCCTestament.htmlcmyk
30 VIII/189, 5. listopada 2,,6.<strong>koliko</strong> <strong>religije</strong>?Vjera je bolestDouglas RushkoffZašto je kulturnom teoretičaru dosta vjerskesnošljivosti? Kao i svako krizno stanje u javnomzdravlju, religijsko uvjerenje mora se smatratibolešću. To je epidemija koja paralizira sposobnostnacije da se ponaša racionalnoobro, hajd’mo se ubaciti u tu Božju igru!Mislim kako je vrijeme da ozbiljno shvatimoulogu koju Bog igra u ljudskim stvarima ida procijenimo je li prikladno svakome priopćiti lošuvijest: Bog ne postoji, nikad nije postojao i najbliže štoćemo ikad vidjeti od Boga pojavit će se iz naših zajedničkihnapora za stvaranjem smisla.Možda samo starim, ali više ne vidim nikakve stvarnevrijednosti u toleranciji prema vjerovanjima drugihljudi. Naravno, ako su ta vjerovanja premještena upodručje čiste zabave, tada nisu stvarna opasnost. Takodječak vjeruje da je U2 zbilja sjajna grupa, poput TheBeatlesa ili The Who. To je njegov problem, i to zbiljane čini zlo nikome osim onima, među nama, koji se jošpovremeno zaustave kako bi čuli što svira na MTV-u.Mnogi vjeruju u neko zbilja užasno sranjeKad se vjere prakticiraju, kao što se to čini u većinidanašnjih razvijenih naroda, kao vrsta nostalgičnogamalog rituala – događaja u zajednici ili opravdanja dase ljudi skupe i ne idu na posao – to zbilja nikoga iništa ne može previše “sjebati”. Ali kad one radikalnomijenjaju našu sposobnost borbe sa stvarnošću, nošenjas različitošću, ili realiziranja temeljnih etičkih postavki,tada ih se mora zaustaviti.Kao i svako krizno stanje u javnom zdravlju, religijskouvjerenje mora se smatrati bolešću. To je epidemijakoja paralizira sposobnost nacije da se ponaša racionalno,a – s obzirom na oružanu silu Sjedinjenih Država– i sve je ozbiljnija prijetnja ostatku svijeta.Pogledajte samo brojke: anketa FoxNewsa (koja, uto nema dvojbe, napuhuje brojke) pokazuje da 92 postoAmerikanaca kaže kako vjeruje u boga, 85 posto vjerujeu raj, a 71 posto vjeruje u vraga. Točno to, u momka srogovima i repom koji predsjeda paklom. U lik poputde Nira u Anđeoskom srcu, ili Al Pacina u Đavoljemodvjetniku ili onoga tko prevari ljude da potpišu ugovoru Zoni sumraka. Imajući na umu preciznost FoxNewsa,slobodno možemo prepoloviti te brojke. No, i daljeostajemo suočeni s duboko zastrašujućom perspektivom:polovica od onih ljudi među kojima hodamo i skojima radimo svaki dan vjeruje u neko zbilja užasnosranje. Oni su uzeli metafore Biblije i Danteova Paklate odlučili da su te slike i alegorije “stvarne”.Dodajte tome neke vjerodostojnije ankete – onepokazuju da 35 posto Amerikanaca kaže kako je “drugiput rođeno” – što je osobito moderan fenomen koji sepojavio nakon šarlatanskih demagoga tijekom Velikedepresije – i dobit ćete sliku nacije zaslijepljene u pasivnom,djetinjem, a ipak dogmatičnom odnosu premamitovima koji su izvorno bili stvoreni da podupru ljudei potaknu njihovu motivaciju za socijalnom pravdom teohrabre trajni razvitak.Kako sam ih ja uvijek shvaćao, i kako to pokušavamprenijeti u svojem stripovskom serijalu Testament,biblijske su priče manje važne zbog toga što su se dogodileu nekom trenutku povijesti: njihova je važnostu tome što dinamika na kojoj se zasnivaju postoji idogađa se u svim trenucima. Svi smo mi Kain, koji sebori s osjećajima prema bratu nadarenijem nego što jeon, odnosno mi. Svi mi izbjegavamo ropski mentalitetEgipta i idolatriju koju smo tamo prakticirali. Svi smomi Mordokaji, boreći seprotiv pritiska da se klanjamou poslušnosti nadređenima.Vjernici ne mogupoštovati istinu iljepotu svetih spisaAli, pravi vjernici nemajutu slobodu. Je li to zato štoim Biblija treba da bi potvrdilipravo na zemlju naBliskom istoku, ili zato štone znaju kako se odnositiprema nečemu što se zapravonije dogodilo, ili zatošto im treba prijetnja nekogljutog super-bića koje svevidi da bi se ponašali kaodobra djeca, istinski vjernici– ono što danas zovemofundamentalisti. U svakomslučaju pravi vjernici nisu upoložaju da poštuju istinu iljepotu svetih spisa. Ne, višedimenzionalnidokumentkoji zovemo Biblija njimanije dostupan jer – za njih– sve se priče moraju prihvatitikao povijesne istine.No to je gotovo nemogućeučiniti, jer Biblija je natoliko mjesta u proturječju sama sa sobom. Postoje čaki dvije različite priče o stvaranju – jedna prema kojoj jeEva stvorena kad i Adam, te druga prema kojoj se njustvara iz Adamova rebra. A udaljene su jedna od drugemanje od jedne stranice. Osim toga, mitove Biblije,kao mitologiju, razumijevale su i predbiblijske kultureu kojima su mnogi od njih i nastali. I ne zaboravite daBiblija komentira vlastite priče, kao priče, izravno! Vrločesto se u pripovijedanju pita slušatelje/čitatelje jesu lirazumjeli šalu.To je zato jer su prvim slušačima Tore – a Tora jeprvih pet knjiga [židovske] Biblije – sve te šale doistabile šale. Oni su shvaćali da Jakovljevi sinovi nisu doistabili očevi dvanaest izraelskih plemena, nego parodije– rasističke parodije, uzgred rečeno –značajki koje su sepočele povezivati sa svakom od tih postojećih skupina.Oni su shvaćali da su “pošasti” protiv Egipta bile književnaoskvrnuća egipatskih bogova. (Krv obeščašćujeNil koji je bio bog; skakavci obeščašćuju kukuruz, boga,i tako dalje.)To što se Biblija mogla razumjeti metaforički pomogloje ljudima da se odnose prema svojem “Bogu” metaforički.Nije riječ o tome da je Bog neki lik koji zbiljapostoji, nego je on način odnosa prema događajima usvijetu kako se pojavljuju. No, nitko ne može doprijetido toga, ako se ne makne od svojega čvrstog vjerovanja.Tako da mislim kako je vrijeme da o tome progovoreoni među nama koji su prevladali taj primitivni pristupkolektivnom pričanju priča. To oslobođenje od sustavavjerovanja jest upravo ono o čemu govori Biblija. O ljudimakoji se oslobađaju smrti kreacionističkog modelazbilje i odlaze u pustinju da bi napisali svoje zakone.To je zapravo slično priči o Americi u kojoj hordaljudi napušta vjersko tlačenje da bi napisala Ustav kaoevolucijski dokument – nešto što se shvaća kao neprekinutiproces, a ne kao nešto u što se vjeruje do u beskonačnost.Nešto što je sudionički događaj.Prisvajanje biblijskih likova i metaforaUpravo sada pravi američki vjernici sputavaju svojezakone svojom Biblijom. Oni se bore protiv znanostio evoluciji, jer ona prihvaća da se stvari s vremenommijenjaju – a takva promjena nije u skladu sa statičnim,beskonačnim istinama. Oni danas progresivistima čineisto ono što su biblijski Egipćani činili Izraelićanima.A oni sve to rade u ime Boga s kojim će se, vjeruju,sastati nakon smrti. To je upravo onaj mentalni sklop iponašanje zbog kojega je Biblija bila i napisana kako biga zaustavila.Možda je najbolji način da se ubije njihova Boga,preuzeti im Bibliju, koja je - prema mojemu mišljenukao medijskog teoretičara – najveća ikad napisana pričate, kao takva, zahtijeva našu trajnu potporu i analizu.Što se mene tiče, ja stvaram strip Testament koji će tepriče – ispričane i u njihovu biblijskom kontekstu i kaoznanstveno-fanatstične priče iz bliske budućnosti – dovestido ljudi koji nikad prije ne bi naišli na njih.Ostali, a posebice naši prijatelji koji se bave okultnimumijećima, nadam se da će razmisliti o korištenjunekih biblijskih slika i likova u svojem radu i ritualima.Oni su, naime, isto tako moćni kao i bilo što izMahabharate i imaju daleko više odjeka u zapadnojpopularnoj kulturi u kojoj je većina nas zapravo odrasla.A oni među vama koji traže autentičnu tradicijuna kojoj će temeljiti svoje slikarstvo, glazbu ili prozu,neka razmisle o temama revolucije, univerzalne pravdei širenja uma onako kako su prikazane u alegorijama odEdena do Babilona i u likovima od Josipa do Isusa.Prisvajajući biblijske likove i metafore, punimo ihsnagom koju oni zahtijevaju da bi popustio stisak istinskihvjernika nad mitovima stvorenima kako bi nampomogli suočiti se s istinom. To što su oni od Biblijenapravili licemjeran svezak, još je jedan od pogubnihučinaka predavanja jedne od najboljih ikad napisanihknjiga o svetoj magiji ljudima čiji životi ovise o izbjegavanjumogućnosti izlaza iz noćne more vječnog služenjaosvetoljubivom božanstvu.Što više budemo mogli biblijsku mitologiju učinitivažnom za našu sadašnjost, to ćemo lakše izbaviti izprošlosti one koji u tu mitologiju vjeruju.S engleskoga prevela Irena Matijašević.Pod naslovom Faith = Illness objavljeno kao autorovakolumna za časopis Arthur, također na www.rushkoff.com/2006/04/faith-illness-why-ive-had-it-with.phpTemat priredio Zoran Roškocmyk
glazbaVII/189, 5. listopada 2,,6.31Ivan Pavao Vedder I.Tihomir IvkaVrhunci atmosfere događalisu se za sviranja starogmaterijala, no bend je znaoodržavati tenziju i prilikomizvođenja manje poznatihnovih pjesama. Pearl Jam seočito voli ili zaobilazi, jer je, sobzirom na zborno pjevanje iuz manje poznate stvari, lakobilo razaznati da je u dvoranimalo “rekreativnih” štovateljabenda. Tome je svakako ikumovala paprena cijenaulaznice od 360 kunaKoncert skupine Pearl Jam,Dom sportova, Zagreb, 26.rujna 2006.ao nitko u duljem nizugodina, grunge prvoborciPearl Jam uspjelisu “smanjiti” ledenu dvoranuDoma sportova na svom prvomgostovanju u Zagrebu 26.rujna. Jer, dvorana objektivnojest ledena u prenesenom,akustičnom smislu – golemihravnih površina zvoni poputgoleme kupaonice i noćna jemora tehničarima za mikspultom, a njezin volumen idužina ubijaju onu klupskuprisnost izvođača i publike.Pearl Jam uspjeli su anuliratite nedostatke i napraviti teškomoguće – održati strastveniklupski koncert za nešto manjeod deset tisuća ljudi. Prvihdvadesetak minuta nije odavalotakav epilog. Započevši manjeatraktivnim komadima iz bližeprošlosti, doimali su se poputostarjelih statičnih maniristana ogoljeloj pozornici bez ikakvepozadinske koreografije i sgotovo spartanskom rasvjetom.Voli se reći kako su PearlJam jedini preživjeli iz grungevala od prije petnaestakgodina i činjenica jest kakonitko od velike četvorke nijesvirao u Zagrebu – niti ćesvirati – s obzirom na to dasu vođa Nirvane Curt Cobaini Wayne Staley iz Alice InChains mrtvi, a Soundgardense 99% sigurno više nikadneće okupiti. Ipak, to je tekdjelomično točno. Originalnigrungeri Mudhoney, s čijim jesinglom Touch Me I’m Sick uljeto 1988. sve počelo, još radejednako beskompromisno.Upravo su oni u tih prvih dvadesetminuta padali potpisnikuovih redova na pamet, kao ipomisao da bi radije platio zanjih u malom vrućem KSET-usto eura, negoli za Pearl Jamu Domu sportova ionako paprenihpedesetak eura. I onda,umjesto da koncert otkližeu solidnu rutinu dogodila setočka preokreta.Dvorana pretvorena ugrotloKarizmatični i osobenifrontman Eddie Vedder posljednjihje deset godina sa svojomdružinom upornošću mazgeponištavao efekte prvotnogmega uspjeha s debijem Ten iz1992., tvrdog rocka ukorijenjenogu sedamdesetima sa stadionskimpotencijalom. Naime,poslije prvog albuma prestalisu snimati spotove, pojavljivatise na televiziji, jednom riječjuprestali se reklamirati. Usput,zbog preskupih karata zaratilisu s američkim monopolistomna području organizacijerock koncerata, pa ih jei to na neko vrijeme udaljilood šire publike. To ne značida nisu nastavili raditi dobrealbume i pjesme. Jedino što jeza njih znalo sve manje ljudi.Pjesmu na kojoj se prelomiokoncert u Domu sportovaiz solidnog u događaj zapamćenje znali su svi. ErderlyWoman Behind The CounterIn A Small Town napeta jebalada s drugog albuma,idealna za masovnu pjevanje.Zbor od nekih osam-devettisuća ljudi spojio se s bendomi nije se razdvojio dokraja. Odjednom kao da suzidovi Doma sportova dobiliakustične izbočine poput onihu Lisinskom, a dvorana sepretvorila u grotlo. Još je jedandetalj dodatno približio publikui bend. Obično to ide ovako:pet minuta prije koncertastrana zvijezda nauči kako sekaže “good evening” i “thankyou” na hrvatskom, na koncertuto traljavo izgovori ne<strong>koliko</strong>puta i publika padne u nesvijestod sreće. Vedder je otišaovaljda najdalje od svih stranihzvijezda i u ne<strong>koliko</strong> navratačitao s papira na korektnomVedder je otišaovaljda najdalje odsvih stranih zvijezdai u ne<strong>koliko</strong> navratačitao s papirana korektnomhrvatskom, vrloslične dikcije onojpape Ivana PavlaII. kad bi za posjetaHrvatskoj čitaoposlanicehrvatskom, vrlo slične dikcijeonoj pape Ivana Pavla II. kadbi za posjeta Hrvatskoj čitaoposlanice. Papa je bio Poljakpa mu je naš jezik bio blizak,a Vedderu sa Zapadne obaleSAD-a sigurno je trebalodosta vremena da svlada riječikao što su “potrošio” ili“zahvaljujući”. Govorio je otome kako mu je drago štoje došao u Zagreb, kritiziraovlastitu administraciju načelu s Bushem zbog potrošenihtristo milijardi dolaraporeznih obveznika na ratu Iraku – i bacao domaćupubliku u ekstazu. Iako, biloje tu možda i dvadeset postoobožavatelja iz drugih zemalja,s obzirom da je zagrebačkikoncert bio jedini između bečkogi posljednjeg na europskojturneji, onog atenskog. Mnogisu potegnuli i više stotina kilometarane bi li vidjeli svojeidole. Moglo se vidjeti desetakautobusa iz Slovenije, mnogoMađara, Bošnjaka, pa čak iMakedonaca. Bilo je tu i ne<strong>koliko</strong>desetina najzagriženijihfanova koji ih prate na cijelojeuropskoj turneji. Kad smo većkod fanova, raspon godina sekretao ugrubo od 15 do godinavršnjaka članova benda sčetrdeset i kojom na plećima.Zanimljivo, grunge dress codes trojstvom martensice-poderanijeans-flanelasta košulja nespada više u ikonografiju, kakobenda tako ni publike – jedvada se moglo vidjeti nekog skariranom košuljom na sebi.Raskoš prepoznatljivogbas-bariton vokalaPola sata nakon početka,bend publiku u trans baca sEven Flow s prvog albuma,zbog kojeg, ruku na srce, idalje pune velike dvorane.Općenito, vrhunci atmosferedogađali su se za sviranjastarog materijala, no bend jeznao održavati tenziju i prilikomizvođenja manje poznatihnovih pjesama. Pearl Jamse očito ili voli ili zaobilazi,jer je, s obzirom na zbornopjevanje i uz manje poznatestvari, lako bilo razaznati da jeu dvorani malo “rekreativnih”štovatelja benda. Tome je svakakoi kumovala cijena ulazniceod 360 kuna.Prvi bis Pearl Jam odradilisu u unplugged izdanju nastolcima i akustičnim gitarama.U malo tišem okruženju,od prekrasne Thin Air doBetter Man Eddie Vedderpokazao je svu raskoš prepoznatljivogbas-bariton vokala– u trenucima kad ga publikanije uspjela nadglasati. Bisbroj dva bio je kratka lekcijaiz priređivanja rock spektakla:Blood, kao jedna od najčvšćihPearl Jam stvari još je jednomzanjihala dvoranu, Vedderje sasvim otpustio kočnice,spustio se s pozornice i zakoračioprolazom kroz sredinupublike, rukovao se i grlio,udarao u def, penjao na konstrukcijurasvjete... Onako većmalo pod utjecajem vina kojeje ispijao na pozornici odavaoje dojam Jima Morrisona za21. stoljeće, s mnogo manjedekadentnosti i više društvenesvijesti. Posljednji albumsnažna je kritika američkihvlasti, Pearl Jam podržavajuekološke napore, i ničim izazvaniuplaćuju deset posto odprihoda s turneje u fondoveza zaštitu okoliša kao kompenzacijuzagađenja izazvanihtour kamionima i autobusima.Nije ni čudo što su za krajzagrebačkoj publici podariliobradu protestne pjesmeNeila Younga Rockin’ In TheFree World. Za divno čudo, itaj se finale pretvorio u zbornopjevanje.I uz nešto početne podozrivostiprema Pearl Jamu kaostvari prošlosti i nostalgije,zagrebačka noć 26. rujna demantiralaje svaku sumnju;ako je u vrijeme grunge eksplozijebilo većih od njih,Pearl Jam su petnaest godinakasnije itekako relevantnarock pojava, najveći postgrungebend na svijetu.cmyk
32 VIII/189, 5. listopada 2,,6.glazbaPočeci razniTrpimir MatasovićKenta Nagano u uvertiriWagnerovom Lohengrinukao da traži zametkestrukturalističkihkompozicija avangardistašezdesetih godina prošlogstoljeća, ili čak vizionarskiheksperimentalnih skladbijednoga Charlesa IvesaUz početak nove koncertnesezone u Zagrebuakon ljetne stanke,gotovo svi zagrebačkipriređivači konceratažele novu sezonu otvoriti na štoje moguće atraktivniji način, patako niti ova sezona nije iznimka:Cantus ansambl pokrenuoje novi ciklus u Maloj dvoraniLisinski, Zagrebačka filharmonijapojavila se predvođenasvojim nekadašnjim šefom-dirigentomPavelom Koganoms kornistom RadovanomVlatkovićem i violinistomDavidom Garrettom, ciklusLisinski subotom otvoren jegostovanjem Bavarskog državnogorkestra, a Glazbenaproizvodnja Hrvatske radiotelevizijeupriličila je prvusuvremenu izvedbu Misse solemnisJakoba Heibela. K tome,u Samoboru se istovremenoodržava program Samoborskeglazbene jeseni, obilježen napočetku nastupom violončelistaMonike Leskovar i GiovannijaSolime, ali i pijanista ItamaraGolana i Zagrebačkog kvartetasaksofona.Klobučar u naponuskladateljske snagePrije svih ostalih ansambalai organizatora, već 18. rujna,zagrebačku je koncertnu sezonuotvorio Cantus ansambl.Ovaj sastav za suvremenuglazbu, koji uspješno djelujeveć pet godina, odlučio se ovegodine za smion pothvat – vlastiticiklus, posvećen isključivoglazbi 20. i 21. stoljeća. Sudećipo ugodno iznenađujuće punojMaloj dvorani Lisinski,publike za takve sadržaje uZagrebu očito ne nedostaje, tese valja samo nadati da razlogtolikom odzivu nije bio samoprotokolarne naravi, nego daće isti ljudi i dalje posjećivatiCantusove koncerte.Dirigent Berislav Šipušovim je nastupnim koncertomciklusa na određeni načinočito htio dati presjek osnovnihprogramskih smjernicaansambla. Izvedena su takodjela hrvatskih i inozemnihskladatelja koja su napisanaupravo za Cantus, koje je tajsastav i praizveo: OutboundIve Nilssona, disORDERKrešimira Seletkovića, Unjardin sous la pluie avec uncompositeur sans parapluieBerislava Šipuša i LeptiriOlje Jelaske. Bilo je tu ijedno djelo iz hrvatske glazbenebaštine koje je takođerpraizveo Cantus ansambl(Papandopulova Komornasimfonija), te, naposljetku,praizvedba najnovijeg djela,Glazbe za Ansambl CantusAnđelka Klobučara.Uz iznimku Klobučarevadjela, program nije ponudioosobitih iznenađenja: riječje odreda o vrlo kvalitetnimdjelima, koja je sastav, kao i uprethodnim navratima, izveoiznimno predano i kvalitetno.Pritom je posebnu, dodatnuenergiju svirci Cantusa daovječno živahan klarinetistRatko Vojtek, nastupivšikao tumač solističke dioniceŠipuševe skladbe. Klobučarevaje pak nova skladba pokazalakako je ovaj skladatelj još uvijeku naponu snage – skladana unjegovom prepoznatljivom,uvjetno rečeno neoklasičnomstilu, Glazba za Ansambl Cantusdjelo je koje zadivljuje ne samosvojom visokom razinom skladateljsketehnike, nego i vještimbaratanjem bojama desetinstrumenata, koji u određenimtrenucima gotovo dobivajuzvučnost malog simfonijskogorkestra.Sve niži i nižimaksimumSvoja prva dva ovosezonskakoncerta Zagrebačka je filharmonijaodržala 22. i 28. rujna,oba puta predvođena svojimnekadašnjim šefom-dirigentomPavelom Koganom. Riječ je usvakom slučaju o umjetnikukoji iz ovog orkestra možeizvući gotovo maksimum.Problem je, međutim, u tomešto je taj maksimum svake godinesve niži i niži. Koganoveinterpretacije jesu, doduše,uvijek pouzdane, premda ponekadmožda i previše “srednjostrujaške”.No, to i ne bi bioosobit problem kad bi glazbeniciZagrebačke filharmonijebili kadra na zadovoljavajući senačin uhvatiti u koštac sa zadanimpartiturama. No, premda jebila riječ o odreda standardnimrepertoarnim naslovima, poputBeethovenove Druge simfonijeili Musorgskijevih Slika sizložbe u Ravelovoj instrumentaciji,orkestru je jednostavnonedostajala dovoljna doza sigurnostiu nastupu, a ponovnoje na površinu isplivao i jošjedan Filharmonijin vječni problem– gudači koji svojim slabimtonom ne mogu dostatnoparirati ostatku ansambla.U takvom kontekstu, vrhunskisu solisti poslužili tekkao blještav ukras na inačeprilično bezukusnoj torti.Kornist Radovan Vlatkovićmajstorski je interpretirao inačene osobito atraktivan StraussovDrugi koncert za rog i orkestar, ajednako je upečatljiv bio i violinistDavid Garrett kao tumačSibeliusova Koncerta za violinui orkestar. No, u ovim konkretnimslučajevima, užitak u njihovojsvirci ipak je bio pomućenželjom da se te glazbenikenekom drugom prilikom čujeuz neki bolji orkestar.Wagner i Bruckner– naši suvremeniciBavarski simfonijski orkestarotvorio je ciklus Lisinskisubotom 23. rujna. Taj je orkestargodinama predvodioZubin Mehta, dirigent koji jeu Zagrebu već dobro poznatpo ne<strong>koliko</strong> svojih gostovanjas Izraelskom filharmonijom.Palicu je od njega, i to prijetek ne<strong>koliko</strong> tjedana, preuzeoamerički dirigent japanskogporijekla Kent Nagano, kojije svoj novi orkestar odmahpoveo i na kraću europskuturneju. Program je pritombio pomno izabran – dvijeskladbe Richarda Wagnera,skladatelja čije je četiri opereisti orkestar praizveo u 19.stoljeću, te Četvrta simfonijaAntona Brucknera, autorakoji zauzima osobito važnomjesto u Naganovoj dirigentskojkarijeri.Razlike između Mehte iNagana bile su odmah razvidnesvima koji su ljetos bili nakoncertu Izraelske filharmonije.Naime, Mehta je dirigentkoji iskustva s operne pozorniceprenosi i u simfonijskirepertoar, dok je Naganoumjetnik čije dugogodišnjebavljenje glazbom dvadesetogUžitak u svirciRadovanaVlatkovića i DavidaGarretta ipak je biopomućen željom dase te glazbenikenekom drugomprilikom čuje uzneki bolji orkestarstoljeća ostavlja traga i na njegovompristupu djelima ranijihrazdoblja. Stroga kontrolastrukture, kako na planu oblikovanjacjeline djela, tako i uuspostavljanju jasne hijerarhijeizmeđu raznih simultanih glazbenihtokova osnovna je odlikanjegovih interpretacija. To,doduše, ne funkcionira uvijeknajbolje, posebice kad je riječ oWagnerovoj Siegfried idili, skladbikoja s vlastitom strukturomima toliko problema, da joj čakni dirigent Naganovog kalibrane može previše pomoći. No,uvertira Lohengrinu posve jedruga priča. Nagano u njoj kaoda traži zametke strukturalističkihkompozicija avangardistašezdesetih godina prošlog stoljeća,ili čak vizionarskih eksperimentalnihskladbi jednogaCharlesa Ivesa. Stoga Nagano,umjesto monolitno glazbenogtijeka, sigurno vodi zbivanja nane<strong>koliko</strong> istovremenih razina.Puhačima je tako povjerena širokapaleta dinamičkih mijena,dok gudači gotovo neprekinutodrže svoju jedva čujnu, ali dramaturškipresudnu harmonijskupratnju.Još je veći interpretacijskišok donijela izvedbaBrucknerove Četvrte simfonije.Dirigent se pritom odlučio zainače rijetko izvođenu prvuod ne<strong>koliko</strong> verzija tog djela.Naime, dok će većina interpretadanas posegnuti za nekom odkasnijih, uvjetno rečeno “pročišćenijih”inačica, Nagano upravou prvotnim Brucknerovimmislima prepoznaje svu radikalnosttog skladatelja. NjegovBruckner nije slagatelj širokihromantičarskih vizija, negoumjetnik koji svojom tehnikomnizanja naizgled nepovezanihglazbenih blokova najavljujepostmodernu tehniku kolaža.Dirigenti, pa čak i muzikolozi,u ovoj su verziji simfonije posebnoskeptični prema njenomScherzu, posve izmijenjenom ukasnijim inačicama. Nagano,međutim, u beskonačnim ponavljanjimapočetnog motivatog stavka ne vidi znak skladateljskeslabosti, nego, naprotiv,cmyk
glazbaVII/189, 5. listopada 2,,6.33Čak i u sjenisvog velikogrođaka Mozarta,Jakob Heibelostaje značajanskladatelj, jošjedan koji potvrđujeda kvalitetnoglazbovanje nanašim prostorimaima kontinuitet kojiseže u prošlosti bitno dalje odvremena Ilirskogpokretadalekovidnu slutnju minimalizma,osmišljenog tek čitavostoljeće nakon BruckneroveČetvrte.S druge strane, moglo bi sereći da Kent Nagano ipak imai određenih dodirnih točakasa Zubinom Mehtom. Jer, ion, na jednoj od više interpretacijskihrazina, simfonijupromatra kao glazbenu dramu.Ipak, dok će Mehta tražiti poveznices opernom literaturomtrenutka u kojem je pojedinasimfonija nastala, Nagano težipribližiti djelo našem vremenu.Uostalom, prihvatimo li tezukako je sva glazba, zapravo,temeljena na glazbama koje sujoj prethodile, onda je posvelegitimno podcrtavati upravoone elemente u djelima ranijihskladatelja koja upućuju nanjihove svjesne ili nesvjesnenasljednike. Na taj način, iWagner i Bruckner, zahvaljujućiKentu Naganu, prestaju bitilikovi iz muzeja povijesti glazbete postaju našim itekako živimsuvremenicima.Otkriće iz osvitaromantičarske ereSvako otkrivanje javnostiprethodno nepoznatog segmentahrvatske glazbenepovijesti već je samo po sebiprvorazredni kulturni događaj,posebice kad je riječ o djelimanesumnjive umjetničke vrijednosti.U posljednjih desetakgodina pokazalo se tako dau izvodilačkoj praksi itekakoimaju pravo ponovo zaživjetiautori koji su dotad bili tekenciklopedijskim natuknicama,poput, recimo, velikanaModerne, Dore Pejačević iliBlagoja Berse. No, i u daljojse prošlosti može naći pravihdragulja, pa su tako FrancescoUsper ili Damjan Nembri s potpunimpravom stali uz bok većranije etabliranim baroknimmajstorima Lukačiću i Jeliću.Razdoblje klasike ostalo je,međutim, sve do danas “bijelopolje” hrvatske glazbene baštine,i to bez obzira na relativnočesto izvođene Sorkočevićevesimfonije i stidljivu prisutnosttakozvanog “varaždinskog kruga”na koncertnim rasporedima.Prva suvremena izvedba Missesolemnis Jakoba Haibela, organiziranau crkvi Svete Katarine26. rujna, pokazala je da seiz tog razdoblja ne moramozadovoljiti samo mrvicamadobačenima iz radionica minornihskladatelja poput IvanaWernera ili Leopolda Ebnera.Jer, Haibelova Missa solemnisnije, kako bi se vjerojatnoočekivalo, tek rutinsko djelcezborovođe iz Đakova, mjestakoje ni danas nije baš neka metropola,a početkom 19. stoljećabilo je to još i manje. Zahtjevikoje ovaj skladatelj postavljapred svoje izvođače, ali i kvalitetanjegove glazbe, otkrivajunam, naime, visoku kulturnurazinu Đakova, a samim time išireg sjevernohrvatskog prostorau osvit romantičarske ere.Tome svakako pridonosii činjenica da je Haibel svojuskladateljsku karijeru započeofoto: Tomislav Marvaru Beču, tadašnjem glazbenomsredištu svijeta, djelujući pritrupi Emanuela Schickanedera,impresarija kojem povijestduguje i nastanak MozartoveČarobne frule. U tom svjetlutreba promatrati i Haibelovoduhovno stvaralaštvo, obilježenomanje austrijskomcrkvenom tradicijom, a višerješenjima preuzetima iz bečkihSingspiela njegova doba.Posebice instrumentacijskiefekti imaju izrazito teatralankarakter. Naslućuje se tu, primjerice,prizor prolaska krozvodu i vatru iz Čarobne frule,ali i nimalo sakralni odzvoniturskih prizora iz MozartoveOtmice iz Saraja. Zborski jeslog pritom relativno nezahtjevan,što ukazuje na to da su ovumisu u Đakovu izvodili pjevači-amateri.No, s druge strane,orkestralne su dionice posve narazini onih pisanih u to doba zanajbolje bečke orkestre, a istovrijedi i za pakleno teški parttenora solo.Naravno, Haibelova Missasolemnis nije bez određenihmanjkavosti, poput povremenočisto rutinskih situacija. No, unjoj gotovo da i nema praznoghoda, a brojnost iznimno nadahnutihmjesta višestruko kompenzirasporadično presušivanjeinspiracije. K tome, dirigentTonči Bilić, te Zbor i OrkestarHRT-a pokazali su mnogopovjerenja prema glazbi ovogponovo otkrivenog majstora,predstavljajući ga u najboljemmogućem svjetlu, te se jedinotenor Ivo Gamulin pokazaokao glazbenik nedovoljno dorastaopostavljenom izazovu.Jedinu, uvjetno rečeno,zabunu oko koncerta u crkviSvete Katarine predstavljalo jepostavljanje Haibelovog djelauz Mozartovu Krunidbenumisu. Jer, iako su ova dvojicaskladatelja, ženidbom za sestreWeber, bili i u rodbinskoj vezi,njihova crkvena djela pripadajuprilično različitim glazbenimsvjetovima. Mozart je, naime, utom segmentu svog stvaralaštvatipični izdanak salcburškog“imperijalnog” stila, dok Haibelpredstavlja usporednu liniju“bezbrižnijeg” pristupa, karakterističnogne samo za manjecentre Habsburške Monarhijenego i za niz čeških skladateljana privremenom ili stalnomradu u Beču. Haibela, dakle,nije moguće, a niti potrebnouspoređivati s Mozartom. No,čak i u sjeni svog velikog rođaka,on ostaje značajan skladatelj,još jedan koji potvrđuje dakvalitetno glazbovanje na našimprostorima ima kontinuitetkoji seže u prošlost i bitno daljeod vremena Ilirskog pokreta.Uspjeli prijenosi u novimedijNaposljetku, valja se svakakoosvrnuti i na programSamoborske glazbene jeseni.Autor ovih redaka, na žalost,nije bio u mogućnosti nazočitiotvorenju festivala, na kojemsu nastupili Monika Leskovari Giovanni Solima, s obziromna to da je u isto vrijeme uLisinskom gostovao Bavarskidržavni orkestar. No, atraktivanje glazbeni sadržaj ponuđen itjedan kasnije, 30. rujna, kadaje Zagrebački kvartet saksofonanastupio uz uglednogpijanista Itamara Golana.Programska je ideja bila pritomprilično smiona – umjesto djelaizvorno skladanih za saksofone,ponuđene su obrade klasikakomorne literature: MozartovKvartet za flautu, violinu, violui violončelo i Kvintet za glasovir,obou, klarinet, rog i fagot, teBrahmsov Glasovirski kvintetu f-molu. Valja odmah napomenutida su Saša Nestorović(Mozartova djela) i DraganSremec (Brahmsov Kvintet)uspjeli stvoriti uvjerljive aranžmane,koji su izvornicimatek ponešto oduzeli, ali su imazato pridodali i neke nove dimenzije.Uostalom, i Mozarti Brahms bili su skladateljikojima je klarinet bio omiljeniinstrument, a saksofoni su ionakosrodni klarinetu. K tome,i vodeća dionica MozartovaKvarteta, kao i sve dioniceKvinteta, osim one glasovirske,pisane su za puhačka glazbala,tako da je transfer u novi medijprošao relativno bezbolno.Prijenos gudačkih dionicaMozartova Kvarteta takođernije donio većih problema,iako se u unutarnjim dionicamanašla i poneka puhačimaneprimjerena figuracija, a cijeloje djelo moralo biti i transponirano,s obzirom na to da je uizvorniku skladano u D-duru,vrlo neugodnom tonalitetuza saksofone in Es i in B.Idiomatska gudačka gestičnostu Brahmsovu Kvintetu povremenonije posve spretno odjeknulau obradi za saksofone,ali je zato novi zvuk u ne<strong>koliko</strong>navrata vrlo uspjelo podcrtaou osnovi simfonijski karakterBrahmsove glazbene misli,pa tako možemo zaključitida je, barem u prosjeku, riječo sasvim zadovoljavajućemalternativnom čitanju ovogskladatelja.Zagrebački se kvartet saksofonaovaj put još jednompokazao kao sastav vrhunskihglazbenika, koji jednako kvalitetnoglazbuju i kao solisti ikao komorni umjetnici. U tomsmislu, pijanist Itamar Golanbio im je upravo idealan partner.Naime, i on je podjednakovješt u solističkom i komornomglazbovanju, a svojom je visokoprofesionalnom, ali i opuštenomsvirkom dao dodatni poletuvijek pouzdanim, premdaponekad i nedovoljno relaksiranimsaksofonistima.Ukratko, izuzmemo liZagrebačku filharmoniju,možemo zaključiti da je novakoncertna sezona u Zagrebu (ioko njega) počela zaista dobro.Sudeći prema zasad raspoloživimnajavljenim programima,čini se da ni ostatak ne bitrebao zaostajati. Živi bili pa– čuli.cmyk
34 VIII/189, 5. listopada 2,,6.cmyk
filmVII/189, 5. listopada 2,,6.35Titanik shepiendomMaja HrgovićBaveći se pričom o 9/11, Stoneje krenuo najsigurnijim putem:teroristički napad poslužio mu je tekkao pozadina, kontekst za priču ojunaštvu i nesebičnostiWorld Trade Center, redatelj: OliverStone; glavne uloge Nicolas Cage iMichael Penedatelj koji voli nabijati svojefilmove politikom laća se pričeo terorističkom napadu na njujoršketornjeve – blizance: kad je prviput krenula vijest da će Oliver Stonerežirati World Trade Center, uopće nijemirisalo na dobro. Zato jer su radnjeStoneovih uspješnica poput JFK iliRođen 4. srpnja počesto pod diktatomideologije isklizavale u patetiku, opravdanoje bilo strahovati što li će onnapraviti od priče o nine-eleven.Prošlog tjedna je u Cinestaru održananovinarska projekcija filma koji ćese u kinima početi vrtjeti 19. listopada.Pokazalo se da je skepticizam ipakbio suvišan: baveći se temom koju jeu Americi još najbolje ne dirati, Stoneje – možda baš zbog toga – napraviovjerojatno najmanje političan od svihsvojih političkih filmova.Film o posljedicamaWTC donosi uzbudljivu, brzui dinamičanu priču o policajcimaJohnu McLoughlinu (uloga je pripalaNicolasu Cageu nakon što su je odbiliGeorge Clooney, John Travolta i MelGibson) i Willu Jimenou (tumači gaMichael Pena), koji ujutro 11. rujna2001. prvi pohrle iz postaje PortAuthority u Svjetski trgovinski centarspašavati žrtve napada. Prije nego štostignu ikoga spasiti, na njih se obrušezidovi ogromne zgrade i oni jedva prežive,zatrpani betonskim gromadama.Do kraja filma i dolaska spasilačkihtrupa, prati se agonija kroz koju prolazena granici života i smrti, ali i agonijaneizvjesnosti kroz koju prolaze njihoveobitelji, ponajprije supruge. Priča seoslanja na stvarne događaje policajacaMcLoughlina i Jimenoa.Baveći se pričom o 9/11, Stone jekrenuo najsigurnijim putem: terorističkinapad poslužio mu je tek kaopozadina, kontekst za priču o junaštvui nesebičnosti. Nema prozivanja, nemaupiranja prstom u krivce. Zgrade kojese urušavaju na civile mogle su se srušitii zbog kakve prirodne nepogode:priča bi jednako “držala vodu” i bilajednako efektna i da je umjesto o policajcimariječ o rudarima, a umjesto podruševinama WTC-a da se radnja zbivau zatrpanom rudniku. To je zato što suuzroci ostavljeni po strani: ovo je film oposljedicama.Nema zato ni gorčine. Svi likovi kojise pojavljuju u filmu su mahom pozitivci,dobri dečki koji u trenutku tragedijebezrezervno pristaju jedni uz druge,spremni da za opću dobrobit podnesužrtvu vlastitog života. Veličanjejunaštva kroz priču o katastrofi teškoda može proći bez patetike. Ni Stonejoj nažalost nije uspio izmaći na ne<strong>koliko</strong>mjesta – najupadljivije je to u razgovoruizmeđu ozlijeđenih policajacai međusobnom bodrenju spasilaca kojipo ruševinama traže preživjele.Politike dakle ima samo onoliko<strong>koliko</strong> treba da priča bude kontekstualiziranai uvjerljiva – veću realističnostStone postiže sebi svojstvenim gustimupletanjem amaterskom kameromsnimljenih kadrova i autentičnih televizijskihizvještaja s lokalnih tv postaja.Samo je u jednom navratu politika neprikladnoi nametljivo ugurana u prviplan. To je trenutak kad ludo odvažnimarinac nadahnuto i biblijski nepokolebljivoutvrđuje kako će “trebati punodobrih ljudi da se osveti ovo”, a njegovmanifest biva debelo podvučen dramatičnomglazbom. (Lik toga marincatakođer je kreiran prema stvarnoj osobi,Daveu Karnesu koji je čuvši vijesto terorističkom napadu odmah krenuoiz Connecticuta u New York pomoćižrtvama, a potom se u dva navrata priključiomarincima u Iraku.)Ima u filmu jedangrozomoran detalj kojišokira neukusom: to jetrenutak u kojem priča,dotad prilično tonomujednačena – naglo ineshvatljivo upada ušablonu. Onkraj granicesa smrću, policajacJimeno ugleda Isusa,ustvari animaciju užarkim, svjetlećimbojama – koja pružajunaku plastičnu bocuvode i tako ga vraća uživotIsus s plastičnom bocomvode!Grandiozne scene rušenja tornjevasu, kako se to od ovog redatelja i očekivalo,vrlo dojmljive, a dojmljiva jei uglačana produkcija i besprijekornispecijalni efekti, zahvaljujući kojimarušenje tornjeva izgleda uvjerljivokao na autentičnim dokumentarnimsnimkama, i teško je uopće zamislitida je film rađen godinama nakon štosu “blizanci” nestali. (Da ima osjećajaza suptilno, Stone je pokazao u jednomsjajnom trenutku kad je rušenjeprvog nebodera prikazao samo krozsjenu zrakoplova, koja prokliže pozidu susjedne zgrade.)Veliki je plus ovoga filma Cageovai Penova gluma. Obojica su se vrloozbiljno pripremala za svoje ulogei to je urodilo plodom: Pena je naneko vrijeme uselio u kuću WilliamaJimena kojega u filmu tumači, dok jeCage provodio sate u mračnoj komorikako bi što bolje razumio strah odnapuštenosti i prisilne nepokretnosti.Što se tiče glume, apsolutno su najgorioni dijelovi u kojima se pojavljujuMcLoughlinova djeca koja nesposobnostplakanja na platnu zamjenjujuiritirajućim grotesknim facijalnimgrčevima – a kako im je scenarijemdodijeljeno da stalno plaču, tih je facijalnihgrčeva zbilja mnogo.Ima u filmu jedan grozomorandetalj koji me šokirao neukusom: toje trenutak u kojem priča, dotad priličnoskladna i (pripovjednim) tonomujednačena – naglo i neshvatljivoupada u šablonu. Onkraj granice sasmrću, policajac Jimeno ugleda Isusa,ustvari animaciju u žarkim, svjetlećimbojama – koja pruža junaku plastičnubocu vode (!) i tako ga vraća uživot. Strašno. Ne samo zbog crtića sIsusom, nego i zbog toga što se pričao terorističkom napadu kojega uSAD-u običavaju nazivati “najvećomtragedijom u novijom američkoj povijesti”na kraju svela tek na nekovrsnuverziju Titanika s hepiendom, WTCnije naslov zbog kojeg valja odmahpohrliti u kino. Trojkica, rekla bih,ako bi netko inzistirao na numerologiji.cmyk
36 VIII/189, 5. listopada 2,,6.razgovoradeći na periferijiholivudske zvijeri uAustinu, u Teksasu,redatelj Richard Linklater većje napravio ne<strong>koliko</strong> sjajnihfilmova (Slacker, Munjeni izbunjeni, Prije svitanja). NoWaking Life iz 2001. jest remek-djelo:film o ideji kojise polako uvlači u vaše snove.Doslovce. Svijet Waking Lifeajest svijet lucidnih snova (snovau kojima je sanjač svjestan dasanja), svijet iz kojeg glavni lik,Wiley, <strong>koliko</strong> god se trudio, nemože pobjeći. Gledajući krozWileyeve oči i slušajući kroznjegove uši preplavljeni smoinformacijama i meditacijamakoje se odnose na svijest, jezik,ljubav, snove, budućnost, slobodnuvolju, film i eksplozivnupoeziju postojanja. Kao da svata verbalna čuda nisu dovoljna,film je i čudesno animiran,uporabom tehnike digitalnogrotoskopiranja koji “slika”preko digitalnih videoprikazadajući animaciji svjetlucav inejasno poznat osjećaj starihuspomena ili snova.Osim što je nepobitandokaz da je neovisno filmskostvaralaštvo živo i zdravo (baremu Austinu), Waking Lifemogao bi postati ultimativnifilm o umu. Iako dosta ljudiistetura iz kina vrlo zbunjeno,određeni broj gledatelja– psihonauti, nervozni futuristi,lucidni sanjari i garažnifilozofi – bit će uvučeni uzapanjujuće granično područjekoje je istodobno nepoznatoi poznato, teško i smiješno,obično i vrlo važno. Budućida većina nas baš i nije jakoupućena u lucidno sanjanjeili astralno putovanje, to ćepodručje većinu nas podsjetitina droge, samo bez specijalnihefekata hardcore halucinacija.Ali u Waking Lifeu ne radi se odrogama, kao što se ne radi nio misticizmu ili uobičajenimzapletima filmova o snovima.Ono o čemu je riječ, jest buđenje:spoznaja stvarnosti našegstanja, apokaliptične ludostinašeg povijesnog trenutka,izvanrednog potencijala koji seskriva u našim mozgovima – imale mogućnosti da je ono štoobično podrazumijevamo kaoživot na javi, zapravo dubokisan.“Je li ovo san?”Richarde, <strong>koliko</strong> je nadahnućaza Waking Life došloiz tvojih vlastitih iskustava sasanjanjem?– Narativna struktura filmapotpuno je autobiografska.To je nešto što mi se dogodiloprije nešto više od dvadesetRichardLinklaterMjesečariti u javi ili biti budan u snugodina – niz lucidnih snova ilažnih buđenja.Jedna od glavnih stvarikoje me muče jest: kako ponovopotvrditi ili pristupiti pitanjuljudske subjektivnosti kadapostoje tolike stvari koje je pobijaju,od postmodernizma dosvih naših novih neurofarmakološkihmodela subjektivnosti.Sve se urotilo da izvuče stolacispod našega vlastitog subjektivnogiskustva, pa kako toriješiti i ponovno potvrditivlastito iskustvo? Jer premamojemu mišljenju, ako izgubištu nit, ako izgubiš mogućnostodržavanja i potvrđivanja togposebnog tijeka iskustava, doistasi kapitulirao pred izrazitonihilističkim i zastrašujućimaspektima našega doba, kakos filozofske tako i s tehnološkestrane.– Znam, na neki je način tozastrašujuće. Vrlo je stvarno,ali mislim da ljudi imaju subjektivnusposobnost obranesvojega mjesta. Zato sam senašao u devetnaestom stoljećus Thoreauom i Emersonom,izvornim, transcendentalnim,subjektivističkim tipovima.Kada su razmišljali o Bogu,kad su izbacili sve posrednike,učinili su to potpuno: tvojevlastito iskustvo, tvoj vlastitirazvoj i tvoj vlastiti svijet je sve.Moj omiljeni Emersonov citatje: “Ideje su stvarne. Misli sustvarne.”A to je recimo i pouka svijetalucidnih snova. Predaješ se bilokojoj situaciji u kojoj se nađeš,ali ostaješ vjeran sebi i odjednomsi preveden u područjelucidnosti i znaš da tvoja volja itvoja mašta djelomice stvarajutvoje iskustvo. Tada ne možešizbjeći egzistencijalni teretkrojenja svojega života, zatošto si u tom plastičnom svijetukoji je tvoja kreacija. Ne možešto odbaciti, ne možeš reći: “Pa,jednostavno ću pustiti da senešto dogodi” – zato što je to onošto se događa: tvoja potreba zaizborom.– Da. Stvaraš vlastiti svijet.To je sve jedan vizualni konstruktkoji mozak procesuira.Zato je to bio zgodan usporedniživot za mene, utonutiu svijet lucidnog sna tako štoću raditi na ovom filmu. Imaosam prekrasno iskustvo kakomoja budna i sanjajuća stanjapočinju jako sličiti jedno drugom.Jesi li često imao lucidne snovedok si radio na filmu?– Svake noći. Čak i kad sambio budan. Prolazio bih pitajućise: “Je li ovo san?” To samse pitao svakih pet minuta. Ibilo je prekrasno. To je stvarnoErik DavisZnameniti filmaš govori osvojem filmu Waking Life ukojemu je riječ o buđenju– spoznaji stvarnostinašeg stanja, izvanrednogpotencijala koji se skrivau našim mozgovima imogućnosti da je ono štoobično podrazumijevamokao život na javi, zapravoduboki san“Prolazio bihpitajući se: ‘Je liovo san?’ To samse pitao svakihpet minuta. I biloje prekrasno. Toje stvarno sjajannačin prolaženjakroz život”sjajan način prolaženja krozživot. Imao sam vrlo površnoznanje o lucidnim snovimaprije nego što sam skočio uovaj film, tako da sam ne<strong>koliko</strong>mjeseci isključivo čitao sve štomi je došlo pod ruku i stvarnose usredotočio na važne stvari idisciplinirao kako je savjetovaoSteven LaBerge u svojoj knjizi.Ona je potvrdila puno od mojegavlastitog iskustva – poputčinjenice da je u lucidnom snuteško prilagoditi razinu svjetlosti,kao što je teško i prisjetitise svojega imena.To je vrlo poetično stanjejer primjećuješ sve. Kažeš “o,ono drvo” i pitaš se: Je li ovosan? Smislio sam rečenicukoja, mislim, sažima cijeli film:“Većina ljudi ili mjesečari najavi ili hoda budna kroz snove.Ni od jednog ni od drugog nećetepuno dobiti.” Neki su miljudi govorili “E, pa ja ne želimkontrolirati svoje snove, sviđami se kako samo teku i teku.”Ali nitko tko je imao važnoiskustvo s lucidnim snom, ne bito nikada rekao.Pričao si o prolaženju krozscene svojeg filma dok si bio usvijetu snova.– Scena u kojoj ona ženakonfrontira Wileya i počnemahnitati o sapunici kojuupravo snima, a on shvati napola scene da sanja – to mise uistinu dogodilo. Negdjeu ranoj fazi proizvodnje, slušaosam tu ženu kako priča ishvatio da imam sat na ruci.Sat nisam nosio od četvrtograzreda. Pogledam ga i nemogu vidjeti što pokazuje, papomislim: “Ja sam usred sna.”Ali ne kažem to, nego umjestotoga: “Hej, ja radim film i želiobih znati tko si ti. Pričaj mi osvojem subjektivnom iskustvujer me stvarno zanima tko si.”Morate se jako umiriti – toje aspekt discipline – zato štoje lako preplašiti se ili se probuditiili isplutati. Tako samstvarno mogao voditi taj razgovors njom. Ali kada sam sveprebacio na nju, ona je na nekinačin sve prebacila na mene.Rekla je: “A tko si ti? Znaš liti svoje ime?” Dva dana prijetoga u svojem sam istraživanjupročitao da je stvarno teškoprisjetiti se u snovima svojegaimena. Možeš, ali je teško.Tako da sam rekao: “Ah, ovo jetest, mogu li se sjetiti svojegaimena?” I stvarno sam se koncentriraoi uspio iščupati svojeime. Ali Wileyu nisam dao tumogućnost jer sam mislio dabi bilo zanimljivo imati glavnilik koji nema identitet. Njegase gleda isključivo iz lebdećeperspektive. Mislio sam da bibilo stvarno smiješno biti napola filma i shvatiti da glavnilik nema blage veze tko je on,dovraga.Odakle to sve dolazi?Isprobao si Nova Dreamer(napravu koju je dizajniraoLaBerge za izazivanje lucidnihsnova isijavanjem svjetlosnihsignala kroz sklopljene kapke uREM fazi sna).– Da, imam Nova Dreamer.Smatram da je to zanimljivanaprava. Kada sam snimao film,lucidni su se snovi pojavljivaliprirodno, ali kada sam završiosnimanje i krenuo dalje čaku prepravljanje, prestao samsanjati lucidne snove tako redovito,a onda jedva da sam ihuopće i imao. Tako da je NovaDreamer neka vrsta prečacakojim se još služim. Osjećaj jedrugačiji, ali na neki način uživamu njemu. Pojave ti se malatrepćuća svjetla na kapcima,tako da ta svjetla postaju znaksna, sviđalo se to tebi ili ne. Akovidiš trepćuće svjetlo na javi,kao kad netko pali i gasi svjetlau predvorju prije nego što počnepredstava, moraš provjeriti:je li to znak? Zato što ćeš u tomslučaju biti u snu, u rovu u ratus mitraljezom i nekolicinomostalih vojnika i bombama kojeeksplodiraju, i onda ćeš moratipromisliti: je li to bilo trepćućesvjetlo? O, OK, sranje, sanjam.Te su eksplozije treptaji koji sudio tvojega mišljenja.Jedna od stvari koje me zanimajučak i više nego čarobnasposobnost kontrole prostora snovajest trenutak kada se probudišunutar konstrukta. Upravo tajmali prolaz oduvijek me je privlačiozato što je u tom prolazu,za mene, najveća koncentracijatog osjećaja neizbježnosti, nekogagolema potencijala kojičeka iza ugla. Philip K. Dick,kojeg spominješ na kraju filma,dosta se bavi tim prijelomnimtrenucima. Kako informacijadolazi izvan mjehurića tvojestvarnosti i stvara pukotine kojedopuštaju da se dogodi neka drugapromjena koja utječe na cijelustrukturu?– Postoji totalno poetičantrenutak kada si zaprepaštenonime što se u tvojem mozgustvara. I doista ne znaš odakleto sve dolazi. To je vječni misteriji dan-danas se dvoumimkada mislim o tome. Mislimda na nekoj spiritualnoj raziniili razini ljudske svijesti postojineka međupovezanost. Ovaj sefilm dosta bavio time, sugerirada dijelimo misli i iskustva, dapostoji psihički prostor u kojismo svi uključeni. Ali ponekadpomislim, ma ne, mi smo svi to-cmyk
azgovorVII/189, 5. listopada 2,,6.37talno biološke jedinke. Nematih veza, te ideje dolaze samoiz tvojega vlastitog iskustva,samo toga nisi svjestan. Voliobih da me netko uputi.To je veliki zen-koan. Aličinjenica da možeš stvoritimaterijalističko objašnjenjepromijenjenih stanja – spiritualnihiskustava, lucidnihsnova i tako dalje – više nasne bi trebala sprječavati da ihproučavamo. Meni se čini dase upravo to sada događa. To jejedan od načina na koji se ovajrazgovor veže s psihodelicimajer oni predstavljaju sličanparadoks. Potpuno je očito dauzimam molekulu koja na meneutječe na biofizičkoj razini. Jaje uzmem, moje je tijelo metabolizirai tada ona nestaje. Paipak, znači li to da kad iskusimte sjajne stvari, samo ću sjediti ireći: “Ah, to je samo neko smeće umojem mozgu”?– Riječ je o pronalaženju tihskrivenih prolaza, tih područjau koja se moraš nekako ušuljati,kako god samo da onamo dospiješ.Svi mi želimo transcendencijui doći onamo. Možešuzimati drogu. Možeš meditiratigodinama. Možeš imati oštećenjetemporalnog režnja.Budna smrtPostoji nešto čemu se uvijekvraćam, a čime se bavi sekvencas Ethanom Hawkeom u tvojemfilmu. Možda su sve te našeideje o besmrtnosti, o budućembardo stanju ili drugom svijetuili nebeskom svijetu – moždasu to neobične najave onoga štose događa kad biološki mozakumre. Nema prelaska u drugisvijet, pa ipak kad prihvatiš toiskustvo, ideja da se nekako pripremašza njega postaje vrhunskivažna zato što i dalje trebašproći to iskustvo. Tako da kadljudi pogledaju Waking Life,mnogi misle: “Postoji cijeli jedansvijet kojim se uopće ne bavim.”A zašto ne biste? Ne samo da jezabavan nego bi na nekoj razinimogao biti i važan.– S jedne strane, ne znam niza što važnije. Prema mojemumišljenju o tome se i radi. Zamene bi prava analogija zagledanje Waking Lifea bio lucidnisan nasuprot običnom snu.U običnom snu odeš u kino ion samo teče, a ti sve prihvaćašbez pogovora. Ali Waking Lifeapo svojoj zamisli traži da gapriznaš. Na neki način morašsudjelovati u njemu ili nećešništa izvući iz njega – neće ti sesvidjeti, nećeš ga shvatiti. Takoda je Waking Life u određenojmjeri uputa za uporabu u svijetulucidnih snova. Na neki tenačin savjetuje i pomaže ti dase uskladiš i, nadam se, povedete u iskustvo koje je za meneanalogno samom snu. Ovisi zašto si raspoložen u to vrijeme.Ako nisi raspoložen ni za što,film je posvemašnji promašaj.Kako u filmu tako i u tvojemizvornom lucidnom snu postojiveliki strah da si zaglavio, dase više nećeš probuditi. Kaduzimaju psihodelike, ljudi čestodođu do točke kad osjete da supretjerali, da su došli do nekogusjeka u prostoru i vremenu izkojega se nikada neće izvući.Ta vrsta budne smrti jedan jeod glavnih strahova s kojimase suočavaš kada se pomaknešu tu vrstu lucidnosti, bilo da sedogađa u snovima ili u promijenjenimstanjima. Dio tebe želise vratiti, želi znati da možešponovo spavati i probuditi seujutro i osjećati ograničenjanormalnosti. Postoji nešto iznimnoosvježavajuće u tome kadse naglo probudiš. Prije negošto se naglo probudiš, može tise činiti da si u zatvoru, a ondakasnije pomisliš “Samo se želimsklupčati s partnerom, piti pivoi zaspati”. To me podsjeća nascenu iz Waking Lifea s tipomu zatvoru koji je obuzet bijesomi zamišlja vrlo zanimljivo iskustvomučenja. Govori o rezanjukapaka svojih neprijatelja takoda ne mogu izbjeći pogled nanjega kako im polako gura upaljenucigaretu u oči. Drugimriječima, ne mogu zaspati, nemogu prestati biti svjesni togašto će im se dogoditi.– Drago mi je što si toprimijetio. To je vrlo važno– rezanje kapaka, ideja budnosti.Ljudi kažu “O, to jetako mračno.” I da, uistinu jestmračno, ali pogledaj kako tajčovjek preživljava na opipljivijojsociopolitičkoj razini. Onje u zatvoru a na životu ga držinjegova vlastita mašta.To je jedan primjer izrazitotibetanskog aspekta filma.Carstvo pakla nije neko vanjskomjesto, nego nešto čemu možešpristupiti s pomoću vlastite nasilnostii mašte.– Da, čak i ako se to samodogađa u umirućem mozgu,raj i pakao prožive se u tihposljednjih ne<strong>koliko</strong> minutau stvarnom vremenu i sva silakognitivnog života utisne se utaj zadnji prizor. Mislim da suto dobre analogije utemeljenena vlastitim shvaćanjima i procesimamišljenja ina tome <strong>koliko</strong> sejesi ili nisi pripremio.Sviđalo mise ono što si maloprije rekao o aspektupripreme, da sene bojiš – mislimda je to stvarnovažno. Kada sambio mlađi, čitaosam o psihodelicima,ali mislio sam:“To će me stvarnoizluditi, postoji iodređena opasnostu tome”. Jednomsam pričao snekim starcemkojega sam stvarno poštivao, iopisao sam mu svoje strahove,a on je rekao: “Strah od uzimanjapsihodelika gori je odičega što ti se može dogoditina tripu”. I imao je pravo, a jadan-danas to govorim ljudima.Bojati se nekog iskustva mnogoje štetnije za opći način nakoji percipiraš život, nego ištašto ti se može dogoditi tijekomtog iskustva.Autisti i emocijePostoji i scena u kojoj se pojavljujenajizrazitije redukcionističkirazgovor u cijelom filmu,gdje jedan čovjek objašnjava da,što se tiče mozga, nema velikerazlike između sna i jave, osimšto na javi razina serotoninapotiskuje sjećanje kako bismo semogli usredotočiti na neposrednusituaciju.– Tako je, ima tu priličnodubokih stvari, ali mislio samda je važno uvesti i znanstvenotumačenje.Osim scene sa znanstvenikom,postoji i sociopolitičkikomentar koji daje tip s ukuleleom,koji priča o strašnom iskustvukad sanjaš da si na poslui kada se probudiš, shvatiš damoraš raditi cijeli dan – i ondase tome opireš. To sve zaokružujeludi “id”– tip koji priča otome <strong>koliko</strong> se možeš zabavljati.Cijeli taj susret podsjetio me jena neka iskustva s psihodelicima,kada si odjednom suočen saznanjem koje prije nisi imao, saznanjem koje je jezivo, ali naneki način i oslobađajuće.– U početku sam te stvariželio staviti u različite dijelovefilma, ali što sam više razmišljaoo tome, više sam mislio daje puno bolje staviti tu trojicujednog do drugoga. Kad Wileyodlebdi iz te sobe, zaista ste nanekoj novoj razini.Pričaj mi o liku koji se gotovočini kao izvanzemaljac,klincu koji distanciranim monotonimglasom govori o ljudskomživotu?– Ta scena ima smiješnopodrijetlo. Moji animacijskipartneri na tome, Bob Savisoni Tommy Palotta, napravili sukratki film nazvan Snack andDrink. A radi se o jednomtipu, Ryanu, 13-godišnjemautističnom klincu kojeg poznaju.Oni su snimili film otome kako on ulazi u trgovinu,uzima jelo i piće i priča o crtićimai glazbi. On na neki načinizbacuje litaniju raznih stvari– znaš već kako autizam djelujena mozak. Pa su mi rekli: “Hej,moraš ubaciti Ryana negdje”.Imao sam mjesta za tinejdžera,ali onda sam se sjetio nečegdrugog. Kao klinac uvijek samrazmišljao da sam u nekoj vrstiznanstvenofantastičnog svijeta,u kojemu možeš naletjeti naizvanzemaljca koji je tu većtisuću godina. Zemlja mu jena neki način dosadila i sadaodlazi, a ti nailaziš na njega bašu tom trenu, kada odlazi.Postoji čudna veza izmeđuodređenih aspekata funkcionalnogautizma i sposobnostidistanciranja i proziranja kroztrans običnog života. Mislioti o tome ili ne kao o serotoninskomtransu, možeš vidjetinašu stvarnost kao emotivnihsisavaca. Znaš već, sisavci surazvili emocije kako bi se moglisuočiti s društvenom stvarnošću,a to je očito dio onoga štoodržava naš doživljaj sporazumnestvarnosti.– Da, to je ljudima stvarprilagodbe.Točno, ali autistični ljudiuopće se ne bave emocionalnimili društvenim kodovima nasličan način. Ima jedno čudnoobilježje autizma koje možešdovesti u vezu s ljudima kojisu prevladali te stvari, koji sutranscendirali svijet na nekinačin. Ono što mi se sviđa u tojsceni jest taj neobični simultaniosjećaj: ne želiš biti izvanzemaljac,ali s druge strane vidišda ako nastaviš s tom ljudskomstvari, na kraju ćeš to postati.– Da, ti su nas ljudi prevladalii nisi siguran želiš libiti poput njih. Ali ako zaistaposjetiš mjesto na kojem onižive, poput mistika ili svetogčovjeka koji meditira, na krajuželiš onamo otići. Ali nisi jošspreman odreći se zemaljskihužitaka. Mi volimo emocije islične stvari, iako su ponekadbolne.Moraš biti uredniksvoga svijetaPo tome se vidi <strong>koliko</strong> jeWaking Life “pozitivan” film.Možeš o tome razgovaratifilozofski ili samo u smisluopćeg osjećaja. Ali ako pogledašte više filozofske rasprave ilimonologe koje Wiley čuje, onistvarno grade neku vrstu, neznam, “posthumanog humanizma”.Uništili smo sve starekonvencionalne načine da idalje budemo ljudska bića. Našeshvaćanje nas samih kao bićapunih žudnji, ljubavi i mašte,više ne djeluje na način na kojismo se naviknuli. To je taj posthumanidio. Ali s druge strane,kako osvajamo sva ta nova istrana područja, bilo da se radio neurofarmakologiji ili genetičkominženjeringu ili lucidnimvirtualnim prostorima, to neznači da smo prestali žudjeti,maštati i osjećati te činiti sve tenama poznate stvari. Kvalitetekoje volimo u ljudskim bićimaimaju svoju ulogu, nov obliksvojega izražavanja. To se jakorazlikuje od onoga kada kažemoda smo od sada samo darvinovskistrojevi i da možemozaboraviti sve te stare priče.– Smatra se da se čovjekovabit prepušta tim gotovozombijevskim silama… onese smatraju izrazito hladnimi sterilnim, ali ja mislim da jeu stvarnosti upravo suprotno.Mislim, ljudi se razvijaju zatoda bi napredovali, a velik jedio tog napretka u ljudskojsvijesti, bili mi toga svjesni iline.Čini se da je snivajuće stanjejedno od najboljih mjesta zarad u smislu razvoja disciplinesvijesti.– Mislim da jest. To je fascinantnomjesto, uistinu beskrajno.Mislim da bi više ljuditrebalo prihvatiti ideju o tommjestu i dalje je razvijati.Mislim da je važna pozitivnavibra filma, zato što zagovaraindividualnu subjektivnost.Budući da svijet postajesve čudniji i čudniji te budućida i svijet svijesti također postajesve čudniji i čudniji, možešse barem nadati da će ljudibiti uravnoteženi, fokusiraniili čvrsti u svojemu vlastitomiskustvu.– Da, u ovome svijetumoraš biti sam svoj urednik.Postoji toliko stvari. Morašbiti sam svoj mali pijetao nakrovu, moraš biti u dodirusa svojom muzom. Trebašje kao umjetnik, kao netkotko pokušava stvarati, ali istotako i da bi nastavio sa životomi pomirio se sa svijetom.Mi smo dobili nevjerojatnuprigodu time što smo ljudi.Naši su mozgovi nevjerojatnii nemojte ih predavati nekomposredniku da vam puni glavui govori što se događa. Moratepreuzeti nadzor. To još nikomenije naškodilo.S engleskoga prevelaKsenija Švarc.Jedna od varijanti ovogintervjua izvorno se pojavila učasopisu Trip, broj 8.cmyk
38 VIII/189, 5. listopada 2,,6.filmHalucinacije u službi kontroleSteven ShaviroFilm snimljen rotoskopskomanimacijom prema romanu PhilipaK. Dicka u kojemu se pokazuje dapotrošački hedonizam i represivninadzor rade zajedno: kaotičnaautodestrukcija i terapeutskarehabilitacija dijelovi su istog procesa;rigidna društvena kontrola i poticanjeosoba da se neoprezno prošire aspektisu iste strategije akumulacije kapitalaRichard Linklater, A Scanner Darkly,2006.eško mi je pisati o filmu A ScannerDarkly Richarda Linklatera. To jeodličan film, jednako kao što je iiznenađujuće vjeran romanu Philipa K.Dicka na kojemu se temelji, i iz kojega jevećina dijaloga preuzeta doslovno. No, toje i suptilan film, i na neki način kao davam se prikrada, čak i ako vam je romanpoznat (kao meni) i znate unaprijed svešto će se dogoditi. (Dakle, u sljedećoj ćeraspravi biti detalja koji mogu pokvaritigledanje filma, koječega što sam već znaoda mogu očekivati iz čitanja romana; nemampojma kakav utjecaj i dojam moguimati na nekoga tko pristupa filmu a da nepoznaje roman.)Podvojena ličnostVelik dio filma čini samo vrlo smiješaniskrivljeni narkomanski govor (iako vrlosmiješan na suh i smrtno ozbiljan način);i samo postupno, i kao da se to događanenamjerno, njegovi istinski tragičnielementi postaju očiti. To je potpuno uskladu s Dickovim romanom, zasigurnonajmanje moralističkim pamfletom “protivdroga” ikada napisanim – nešto što jesamo zakomplicirano činjenicom da jeLinklater izabrao neke od najzloglasnijihholivudskih narkića (Winonu Rider,Woodyja Harrelsona i uvijek predivnogRoberta Downeyja Juniora) za sporedneuloge.Protagonista, s jedne strane, glumiKeanu Reeves koji ovdje (više nego u gotovobilo kojemu drugom filmu) pretvarasvoju urođenu bezizražajnost u vrlinu, doknjegov lik polagano klizi (a da to zapravone primjećuje) u više no ikad omamljenostanje paranoje, kognitivne disfunkcije ipodvajanja ličnosti (kao posljedica uzimanjaTvari D, ilegalne droge koja je središtepriče, dvije polovice njegova mozga postajuodvojeni i međusobno konkurentskientiteti).Keanu igra policajca iz odjela za narkotikekoji je na tajnom zadatku: preuzeo jeidentitet otpadnika od društva koji uzimadroge, Boba Arctora, te i sam postajeovisan o Tvari D tijekom pokušaja dapronađe izvor te droge. Kolegama i nadređenimau policiji taj je policajac s odjela zanarkotike poznat samo pod pseudonimom“Fred”, što je mjera opreza dvostrukogskrivanja, poduzeta da bi njegov praviidentitet zaista ostao skriven. Ta zbrkaidentiteta postaje još složenija kada Fredubiva naređeno da nadzire Arctora. Vrijememu je podijeljeno između ljenčarenja uArctorovoj kući, šlagiranja i druženja sprijateljima narkićima, sjedenja ispredbrojnih monitora, pregledavanja nadzornihvrpci sebe sama, dakle, gubljenjavremena i konzumiranja Tvari D. Kakosama droga razara osobnost nije nikakvočudo da on sve teže uspijeva pratiti vlastitiidentitet.Sve te komplikacije proizlaze ravno izromana, koji je prilično jedinstven međuDickovim djelima jer način na koji seuobičajena dikovska tema ontološke (ane samo epistemološke) nesigurnosti inestabilnosti urušava sama u sebe, postajeisto tako i struktura subjektiviteta – takoda protagonist nije jednostavno (opravdano)paranoičan, izbezumljen ili uhvaćen uzamku, nego i sam postaje neka vrsta crnerupe u kojoj se sav sadržaj i sva kontradikcijaurušavaju u sebe i nestaju.Efekti rotoskopijeOno što Linklater dodaje Dickovuopisu je više poizvanjštena i političkarazrada toga kako je silazna i sve više unutarnjaosobna spirala ovisnosti formalnoistovjetna stalno širećoj uspinjućoj spiralinadzora i “rata protiv terorizma” te bezvidljivih šavova povezana s njom.I u romanu i u filmu Arctor se pitavidi li skener (nadzorna kamera) jednako“mračno” i zbunjujuće kao što Arctor vidisamoga sebe, ili omogućava veću jasnoću.U romanu Dick naravno aludira na Bibliju(“jer sada vidimo kroz staklo mutno, alizatim licem u lice”) i u prvi plan postavljaironiju da je, barem za uništenog Arctora,preispitivanje samoga sebe ili introspekcijanajmanje pouzdan način upoznavanja samogasebe, nasuprot objektivnijem uvidukoji bi možda skener mogao osigurati. Ufilmu je nijansa malo drukčija, zbog načinana koji više ukazuje na sam skener – i uređajeza nadzor – kao manifestaciju društvakontrole, kojemu je ovisnost o drogamasamo još jedan aspekt. Ovdje nema ideje omogućoj, ili očekivanoj i željenoj, objektivnostiskenera, jer je on dio mehanizma zaproizvodnju halucinantnih slomova kojezatim nastavlja snimati.Glavna formalna inovacija filma jetehnika rotoskopije kojom se Linklaterveć koristio za film Waking Life. Prizorifilma bili su najprije snimljeni, s glumcima,na digitalnom videu. Zatim je snimkapretvorena u animaciju, i to crtanjem prekojedne po jedne sličice. Kao prvo, takvaanimacija omogućava najdojmljivije “posebneefekte” filma (što je također najvišeznanstveno-fantastični aspekt izvornogromana): scramble suits koje nose agentiodjela za narkotike kako bi sakrili svojpravi identitet. To je uređaj koji tijekomnošenja projicira prema van (da citiramoroman) “svaku zamislivu boju očiju, bojukose, oblik i tip nosa, izgled zuba, konfiguracijustrukture kostiju lica”, a svi separametri mijenjaju mnogo puta u sekundi,tako da je nositelj “svatković i to u svimkombinacijama... tijekom trajanja svakogasata”. Zaštićeni odijelom, nemate izraziteosobnosti – za svakoga tko vas promatravi ste samo “nejasna mrlja”. Linklaterovaanimacija ostvaruje tu viziju (multikulturalizamdotjeran do svoje apsolutne točkeapsurdnosti?); često skače naprijed-natragizmeđu snimki čitave figure odijela i krupnihplanova glave Reevesa/Arctora, ispijenai umorna lica, zaustavljenog da visinegdje između tjeskobe i praznine, a ističese na sivoj pozadini.Identitet kao maskaScramble suit kroz cijeli film funkcionirakao metafora sloma i propasti osobnogidentiteta, a što je posljedica i kemijskihšokova Tvari D tako i nemilosrdnogprocesa nadgledanja. (Shvaćam ga takođeri kao sliku beskrajne modulacije kojuDeleuze vidi kao obilježje društva kontrole:“poput samodeformirajućeg odljevakoji se stalno mijenja, ili poput sita čija semreža preobražava od točke do točke”.)Općenito – mimo njegove upotrebeu tom specijalnom efektu (i ne<strong>koliko</strong>drugih specijalnih efekata koji posebiceprikazuju drogom izazvane halucinacije)– rotoskopska animacija pomaže definiratiizgled i osjećaj i svijeta ovisnosti i svijetanadzora. U izgledu filma Walking LIfe biloje određenog izobilja koji ovdje sasvimizostaje. Animacija je okrutna i depresivnau smislu svoje općenito isprane shemeboja, neovisno o tome prikazuje li otrcanu,smećem ispunjenu sliku Arctorovenarkićke kuće, ili obijeljenu anonimnostpolicijskog sjedišta i ureda Novog puta,jezovite korporacije koja rehabilitira žrtvedroge. Istodobno, crte lica i ostali važnivizualni detalji izoštreni su, s pretjeranimikoničkim pojednostavljivanjem koje stripovskicrtež općenito tako često osigurava.To pruža jeziv osjećaj identiteta kao samomaske ili izvedbe (ne mogu si pomoći a dame to ne podsjeća, malo, na masku kojuHugo Weaving kao V. nosi tijekom cijelogfilma V for Vendetta.) O shizofreničnimhalucinacijama razmišljamo kao o nečemušto je uznemirujuće promijenjeno ili promjenjivo,a o videonadzoru kao o nečemušto je zrnato i loše rezolucije; animacijaovdje istodobno ukazuje na oboje. Te suslike ukorijenjene u indeksiranu stvarnostglumaca i predmeta ispred kamere, nanačin koji to čisto kompjutorski stvorenaslika nije. A ipak istodobno Linklateroveslike nisu fotorealistične ni hiperrealističnena način na koji najnapredniji i najsuvremenijipostupci u animaciji (Pixar) i uspecijalnim efektima ljetnih hitova to želepostići.Halucinacije postajuobjektivneRotoskopiranje, barem u Linklaterovojupotrebi tehnike, ukorijenjeno je u stvarnome,ali stvarno je nekako izmješteno iliiskrivljeno – s implikacijom da je to izmještanjei iskrivljavanje i samo, u dubljemsmislu, temeljno Realno (u lakanovskožižekovskomsmislu) društva ovisnosti ikontrole.Na taj je način sam “izgled i osjećaj” rotoskopsketehnike stvarno značenje filma.Bivamo uronjeni u svijet filma zahvaljujućitom izgledu i osjećaju; postupno, rotoskopijau našoj percepciji postaje “prirodna”.Prva scena filma (kao i knjige) prikazuječovjeka koji halucinira o kukcima kojiubrzano plaze po njegovoj koži. “Vidimo”halucinaciju, ali napadno stripovski izgledkukaca vodi nas do zaključka odnosnočinjenice da to jest samo (samo?) halucinacija.No, na kraju takvo razlikovanjepostaje nesigurno i teško za nas, kao i zasame likove.Postoji tiho užasavajuća scena (ponovo,preuzeta izravno iz romana) u kojoj seReeves/Arctor budi i nađe se pokraj ženekoju je namamio u krevet ponudivši jojdrogu; dok ona spava, njezino se tijelopreobražava u tijelo Donne (WinoneRyder) – nedostižne žene (ona mu nedopušta da je dodirne) za kojom Arctorzaista žudi – a zatim ponovo u tijelo prveosobe. Arctor odlazi u sobu za nadzor i,(kao Fred u scramble suitu) promatra incidentna videozapisu i vidi da se ta metamorfozadogađa i na vrpci. Halucinacija jeobjektivirana: odigrava se za skener, jednakokao i za Arctora. To nalikuje onome štoje učinjeno za gledatelja, tijekom trajanjacijelog filma.Posao napravljen rotoskopskom tehnikomono je što omogućava Linklateru daučini i sam film (u smislu narativnog razvoja)tako obuzdanim te (u smislu osobitoReevesove glume) tako slabo uzbuđujućim.Arctor ne razumije što mu se događa,dok se sve to događa; a ne razumijemoni mi, osim više ili manje podsvjesnokroz efekte animacije. Silazna spirala (zakoju se također ispostavlja da je nekavrsta solipsističkog kruženja u praznini)postaje očita tek pri kraju filma, kada jeArctor primljen u rehabilitacijski centarNovi put. Stvara se dojam kao da bismoje mogli uočiti samo gledajući retrospektivno.A tada je – s obzirom na to da nemaIzvanjskoga za taj u sebe zatvoreni svijetovisnosti/nadzora, koji je također svijet zakoji je rotoskopija pravi izričaj – već prekasno,i mi smo uhvaćeni u klopku.U tom smislu, otkriće na kraju filma (iromana) da Novi put uzgaja i proizvodiTvar D, baš onu drogu čije žrtve i liječi,potpuno je logična. Potrošački hedonizami represivni nadzor rade zajedno; kaotičnaautodestrukcija i terapeutska rehabilitacijadijelovi su istog procesa; rigidna društvenakontrola i poticanje osoba da se neopreznoprošire (Nad-ja naređuje užitak, mogaobi reći Žižek) aspekti su iste strategijeakumulacije kapitala.S engleskoga prevela Lovorka Kozolecmyk
kritikaVII/189, 5. listopada 2,,6.39Nisi ništa ako nemaš penisJadranka PintarićKnjiga koja se čita poput kakvaznanstvenog trilera a dokumentiraživot Davida Reimera, čuvenog“dječaka kojeg su odgajali kaodjevojčicu” zato da bi u drevnomeznanstvenom sporu urođeno/stečenodokazao hipotezu dr. Johna Moneyjakako je spolni identitet “samo”odgojem dobiveno osjećanje iponašanje, a ne biološka zadanostJohn Colapinto, Kako ga je prirodastvorila; Dječak kojeg su odgajali kaodjevojčicu; s engleskoga prevela ĐurđicaPoljak; AGM, Zagreb, 2006.ada je 4. svibnja 2004. u tridesetosmojgodini David Reimer počiniosamoubojstvo, bio je to definitivani tragičan dokaz o jednom neuspjelomznanstvenom pokusu, o neutemeljenostijedne hipoteze koju je postavio nezajažljivoambiciozan psiholog, o paradigmatskojinertnosti establišmenta u još devetnaestostoljetnokunovski ustrojenoj znanstvenojzajednici (u kojoj vrana vrani očine kopa sve dok to nije oportuno; bijelojveć prišiješ neku etiketu). Naime, DavidReimer čuveni je “dječak kojeg su odgajalikao djevojčicu” zato da bi u drevnomeznanstvenom sporu urođeno/stečenodokazao hipotezu dr. Johna Moneyjakako je spolni identitet “samo” odgojemdobiveno osjećanje i ponašanje, a ne biološkazadanost.Rodni identitetU Winnipegu je 1965. mlada i neobrazovanaJanet Reimer rodila blizance,dvojicu dječaka, koje su nazvali Brucei Brian. Nakon pola godine roditelji suzapazili da dječaci imaju problema smokrenjem, pa su Ron i Janet dječakeodnijeli u mjesnu bolnicu. Rečeno imje da trebaju biti obrezani. Dva mjesecaposlije majka je dovela dječake na rutinskizahvat, ali obavljao ga je nestručan liječnikneprimjerenim instrumentom i sveje pošlo po zlu. Naime, liječnik je malomeBruceu spalio cijeli penis. Drugog dječakatada nisu operirali. Usprkos savjetovanjimas mnogim liječnicima, roditelji subili zdvojni što učiniti, sve dok jednom,pukim slučajem, nisu na televiziji vidjelisamopouzdan i dojmljiv nastup kliničkogpsihologa Johna Moneyja iz uglednebolnice Johns Hopkins u Baltimoreu.Porijeklom Novozelanđanin, Money jeod mladosti gradio znanstvenu karijeru uAmerici, brzo postao slavan kao onaj kojije se skovao termin rodni identitet.Istražujući hermafroditizam i interseksualnost,tvrdio je kako pri određivanjurodnog identiteta nije presudna biologija,nego način na koji se dijete odgaja. Djecase rađaju bez psihološkog spola i počinjuse rodno razlikovati “ovisno o tome jesu liodjevena u plavo ili roza, imaju li muškoili žensko ime, jesu li u hlačama ili haljini,igraju li se puškama ili barbikama”. Kadsu se Reimerovi pojavili kod Moneyja onje odmah prepoznao “koku koja će nositizlatna jaja”. Naime, budući da je imao blizancakao kontrolnu stranu eksperimenta,odmah je nagovorio roditelje na promjenuBruceova spola. Zbog onodobnihdosega kirurgije bilo je jednostavnije uoperacijskoj dvorani načiniti vaginu negopenis, dok je istodobno klinička psihologijatvrdila da je lakše podići sretno ženskodijete ako nema sigurnosti u stvarnispol nego muško dijete bez penisa, pa suinterseksualnu djecu najčešće preobražavaliu djevojčice, s popratnim programomtima psihologa i u doba puberteta, endokrinologa.Tako je i Bruce postao Brenda,odstranjeni su mu testisi, roditelji sudobili stroge upute kako se ponašati, kakoodgajati djevojčicu i nikome ne reći da jerođen kao dječak. Redovito su posjećivalidr. Moneyja na seansama koje će dječakeistraumatizirati za cijeli život.Kako su Brenda i Brian rasli, on je publiciraoradove o tome da su oboje izrasliu “sretnu, prilagođenu djecu suprotnihspolova”, čime je nepobitno dokazano daje za rodni identitet važnija okolina odbiologije. Zbog tog je slučaja dr. Money1997. dobio priznanje kao “jedan odnajvećih znanstvenika 20. stoljeća u istraživanjuspolnosti”. U znanstvenoj zajednicislučaj je bio poznat pod imenom“John/Joan”. Već sredinom šezdesetih,tada mladi istraživač, Milton Diamondprotivio se Moneyjevim tezama. Usprkosnekim endokrinološkim istraživanjimai dokazima o formiranju spola u fetusa,Diamond je bio samo bijela vrana, manjeuspješan znanstvenik koji zavidi velikomei slavnom kliničaru. Zanimljiv je detalj izknjige kako su se, navodno, njih dvojicapotukli na svjetskom kongresu u hotelu“Libertas” u Dubrovniku.Teže s duševnim nego stjelesnim mukamaMeđutim, stvarnost Reimerovih bila jedaleko od idiličnih izvještaja slavohlepnogznanstvenika. Brenda je bila sve samo nesretna djevojčica, a obitelj je proživljavalastrašne krize, majka je zapadala u teškudepresiju, otac se opijao, zanemarivali suBriana. Naposljetku je u pubertetu cijelastvar ipak “pukla”, dogodio se dramatičanobrat, izbio je skandal, ta je medicinskatragedija dospjela u javnost. Brenda jeodlučila postati David, usprkos psihoinženjeringui hormonima. Potom je 1997.David javno progovorio o svojim patnjama,o mučenju nad svojom prirodomkojem je bio podvrgnut, ali nije otkrivaosvoj identitet.Tada je intervju s njim radio i novinarRolling Stonea John Colapinto, kao glavnupriču u jednom broju časopisa. Ne samošto ga je priča zaintrigirala i što je uvidioda ima građe za više od novinskog članka,nego je stekao i Davidovo povjerenje tesu ubrzo odlučili raditi na knjizi. Takosu zaključili da će otkrivanjem identitetasvih sudionika priče postići mnogo većuvjerodostojnost nego da se i dalje služepseudonimima. Colapinto se bacio naistraživanje svih podrobnosti priče, odporijekla svih protagonista do brojnihprijepora u znanstvenoj zajednici o teoriji(i praksi) rodnog identiteta i istraživanjaspolnosti, od kopanja po arhivima itranskriptima psihologa do razgovorasa svima koji su bili u vezi s Davidom injegovom obitelji. Nakon tri godine objavljenaje knjiga Kako ga je priroda stvorilai postala bestseler. Tako je i David postaodoista neanonimno slavan. Javno je govorioo nasilju koje je nad njime učinjenopod okriljem visoke znanosti i medicine,nastupao na predstavljanjima knjiga, utelevizijskim emisijama, pa i kod planetarneOprah.U to vrijeme David je bio sretnooženjen sa ženom koja je imala trojedjece, prošao je muku brojnih operacijada bi ponovo bio muško: odstranjivanjedojki koje su mu narasle zbog hormonakojima su ga kljukali na početku puberteta,i još mučnijih zahvata faloplastike.Međutim, ispalo je da je s duševnimmukama teže nego s tjelesnim: “Da sume odgajali kao dječaka, ljudi bi me lakšeprihvatili. Bilo bi mi daleko bolje dasu me ostavili onakvim kakav sam bio,jer nakon što sam se vratio u prvobitnostanje suočio sam se s dvama problemima,a ne samo s jedim, zbog onih kojisu mi htjeli isprati mozak i natjerati meda sebe prihvatim kao djevojčicu. I ondaimaš tu psihološku stvar u glavi. …Znate,da sam ostao bez ruku i nogu, i da samzavršio u kolicima gdje sve pokrećete sprutićem iz usta – bih li zbog toga biomanje čovjek? Meni se čini da su neizravnosugerirali da nisi ništa ako si ostaobez penisa. Onog trenutka kad si ostaobez njega, nisi ništa, i moraju te operiratii dati ti hormonsku terapiju da te pretvoreu nešto. Kao da si nula. To je kao dati je cijela osobnost, sve u vezi s tobomizrežirano – sve točno određeno – premaonome što imaš među nogama.”Uništena obiteljA upravo je David bio dokazom onogašto će kasnije sažeto kazati jedan drugi liječnik,naime da “najvažniji spolni organinisu genitalije nego mozak”. ObjavljivanjeDavidova slučaja tako je potaknulo otkrivanjesličnih, aktiviralo je žešće i dalozamaha udrugama interseksualnih osoba,iz temelja uzdrmalo znanstvenu zajednicu(pa su se, eto, primjerice i feministkinjeodrekle učenja dr. Moneyja koje je onomadšezdesetih i sedamdesetih išlo nizdlaku mnogim radikalnim feminističkimteorijama te su ga rado citirale), potaknulojavnost na promišljanje te problematike.Knjiga Johna Colapinta čita se poputkakva znanstvenog trilera i na trenutke sedoima kao da je roman, a ne dokumentarnoštivo. Napisana u najboljoj maniriameričkog stila popularno-znanstveneuspješnice, uspjela je sačuvati razinu kakodostojanstvenog odnosa prema svim žrtavamaokrutnog medicinskog pokusa,tako i što je moguće objektivnijeg pristupasvim aspektima teme – premda nitrenutka nema dvojbe da je Colapinto naDavidovoj strani, ali je ostao suzdržanopristojan, takorekuć, prema Moneyju,puštajući čitateljima da sami, uz pregrštiznesenih činjenica, izvedu zaključak o tojpersoni.U dinamičnoj izmjeni poglavlja spotresnim ispovijedima dječaka kojeg susilom željeli načiniti djevojčicom, vadećimu dušu, i obitelji koja je pucala po šavovima;sažetih i ciljanih sažetaka znanstvenihi kvaziznanstvenih istraživanja ohermafroditskim i interseksualnim osobama;pozadinom priče o kojoj svjedočepsiholozi koji su morali raditi s Brendomda je uvjere u njezin ženski rodni identitet;drugih umiješanih u zbivanja iproblematiku, Colapinto je uspio napisativrsno i temeljito non-fiction djelo kojeu svojim najboljim stranicama prelazi ufiction, kvalitetom teksta i “obradom” građe.Na trenutke se naježite od užasa kojesu počinili nad tim nedužnim djetetom, asve u ime neke tobožnje Znanosti, pa vasu sljedećem poglavlju obuzme bijes kakosi znanstvenici na osnovi pukih nagađanjai manjkavih podataka, nategnutih zaključaka,uzimaju pravo da poput Boga odlučujuo nečijoj sudbini, potom se rastužitekad čujete <strong>koliko</strong> su svi oni patili u tomeksperimentu (ne valja smetnuti s umada se prvo ubio brat blizanac Brian – usuvremenom samodopadnom američkomratnom žargonu reklo bi se da je bio kolateralnažrtva u tom znanstvenom boju,kao što uostalom nikakav život nisu imalini roditelji) i kako je šteta nepovratna.Obrana osobnog identitetaZapanjujući su podaci o cehovskimi hijerarhijskim odnosima unutar znanstvenezajednice, i smrznete se od spoznaje<strong>koliko</strong> su takvih ljudi, ne svojomkrivnjom rođenih bez pouzdano određenihvanjskih spolnih obilježja, svih tihdesetljeća unesrećili, kolike živote uništili.Na kraju valja dodati još jednu važnustvar na koju upozorava John Colapinto:“Usprkos medicinsko-znanstvenomkontekstu, uvijek sam vjerovao da tapriča nadilazi neprestano nadmudrivanjeu raspravi ‘priroda ili odgoj’. Davidovapriča govori o identitetu u najširem smislui podsjeća nas kolika je osobna odgovornostsvakoga od nas da sebi samomeodredi tko je i da to brani pred svijetom,koji mu se često suprotstavlja, ismijavaga, tlači i iscrpljuje.”Tja, napokon na kraju te mučne pričemožda valjda reći nešto ležernije i gotovožargonski: eto baš je priča o Davidusvakodnevni dokaz kako pimpek ne činimuškarca i kako se muškarcem može bitii bez pimpeka, <strong>koliko</strong> god one koji se snjim rode od malena uče da uvijek morajunjime i misliti. A čemu onda glava?cmyk
40 VIII/189, 5. listopada 2,,6.kritikaJugoslavija – nadahnuće zadeevolucijuDarija ŽilićIzvrstan putopis pisca znanstvenefantastike čija je primarna intencijabila pružiti informacije onima kojisu namjeravali posjetiti tadašnjuJugoslaviju, stoga autor povezujepriče iz prošlosti, zapažanja oobičajima, ljudima, urbanističkom iindustrijskom razvoju, mentalitetui političkim shvaćanjima te ihuspoređuje s obilježjima drugihsocijalističkih i zapadnih zemljaBrian W. Aldiss, Oxford – Ohrid: putopis;s engleskoga prevela Irena Rašeta;Naklada ZORO, 2006.rian Wilson Aldiss nagrađivanije pisac znanstvene fantastike– objavio je čak više od osamdesetakznanstvenofantastičnih romana izbirki kratkih priča, antologija, pregledadrame. Na hrvatskom jeziku objavljenisu mu romani Prašuma (1996.) iNon-stop (2006.). Prema njegovim djelimasnimljena su tri filma, među kojimaje najpoznatiji Umjetna inteligencijaStevena Spielberga. Oxford – Ohridprvo je hrvatsko i uopće izvanbritanskoizdanje Aldissova putopisa o njegovušestomjesečnom putovanju bivšomJugoslavijom. Aldiss je na putovanjekrenuo 1964., a svoj je putopis podizvornim naslovom Cities and Stonesobjavio 1966. No zanimljivo je kako jetadašnji Turistički savez Jugoslavije, uzčiju je pomoć putovao, bio nezadovoljanengleskim izdanjem, pa ta knjiganikad nije objavljena u Jugoslaviji.Urednik hrvatskog izdanja DavorŠišović dobro obrazlaže razloge zaštoje bilo važno objaviti ovu knjigu danas.Naime, uz već objavljene putopise (oneBurtona, Yriartea i sličnih zapadnoevropskihputnika-pisaca), uvijek jezanimljivo upoznati novi pogled strancai suočiti se s mogućim negativnimkomentarima. Šišović naglašava daAldiss zapravo piše ne toliko o državikoje više nema, <strong>koliko</strong> o krajevima i oljudima. Treba također istaknuti da jeknjiga dobila naziv Oxford – Ohrid izrazloga što njen već spomenuti izvorninaslov ne odražava istu sliku kao naengleskom, a Oxford – Ohrid je geslokoje je Aldiss imao ispisano na vratimasvog automobila tijekom putovanja.U uvodu Aldiss ističe da je zemljuobradio regiju po regiju, uočava pritomkako moderna država želi izjednačitirazlike između regija, pretvoriti zemljuu činjenično i pravno jedinstvenuzemlju, ali, kako naglašava, ne širećilažno jedinstvo upuštajući se u širenjepropagande.Razlike prema drugimsocijalističkim državamaAldiss želi govoriti o sadašnjosti, ali io prošlosti zemlje koju odlikuju raznolikakulturna nasljeđa i stanovnici različitaporijekla. U svom putopisu stogapovezuje priče iz prošlosti, zapažanjao običajima, ljudima, o urbanističkomi industrijskom razvoju. Primarna namjerabila je pružiti informacije onimakoji namjeravaju posjetiti Jugoslaviju.Samim time knjiga je trebala biti lišenapolitičkog aspekta, no Aldiss ne želi bitinepolitičan i smatra kako bi nepoznavanjei ignoriranje političkog i društvenogkonteksta bilo pogrešno. Svjestan je danije izučen politički promatrač i stoga seponekad pita jesu li proturežimski osjećajina koje je nailazio samo gunđanjaili pak ozbiljni simptomi, i kada je hvalakomunizmu nešto više od ispraznostiapologije. Naime, kako je eksplicitnoistaknuo – on dolazi iz carstva demokracijeu svijet komunizma, jednostranaštvai čistki. I ta je dihotomija prisutnau komparacijama koje čini u svojimzapisima. Pritom je zanimljivo da onuviđa određene slobode u Jugoslaviji,koje taj socijalizam čine drukčijim odostalih istočnoslavenskih socijalističkihdržava. A sve to pak čini kako bi objasniomisterij te zemlje – u tome se iočituje određena plošnost i egzotizacijaDrugog na koju je upozorio i pisac pogovoraMilan Rakovac.U svom putopisu Aldiss želi govoritio prirodnim odlikama, o faktima iz povijestijugoslavenske države, o sadašnjemizgrađivanju zemlje. On kreće na put,zajedno sa suprugom, autocestom odZagreba do Beograda, pritom opisujeprolaženje prostorom i upijanje atmosfere,osobito onda kad se zaustavljajuda popričaju s lokalnim stanovništvom.Već na početku putovanja naglašava irazliku prema drugim socijalističkihzemljama koje je posjetio, a koje seodlikuju krutim državnim uređenjem– posebno to dolazi do izražaja pri opisupraznika rada u Beogradu kada uočavamnogo više ležernosti nego u Rusiji.Ističe i spontanost ljudi na koju nijenailazio u susjednim glavnim gradovima.On i ismijava dodvoravanje Rusiji.npr. kad u Beogradu nailazi na hotelMoskva. Opisujući zgrade i hotele, uočavarazlike u odnosu prema drugima,većinom europskim državama. U Srbijiponajviše opisuje manastire i freske,spomenike, navodi podatke iz prošlosti,ponekad čak i odveć smjelo, kao da jehistoričar, naglašava važnost pojedinihdogađaja. Kule i spomenici zapravo supovod za pričanje o prošlosti, za spominjanjelegendi i putovanja nekih putnikaiz prošlih razdoblja.On piše i o radu u tvornicama i rudnicima,te naglašava idealizam ljudikoji rade u industriji. U razgovorima sljudima, tijekom putovanja, opaža daoni iscrpno govore o imperijalističkojprošlosti. A zapravo, dok putuje, uočavakako je sadašnjost zagušena prošlošću,jer se osjećaju razni povijesni utjecaji, alii zanos u obnavljanju zemlje.Republiku u oblikubumerangaHrvatsku opisuje kaozemlju Hrvata, južnoslavenskurepubliku uobliku bumeranga, čiji seteritorij pruža niz obalui Dalmaciju. I u Zagrebuosjeća “zadah prošlosti”, jer vrijeme,ističe, kao da je zamrznulo njegovuživost. Zanimljivo je da, promatrajućikako se slave katolički običaji, procjenjujevažnost vjere u Hrvatskoj. Iveć tada, baš zato što je razgovarao sljudima, vidi različite poglede na povijestkod Hrvata i kod Srba, predrasudekoji imaju jedni o drugima. A kad pakkreće u opisivanje manjih mjesta, motivacijaje vezana za to da mu to mjestoili zvuči nekako čarobno već samimsvojim imenom, pa ga to potakne naopisivanje, ili ga spominje zato što ononeće uopće biti spomenuto ni u jednomvodiču. Dok u Zagrebu opisuje načineškolovanja i rad Zagreb filma, u Bosnise zadržava na opisu nošnji, sajmova,narodnih običaja, džamija, dvoraca iminareta. Posebno ovi potonji u njemusignaliziraju da se nalazi u, kakonaglašava, doista drukčijem svijetu. UzBosnu veže i veliku najtopliju dobrodošlicu,Bosna mu se čini kao zemljakoja se gega u sadašnjosti i gleda premaZapadu. No zanimljivo je kako uočavada je barem u toj republici zaustavljenonamjerno uništavanje prošlosti koje jezapočeto u strogoj, novoj Jugoslaviji ugodinama neposredno nakon rata (tuposebno misli na ostatke OsmanskogCarstva). On opisuje crkve i sinagoge idžamije, i tako nastoji prikazati vjerskutoleranciju. Kad mu pak ljudi sa zanosomgovore o Titovom socijalizmu,on će pomalo ironično dodati kakooni zaboravljaju na stranu pomoć kojunjihova zemlja dobiva, pa stoga stvaraprividno paradoksalni zaključak da suSlaveni rođeni neovisni, da su svojuneovisnost postigli, ali im je ona ujednobila nametnuta.Aldiss, kad piše o prošlosti, ističekako se prošlost Jugoslavije donedavnosastojala od krvoprolića i ugnjetavanja,pritom podosta opisuje nekadašnje narodnojunaštvo, razne junačke pjesme.Iznimno su važna njegova zapažanja o“muževnom duhu koji još obitava podsjajem sunca”, a time indicira, kako jelijepo naglasio Rakovac, muževnosti junaštvo na kojima su odgajane generacije,a koji su itekako povezani sratnom prošlošću zemlje kojom putuje.U samom uvodu, Aldiss čak ustvrđujekako ženski rod nije primjeren duhuJugoslavije, jer je to “gruba, muška zemlja”.Aldiss daje više prostora prošlosti,nego priči o tvornicama i svijetloj budućnostio kojima mu najčešće pričajunjegovi sugovornici. I to je sasvim očitrazlog zašto knjiga nije bila po voljiondašnjim strukturama. Kad pak putujeCrnom Gorom, ocrtava brzo nekamjesta koja mu se čine slična, kad pakputuje obalom, treba reći da iznimnodojmljivo, pomalo sarkastično, opisujeNa kraju putovanja,ostaje mu dojam kakoje zapravo Jugoslavijamalen svijet u kojemuljude i ne zanima nekidrugi kraj – timeimplicitno naglašavasamodostatnost njezinihstanovnika. Zaključakkoji je istaknuo napočetku jest da je riječ oneobičnoj i fascinantnojzemlji. Ali i način nakoji piše Aldiss jefascinantan; on se sjajnokreće raznim diskursima– historijskim,putopisnim, književnimnavike turista, ograđuje se od njihovanačina odmaranja na obali – u odnosuna njih sebe određuje kao prognanikana putu. I upravo na obali, okruženturistima, shvaća da su se između njihkao putnika i Jugoslavena, nametnulituristi, i zato osjeća sasvim drukčijemjerenje vremena. Tad pak ustvrđujeda su se morali prilagoditi vremenueuropskih posjetitelja, pa stoga višenisu bili usklađeni s Jugoslavijom. Tadshvaća da se želi vratiti kući, napustitiSplit.Samodostatnost JugoslavenaNa kraju prolazi Slovenijom, uočavaosobine koje Slovence razlikujuod ostalih naroda, iznosi zapažanja ogeologiji, planinama, praznovjerjima…Na kraju putovanja, ostaje mu dojamkako je zapravo Jugoslavija malen svijetu kojemu ljude i ne zanima nekidrugi kraj – time implicitno naglašavasamodostatnost njezinih stanovnika.Zaključak koji je istaknuo na početkujest da je riječ o neobičnoj i fascinan-cmyk
kritikaVII/189, 5. listopada 2,,6.41tnoj zemlji. Ali i način na koji pišeAldiss je fascinantan; on se sjajno krećeraznim diskursima – historijskim, putopisnim,književnim. Izmjenjivanjeobjektiviziranih i krajnje metaforičkihdijelova, rekla bih, osnovna je karakteristikanjegova stila. Ponekad je njegovzanos tako jak da pri opisivanju pribjegavahipertrofiji – izdvojila bih jednuvrlo simpatičnu, npr. da Sarajevo imabezbroj džamija (točnije sedamdesetak).Na kraju, treba svakako spomenutida je posebno zanimljivo na kraju knjigeto da nalazimo autorove pokušaje daBritancima rasvijetli mistiku južnoslavenskihčudnih slova u Bilješci o izgovoruili pak nastojanja da u Glosarijubudućeg namjernika opremi objašnjenjimanekih neobičnih pojmova kaošto su npr. ćevapčić, džezva, gulaš.Nalazimo i popis literature kojom seAldiss koristio, te na kraju, kazalo imenai pojmova. Važno je spomenuti dasu mu pomogli i brojni sugovornici, uztzv. obične ljude, i stručnjaci kao što supoznati putnik Tibor Sekelj i profesorVukanović.Treba napomenuti kako je međuliteraturom posebno važna knjigaLovetta Edwardsa Introduction toYugoslavia, te važna knjiga RebecceWest Crno jagnje, sivi soko koja je imalasličnu sudbinu kao Aldissov putopis.West je također putovala po Jugoslavijisa svojim mužem i sinom, a prije togaje godinama skupljala znanje, pa stoganije ni čudno da je njena knjiga jednaod ponajboljih knjiga o prostoruJugoslavije. Knjiga se pojavila 1941. i1942. u dva dijela s više od 1300 stranicaa,kad je rat je već bjesnio na timprostorima. Ta je knjiga nastala u suradnjis Anicom Savić Rebac, koja je bilapjesnikinja i klasični filolog. Ona je bilaizvrsna poznavateljica antropologijeBalkana koju je izvorno povezivala santikom. S njom je West razgovarala obalkanskim mitovima, a pritom je došlai do svog mita koji je postao naslovnjezine knjige – Crno jagnje i sivi sokoloznačavaju nevinu žrtvu i herojskimentalitet Balkana, kombinaciju kojauporno ponavlja krug ratova i netolerancije.Treba istaknuti da je ovo djelo,baš poput Aldissova, doživjelo sličnusudbinu – nije prevedeno zbog nerazumljivekratkoumnosti jugoslavenskihposlijeratnih ideoloških kontrolora.Naime, osakaćeni prijevod na jedva 400stranica Nikole Koljevića, koji je tijekomdevedesetih bio jedan od najvećihsrpskih nacionalista, pažljivo izbjegavasve najvažnije dijelove Rebeccina tumačenjanasilja na Balkanu i inzistirasamo na divljenju srpskoj kulturi. Očitoje da pogledi kritičnih stranaca kojinisu tek turisti nisu dobrodošli državnimstrukturama. I stoga nam možebiti žao, kako uočava Milan Rakovac,da ovu iznimnu knjigu nismo mogličitati kad je napisana, ili barem 1971.ili 1991., jer pruža sjajan uvid u jednorazdoblje naše povijesti, gotovo indicirajućizbivanja u burnim devedesetimgodinama. A Davor Šišović postavio jetakođer zanimljivo pitanje – o nadahnućimakoja je sredinom šezdesetihgodina prošlog stoljeća mogao izvućiovaj autor znanstvenofantastičnih romanaiz ovih putovanja. Naime, ističeŠišović, jedna od omiljenih Aldissovihtema je deevolucija, nazadak čovječanstvau dalekoj budućnosti. Znajući štose kod nas i u neposrednom susjedstvuzbivalo u posljednjih petnaestak godina,pomislili bismo da se nadahnuće zatakve teme jednostavno nudi, no Aldissje ovuda putovao znatno prije…Subverzivno nijekanjesubverzivnostiDario GrgićHalucinogena i bizarna divljanja naoltaru Elvisa Dioniza što ih uprizorujutrojica rockerskih “zen učitelja” koji sene trijezne i kolju motornim pilama,otkrivaju da je suvremena potragaza “autentičnošću” jednako uzaludnakao i cijeđenje životnog soka izsuvremene kancerogene globalizacijeBill Drummond i Mark Manning, Krivapamet; s engleskoga preveo BorivojRadaković; V.B.Z., Zagreb, 2006.riva pamet objavljena je kao prvaknjiga najavljenih dvanaest djelaantimainstreama; znači, radilobi se o djelima autora koji izmiču uobičajenimvalorizacijama i mogli bi bitinaporni takozvanoj običnoj čitateljskojpublici. Urednik ovog niza je BorivojRadaković, a izaći će Stewart Home,James Kelman, Kathy Acker, FranciBlašković, Dennis Cooper, AlexanderTrocchi, Jeff Noon, Daren King... Iakoje ta književnost vani već manje-višeodigrala svoju ulogu, riječ je o u nasuglavnom slabo poznatim autorima.Kathy Acker svojedobno je predstavljenau Godinama Novim i Libri Liberi,Dennis Cooper u <strong>Zarez</strong>u, Kelmanu jeizašla knjiga kod istog izdavača kojiobjavljuje i ove knjige, Stewart Hometakođer se pojavio u Libri, no mimoišaoih je “pravi” susret s čitateljima, pa se idalje, kada je o antimainstreamu riječ,u razgovorima potežu autori iz neštodavnije prošlosti. Iz toga se izvlači pogrešnizaključak kako se danas u proziviše ne eksperimentira, što, kao što ćetevidjeti, baš i nije najtočnije. Ima i danaspisaca koji rado izbjegavaju klišeje, samošto ih, eto, nema kod nas.Jeff Noon, primjerice, kad već spominjemoeksperimentalizam ovih autora,a da se ne bi pomislilo da je riječo nasumičnom mućkanju smišljenomsamo radi maltretiranja čitatelja, u prozuunosi formalne eksperimente pokupljeneiz glazbe koju sluša. Tehniku npr.duba prenosi u riječi, to jest “semplira”,krećući od nekog već objavljenog, širojpublici poznatog teksta drugog autora.Automated Alice ima kao “okidač”Carrollov roman za djecu. Noon je uGuardiau objavio esej u kojemu se čudida je Alica, ona Carrollova, tako dugoopstala u britanskoj ciničnoj kulturi,i pita se radi li se u ovom slučaju onostalgiji ili ta knjiga sadrži neke neugodneistine oko kojih se i današnjiBritanac vrti s nelagodom.Divlje varijacije na svakukontrakulturuNegdje oko te točke unutarnjegnemira suvremenog čovjeka kreću semanje-više svi spomenuti autori. BillDrummond i Mark Manning tragajunpr. za autentičnošću, i njihova Krivapamet divlja je varijacija na svaku kontrakulturukoje su se autori mogli sjetiti,od rocka do Oscara Wildea, kao točkena kojoj se zažario dvostruki moralnjegova vremena. Anthony Giddens uOdbjeglom svijetu piše o mladićima kojistupaju u homoseksualne veze s bogatimmecenama kao o nečemu što je, prešutno,u devetnaestom stoljeću u Britanijimanje ili više redovita pojava. OscarWilde u istom scenariju stradava kaohomo sacer, kao netko tko može biti “nekažnjenokažnjen”, da se tako izrazimo.Billa Drummonda mnogi pamte kaočlana KLF-a koji je početkom devedesetihu okviru jednog svog performansaspalio milijun funti, a Mark Manningčlan je grupe Love Reaction. Uz njihdvojicu “u knjizi” je i Gimpo, veteran izfalklandskog rata. Ovaj trojac kreće naSjeverni pol sa slikom Elvisa Presleyjane bi li tim činom “spasili” svijet. Dečkiputem nemilice troše sve opijate koji imse nađu na putu, što je u Krivoj pametipopraćeno halucinogenim zgodama ibizarnim epizodama u koje su uključenistvarni likovi kao spomenuti OscarWilde ili Keith Richards.Zašto baš Elvisova fotka naSjevernom polu? Kada pišu o JamesuBrownu i njegovu stihu “Papa’s Got aBrand New Bag” oni dešifriraju načinna koji doživljavaju akt življenja: JamesBrown je “mudri crni vidovnjak” koji“hermetično” i na “vrlo šifriran način”pjeva o postojanju “predmeta štovanja”čija se moć prostire kroz eone. Ta tajnanad tajnama, odnosno, njeno “razotkrivanje”otvara vrata za “autentično postojanje”.A Elvis, u njega je “tako mnogoOva je knjiga blasfemična na jedan vrlo simpatičan,inteligentan način; kod nje je, paradoksalno, najmanjebogohulno što se njeni protagonisti predstavljajukao zen učitelji a ne trijezne se, ili što se opscenostigomilaju iz stranice u stranicu, nego je njezinsubverzivni potencijal u nijekanju mogućnostisubverzivnosti naprosto, same po sebi. Nije dostalarmati kao buntovnik, lomiti, žariti i palitipravog: vrijeme, mjesto, vatra, led, glas,obijest i tragedija.” Bila je to prva pojavaDioniza u gotovo tisuću godina.“Neki zaboravljaju da prije Elvisa nijebilo ničega, dobro, gotovo ničega tisućugodina”. Rock je smrskao lanac kršćanskedoktrine na poganskom oltaru,zapisuju u Krivu pamet Drummond iManning. No uskoro stiže “intelektualnisnobizam” i zamućuje vodu. Sve ponovnonestaje pod površinom, prekrivenolijenim frazama i konformizmom. Vatraje utrnuta ali ispod površine, negdje,nekako, još uvijek se žari. Drummond iManning tragove zabašurena plamenapronalaze u sebi, razgorijevaju ga nelogičnimgestama i iracionalnim potezima,a svijet kroz koji prolaze idući premasvome cilju, unatoč sve većoj divljini,nekako podsjeća na reklamne programeNational Geographica: pred njih iskačupredvidljiva iznenađenja, globalističkisvijet koji su kanili ostaviti iza sebe zatičuu kancerogenom bujanju, a njihovonastojanje da ga transcendiraju završavauvijek u svijetu imaginacije, koja se opireovom uniformiranju.Simpatična blasfemijaKancerogena neograničenost globalizacijezaprepašćuje još i više nego iracionalniobrati njihovih svjetova mašte.Zemlje kroz koje prolaze izgubile susvoja autohtona obilježja i sve sliče jednana drugu. Njihova potraga za “autentičnim”točkama nije, međutim, nimalomulasta. Odnosno, i konvencionalnibi intelektualac unutra mogao pronaćireferentne točke: na jednom mjestuiskušavaju pop obrazac legendi po kojimasu složeni životi Jima Morrisona iJimija Hendrixa kroz ideje iz FraseroveZlatne grane – Drummond uočava sličnostizmeđu obrasca života božanskogkralja i života suvremenih pop zvijezdaunatrag četiri desetljeća. Iako su to starecivilizacije rabile “daleko profinjenije”,dodaju.Ova je knjiga blasfemična na jedanvrlo simpatičan, inteligentan način; kodnje je, paradoksalno, najmanje bogohulnošto se njeni protagonisti predstavljajukao zen učitelji a ne trijezne se, ili što seopscenosti gomilaju iz stranice u stranicu,nego je njezin subverzivni potencijalu nijekanju mogućnosti subverzivnostinaprosto, same po sebi. Nije dostalarmati kao buntovnik, lomiti, žariti ipaliti. Kriva pamet vas može lišiti ovenaivnosti, i u tome je dio njene snage išarma. To što vas može ideološki “raščarati”,“začaravši” vas istovremeno svojimbogatim snohvatičnim slojevima. Eto, nirokeri nisu što su nekoć bili.cmyk
42 VIII/189, 5. listopada 2,,6.kritikaKako utemeljiti hrvatsku nacijuStevo ĐuraškovićSvojim cjelovitim i zaokruženimprikazom razvoja hrvatskestranačko-programske geneze urazdoblju 1842.-1914. ova je knjigapionirski korak u sabiranju “političkememorije” nacije, čija je znanstvenaobrada standardan postupak ugotovo svim europskim državama,ali i idealna građa za sveučilišniudžbenik, što ona u stvari i jesteTihomir Cipek, Stjepan Matković,Programski dokumenti hrvatskihpolitičkih stranaka i skupina 1842.-1914.,Disput, Zagreb, 2006.hrvatskoj povijesnoj i političkojznanosti gotovo potpuno nedostajetemeljnih sintetskih studijao povijesti hrvatskih političkih stranakakao krucijalnih čimbenika suvremenehrvatske političke povijesti. Taj manjakdobrim dijelom premošćen je knjigomProgramski dokumenti hrvatskih političkihstranaka i skupina 1842.- 1914., koja napreko 700 strana usustavljuje više od150 stranačkih programskih spisa iz navedenograzdoblja s područja današnjeHrvatske (banska Hrvatska, Dalmacija,Istra) te susjednih zemalja sa snažnijomzastupljenošću hrvatske nacionalnezajednice (BiH, Bačka, Gradišće), alii političkih organizacija Hrvata u sjevernoji južnoj Americi, kao i političkihorganizacija nacionalnih manjina s teritorijadanašnje Hrvatske (Srba, Talijana,Nijemaca, Židova).Ta opsežna građa svoje puno značenjezadobiva tek uvodnim studijamapriređivača, Tihomira Cipeka sFakulteta političkih znanosti u Zagrebui Stjepana Matkovića s Hrvatskoginstituta za povijest, kojima se knjigateorijski utemeljuje i pozicionira u širikontekst Austro-Ugarske monarhije iEurope, što je nažalost još rijedak slučaju poprilično provincijalnoj hrvatskojhistoriografiji.“Između staleške prošlosti idemokratske budućnosti”Tako u prvoj uvodnoj raspraviIdeologija i nacije - političke stranke uAustro-Ugarskoj Monarhiji Cipek dajepregnantan prikaz rastera stranačkogživota Monarhije u “dugom 19. stoljeću”(E. Hobsbawm). Krenuvši od fundamentalnogpojma stranke čija funkcijanije samo mobilizacijsko-vlastohlepna,nego i konstitutivno-integrativna, Cipekpokazuje kako su genezu stranačkograzvoja od elitnih parlamentarnih klubovado masovnih ideoloških stranakazajedničku svim društvima zapadneEurope u glavnim crtama slijedile istranke Monarhije, ali uz aberacijeuvjetovane hibridnim karakterom njenepolitičke vlasti “između staleške prošlostii demokratske budućnosti”. Kako suglavne poluge političke moći do krajaostale u rukama monarha, stranke nisumogle obavljati svoju temeljnu funkciju,naime vladati ili upravljati, pa su ideološkibile “nabrijanije” od svojih parnjakana zapadu. Pritom je u austrijskomdijelu monarhije glavna os društvenogsukoba dobrim dijelom počivala na linijigrađanstvo – dvor, pa nakon prvotnestranačke dihotomije konzervativci-liberalikrajem stoljeća stranačku scenupreuzimaju socijaldemokrati i kršćanskisocijali, uz neizbježnu kulisu nacionalnogpitanja uvjetovanu višenacionalnimsastavom Monarhije, koja je u osobitomfokusu stranaka manjinskih, potlačenihnaroda: Talijana, Čeha, Slovenaca teHrvata iz Istre i Dalmacije, ali i austrijskihvelikonjemačkih nacionalista. Aupravo je nacionalno pitanje strukturiugarskog političkog života, kojem jepripadala banska Hrvatska, davalotemeljni ritam, obilježen istovremenomađarskom hegemonijom spram drugihnaroda u njihovoj polovici monarhije teborbom spram bečkog dvora za što većuugarsku državnu emancipaciju, čemuje bilo podređeno cjelokupno političkoartikuliranje modernizacijskih društvenihprocesa koji su ionako kasnili zbogpretežito feudalno-agrarne struktureugarskog društva. Tako mađarske političkepodjele, za razliku od austrijskih,nisu bile od velikog značaja za profilacijuhrvatskih političkih stranaka svedo pojave “Politike novog kursa” 1903.godine.A upravo tu genezu stranačkogstrukturiranja kroz primarni fokusborbe za rješenje nacionalnog pitanjarazlaže u svojoj uvodnoj raspraviObilježje političko- stranačkih kretanjau banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri iBosni i Hercegovini 1842.-1914. razlažeMatković, prateći kronologiju stranačkograstera od pojave prvih organiziranihoblika političkog djelovanja uHrvatskoj u predvečerje revolucionarne1848., preko razvoja stranačkog životau razdoblju ustavnosti 1860.- 1868. ipune profilacije velikih državnopravnihstranaka u nagodbenom razdoblju svedo konačne radikalizacije stranačkescene pred Prvi svjetski rat. Živosthrvatske stranačke scene primarno jeodređena nacionalnim pitanjem sve dopropasti monarhije, s isprva tripolarnompodjelom – jednim polom premaPešti (Mađaroni), centrom u južnoslavenskompovezivanju u Monarhiji, au perspektivi i izvan nje (Narodnjaci),te drugim polom u beskompromisnomzagovaranju hrvatske neovisnosti(Pravaši), da bi se s političkim gibanjimapočetka 20. st. presložila bipolarno,s razdjelnicom na liniji narodno jedinstvo-Beograd(Hrvatsko-srpska koalicija,te osobito nacionalistička omladina),te trijalizam-Beč ( Frankovci), skojom Hrvatska dočekuje Prvi svjetskirat.Uzlet Stranke pravaDakle, što konkretno prikazuju hrvatskistranački programi i programskidokumenti u navedenom razdoblju?Pokazuju kako je najranije stranačkoorganiziranje u predvečerje revolucije1848. uz tada standardne zahtjeve zarušenjem feudalizma u znaku potrage zaprincipom utemeljenja hrvatske nacije,pri čemu ilirski prvaci još traže uporišnutočku naziva, ali i teritorijalnog opsegahrvatske nacije u razgraničenju kulturnogjužnoslavenskog i političkog hrvatskogilirizma, te sintagmama narodnosti“Hèrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske”ili samo “Hèrvatsko-Slavonske”.Zaokružena artikulacija pojma “Hrvat”nastupa tek 1860-ih, s time što ga narodnjacivežu za pojam jugoslavenstva,dok ga pravaši smještaju isključivo usuvereno političko tijelo legitimiranohrvatskim državnim pravom. Glavniprijepor tadašnjeg političkog u Hrvatskojvezan je za rješavanje državnopravnogpoložaja u sklopu šireg konstitucionalnogpreslagivanja monarhije nakon slomaapsolutizma, pri čemu se zajedničkanarodnjačko-unionistička većina krozfamozni saborski čl. 42. iz 1861. odlučujena trajno vezivanje Hrvatske s Ugarskomkao manjim zlom. Zanimljivo je kakodotični članak konstatira punu unutarnjusuverenost trojedinice i potrebu ujedinjenjahrvatskih zemalja, za što su se, baremna papiru, jednako zalagali i narodnjaci imađaroni.S cementiranjem hrvatskog državnopravnogpoložaja Ugarsko-Hrvatskomnagodbom 1868. snažan uzlet dobivaStranka prava kao najjasniji izraz hrvatskefrustracije političkim sustavomkoji trojedinici uskraćuje “blagostanjenapretka i sreće”, pri čemu Stračevićevii Kvaternikovi programski spisi jasnodaju sliku istovremene snage, ali i slabostipravaškog pokreta. Dok pravaši obaranjeNagodbe uzimaju polazištem pune afirmacijerepublikanski pojmljene narodnesuverenosti, stranka istovremeno propuštarazviti analognu sustavnu političkuakciju, pa se na kraju srozava u agonijibrzoplete Kvaternikove bune iz 1871. odkoje se opravlja tek krajem desetljeća. Sdruge strane Narodna stranka, neuspješnonastojeći sporazumom s unionistimana reviziji Nagodbe (koji čak ustajuprotiv izdvajanja Riječkog kotara iz vlastibana i Sabora) pokušava ojačati svojepolitičko uporište projektom političkogjužnoslavenstva koje propada uslijed srpskogodbijanja supsumiranja pod pojamhrvatskog političkog naroda u trojedinicii Dalmaciji.Zaokružena artikulacijapojma “Hrvat” nastupatek 1860-ih, s time štoga narodnjaci vežu zapojam jugoslavenstva,dok ga pravašismještaju isključivo usuvereno političko tijelolegitimirano hrvatskimdržavnim pravom. Glavniprijepor tadašnjegpolitičkog u Hrvatskojvezan je za rješavanjedržavnopravnogpoložaja u sklopu širegkonstitucionalnogpreslagivanja monarhijenakon sloma apsolutizmaProdubljivanje hrvatskosrpskogsporaBlokada jačeg kontranagodbenogdjelovanja hrvatskih stranaka, čiji je neuspjehizraz šireg političkog kontekstau Monarhiji s vrhuncem u banovanjuKhuena Hedervaryja, dovodi do konačnogporežimljenja narodne stranke, dokse dio njenih nezadovoljnika okupljenihu Neodvisnu narodnu stranku naposljetkuujedinjuje sa Strankom prava-domovinašau HSP na platformi šireg južnoslavenskogkoncepta kao jedinog modusaefektivnog otpora nagodbenom sustavu,čije je akceptiranje prethodno dovelo doodcjepljenja od matice Frankove Čistestranke prava, koja pervertira izvorniStračevićev ustavni republikanizam uetnički ekskluzivizam oslonjen na bečkevelikonjemačke krugove. Međutim,efektivno oporbeno okupljanje onemogućenoje daljnjim produbljivanjemhrvatsko-srpskog spora koje rezultirakoaliranjem Srba s Khuenovim režimom.Tadašnji kontekst skromne realne snagefragmentiranog hrvatskog stranačkogprostora razotkriva saborski govorKhuena Hedervaryja iz 1896., koji majstorijompolitičke demagogije oporbeneprigovore s krajnjom lakoćom izokreće,između ostalog, “u interesu razvitkanarodnog” ostvarene ciljeve vladine politike.S druge strane, Dalmacija i Istra uznaku su nacionalne borbe narodnjaka stalijanašima, koji postupno zaokreću odslavodalmatinstva prema iredentizmu,s konačnim izlazom iz političke slijepeulice u Trumbić-Supilovoj politici novogkursa na platformi narodnog jedinstvaSrba i Hrvata.Paradoksalno, njime se uslijed političkenužde, ponajprije straha od ekspanzivnognjemačkog nacionalizma, odustajeod modernog utemeljenja Hrvatske kaonacionalne države temeljene na prožimanjudržavljanskog i etničkog elementa, tj.ranijih Supilovih zahtjeva prema Srbima“da prepoznadu da su hrvatski državljaniu hrvatskoj državnoj zajednici. Ništase drugo ne ište od njih.” Paralelno seuslijed širih modernizacijskih procesa uMonarhiji javljaju Socijaldemokratskastranka Hrvatske i Slavonije i raznestruje kršćanskih demokrata, koje nastranačku scenu uvode politički novuminzistiranja na socijalnim pravima.Nove političke idejenacionalnog konstituiranjaS Khuenovim padom 1903. Hrvatskaulazi u posljednje razdoblje svog života ucmyk
kritikaVII/189, 5. listopada 2,,6.43Austro-Ugarskoj, obilježenog akutnomkrizom dualizma, s kojim unionističkaNarodna stranka nestaje s političke scene,a hrvatske i srpske stranke trojedinicena platformi narodnog jedinstva 1905.stvaraju Hrvatsko-srpsku koaliciju, kojagodinu kasnije dolazi na vlast, dok frankovačkaČista stranka prava na antisrpskojplatformi ekskluzivističkog hrvatstvas oslanjanjem na Beč prerasta u pojedinačnonajjaču stranku. Istovremenoiz široke koalicijske lepeze izrastaju novepolitičke ideje nacionalnog konstituiranja,s jedne strane Hrvatska naprednastranka izrasla iz ranije protukhuenovskenapredne omladine, koja kao temeljnikonstitutivni princip uzima pravo nasamoopredjeljenje naroda istovremenopotpuno odbacujući koncept državnogprava, dok se s druge javlja ideja radikalnogjugoslavenskog integralizmaNacionalističke omladine, kojima se svojimizvornom starčevićanskom vizijomhrvatstva suprotstavlja Mlada Hrvatskapredvođena A. G. Matošem (“Ako inismo politički Slaveni i Jugoslaveni,budno ćemo i simpatično pratiti pojaveslavenskih kultura, naročito blizanačkeslovenačke i srpske književnosti, iste sanašom istovjetnošću izraza.”)S treće strane javlja se ideologijaagrarizma HPSS-a i braće Radić, kojase kombinacijom Masarykova liberalno-antiklerikalnognauka, hrvatskesamosvojnosti i socijalne emancipacijeseljaštva pokazuje budućim hrvatskimnacionalno-emancipacijskim programomkakav je stoljeće ranije bivao nauk AnteStarčevića. Istovremeno s prodoromdruštvene modernizacije i sve velike hrvatskegrađanske stranke sustavno razvijajugospodarske, socijalne i obrazovnekomponente svojih programa, iako onejoš ostaju u sjeni rješenja nacionalnogpitanja. Njegova nepotiskiva aktualizacijadovodi početkom stoljeća i do političkogorganiziranja Hrvata u BiH, u Bačkoj, tenaposljetku u Sjevernoj i Južnoj Americi.Sveučilišni udžbenikKnjiga Programi i programski dokumentihrvatskih političkih stranaka iskupina 1842.-1914. cjelovitim i zaokruženimprikazom razvoja hrvatske stranačko-programske geneze u navedenomrazdoblju pionirski je korak u sabiranju“političke memorije” nacije, čija je znanstvenaobrada standardan postupak ugotovo svim europskim državama, ali iidealna građa za sveučilišni udžbenik, štoona u stvari i jeste, kao i svojevrsni nastavakdvije godine ranije objavljene Cipek-Vrandečićeve Hrestomatije liberalnihideja u Hrvatskoj, s kojim dijeli izdavačai jednog od priređivača. Usustavljenjemspomenute građe u širi kontekst hibridnogpolitičkog poretka Austro-Ugraskeknjiga otvara i važne problemske momenteod nasušne potrebe za daljnje proučavanje,poput fenomena mađaronstvapromatranog u kontekstu poretka gdje jebilo “teško pronaći pravu mjeru izmeđuostvarivanja stranačkih ideja i realističkepolitike” (Cipek). Jednako tako knjigaotvara i važan moment djelovanja srpskihstranaka u Hrvatskoj, koji kroz relaciju“hrvatski politički narod” - “srpsko političkopravo” (čije su počelo Vlaški statutiiz 1630., osnaživani mnogim carskimpoveljama 17. – 19. st. ), čeka svoju novupovijesnu valorizaciju izvan dosadašnjihvećinom jednostranih interpretacija izjedne ili druge nacionalne perspektive.Uz sve spomenuto knjiga predstavljai nasušnu potrebu svakom hrvatskomgrađaninu koji, ako ništa, može u njuzaviriti kada god aktualni politički vođerabe, tj. više zlorabe povijesnu stranačkutradiciju.Smrt je životnija od životaMaja HrgovićZbirka priča koje je pravi užitak čitati,lišenih šablona koje bi se mogleočekivati od njihove turobne teme– smrti poznatih spisateljica koje sudjelom zadužile svjetsku književnost,a u kojima je autorica pronašla uzoreAdriana Lunardi, Sumračja; sportugalskog prevela Petra Petrač;Alfa, Zagreb 2006.,ožda je ta nepovjerljivost ustvaribezobziran cinizam, ali postanemjako sumnjičava kad na promocijikakvog svježe objavljenog proznognaslova izlagači stanu isticati “delikatnosti osjetljivost autoričina doživljajasvijeta” ili “liričnost i melankoliju ovogapomno uglačanog teksta”. Smrdi nadosadno, pomislim, i njuh me rijetkoprevari. Pokazalo se da “delikatno” i“lirično” izvrsno funkcioniraju kao eufemizmiza “zamorno” i “patetično”.Sredinom rujna u Zagrebu je gostovalabrazilska spisateljica AdrianaLunardi. Na povratku s književnogfestivala u Berlinu, svratila je promoviratisvoja Sumračja – kod izdavačaAlfa objavljenu zbirku kratkih pričao smrti poznatih spisateljica koje sudjelom zadužile svjetsku književnost,a u kojima je Adriana Lunardi pronašlauzore. Riječ je o Dorothy Parker,Virginiji Woolf, Clarice Lispector,Colette, Katherine Mansfield, SylvijiPlath, Zeldi Fitzgerald, Ani CristiniCésar i Juliji da Costa. Autorica je uknjiževnost ušla 1996. knjigom pričaDjevojčice iz helsinške kule, koja joj jepriskrbila gotovo trenutnu afirmaciju uBrazilu, prestižne nagrade i uvrštavanjeu antologije.Delikatnost i liričnost koje su nazagrebačkoj promociji, pogađate već,izdašno spominjane, u ovom slučajunisu bile tek drugo ime za prosječnoštivo. Naprotiv, Sumračja sadrže pričekoje je pravi užitak čitati, priče lišenešablona koje bi se mogle očekivati odovakve, turobne a prijemčive teme.Biografije žena od pera, čiji zadnjidio Lunardi u Sumračjima preispisuje,samo su dijelom poznate u europskojkulturnoj sredini: od devet priča, tri sebave europskim književnicama, tri protagonisticesu iz SAD-a, a preostale triiz Brazila. Pritom je jednako intrigantnai priča o smrti Sylvije Plath, o kojoj(smo mislili da) znamo sve, kao i ona oClarice Lispector, rodonačelnici novogbrazilskog modernizma, detalji čijebiografije nisu općepoznati. Time što jestare priče učinila jednako svježima kaoi one koje premijerno donosi, Lunardije položila važan ispit spisateljske zrelosti.Devet posebnih, strašnih ilijepih smrtiPriče nadilaze očekivanu razinu morbidnihbiografija, usprkos tome što jegotovo u svima prisutnost smrti tolikosnažna da je doživljavamo kao aktivnogsudionika radnje. Suspenzija buja većiz uvoda u svaku od priča, odnosno iztelegrafski kratkih i upadljivo odsječenihnatuknica o životu junakinja, koje snažnokontrapunktiraju bogato sugestivnimlirsko-proznim cjelinama koje za njimaslijede. Kao da želi pokazati da je književnostmnogo više od života, Lunardisupostavlja ogoljene kosture životopisasvojih junakinja s njihovim posljednjimtrenucima koji mahom pršte životnošću.Smrt je, sugerira se time, intenzivniježivotna od života samoga. Zato je zadnjaslika svijeta koju, primjerice, DorothyParker upija iz samrtničke postelje, trodimenzionalna,bučna, puna mirisa i detalja– primjerice, svečana haljina koju oblačida u njoj umre nikad joj nije bila takolijepa: svila je “neukrotiva od žute bojekoja se ne može odlučiti između karameli zlatne”, ona je “kaleidoskopska niskadragog kamenja koja zasljepljuje pogledobožavatelja pun poštovanja”.U priči o Minet Cherri Colette, francuskojknjiževnici koja je preminula u88. godini, a kojoj je Crkva odbila pružitivjerske obrede, smrt dolazi u četiri sataposlijepodne, jednog sunčanog dana kad“biljke ispuštaju posljednje klorofilskeuzdahe”, na koljenima otvorena bilježnica“služi samo da bi zbunila hruštau potrazi za ljiljanima”, a neki golubpoleti i pridruži se “svojoj bandi u kljucanjukukuruza koji neka stara gospođaneumorno baca na pločnik”. Osebujniopisi prirode i interijera, kojima se uSumračjima nagoviješta smrt, sasvim bise dobro uklopili i u priče o rađanju, opočetku novog života.Svaka od ovih devet smrti je posebna,strašna i lijepa. Književnice umiru dostojanstveno,čak i kad poput VirginijeWoolf skončavaju u mulju neke prljaverijeke, ili kad poput Dorothy Parker umiruu zapuštenim stanovima koji smrde namokraću, ostavljene od bivših prijatelja.Empatija čitatelja prema junakinjama (aone zbilja jesu junakinje, do kraja, zato jersu do kraja hrabro iskrene) nije umjetnoinducirana nekakvom patetikom kojabi se nametala “odozgo” komentarimapripovjedača. Toga nema. Važna je samopriča: u proznom je tkivu dobrodošlosamo ono što je važno za priču, zato opisinisu prostor koji si je autorica ostavila “sastrane” da pokaže kako joj dobro ide slaganjeepiteta u sintagme, nego su oni tuda prikažu pogled koji puca sa samrtnepostelje u sumrak nečijeg života, dakleoni su u funkciji priče. Samo ponekad– ali zaista vrlo rijetko – autorica upadneu šablonu, pa se rečenica gdjegdje doimakao dio sastava što ga na zadanu temupiše naprednija gimnazijalka.Potvrde liričnosti rasute su po svimpričama. Najsnažnije su pak u priči AnaC. (o brazilskoj pjesnikinji Ani CristiniCesar koja se u 31. godini bacila skočivšis prozora roditeljske kuće) koja imanekovrstan refren – “Kasno je, jako jeKao što u priči o VirginijiWoolf, nakon njezine smrtiu kući ostane “živ” jedinozidni sat koji ujednačenootkucava; tako iza Dorothyostane samo Troy, kojiunezvijeren i gladan nakraju zaspe u krilu mrtvogspisateljičina tijela. To je,mislim, najdojmljiviji detalju knjizi, potresniji od opisaumiranjakasno”. Ne znam što bi od tog lajtmotivamoglo bolje nagovijestiti unutrašnjirazdor, tjeskobu i umor samoubojice,pjesnikinje koja je riješila napustiti svijet,ali ne i stihove.Dinamičnost i eliptičnostusprkos metaforamaIako je zbirka tonom vrlo ujednačenai stilski ispolirana, zanimljivošću odskačepriča o Dorothy Parker, i to zbog perspektiveiz koje je ispripovijedana: pripovjedačje, naime, Dottyjin pudl Troy, no tosaznajemo tek kad priča već poodmakne.Kao što u priči o Virginiji Woolf, nakonnjene smrti u kući ostane “živ” jedinozidni sat koji ujednačeno otkucava; takoiza Dorothy ostane samo Troy, koji unezvijereni gladan na kraju zaspe u krilumrtvog spisateljičina tijela. To je, mislim,najdojmljiviji detalj u knjizi, potresniji odopisa umiranja.Sumračja se čitaju brzo. Na metaforamačitatelj ne zapinje. To je neobično;metaforičnost inače djeluje tako daoplemenjuje tekst, ali ga čini manje prohodnim,a čitanje sporijim. Osim u dinamičnostikoju postiže izmjenom kratkihrečenica s dugima, objašnjenje leži ueliptičnosti: kad u knjizi Šest šetnji pripovjednimšumama Umberto Eco dovodibrzinu čitanja teksta – odnosno njegovudinamičnost – u vezu s eliptičnošću, onzaključuje kako se povremenim izostavljanjeminformacija i preskakanjemnekih dijelova radnje održava čitateljaaktivnim, prisutnim, zainteresiranim.Baš to Lunardi radi: suzdržavajući se odpretjeranog obrazlaganja i prešućujućiono što je lako zaključiti, umjesto tromogprodukta skribomanije, nudi čitatelju– suradnju. Takav se poziv ne odbija.cmyk
44 VIII/189, 5. listopada 2,,6.prozaUbiti za bogaKevin SampsellTijelaospođa koju nisam poznavaopokazala mi je neke svojepjesme. Trebalo mi je samone<strong>koliko</strong> sekundi da shvatim kakosu posve religiozne. Tu su bile riječikao što su iskupljenje, milost i kraljevstvonebesko. Bio je tu stih kojisam vidio u svim pjesmama – On tenikada neće napustiti.... “On” je, naravno,Bog; i nakon što sam taj stihpročitao otprilike pet puta, shvatiosam da ona ima nekakav problem spodčinjenošću.“O, Bože”, rekao je bivši katoliku meni. Nakon što sam se čuo kakoizgovaram “O, moj Bože”, rekaosam: “O, Isuse Kriste”, a zatim neštokao: “Marijo Majko... čega li većono...”Te su pjesme DOISTA utjecalena nekakav subverzivan, podsvjestannačin.Ostavila mi je kopije tih pjesamana pastelnožutom papiru. Čitao samih stalno iznova. “Prekrasna Božjamilosti”, brujalo je u mom srcu iglavi kao da je nebo eksplodiralou bjelini i topao val svjetlosti punljubavi preplavio je moje srce. Biloje to čudo!Moje nečisto srce bilo je izliječenood svoje pokvarenosti – višenisam bio alkoholičar, moja šepavanoga bila je oslobođena svoje deformacije,nisam više želio slušatibend Devo, a stanje mog mjehura sepoboljšalo.Ponovno sam išao u crkvu svakogatjedna.Nakon prva dva tjedna navikaiz djetinjstva uznemirujuće je oživjela.Počeo sam stajati u redu zapričest dva puta, žudeći za “TijelomIsusovim” koje je bilo poput hrskavakrekera. Bio sam sposoban prekinutitaj mučni ritual tek nakon što sampo mraku provalio u crkvu i ukraocijelu kutiju “Tijela Isusovih”.Sada sam mogao jesti “TijeloIsusovo” kod kuće gledajući TV ipijući Pepsi. Ponekad bih umočiosakrament u topli umak od graha ilisalsu. Stavio bih ga u usta i okus jebio dobar.Nakon što sam izostao iz crkvetjedan dana, posjetila me ona gospođa.“Jeste li bolesni?”, upitalame. Pristao sam na igru i objasniosam joj da sam se molio gledajućitelevangelista Bennyja Hinna natelki.Pogledala je pokraj mene i ugledalakutiju “Kristova” ispod mogkuhinjskog stola. Zgrabila je križoko svoga vrata i zavrištala poputnekoga tko se užasno boji. Skočiosam i stao na ulazna vrata prijenego što je mogla pobjeći. “Nemojtesad ništa naprečac zaključivati. Tošto vidite samo je kutija”. Blefiraosam.“Znala sam da ste nekakav luđak.Ono tamo je kutija s Isusom!”, vrištalaje.Podigao sam žarač za kamin iuperio ga u njezin trbuh. Oči su jojotišle u križ i izgledala je kao daće sasvim skrenuti. Usta su joj pomahnitala– “U kuhinji imaš cijelukutiju Kristova i nije u redu da svepoždereš sam. Spusti sada tu stvar idonesi mi kutiju. Neću nikom reći ineće biti nikakvih problema. Samose moraš ispovjediti sljedeće subote.Hajde, hajde, ‘ajmo sada malo popričatis Bogom.”Napeo sam se i gurnuo žaračprema gospođinu trbuhu. Lice mije postalo crveno, a jedno mi je okogledalo kutiju u kuhinji dok je drugonastavilo zuriti u gospođu kojame nervozno pokušavala smiriti.Počela je recitirati jednu svojupjesmu. Jednu od onih prekrasnihpjesama koje su me i dovele do cijeleove zbrke. “... i kada osjetiš bremezemlje, i ne znaš što da radiš, samose sjeti, On te nikada neće napustiti...”Zabio sam ga. Izgledalo je kao dase krv odmotava iz njezina tijela nizžarač sve dok nije hladno kapnulana moje zglobove. “Grešššnniče...greš...” Njezine posljednje riječipale su na zemlju uz nesiguran tutanj.Lice mi se opustilo i zurio samponosno u kuhinju. Nagazio samstopalom na njezina prsa i izvukaožarač uz tek neznatan otpor donjegarebra. “On te nikada neće napustiti”,rekao sam.Izvukao sam iz ormara stari kovčeg,dovukao kutiju Kristova nakauč u dnevnom boravku i prilegao.Osjećao sam se kao da sam ponovnorođen.Izvrgnut čudimamasturbacije i imaginacijeS hlačama spuštenim do koljena,moja gola guzica na kauču,a kurac mi je u desnoj ruci,ulazi moja djevojka koja je došlakući ranije s posla.Pogledala me s gnušanjem,a zatim je pogledala TV.“Madonna?”, zaurlala je.“Je”, rekao sam bez razmišljanja.“Spot Like a prayer.Onaj u kojemu stalno pokazujecice u dekolteu”.“Ne bi bilo tako strašno da jePaula Abdul ili Whitney Houston.Ali Madonna?”, rekla je.Pročistio sam grlo i pokušaoobjasniti – “Madonna je više seksi,više fora. S njom bi vjerojatnobilo zabavno razgovarati.Paula i Whitney izgledaju poputtrendy kršćanki.”“Hmm”, rekla jei gledala kako na telki Madonnaplešeispred plamtećeg križa.Sjela je na kauč i otpila gutljajledenog čaja sa stolića.Spot je završio i počeo je drugiMadonnin spot.“Ovaj je dobar”, rekla je.“Je”, rekoh ja. “U ovom joj cicestalno poskakuju.”“Izgleda kao da će ispasti iz togcrnog topića”, rečemoja djevojka.“Tome se možemo samo nadati”,odgovorio sam.Počeo sam navlačiti svoje hlače.“U redu je”, rekla je s trunkomodobravanja.Gledali smo zajedno spot. Mojadesna ruka kružila je i micala se.Spot je završio i počeo je nekiPrinceov spot.Podigla je svoju suknju.S engleskoga prevela SanjaKovačević.Ulomci iz knjige How To Lose YourMind With The Lights On, Futurecmyk
poezijaVII/189, 5. listopada 2,,6.45Ray, Charles, kurvine lisičine i salama od trkaćih konjaMario BrkljačićOn svakako nije najdublji pjesnikkad bi se ovo moglo začepiti, Hank, mrtva pizdokao bocutrebao bih odrješito udariti dlanomda iz dubina stoljećaprestanu naviratimrtvi stihovimrtvi pjesnicimrtvi diktatorimrtvi konjimrtvi papemrtvi tenorizarđali kotači automobilamrtve šankericemrtvi džeparimrtve kune na koži mrtve rukegluhe tvorničke sirenegazdarice sa šećernom bolestišefovi odsjeka za pritužbe mrtvih građanastali satovia tu je snijegnapadao do rajfešlusai ralice prte zapuhejebo te, Hank, Adam u Rajskom vrtu, znaš, pizdo, dokdlanom kružim po zamagljenoj šoferšajbii smrdi mi iz usta, govorimkad bi se ovo moglo začepiti, Hankdok palim stari motor, grijanje, radio, cigaretui krećem dolje, niz ulicus nedovoljno napuhanim gumamas dugom bancis dugom prema nekim ženamas dugom iznad Kristove kruneumoran za volanom, i ljutit iza brisača, i mamuranvozeći prema Kozari Bokua ne prema Hollywoodu, LA, California, USA, kao tina posao u tvornicu mesnih konzervikad bi se ovo moglo začepiti, Hankplatio bih ti uskrsnuće,karton konzerviranih pivai poštenu kurvujednomjebenosnažnommetaforomSlon afrički, vukovi, medvjedi, sove ihrvatski akademikbaš sam napunio dlan kikirikijemkad se oglasio mobitel u džepu mi ribičkog prslukajavio sam se i žena je rekla da će kasniti pola sata,da je auto pregazio biciklista na zebri i da je to strašnoza gledatia ja sam joj rekao da gleda na drugu stranu i da ne žurii da pazi kadpretrčava cestu kod zoološkogrekla je da ne brinem i upitala me gdje sam i što radim,i ja rekoh evo, hranim slona afričkog kikirikijem, aondanamjeravam otići vukovima, bijelim medvjedima i sovama,tim starim mudrim sivim gospođama,donositeljicama tihe smrtirekla mi je da se čuvam i da ne izazivam životinje iljudei poslala mi poljubac, praćen sirenom bolničkih kola ija sampoljubio spravu, zaklopio je i vratio se slonu afričkomkoji nije mario za tu skupu stvarčicui dok sam rekao sranjena dlanu mi je ostao samo miris njegove surle i zrncasolistajao sam s druge strane jarka i debele ograde od čeličnihcijevi inisam mogao vidjeti sunce <strong>koliko</strong> je glomazan taj slonbiouistinu je bio velik, bio je velik i siv, bio je velik i moćan,ipakbile su tu i njegove vlažne tužne oči na tužnoj glavii on je izgledao zaistakao kakav hrvatski akademik dvadesetprvog stoljećaiz razreda za književnost devetnaestog stoljećaŽivot bez novca, kažem vam, nemanikakvu vrijednostbio sam golu drvenoj sobikad me gazdarica zazvala, objesivši se preko kuhinjskogprozora,proturivši glavu unutra,ta stara ružna ptičurina crnih očiju.rekoh joj da sam gol i da što hoćei ona poče vikati – gluha, luda baba – da su stigli računi,da moram platiti račune.i ja rekoh dobro, ostavi jebene račune na oknu, na prozorskojdaskijer nemam novaca kod sebe, jer moram do bankomatajer moram završiti priču na kojoj radimda priča ne ode,ali, vjerujte, uzalud je priča,uzalud je pjesma, novčanice se čuvaju u Biblijinovac ima vrijednostveću od sveg znanja svijetazvuk novčanica je moćniji od posmrtnih zvonagomila novčanica je jača od piramidanapokon, to svi znaju no nije suvišno ponoviti.sjedio sam u fotelji s nogama na stolu, s Tragedijomlišća na jajima, aona je vikala da je došla struja, da je došla voda, da jedošlo smećei da sutra mora sve to platiti, da pička im materina!dobro, čovjek stvara smeće, plaća da se riješi smeća, toje u redu,čovjek mora platiti sve što potroši, svaku kap sperme,svaku kap vode koju popije, svaki zalogaj, vlastita govna,avione što lete visoko iznad oblaka,brodove što sijeku oceane,suhi ručak tenkista,crijevo u rukama poljevača ulica,kurvine lisičine,astronautovu kacigu,političarev šešir,novu jetru pjesnika,štap čuvara parka,cipele policajca,šišanje pudla ministrice obrazovanja,zastavu države,zahodsku školjku u parlamentu,žnirance premijerovog vozačabalerinine šlape.novac, kažem, ima vrijednost.napokon sam ustao, dogegao se do kuhinje, rekao babi– gluhoj, ludoj babi – daj te račune!a ona me zatražila cigaretu, proklevši život i Boga– God Save the Queen!bio sam pijan i gol, s knjigom na jajima, spremanriješiti se lešinara, zatvoriti prozor, završiti priču o ljudskomživotu,kao i psećem životu, zamorčevom životu ili bilo čijemživotu,vratio sam se u sobu,istresao cigarete iz kutije na stol, zgrabio dvije,otpio dobar gutljaj iz konzerve, vratio se,tutnuo jednu babi u kljun, drugu u njen sasušeni dlan– gluhoj, ludoj babizgrabivši te račune za smeće, vodu, struju, zrak, zemlju,crve, lubanje nekad lijepih ljudskih glava, kostimamuta, glinene tanjure, amfore, naftu, arheološkefragmente, Pitagorin pi, trkaće konje u salami nasniženju.i obukoh se spreman za stroj, i iziđoh na suncežmirkajući kao vampir, dovukao sam se do stroja koji jeusisao plastiku, onda je tražio lozinku, da bi izrigaonešto novacazgrabio sam meke novčanice, nove, divne novčanice,toplije od ženskih bedarai moćnije od smrtii moćnije od životai otišao u bircuz gdje sam ugledao Bukowskogi viknuh - Šta je, Bukowski, pizdo stara!a on se okrenu i reče Bježi, jadniče, ili plati piće!Nasmiješio sam se i pomislioJadni Hank, pogledaj ga, rošav, umoran, star i tup, smilijunom na računua čitav život bez kinte u džepu, vozeći folks do jebenepoštespreman za noćnuustrašen pred otkazom, a od menetraži da mu platimhladnogorkocrnopivo.život bez novca, kažem vam, nema nikakvu vrijednost.cmyk
46 VIII/189, 5. listopada 2,,6.kolumnaNoga filologaIskreno – lagao samNeven Jovanovićhttp://filologanoga.blogspot.comKako jedan moderni premijerigra jednu antičku verbalnu igru,ili: kako jedno neproblematičnopodručje ljudskog iskustvapostaje problem, potiče raspravei prijepore, izaziva reakcije i krizuu dotad nijemim ponašanjima,navikama, praksama, institucijamaema mnogo izgleda. Nema ih jersmo zasrali. Ne malo nego puno.Nema zemlje u Evropi koja je pokazalatakvu glupost kao mi. To se možeobjasniti. Očito je da smo lagali tijekomprošlih 18 do 24 mjeseca. Bilo je posvejasno da to što smo govorili nije istina.Precijenili smo mogućnosti zemlje dote mjere da dosad nismo bili u stanju nizamisliti zajedničku vladavinu socijalistai liberala. A u međuvremenu, tijekom četirigodine nismo učinili praktički ništa. Ništa.Ovako je govorio Ferenc Gyurcsány,aktualni mađarski premijer. To je dionjegova govora održanog u svibnju,ne<strong>koliko</strong> tjedana nakon pobjede naizborima za parlament. Govor je održaona zatvorenoj sjednici s parlamentarnimzastupnicima svoje Socijalističke stranke,ali snimku govora emitirao je u rujnumađarski državni radio. Emitiranje – iGyurcsányevo kasnije priznanje da jesnimka autentična – izazvali su 19. rujnaburne prosvjede na ulicama Budimpešte,sukobe ne<strong>koliko</strong> tisuća ljudi s policijom,opsadu zgrade televizije, breaking news.GovnaNe možete navesti nijednu značajnuvladinu mjeru na koju bismo mogli bitiponosni, osim činjenice da smo na krajuizvukli vlast iz govana. I to je sve. Akobudemo morali zemlji podnijeti račun otome što smo učinili tijekom četiri godine,što ćemo reći?Razumije se da vladine zadaće nisupriređene uredno, mirno ili savjesno. Ne.Ne. Radi se luđačkom brzinom jer se timeneko vrijeme nismo mogli baviti da ne biprocurilo, a sad to moramo izvesti, došlismo skoro do odlučne točke. I onda da propadnemojer nismo mogli održati korak.Takvo je stanje stvari. U međuvremenu,još uvijek treba postići dogovor sa slobodnimdemokratima jer još uvijek imamoproblema s ministarstvima – tu sve znate.Tijekom ne<strong>koliko</strong> dana, svijet se pitao:što je to Gyurcsány zapravo učinio?Što se to zapravo dogodilo?Naravno: premijer mora predložitipaket oštrih ekonomskih mjera. (“Višeod dvije godine on je govorio da smou ekonomskom procvatu, svi su muvjerovali i glasali za njega. A sad ispadada je istina posve drugačija. Imamovrlo ozbiljnih ekonomskih problema imi, penzioneri, osjećamo to svaki dan”,rekao je za BBC jedan od prosvjednikakoji su tražili Gyurcsányevu ostavku.)Naravno: na stranačkoj sjednici premijerje oštro reagirao na kolege koji su se pitalijesu li te oštre mjere doista potrebne.Naravno: u Mađarskoj su prvog listopada– u ovu nedjelju kad pišem – lokalniizbori, koji su zbog ovoga postali svojevrstanreferendum o povjerenju vladi,“referendum o Mađarskoj”. Naravno: svipolitičari lažu. “Sve vlade lažu na ovaj ilionaj način. Svi oni nastupaju kao nekisuper pošteni dečki, ali birači znaju dase igra po pravilima kazališta – da trebadobrovoljno obustaviti nevjericu; alipritom se još svejedno nadaju da ispodsvih tih laži kuca srce – ako ne baš odčistoga zlata, onda barem od par karata.Onaj tip prodavača rabljenih auta ihljuti zato što ne žele da ih smatraju baštolikim budalama.” (Tako na svom blogudogađaje komentira pjesnik i prevodilacGeorge Szírtes.)Ali što je Gyurcsány zapravo učinio?Možda nam mogu pomoći Grci. IMichel Foucault.ΠαρρησίαPazite. Stvar je u tome da kratkoročnihrješenja nema. [Ministar financija] Jani[ Janos] Veres je u pravu. Možemo još malopetljati ali ne dugo. Trenutak istine je tu.Božja providnost, obilje novca u svjetskojekonomiji, stotinu trikova kojih za javnostne morate biti svjesni – sve to nam je pomogloda preživimo. Ali tako dalje više neide. Ne ide.U zimskom semestru 1983. MichelFoucault je na Kalifornijskom sveučilištu,u Berkeleyju, održao šest predavanjao jednoj grčkoj riječi. O riječi parrhesia,koja se obično prevodi kao “slobodagovora” (a tekst predavanja slobodno jedostupan na http://foucault.info/documents/parrhesia/).Francuskog je filozofa zanimao prvenstvenokoncept iza parrhesia, točnije:povijest razvoja toga koncepta od krajapetog stoljeća prije nove ere do petogstoljeća nove ere. Kako se mijenjalo onošto stoji iza riječi, kako je “jedno neproblematičnopodručje ljudskog iskustvapostalo problem, potaklo rasprave iprijepore, izazvalo reakcije i krizu udotad nijemim ponašanjima, navikama,praksama, institucijama.”Parrhesia je – pokazuje Foucault upredavanjima – za grčku antiku otvorenopriznavanje neugodne istine, onogašto ljudi ne žele čuti. Parrhesia je ustototalno iskrena, totalno izravna, osobna– njezinu istinitost jamči ličnost onogakoji govori – i zbog svega toga totalnohrabra: iznoseći nešto opasno, neštodrugačije od onoga što vjeruje većina,govornik se izlaže riziku (gubitku popularnosti,političkom skandalu, sankcijama,smrti). Istovremeno, govornikse upušta u parrhesia jer smatra da jeiznošenje istine njegova dužnost, da tomora učiniti kako bi druge popravio iliim pomogao.“Posežući za parrhesia, govornik sekoristi svojom slobodom i bira otvorenostnasuprot nagovaranju, istinunasuprot laži ili šutnji, riskiranje životanasuprot sigurnosti, kritičnost nasuprotlaskanju, moralnu dužnost nasuprotsebičnosti i moralnoj indolenciji.”Parrhesia je, očito, bitno obilježje demokracije:srž građanske hrabrosti iangažmana i, u isti mah, jezgro propasti(jer, kako je smatrao Platon, ondje gdjesvi imaju slobodu govora do riječi mogudoći i oni koji će predlagati nešto pograd štetno ili opasno: usto parrhesiapotiče sve i svakoga ne samo da govorešto im se prohtije, nego – implicitno – ida se ponašaju kako im se prohtije).Reforma ili propastLjudi, mi nismo savršeni. Nimalo. Nitićemo biti. I ne mogu vam reći da će sve bitikrasno... Ekipa kojoj ste povjerili vodstvoove stranke je otprilike u stanju... je sposobnadefinirati program. Možda postojidruga ekipa koja može nešto drugo. Mine možemo, mi ne možemo ništa više nitibolje od ovoge. I nećemo moći. Čak i da seubijemo od posla.Mi ovdje radimo veliki i pošten posao. Imoramo ga napraviti. Ne govorim o NovojMađarskoj, o razvoju, o Mađarima izvanzemlje, odnosu s crkvama niti o drugihtisuću stvari jer one nisu najvažnije uusporedbi s globalnom slikom. Za sve toćemo imati konkretne, značajne i promišljeneprijedloge. Par njih će vas iznenaditi.Ali u usporedbi s cjelinom, o kojoj misami moramo odlučiti, to nije najvažnije.Reforma ili propast. I ništa više. A kadkažem “propast”, govorim o Mađarskoj, oljevici, i – kažem vam vrlo otvoreno – i osamom sebi...Igra li mađarski premijer antičku“igru parrhesia” kako je u svojim predavanjimaopisuje Foucault? Gyurcsánygovori otvoreno, iskreno, izravno: dovulgarnosti, do priznavanja vlastitenemoći, do polaganja karata na stol.Govori ono što ljudi ne žele čuti. Govorijer je to njegova dužnost. Riskira (čak iako uzmemo u obzir da je šef stranke,da govori podređenima, da se ne obraćajavnosti i narodu: stranka može izabratidrugog šefa, a govor može u javnostprocuriti... kao što i jest procurio).Upitna je, naravno, Gyurcsányevaosobnost: kako vjerovati u onoga tkopriznaje da je lagao? Paradoksalnost“igre parrhesia” ovdje dolazi vrlo dramatičnodo izražaja. Vrlo dramatično.Naknade za putne troškoveHoćemo li nešto napraviti? Hoćemo lireći: jebi ga, evo tu su došli ljudi koji suimali petlje i nisu se bavili rješavanjemnaknada za putne troškove, u pizdu materinu.Tu su došli ljudi koje nije zanimalohoće li imati mjesto u lokalnoj vlasti,jer su shvatili da je ova vražja zemljajedna drugačija priča. Ljudi koji mogurazumjeti da biti ovdje političar na početku21. stoljeća vrijedi zato što možemostvoriti drukčiji svijet. I samo zbog toga.Za život se može zaraditi na puno drugihnačina.Znam da je meni lako tako govoriti.Znam. Nemojte mi o tome. Ali ovo jezbilja jedini razlog zbog kojeg se ovajposao isplati. Skoro sam umro kad sam 18mjeseci morao glumiti da vladamo. Ne,mi smo lagali: ujutro, u podne i navečer.Ne želim više tako. Ili idemo u akciju inađemo ljude za to, ili će to učiniti drugi.Ja osobno nikad neću dati intervju načijem ćemo se kraju razići u mišljenjima.Nikad. Nikad neću naškoditi mađarskojljevici. Nikad.U današnjoj politici, u današnjempolitičkom životu – možda i u današnjemživotu općenito – “igra parrhesia”ne postoji. Usprkos demokraciji i svimnjezinim čarima, usprkos građanskomdruštvu. I otud zbunjenost, otud šokpred Gyurcsányevim postupkom: nemamoga kamo staviti. I zato, ako vamje slušajući o mađarskim događajimapalo na pamet pitanje “je li to mogućekod nas”, razmislite načas o ovome: kodkojih to nas?cmyk
esejVII/189, 5. listopada 2,,6.47Najbolji nepoznatiromanopisacStoopZahvaljujući ponovnom izdanju knjiga EdwardaWhittemorea, možete nadoknaditi znanje o nikadotkrivenom geniju, reći da je vaš, pričati o njemu kaozaluđeni fanatik. To je čovjek kojega možete priviti na prsasigurni da ste – odsad – doista u odabranom društvuadaš se da je život pravedan. Nadaš se da će sejedanput isplatiti sav tvoj težak rad. Znaš da životnije pravedan, ali ipak se nadaš. Znaš za gužvu.Nagledao si se onoga, štogod to bilo, što je suprotno odsreće (išao bi tako daleko da kažeš kako si s vremenana vrijeme ulogorio na mučnim padinama planine “Nemogu pasti niže” i planine “Pušiona”). Ali, ipak se nadašda oni ljudi koji vjeruju u sudbinu i karmu nisu tolikoblesavi kao što djeluju. Čitaš o ljudima poput RaymondaCarvera – pisao je cijeli život, bolovao od alkoholizma,loših brakova, usrane sreće, upoznao divnu ženu svojegaživota, otkrio da ima rak pluća i tumor na mozgu, reklisu mu da će živjeti još šest mjeseci, a on je živio još petgodina. Usponi i padovi, nema dvojbe. Daju ti šest mjeseci,a ti dobiješ pet godina (pet godina u kojima možešvoljeti, pet godina u kojima ćeš napisati svoje najboljeriječi). Čitaš o ljudima poput Johna Kennedyja Toolea– napisao je sjajnu knjigu, bio jedini koji je vjerovao daje takva (barem sudeći prema mnogobrojnim agentimakoji su odbili tu prokletu stvar), oduzeo si život (gurnuogumenu cijev iz ispušne cijevi automobila kroz prozorna vozačevoj strani) – a zatim je počašćen fenomenalnimposthumnim uspjehom kada je njegova majka (kakvali poniženja) dala knjigu u tisak, postigla da je nagradeprokletom Pulitzerovom nagradom, postigla da je diljemsvijeta zavole i prigrle svi oni s imalo mozga. Čitaš o timljudima i misliš, dobro: život može biti doista jebenotežak, ali – obično svaka mala priča o jadu ima i svojusvijetlu stranu.Točno?Pogrešno!Usporedbe sVonnegutom iPynchonomPričajmoo EdwarduWhittemoreu, hoćemoli? Čovjekukojega je Publisher’s Weekly nazvao “našim najboljimnepoznatim romanopiscem”. On je Richard Yates natreću (ili desetu). To je čovjek koji je napisao pet knjiga– pet knjiga koje su dobile sjajne ili dobre kritike, petknjiga koje su se jadno prodavale. Pet knjiga – od kojihse svaka prodala u manje primjeraka od one prijašnje.Pa, ipak su svaku od tih pet knjiga nakladnici togadoba bili voljni tiskati (riječ je o kasnim sedamdesetimi ranim osamdesetim – Whittemore bi se danas jakoteško objavio – staromodno društvo koje čini većinusuvremenog izdavaštva jednostavno ga ne bi shvatio)– zato što je to dokazivalo da imaju ukusa. Whittemoreje bio primjer ukusa, erudicije, upotpunjenosti. Mnogostvari. Plus, tu je i on sam. Rođen 1933., Whittemorenije izdavao do 1974. (njegov prvi objavljeni roman– Quin’s Shanghai Circus – pravi cirkus od knjige u kojojse sastaju svećenik pederast, jednooki šef japanske tajnepolicije i ruski anarhist pornograf (sve to plus prva rečenicakoja glasi: “Jedno dvadeset godina nakon završetkarata s Japanom u Brooklyn je došao teretnjak s najvećomzbirkom japanske pornografije ikad skupljenomna zapadnjačkom jeziku”). Počeo je kasno objavljivatijer je prvi i najveći dio života proveo kao agent CIA-ena Srednjem istoku – onom Srednjem istoku koji ćeodigrati najveću ulogu u njegovim najvažnijim djelima– The Jerusalem Quartet, Sinai Tapestry, Jerusalem Poker,Nile Shadows i Jericho Mosaic.Likovi lete iz jedne knjige u drugu – Haj Harun,tri tisuće godina star ratnik koji čuva Jeruzalem odnapada, Plantagenet Strongbow, pustolov rođen uEngleskoj, O’Sullivan Beare, Irac s Aranskoga otokakoji želi prokrijumčariti puške i igrati poker za vlasništvonad Svetom zemljom. Putem (kako New York Timesljubazno zapaža) srećete “misterije, istine, neistine,genijalne autiste, nekrofile, mađioničare, patuljke, voditeljecirkusa, tajne agente… sjajna prerada povijesti unašem stoljeću”.Whittemorea su često uspoređivali s Vonnegutom(“Whittemore je prema Vonnegutu ono što je tapiserijaprema kolijevki za macu” – Rhoda Lerman)i Pynchonom (postoji nešto istine u usporedbi sVonnegutum: Whittemore nije za idiote, ali i ne zahtijevadoktorat u nekakvoj apstraktnoj kvantnoj fizici kaošto ponekad vrijedi za Pynchona) i Timom Robbinsom(ponovo, ima nešto istine – no, Whittemore je ambicioznijiod Robbinsa – Robbins piše pop-pjesme,Whittemore stvara pravu bombastičnu simfoniju).Postoje i neke sličnosti s Davidom FosteromWallaceom (kombinacija erudicije i anarhije) te JeffomVanderMeerom (koji je i sam veliki Whittemoreovobožavatelj).Nitko nije čitao njegove knjige dok je bioživNo, stvar je sljedeća. Budući da tijekom života većinomnije bio čitan, Whittemoreove su knjige izvantiska već dvadeset godina (on je bio Sveti Gral zatrgovce rabljenim knjigama). Nitko nije čitao njegoveknjige dok je bio živ. Zatim je dobio rak i umro (pomislilibiste da će ga nakon toga intelektualci ponovootkriti, ali – nije bilo tako). Ništa. Nije čitan ni za životani nakon smrti. Nula. Nigdje sreće. Pa ipak. Stvari sukrenule nabolje.Zahvaljujući nakladničkoj kući Old Earth Booksmožete ponovo nabaviti svih pet knjiga – sve što jeizdao za života (postoje možda još tri druge: rana djelai jedan nedovršeni roman o Billyju Kidu koji će možda,možda, izaći za godinu ili dvije – ako pročitate tih petknjiga, htjet ćete pročitati i druge, vjerujte mi).Tako sad možete nadoknaditi znanje o pravomeizgubljenom velikanu. Prekrižite to. Sad možete nadoknaditiznanje o nikad otkrivenom geniju, reći da je vaš,pričati o njemu kao zaluđeni fanatik – nećete pogriješiti.To je čovjek kojega možete priviti na prsa sigurni daste – odsad – doista u odabranom društvu.Ali nadajmo se da će ponovo izdanje to nešto promijeniti...S engleskoga prevela Ksenija Švarc.Objavljeno u e-časopisu Bookmunch www.bookmunch.co.uk/view.php?id=977cmyk
Revija malih književnosti 2 Kolekcija jesen/zima. Slovenija 11. – 14. 10. 2006.programprogramJana P. Srdić Omiljeni citat? Zašto?Loše je, a bit će još gore. VitomilZupan. Često korišten i uvijek tješi.Gdje se oblačite?U kupaonici.Mjesto za godišnji odmor?Klasika je hrvatska obala...Slobodno vrijeme?Računalo, računalo i računalo.Mjesto za izlazak?Kinoteka, Metelkova, Orto bar,koncerti, kod prijatelja doma...Tomislav Vrečar Omiljeni citat? Zašto?Lavorare stanca. Zašto? Jer radubija. Smrt fašizmu. Omnia meamecum porto. Zašto? Jer se prezivamVrečar i ne nosim previšeprtljage.Omiljena odijevna kombinacija?S dobrim karakterom, anythinggoes.Gdje se oblačite?Najrađe second hand, odijeća sepo mom mišljenju mora dijelitiPriča uspjeha?Razletjeti se na tisuće prafaktorai raspršiti ego. Pisati kaomašina.Omiljeni recept?Sve što je svježe, pripremljeno sljubavlju i miješa se s maslinovimuljem.Mjesto za izlazak?KUD France Prešeren, Cafe galerijana Dvornem trgu - šteta štoviše ne postoji, Metelkova mesto,Tri volta (Split), Geto (Split), Riva(Split), Sedmica (Zagreb) ...Dušan Šarotar Omiljeni citat?Sva svemirska sazvježđa sutvoja, u tebi su; izvan tvoje ljubavisasvim su nestvarna. OscarMilosz.Objašnjene citata?Oscar Milosz je bio daleki rođaknobelovca Czeslawa Milosza,živio je u Parizu, bio je pjesniki filozof, pisao je na francuskom.Milosz je od tog svojeg tajanstvenogrođaka učio metafiziku,kao što navodi u jednom eseju.Mislim, da je s tim rekao sve,citirane riječi su uistinu čistametafizika, u njima je sadržanoono bitno, da je istinit samo našunutarnji svijet. Zaboraviti svojunutarnji, čuvstveni svijet, istoje što i uništiti svemir.Gdje se oblači?U MURI. Rođen je u Murskoj Soboti.Oba roditelja su mu radila uMURI.Omiljeni detalj?Crni šešir.Mlada slovenskaknjiževna scena u europskom kontekstu.Sudjeluju: Urban Vovk (urednikknjiževnog časopisa Literatura),Ivana Latković (katedra za slovenskuknjiževnost na FF u ZG) i JagnaPogačnik (prevoditeljica sa slovenskogi književna kritičarka).Iva Jevtić Omiljeni citat? Zašto?Svizac: Ponekad i ja želim bitikrava. Iz reklame za Milku. Neznam, stvarno, ali uvijek me nasmije...Valjda i svizac ima nekeneostvarive želje.Slobodno vrijeme?Ispunjavam ankete. Uvjeravamljude da me vole.Planovi za budućnost?Pripremiti juhu od blitve.Jure JakobSebastijan Pregelj Priča uspjeha?Napisati bestseller po kojemu uHollywoodu snime film. Živjetiod autorskih prava.Omiljeni recept?Cheese cake s borovnicom.Mjesto za godišnji odmor?Zimi Cervinia/Zermatt. Ljeti kombinacijaputovanja i izležavanja.Gdje se oblači?Oblači se u kupaonici, dnevnojsobi i spavaćoj sobi. Ne preferiraniti jedan dućan.Andrej Hočevar Omiljeni recept?Čaj s mlijekom. Vino, sir i kruh.Vegetarijanac.Priča uspjeha?Od osnovne škole sam želio sviratigitaru u bendu. Godine 2005.ukazala mi se prva prilika: bendthe Real Things.Slobodno vrijeme?Čitam, razmišljam, pišem,sanjam. Sviram s bendom.Mjesto za izlazak?Metelkova.Slovenija – Hrvatska.Izdavaštvo, suradnja, projekti.Sudjeluju: Mitja Čander (uredniku izdavačkoj kući Beletrina), SeidSerdarević (izdavačka kuća Fraktura),Roman Simić (izdavačka kuća Profil),Zvonko Kovač (profesor slovenskeknjiževnosti na FF u Zg) i BrankoČegec.Polona Glavan Pet najgorih knjiga?Od klasika Balzac: Izgubljeneiluzije, Keller: Zeleni Henrik. Odnajčešće preporučanih John Irving:Molitva za Owena Meanyja,Paulo Coelho: Alkemičar. Odužasno nagrađivanih NicolaBarker: Širom otvoreno.Mjesto za izlazak?Gdje god se može sresti prizemljenetridesetogodišnjake.Omiljena odijevna kombinacija?Kratka ljetna haljina plus nekeslatke sandale.Omiljeni citat? Zašto?Svakoga dana u svakom pogledusve više napredujem. Jer tako itreba.Mjesto za godišnji odmor?Europske metropole koje mirišuna smolu.Andrej E. Skubic Omiljeni citati?There’s a difference betweenrepping somebody and fuckingbeing somebody. James Kelman.Postoje: različiti krajevi i tajnaskrovišta, put zvijezde repaticei štogod se sjeti još netko drugi.Aleš Debeljak.Cvijet je najmekaniji ako na njegapostaviš dlan. Cvijet voli dlan.Ja volim sve. Tomaž Šalamun.Mjesta za izlaske?Ljubljanski kafići Maček, Zlata ladjica,KUD France Prešeren.Nejc GazvodaOmiljeni citat? Zašto?Ne znam je li točan, ali ipak:Važni smo samo u svojim odlukama.Sartre. Zašto? Jer kaže svešto treba znati o životu.Mjesto za izlazak?Ako se osjećam arty, idem nekamo,gdje je velik prostor zapušače, dobra glazba i gdje točedobro vino. Ako sam alkoholiziran,idem tamo kamo meodvuku prijatelji. Obično mi jesljedeće jutro žao.Proglašenje najboljih prijevoda idodjeljivanje stipendije za učenjeslovenskog jezika studentima.cmyk
Change language