TIPOVI INTELIGENCIJE - LUMENS

TIPOVI INTELIGENCIJEPo novijim teorijama inteligencija se ne svodi na kategoriju jedne opće inteligencije, već se promatracijeli pluratitet, tj. različite vrste inteligencija. Svaka od tih tipologija ima svoje mjesto u rješavanjuspecifičnih problemskih zadataka, odnosno vezana je za rješavanje karakterističnih problema kojimase čovjek susreće u svakidašnjem životu i na poslu. Od mnogobrojnih tipologija inteligencije izdvojitće se podjela na: racionalnu i emocionalnu, grupnu i individualnu, apstraktnu i praktičnu, opću ispecijalističku inteligenciju.1. Kategorizacija (tipologija) inteligencijaInteligencija je ljudska sposobnost koja se može definirati kao sposobnost snalaženja u novim(nepoznatim) situacijama, odnosno individualna sposobnost rješavanja problemskih situacija koje sene mogu rješavati na neki naučen, standardan način. Odnosno, to je sposobnost rješavanja problema.Sposobnosti su općenito psihičke osobine ljudi čija je značajka «opći osobni preduvjeti za postizanjeuspješnosti u određenoj aktivnosti. Razvijaju se naslijeđenim potencijalima (dispozicijama) podutjecajem okoline i osobnih aktivnosti» 1 . U osnovi se sve sposobnosti dijele na: intelektualne, osjetneili perceptivne i psihomotorne.Intelektualne sposobnosti se odnose na potencijal ljudi da procesuiraju verbalne, mumeričke i ostaleinformacije, shvaćaju i rješavaju probleme različite vrste.Jedno je pitanje strukture intelektualnih sposobnosti, a drugo njihovog mjerenja. Na prvo pitanjeimamo u osnovi dva odgovora: strukturalni pristup i multifaktorski pristup.U osnovi je strukturalnog pristupa ideja o postojanju opće intelektualne sposobnosti – općeinteligencije ili faktora «G», i niza specifičnih sposobnosti, uz koje onda ide hijejarhija tih sposobnostikod koje je na vrhu opća inteligencija «G» ili IQ inteligencija, čija su sposobnosti već nabrojaneintelektualne sposobnosti.Multfifaktorski pristup odbacuje kako opći faktor «G» tako i hijerarhiju, i uvodi brojnost faktoraljudskog intelekta. Takav pogled na inteligenciju je razvijen ubrzo nakon strukturalnog pogleda 2 , ali jestrukturalni pogled dugo vremena prevladavao, i tek u novije vrijeme se uspješnije provodi i razvijamultifaktorski pogled. U tom pristupu se njezina definicija mijenja, a kao primjer takve promjeneindikativna je definicija «inteligencija je sposobnost rješavanja problema ili oblikovanje proizvodakoji su važni u određenom kulturalnom okruženju ili zajednici». 3Razlikuju se i ITI ili implicitne teorije inteligencije ČIJI SU konstrukti ljudi (laici i psiholozi) koji senalaze u mišljenju pojedinaca, i ETI ili eksplicitne teorije inteligencije ČIJI SU konstrukti psiholozi iznanstevnici graničnih područja psihologije. Naime, u ITI-u koncept što je inteligentan pojedinac jakose razlikuje od kulture do kulture i među etničkim zajednicama. 4 Dakle u ITI-u se istraživači nezanimaju što je to zapravo inteligencija, već što ljudi smatraju da je inteligencija.U okviru multifaktorskog pristupa razvijene su brojne teorije i na njima zasnovane podjeleintelektualnih sposobnosti. Među njima se ističu: 5 Perceptivna sposobnost, 2. Spacijalna sposobnost,3. Numerička sposobnost, 4. Verbalna sposobnost, 5. Rječitost, 6. Sposobnost rezoniranja.Inteligencija se dijeli na više načina:1. apstraktnu i praktičnu inteligenciju. Apstraktna inteligencija 6 je vezana za rješavanjeapstraktnih problema, a praktična inteligencija za vrstu mišljenja uspješnog za svakodnevno1Bahtijarević-Šiber, F., Management ljudskih potencijala, Golden marketing, Zagreb, 1999., str.334.2 Strukturalan pristup s isticanjem opće inteligencije ili faktora “G” počinje 1927. godine radovima Spearmana uLondonu., a među prvim osporavateljima tog pristupa i uvođenja multifaktorskog pristupa je Guilford sradovima objavljenim 1956. godine.3Gardner, H., Frames of mind: The theory of multiple intelligences, New York, basic Books, 1993.4Zarevski, P., Struktura i priroda inteligencije, Slap, Jatrebarsko, 2000, str.146..5Bahtijarević-Šiber, F., op.cit., str.336.6 Gardner i neki drugi psiholozi su mišljenja da se ta vrsta inteligencije odnosi samo na inteligenciju povezanusa školskim učenjem.

funkcioniranje. 7 Apstraktna inteligencija se odnosi na rješavanje dobro definiranih problema.Praktička inteligencija se primjenjuje kada se suočavamo sa loše određenim problemima, kojinisu jasno predočeni i moramo ih sami prepoznati i struktuirati. 8 U biti se praktičkainteligencija svodi na posjedovanje i mogućnost primjene zdravorazumskog shvaćanja naprobleme na koje nailazimo u poslu ili svakodnevnom životu. Definicija obih inteligencija jeobrnuta od očekivane po nazivu, naime nazivi potječu iz kritike mjerenja inteligencijetestovima, tj. izmišljenim, problemskim situacijama, kojima se utvrđuje QI pojedinca. U timtestovima su zadaci apstraktni i dobro definirani. U odnosu na stvarne problemske situacije jeprihvatljivija sljedeća podjela inteligencije.2. opću (fluidnu) i specijalističku (kristaliziranu) inteligenciju. 9 Fluidna inteligencija dolazi doizražaja u rješavanju problema koji izuskuju razumijevanje simboličkih odnosa i kreativnorješavanje problema. Varijabilitet je konstantan među kulturama i najbolje se mjeri kulturalnonepristranim testovima (onima čiji je sadržaj ispitanicima jednako poznat i nepoznat). Tasposobnost fluktuira tijekom dana. Visoko korelira s učenjem novih materijala. Ovainteligencija odgovara praktičnoj inteligenciji iz prethodne klasifikacije. Specijaliziranainteligencija dolazi do izražaja u rješavanju problema koji zahtjevaju specifična znanja, dobruinformiranost o problemskoj situaciji i kognitivne vještine za njezino rješavanje. Dobdosezanja platoa ovisi o dužini školovanja. Ne flukturira značajnije tijekom dana. Varijabilitetraste u funkciji dobi i varira od kulture do kulture. Nisko korelira s učenjem novih aktivnosti istruktuira se u obliku dobro uočljivih primarnih sposobnosti. Ova vrsta inteligencije odgovaraapstraktnoj inteligenciji iz prethodne kalsifikacije.3. Strogo racionalnu i emocionalnu inteligenciju. Strogo racionalana inteligencija se možedefinirati kao sposobnost logičkog zaključivanja, odnosno ona je tzv. faktor «G». U korijenunaziva emocionalna inteligencija je emocija koja se shvaća kao «impulsi koji nas navode nadjelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadilaevolucija.» 10 Emocionalna inteligencija ima dvije dimenzije: intrapersonalnu (sposobnostrazumijevanja, kontroliranja i usmjeravanja vlastitih emeocija, samomotiviranja isamosvijesti) i interpersonalnu (sposobnost razumijevanja emocija drugih i upravljanja odnosas drugima). Suštinski dio emocionalne inteligencija je zapravo svijest o vlastitim osjećajima utrenutku kada do njih dolazi, to je vrsta «metaraspoloženja», odnosno «metaspoznaje». Smatrase da se emocionalna inteligencija distribuira jednako kao i racionalana (opća) inteligencija –normalnom Gaussovom krivuljom. Nadalje žene nemaju jaču emocionalnu inteligenciju odmuškaraca, kao što muškarci nemaju jaču opću (racionalnu) inteligenciju od žena. 11 Jedna odznačajki emocionalne inteligencije je da su osjećaji u najvećem broju slučajeva nužni zadonošenje ispravnih odluka. Za razliku od opće inteligencije koja se uzima da je nasljedna zaemocionalnu se uzima da se ključne emocionalne sposobnosti mogu naučiti. 12 Emocionalnainteligencija se sastoji od sljedećih osnovnih elemenata: samosvijesti, samokontrole,motivacije, empatije, društvene vještine (uspješan rad u grupi, društvu). 13 Sumarno se možereći da je racionalna inteligencija odraz idealiziranog odlučioca, kao strogo racionalne osobelišene emocija usmjerene isključivo na simbolične, poglavito brojčane vidove problemskesituacije, dok je emocionalna inteligencija ona koja naglasak stavlja na socijalnu, emotivnukomponentu problemske situacije, dok je brojčana strana problema samo jedan od čimbenikau odlučivanju.4. grupna i individualna inteligencija. U grupnoj inteligencije su presudne međuljudske vještine iudruživost njegovih članova, pri čemu je motivacija posebno važna, čime se dolazi do7Sternberg, R.J., Wagner, R.K., Practical lntelligence, Cambrige, MA, Cambrige Univ. Press, 1986.8Gardner, H., Kornhaber, M.L., Weake, W.K., Inteligencija različita gledišta, Slap, Jasterbarsko,1999.str. 305.9Zarevski, P., op.cit.,str.42-43.10Goleman, D., Emocionalna inteligencija, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997., str.6.11Goleman D., Emocionalna inteligencija na poslu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000, str. 12.12Goleman, D., op.cit., Emocionalna inteligencija, str.34.13Goleman D., op.cit., Emocionalna inteligencija na poslu, ,str. 301.

uspješnog timskog rada. 14 Ona je u jačoj sprezi s emocionalnom inteligencijom, dok jeindividualna inteligencija u jačoj vezi sa strogo racionalnom inteligencijom.Poznavanje individualnih sposobnosti je između ostalog važno i za obrazovanje. Naime, uz razinusposbnosti, a posebice inteligencije drugi važan čimbenik uspješnog rješavanja problemskihsituacija na poslu je obrazovanje, i to kako ono koje se steklo prije zapošljavanja, tako i onostečeno nakon. Pritom je individualna spremnost za obrazovanje i usavršavanje važan činiteljuspješnosti obrazovnih programa odnosno učenja, a ona ovisi o dva temeljna obilježja pojedinca:sposobnosti i motivaciji. Sposobnost se odnosi na «individualne mogućnosti praćenja i usvajanjaodređenih znanja i vještina» 15 . Nju određuju prethodna znanja, ali i intelektualni potencijali.Pitanje je kako se ti potencijali mjere, i u tom smislu važnu ulogu ima poimanje inteligencije,odnosno njezina tipologija. Realna je činjenica da na «višim razinama školovanja faktorimotivacije i ličnosti počinju dobivati na značenju» 16 . Uz to se uz obrazovanje vezuje nadogradnja,tj. poboljšanje emocionalne inteligencije, dok strogo racionalna inteligencija godinama opadaneovisno o nastavku obrazovanja.Pretežito emocionalna inteligencija može povezati sa odlukama bazirane na rasuđivanju imenadžmentom srednje razine koji se bavi problemima prodaje i niske razine za probleme smještaja.14Leslie, J.B.and Van Velsor, E., A Look at Derailment Today, Center for Creative Leadership,Greensboro, NC, 1996.15Bahtijarević-Šiber, F., op.cit., str. 761.16Zarevski, P., op.cit.,str.169.