Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Što se djevojke tiče, valja da dokažemo, da je htjela od nas novaca izmamiti, no kakoveć rekoh, treba za to vremena... Gle, najbolje će biti, da ti otputuješ u inozemstvo, a ja iMurelli zavlačit ćemo, koliko se bude dalo. Ako ustreba, pisat ćeš mi iz tuđine, da si obolio,da ne možeš u domovinu.- No, ako sud ne vjeruje?- Priložit ćeš pismu ma i deset liječničkih svjedodžaba.- Hoćeš li, da idem u Francusku?- Kud te volja! Čim dalje, tim bolje.- Dobro. Idem u Pariz. To će mi i koristiti: vidjet ću barem nešto svijeta. Znam ja, dragioče, da si ti dobar. Katkada si malko nagao, krv ti prenaglo uzavrije, no što ćeš, to ti jeprirođeno. Slušaj me... daj da se pomirimo!- Lopove!... Samo da mi odviše ne trošiš. U svijetu valja štedjeti - reče pogledav ga u oči ipruživ mu ruku.- Barem tri stotine forinti mjesečno - predloži Alfredo.- Dobro! Tri stotine dakle, no ni novčića više.- Odlazim?- Čim prije. Sutra. Ne smiješ čekati, da te tuže.- Dobro; sutra!Alfredo izađe iz sobe. Lice mu sijevaše od radosti. Stari Saletti, gledajući za njim i klimajućiglavom, uvali se u jedan naslonjač. Uzme zatim neke velike novine, razvije ih posvepred sobom i stane čitati. Sav se je skoro pokrio tim novinama; vide mu se samo noge, odkoljena dolje, i polovica debelih i rutavih prsta ruke na rubu novina.Mladi plemić bane u sestrinu sobu, smiješeći se i sučuć debele crne brkove. Elvira sjedećina divanu bješe si sakrila lice među mekane modre jastuke od baršuna.- Elviro, što ti je opet?... Ti plačeš?- Ostavi me, nesretniče! - šapnu bolno Elvira.Alfredo se lecnu i u čudu ju pogleda.- Elviro, umiri se... Sutra odlazim.Djevojka ne izusti ni riječi. Alfredo kimnu, slegnu ramenima i izađe tiho i zamišljeno izsobe...Kod večere malo se je govorilo. Saletti žvače naglo, pogledavajući sina, komu je maštaveć Parizom bludila. Naprotiv Alfredu sjedila je Elvira, a on, da izbjegne njezinim pogledima,škiljaše u veliko ogledalo, što je visilo na zidu iza nesretne djevojke. Alfredo jezabrinuto promatrao nad čelom ćelavu si glavu te upalo i izrovano lice, jadne te ostankeiz burne i raskošne mladosti. Plemić se je tješio, da je još mlad, te je bio uvjeren, da ganeće ni sam Pariz posve srvati. Kad se Alfredo zagleda u krasnu crnu glavicu svoje sestrei u mlada joj i puna ramena, što se viđahu u onom ogledalu, čudne ga obuzeše misli. Unjegovu duhu puknu i razvi se veličanstven grad. Nepregledne ulice križaju se po njemu,svud se silna svjetlost valja; nebo je nad njim krvavo. Sjajna noćna magla povlači sebulevarima. S odaljenih brežuljaka, koji se u mraku gube, piri svježe povjetarce; rujanskarosa sjaji se po vlažnim pločnicima i crnim kočijama, što hrlo zamiču za uglove ogromnihpalača, pravih mramornih otoka. U onom maglovitom i raskošnom zraku, u kome sesmiješaju uzdasi od dva milijuna srdaca s raznim mirisima sjajnih dućana, sa dahom čarobnihbašča i s vonjem rijeke, da, u onoj žarkoj magli, gleda Alfredo neizmjernu naloguotmjena svijeta i neke čudnovate i zanimljive slike, što se giblju, komešaju i iščezavaju.90