Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovimotnom kuku. On gleda zapanjeno i križa se od groze, no sve uzalud, jer mu se čini, dačuje, kako netko muklo i bolno stenje i uzdiše oko njega, negdje među stijenama, međusmrekama. Okrenuo bi se, da može, pogledao bi u uvalu, da vidi, je li već svjetlo u mornarevojkući, no on se je skamenio, groza ga hvata, smrtni ga prolaze srsi. Antonio sav sestrese, jer mu se pričinja, da nešto oko njega leprši, da ga nešto obletava, a kad osjeti nazatiljku nečiji vrući dah, nečiji čudnovat dodir na leđima, naglo skoči s kamena, čepne nazemlju, kose mu se nakostriješiše, pa sakrije si lice i sav se svije. Sad je Antonio pravalopta od čovječjeg mesa, u kojoj dršće svaka žilica, u kojoj dršće svaki živac. Krv mu šumiu ušima, čvrsto prste zabada u kuštravu kosu, jer pod kukom na žalu jauče netko, jerpo kamenju okolo njega bruse noževe maglovita bića. On osjeća na rukama kaplje toplekrvi, otire si te ruke o poderane hlače, križa se opet i pomišlja na rub klisura. Hoće daustane i da potrči na onaj rub, da se strovali u hladno more, da u vodi na sve zaboravi,da ga minu grozne muke, no na mračnom žalu među grebenima razlijeva se voda, toči semrtvo, kao kad nešto zaklokoće u lešini, kad ju naglo ganemo. Antonio pokuša da se digne,no ne može se ni maknuti, prikovalo ga nešto o velik kamen, pred kojim se je skučio.Pogleda u more i sav zadrhta. Iz modre površine pomaljaju se dvije bijele ruke. Antoniose osovi, i uhvativši se za srce, upre svoje crne oči u one ruke. Sad se pomoli iz mora iglava. Čelo je razbijeno i blijedo; rastučene usne smiješe mu se. Antonio prestravljenogleda u poznato lice. One ruke mahnu krvavim nožem, operu ga u moru, pa opet mahnu,oštrac se očisti i sjajno zasvijetli, a onda ga baci prama kuku. Nož zviznu mračnimzrakom, pa udariv o kamenje na kuku, zazveči i sav se razleti. Antonio se zguri pod stijenom...Kad zatim otvori oči, spazi, da je nebo golubinje na istoku. Uzdignu se, pogleda u uvalu ivideći svjetlost u mornarevoj kući, stane trčati niz kuk. Prešav preko grede, preko mostana potoku, pođe laganije penjući se prisojem prema kući. Kad stupi k prozoru te prizemnekućice, pade mu na lice svjetlo plamena kroz čađava stakla. U kuhinji počađalojod dima na niskom ognjištu sjedio je sijed i mršav čovjek, bacajući suho granje na oganj.Granje je praskalo i pucalo, plamen buktao visoko u zrak i lizao crnu željeznu posudu,što je visila na dugačkim verigama. I lice starčevo ožario je rumeni plamen.Antonio kucnu po staklu, a starac, trgnuvši se i razvalivši oči, pogleda u prozor i upita:- Tko je božji!- Martine, ja sam!- Antonio, ma je l' to tvoj glas?- Da.- A Joso?- Zar nisi s njim ribe lovio?- Nisam. Otvorite!- Evo, evo, čekaj!Starac stane vrtjeti ključem u ključanici, pa kad nakon teške muke otvori, reče tužeći se:- E, kad preteče ovo željezo, ne može da ga ključ zahvati. A što je s tobom, Antonio? Zarnisi dakle noćas ribe lovio? Nisi, dakle, nisi?- Nisam.- Ma lice ti je kao da su te iz lužije izvukli! - opazi mornar klimajući glavom. - Sjedni, Antonio,sjedni - nastavi on - a koja te sreća ili nesreća amo donijela? Ej, kakvo je vrijemevani? E, lijepo, lijepo! Poznam ti ja po dimu; evo puna ga je kuća! Da, da, vjetar s kraja.Ma sunce je sinoć zapalo u vedrinu. Lijepe li noći da jadriš put Jakina! Al ova voda, kao97