Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Tvoju majku... Ne, ne, nisi je poznavao; umrla je, kad te je rodila, deset dana kašnje, da,deset dana. Oh, jadna ženo!- Vaša žena!... Saletti!... Jest, jest, Lovro, kočijaš Salettijev, da, on je pripovijedao, da, čuosam...- Što, gdje je pripovijedao?- Lovro, da, on je kazivao, da je stari gospodin noću zalazio k jednoj mornarskoj ženi, daima s njom... sina...- Oh, nesretna ženo!... Jest, tako je, Antonio, čuj, da ti kažem! Mene nije bilo pet godinakod kuće, bio sam na moru. A kad odjadrih iz Trsta, baš mi se Joso rodio. Da, pet godinanije me bilo kod kuće!... Saletti mi je vidio ženu, a kako bijaše mlada i lijepa, stao ju jeonaj zlotvor napastovati i siliti, dok ju nije napokon i osramotio. Kako će, da se sirotabrani u ovoj samoći?... Nesretna moja Marice, Bog ti neka oprosti, ako si sagriješila i svojomvoljom!... Antonio, trideset je već godina tomu, srce me za njom još boli, a njezine suveć kosti strunule u grobu! - jecaše sijedi mornar.Antonio slušaše gledajući u vatru i svaki čas govoraše:- Ja sam nahod... nahod...- Kad te je rodila, nitko nije znao do njezine tetke Kate...- Stara Kata, ona je znala?- Da, stara je Kata sve znala. Moja žena bijaše se oporavila nakon tri, četiri dana poslijeporoda, a Kata, da sakrije sramotu, uze te jedne noći i odnese u Trst, gdje te položi u jedanprozor nahodišta.- U prozor nahodišta?... Da, da, nahod...- Da, u jedan prozor. No, čuj, Antonio! Da te kašnje uzmogne natrag uzeti iz nahodišta,bješe ti objesila o vrat malen prsten. Kata se povrati iz Trsta u ovu jadnu kuću i nađe naumoru moju ženu. Marica umrije za nekoliko dana...- Nožem, da nožem, da ovako - istisnu Antonio i ispruži desnicu prema plamenu.- Maricu pokopaše ljudi i rekoše: Umrla je, kao što ćemo svi umrijeti!- Kad u nj nož porinuh, pričini mi se, da sam nešto u njem prerezao...- Kata uze sebi maloga Josu, a kako se bješe zavjerila mojoj ženi, da će i tebe k sebi uzeti,pođe u Trst, popita se za te, označi ljudima znak, što si ga imao na vratu...- Jest, ubio, ubio...- Ljudi te nađoše i predadoše Kati, koja te amo donese. Lučičani vjerovahu, a i danas vjeruju,da si ti nahod, da ti se ne zna ni za oca ni za majku. Antonio, znat ćeš, da mnogenaše žene tuđu djecu iz Trsta amo donose, pa ih odgoje i napokon kao svoje obljube. Kadte je Kata uzela iz nahodišta, bio si navršio baš jedno ljeto. Ti si živio u Katinoj kući s mojimJosom, dok sam se ja kući povratio, a onda sam, dok je Kata umrla...- Alfredo moj brat!... Joso moj brat...- Do Katine smrti nisam znao za svoju sramotu. Dan prije, negoli će izdahnuti, sve mireče i otkrije. Antonio, čuj me; htjedoh te uzeti u svoju kuću, kad je Kata umrla, no štoćeš, kad sam i sam siromah? U staroga je Salettija srce od kamena; znam, da ga je Katamolila...- Da, sjećam se, da me je na brežuljak vodila, da je tamo nešto molila...- Saletti ne htjede dati starici ni za vreću kukuruza, da te prehrani.- Jednom me je bacio iz svoje sobe, a nekakav malen dječak do krvi me istuče...99