Kazališna djela kao autorska djela

D. ZLATOVIÆ, Kazališna djela kao autorska djelaZb. Prav. fak. Sveuè. Rij. (1991) v. 26, br. 2, 1063-1103 (2005) 1087zemalja èlanica da propišu kako æe odreðena autorska djela biti zaštiæena samoako su fiksirana na materijalnu podlogu.Zakonodavstva koja su uredila ovaj uvjet zaštite obièno traže da se djelofiksira u pisanoj formi ili na drugi odgovarajuæi naèin. Može se reæi da testipulacije potjeèu od prvoga stavka èlanka 2. Berlinske revizije Bernskekonvencije (1908.), odnosno znaèe da pojašnjenje ili svoðenje koreografije naopipljivu formu treba biti u pisanom ili nekom drugom obliku. Ipak, trebaimati na umu da su rijeèi “ili u nekom drugom obliku”, u gore spomenutomèlanku 2., umetnute radi postizanja kompromisa izmeðu njemaèkog i talijanskogstajališta, i zadatak im je bio osigurati najširi moguæi manevarski prostor popitanju naèina fiksiranja na medij.Pod izrazom “pisano” ukljuèuju se rijeèi koje su otisnute, napisane napisaæem stroju, naslikane, ugravirane/uklesane, litografirane, fotografirane iliprikazane ili reproducirane na bilo koji naèin na koji se rijeèi mogu prikazatiili reproducirati u vidljivom obliku.Fiksiranje može poprimiti mnoge oblike, poput slikovnih ili pripovjedaèkihopisa, filmova ili video vrpci, fotografija, holograma, kompjuterskih animacijai videografije te pisanih zabilješki.Može se primijeniti i posebno simbolièko bilježenje, a kako bi se zabilježilai fiksirala koreografija, tj. kako bi se pokreti sveli na simbole.4.3.2.3. Sustavi notiranja (bilježenja)Bilježenje plesa pisanjem na papiru ima dugu povijest. Prvotno je jednostavnoopisivanje koreografije svakodnevnim jezikom predstavljalo najboljeraspoloživo sredstvo za bilježenje. Uskoro su umjetnici poèeli davati nasloveèesto korištenim sekvencama pokreta, poput “ronde de jambe”, te su se ovinaslovi poèeli primjenjivati u pisanim opisima kao oblik plesne stenografije.Od ovih su se ranih poèetaka razvili moderni sustavi bilježenja.Prvi vizualni pokušaj opisivanja plesa jest Thoinot-Arbeauova Orchésographie(1588.) gdje su zapisani opisi položaja i koraka bili popraæeni crtežimai njihovim nazivima. Slijedila je Chorégraphie ou l’art d’écrire la danse parcaractères, figures et signes démonstratifs (1700.) Raoula Feuilleta, gdje semože naæi prava stenografija plesnih koraka koja je, ipak, obuhvaæala samorad nogu, te Magnyjevi Principes de Chorégraphie (1765.) koji predstavljajucjelovit rjeènik plesova i plesnih koraka. Nakon toga, Arthur Saint-Leon izdaoje svoju Sténochoréographie ou l’art d’écrire promprement la danse (1852.)èiji je Sténochorégraphie sustav kombinirao štapiæaste figure s glazbenimcrtovljem radi pojašnjenja, kao što je to bio sluèaj i s Grammar of the Art ofDancing (Gramatikom umjetnosti plesa) (1887.) Alberta Zorna. 105Svi ovi sustavi više su se ili manje temeljili na glazbenom crtovlju ilivarijaciji istog, dok su tada korištene bilješke sa štapiæastim figurama nosile105Bourgat, M., Technique de la danse, 8th ed., Paris, P.U.F., 1986., str. 65-66.