Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Ne, ti me nisi nikad ni ljubio!- Tvoj otac i tvoj brat radije bi te ubili, negoli privoljeli, da mi budeš žena. Veći je sada jazmeđu nama pukao.- Nikad dakle, nikad tvoja! - zastenja djevica i spusti mu se zdvajajući na prsa.- Ne, nikad! Koliko tebe ljubim, toliko mi je draga i sestra, toliko mi je na srcu i čast mogaimena, ako i mornarskoga.- Ti me dakle ne ljubiš više negoli svoju sestru? A ja, ja ljubim tebe više negoli svoga oca,ljubim te koliko i uspomenu pokojne mi majke. Marko, ja ne mogu bez tebe živjeti; dozvolibarem, da umrem u tvom naručju; daj, da više dana ne ugledam! Da, umrijet ću, evosrce, koje za tobom gine, koje je tvoja ljubav orajila, prestat će kucati. Marko, ove usne,koje su se s tvojim tako često sastale, uvenut će, poblijedjeti i istrunuti u grobu. Ti nećešviše slušati slatkih riječi iz usta tvoje Elvire, koja ti je dosta puta razvedrila to krasno čelo.Rano moja, ljubim te i umirem... Reci, Marko, hoćeš li doći katkad na moj grob? Da,da, ti ćeš doći; no nemoj zaboraviti kitice ljubica, koju ćeš mi položiti na humak. Ti znaš,gdje je onaj samotni čempres na groblju, iza one male crkvice. Marko, tamo, tamo posjetime, u predvečerje, kad sunce umine za goru. Da čut ćeš iz moga groba...- Elviro, mila Elviro!- Što, što si rekao!? Ah, reci još jednom te riječi!- Elviro, mila moja Elviro!- Ako sam ti mila, uništi me, no nemoj me okrutno mučiti. Da, okrutni čovječe, ti ne poznašmoje boli, ti ne znaš, kako me ovdje peče i pali. Marko, otkad te poznam, snivam otebi, grlim te u zlatnim sancima. Ah, jadne li mene, ta samo onda potpuno sam sretna,da, samo onda, kad snivam! Ti ne znaš, koje se slasti u moju dušu tada slijevaju, ti neznaš, kako dršćem od radosti, kad se budim, ti ne znaš za moje suze, koje se toče iz ovihočiju, koje si toliko puta poljubio.- Ljubljena Elviro! - uzdahnu Marko i ogrli ju strastveno.- Da, tvoja sam; tvoja ljubljena Elvira! Marko, ti me grliš! Vidiš moje srce umire od slatkeboli u tvom zagrljaju! Sva, sva dršćem od radosti, no to sve nije ništa, jer kad te viđam usnu, onda sam istom blažena, jer ne znam ni za zapreke, ni za oca...- Elviro, niko mi te ne može ugrabiti! Da, rajska djevo, ljubi me... ljubi me!Elvira ga ogrli oko jaka vrata, pa uzvinuvši svoju glavu nad zatiljak, upre mu crne i vlažneoči u lice i stane govoriti i jecati zanosom:- Marko, da, ja te ljubim koliko i cvijeće na humku moje majke, koliko i onoga, koji jeupalio one sjajne luči, što trepte nad našim glavama. Marko, koliko već proživjesmo slatkihčasova, koliko nam se već puta sastaše naše vruće usne! Sunce moje, sjaji u moju ranjenudušu, ljubi me, grli me, cjelivaj me, koliko te volja! Marko, daj cjelov, osladi mi jadnoi ranjeno srce!... Slušaj! Svud je tiho okolo nas! Pogledaj u ovaj lovor nad nama; lijepoli se njim prelijeva mekani i zlatni sjaj mjeseca! Daj još jedan cjelov... tako... još... još!Oh, Bože, blažena li sam! Marko, ova me noć tako čarobno opaja, tako su slatki tvoji cjelovi...oh, koliko je u ovom bilo slasti! No što to dršće okolo mene? Da, nešto bruji i šumiokolo moje glave, sve me čudni srsi prolaze, osjećam dah usnule naravi po licu, nebeskobožanstvo prelijeva se mojim bićem... Marko, tvoja, zauvijek sam tvoja...Mladić uništen spusti se na kamenu klupu i uzme na koljena prekrasnu djevicu.Elvira ogrli ga i položi mu svoju glavu na ramena u najslađoj ljubavnoj zaboravi. Umukoše.81