Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Pet stotina, ni novčića više!- A otkuda mislite vratiti tu svotu?- Salettijevo vrijedi...- Znam, milijun! No da vi umrete prije vašeg oca?- Ha, ha, ha!- Sve je moguće! Vi ćete mi vratiti za tri godine hiljadu forinti, je l' tako?- Da, tako je! Murelli, ako budem trebao u Parizu?- Vidjet ćemo! Pišite mi!Sto uglaviše, metnuše pod pero. Načelnik nabroji plemiću pet stotina forinti. Dugo sujošte pijuckali i šalili se, iskreno, prijateljski do kasne noći, vrlo kasne...Polnoć već je odbilo na zvoniku u Lučici.U nijednoj kući ne vidi se luči, izuzevši načelnikovu. Na prozorima mnogih mornarskihkuća sjaji se tiha mjesečina.Za Salettijevom kućom, u šumici, šapću dva čovjeka.- Je li mladi gospodin već kod kuće? - upita Lovro.- Ne vjerujem. No što će to reći, da se tako naglo odlučio na putovanje? - reče Luka.- Meni je drago, da odlazi. Zaslužili smo na laku ruku nekoliko desetača.- E, mogle bi nam prisjesti! Ja sve mislim, da Antonio ovuda obilazi, pa da nas je možda iprisluškivao.- Ma i ja držim! ta kako bi drugačije mogao znati, odakle sam dobio stotinjaču, koju sampromijenio kod trgovca.- On ti je samo rekao, da zna, otkuda tebi toliki novac, no nije ti kazao, da ti ga je dao bašmladi gospodin.- Govori tiše! Čuješ li, ne šušti li nešto?- Ne čujem ništa - odvrati Luka.- A da ga i nađemo, reci što ćemo s njim?- Ništa; htio bih se osvjedočiti, da li se uistinu ovuda vrze.- Ono je sigurno Antonio bio - šapnu Lovro.- Tko? Gdje?- Znaš, što si mi jučer kazivao, da si vidio prije nekoliko vremena, kada se je netko s cesteu šumu sakrio.- Da, ja sam vidio čovjeka pred sobom na cesti, a u jedan mah mi iščeznuo pred očima.Onaj čovjek bijaše stasa Antonijeva; no, tomu ima već dugo vremena, više od pol godine.- Hajdemo, Luka, oko kuće i kroz šumicu do naše ceste. Pazi na granje!Sluge stanu obilaziti šumicom, iduć jedan za drugim prisluškujuć, mašuć rukama i pregledavajućisvaki kutić. Svaki od njih nosio je tešku toljagu.Dok se oni šuljahu na jednoj strani, razgovarahu Marko i Elvira na drugoj, na običnommjestu, u onoj sjenci.Divotna je noć. Mjesec se već visoko digao na nebeskom svodu. Čarobni struji njegovzlatni sjaj uspavanom morskom pučinom. Sanjivo noćno povjetarce piri toplo i mekano uElvirino lice. Lovrovo lišće dršće; ruža otvara njedra blagoj rosi, zvijezde raskošno blijede,grudi se šire pohotno, snatrive čežnje provlače se srcem, ljupkim zrakom rasplinulo92