Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviElvira, čim je dalje od kuće, tim naglije ide. Pod malim cipelama škriplje bijeli pijesak. Sastazice na stazicu bane napokon na jednu čistinu. Tu joj oblije mjesečina prekrasno tijelo.Sada opet pobrza i iščezne u mračnom lovoru. Doskora stupi u najskrovitiji zakutak šumicei zaustavi se naglo pred mladićem, koji stajaše nehajno naslonjen o podnožje jednogkipa.- Marko! - šapnu djevojka i, oborivši glavu, spusti ruke niz vitko tijelo.Mladiću su na prsima prekrižene ruke, stoji nepomično, gledajući u zemlju.- Ti me ne čuješ... Zar ne poznaš tvoje Elvire? - izlanu djevojka milim i dršćućim glasom.Marko upre sada lijevi lakat u vrh podnožja onoga kipa, spusti glavu u lijevu ruku ikimnu dva, tri puta, kao da hoće reći: Čujem te, čujem!Elvira mu se približi, ogrli ga nježno jednom rukom, a drugom ga primi za obraze i okrenuvšiga lagano prema svom licu, slatko mu reče:- Ljubljeni Marko, nuder me pogledaj!... Nemoj mi više raniti srca!... Oh, ti ne znaš, kolikoja trpim!- Elviro!- Da, slatki moj miljeniče, znam, da ti je teško u duši, da, sve, znam...- Što da počnem?... On ti je brat!- Oprosti mu! Budi plemenit! Govorila sam s njime, molila sam ga, da ti sestru...- Nesretnik!- Marko, sjedni do mene, umiri se, evo vidiš, ja sam uz tebe, tvoja Elvira.- Što misli on, da je moja sestra? Elviro, da u njegovim žilama ne teče ista krv, koja i utvojima, vjeruj mi, najveća slast...- Ti si moj, Marko, pa tako govoriš! Nemoj, da mi srce pukne! Nikada te nisam čula kazatitakva šta! Gdje je tvoje plemenito srce?- Plemenito!- Gorke li su danas tvoje riječi! Da, tvoje plemenito srce, koje me tako ljubi!- Nesretna ljubavi!- Marko!... Ubij me, no nemoj me gaziti, mene nedužna i jadna crva!... Zar me više ne ljubiš?- Bijedna moja Marijo, ja te ne mogu osvetiti!- Ne, ti nisi više onaj Marko, za kojim moja duša vene. Marko, umiri se, ogrli svoju Elviru.Mladić ju odrinu od sebe.- Ti me ne ljubiš! - istisnu Elvira i osjeti u grudima veliku bol, kao da joj je srce na dvijepole puklo.- Ljubim te, no ne bih smio...Elvira padne na koljena, sklopi bijele ruke i podigne ih prema njemu govoreći:- Marko, oprosti mu! Ja te molim, tvoja Elvira moli te.- Nesretna djevojko, ustani!- Ah; ne paraj mi srca! Smiluj mi se, smiluj mi se!- Elviro, ti ne možeš, ti me ne smiješ ljubiti - šapnu Marko očajno i muklo.- Milost, milost!- Ustani, jadna Elviro! - izusti Marko i primiv ju za ruke, podignu ju.80