Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić
Share Embed Flag
Download ePaper

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

ss.obrtnicka.pozega.skole.hr
from ss.obrtnicka.pozega.skole.hr More from this publisher
13.07.2015 Views

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Drž'te konop, il se bacim pod pećinu sâm.Mornari uhvate konop i počnu ga lagano spuštati. Malo zatim bude im konop lahak. Antonioje već bio u moru. Svijet na klisurama čudio se, molio i križao. Talas uzmičuć povučeAntonija na greben. Koliko bi okom mignuo, uhvati on dječaka oko pasa. Oči mu sezasjaše od neizmjerne radosti. Pogleda jadniku u blijedo i prestravljeno lice, ogrli gačvrsto i zaviknu: - Vucite!Mornari na znak s druge vrleti počnu dizati onu dvojicu. Svijet zahvaljivaše Bogu, što seje smilovao, da se na taj čudnovati način spasi život ljudima, koji bijahu već u čeljustigrozne smrti.- Vucite, vucite! - vikaše narod radosno.Antonio i onaj dječak nisu se ljuljali još ni za tri hvata nad morem, kad se stisne krv usrcima ljudi na klisurini. Svi se okameniše. Konop, izglodan već po oštrom kamenju, pučekao tanak konac. Jadnici se strovališe u more. Grdan talas, lomeć i prskajuć nahrupi uplitku dražicu, poklopi ih i zalije. Talas bučeć i pljušteć uzmakne, a ljudi sa vrleti opazišečovjeka, koji se je protegao potrbuške među oštrim kamenjem grebena. Bio je to Antonio.On ustane, osovi se za časak, pogleda po dražici i opazi na vrhu vala, što se je valjaoprema grebenu, dvije sklopljene ruke među rastrganom pjenom. Antonio legne naglo nagreben, prihvati se za nj, pa kad se vršak vala prelije preko njega, opet ustane. Pogledazdvojno morem, no svud pjena, svud prasak, svud grozna pustoš...Puk na klisuri klekne. Vjetar zviždi i šumi, lomeć se o vrleti i tresuć tamnim smrekama.Pod vedrim plavetnim nebom prostire se neizmjerno more. Bijelom površinom razlilo sesunčano zlato. Župnik moli se Bogu za mir pokojnikove duše. Suze mu rone blijedim ibolnim licem. Vihor raznaša kapljice svete vode. Puk jecajući odgovara na župnikovumolitvu...Ne potraja dugo, te i Antonio bi spašen, pošto se bješe uhvatio za konop.Svijet pođe sada u gradić, razgovarajuć se o brodolomu, i o svemu, što se bješe dogodilo.Dobri ljudi primiše u svoje kuće onu dvojicu spašenih, a teško ranjeni gospodar lađe nalaziose već pola sata u kući Antuna Šabarića. Ranjeni Mato Bartolić bijaše trgovac iz Jelenšćice.Svakog tjedna po jedan ili dvaput vozio bi on vino, ulje i druge proizvode naRijeku svojom lađom, koja se, eto, bješe pod klisurama razbila.Jedan sat poslije brodoloma zvonio je stari Franina mrtvačkim zvonom u mračnom i studenomtornju. Žalobni zvuk javljajući groznu smrt utopljenika, gubio se i zamirao u šumuvjetra.Stara Tonka vrteć se oko ognjišta i plačuć rad zbivše se nesreće i ljuteć se na dim, govorašejadikujuć:- Ah, ti more, ljuto more! Dosta si ih progutalo, dosta kosti bijeli se u tvom dnu! Ma zaštoje to sve dragi Bog tako naredio? Ah, jadni dječko! Onako umrijeti, i bez svećenika i bezsvetog ulja i bez propela u ruci.- Malo ti koristi naricati! Tako je bilo uvijek; jedan umire u valovima, a drugi u krevetu -odvrati Tomo, njezin muž, metnuv oprezno u lulu debeo ugljen, što mu skakutaše nadlanu ruke.- Da, da, kako je već komu suđeno! - klimaše Tonka. - Ma i našega - pod tim »našega«razumijevaše svoga sina Stipu - i našega snaći će još nesreća. Oh, crni dane, nikad te nedoživjeli Lučičani!- Bolje bi bilo, da šutiš! Kako ti može šta takva u staru glavu i sunuti? - ukori Tomo ženu,smutiv se od bojazni, da bi ipak onaj crni dan mogao svanuti.8

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Znam ja, što govorim, znam! Ta dosta sam puta rekla Stipi, da se čuva nesreće i da sene pušta iz luke po nevremenu. A čemu da se bez prestanka muči? Ne imamo li, hvalaBogu, svega i svačega u kući i izvan nje? Ta i ti si se već dosta napatio u svom životu!Nećemo li jednog dana sve ostaviti? Neće li nam biti dosta nekoliko gruda zemlje i četiridaščice?- Dok smo živi i dok možemo, radit nam je! - reče Tomo. - Šta ti znaš, što je svijet! Gle,ženske li mudrosti! Ti govoriš i naklapaš i ovo i ono; vidjela bi, kako bi mrko gledala, danije sutra ujutro zdjelice tople kave? E, e, e. Laglje je plakati nego utapljati se! - mahašeTomo, sjedeć do ognjišta u toploj kabanici.- I ja sam se dosta u svom životu oko djece natetošila, u kući i oko nje namučila, ta ovajmi je dim izjeo već i oči i vid!- Jesi, jesi stara! No što se tiče Stipe, pusti ga na miru. Zna on, šta je kormilo, a što je jadro!- ustvrdi Tomo gledajući u velik lonac, u kom se je kuhao dobar komad govedine,koja bješe već požućela uzavrelu vodu.Trgovac Stipe, mjereć vreće šećera, kave i muke na velikoj tezulji u hodniku pred kuhinjom,slušaše razgovor svojih roditelja. Stipi bilo kojih četrdeset godina. Kako bijaše malenai debela stasa, gubio se među onim vrećama. Oko mu se je neprestance smiješilo iodavalo muža bistra i zdrava uma. Stipe bijaše udovac. Dižući vreće na tezulju, našali ses majkom, da ju malko razveseli:- Draga mamo, sad imaš opet razloga da plačeš barem jedan mjesec dana. Znam ja, daćeš se sjetiti svih mornara, koji su se dosad utopili. Razumijem, ti plačeš, jer i tebi nemanjka još sto godina do onog časa, kad nas prevari sapa. E, valja umrijeti, draga mamo!Nije šale, valja u hlad pod lipu!Na groblju u Lučici bila je velika granata lipa. Mrijeti ili ići pod lipu, u Lučici je to isti pojam.- Ah, dragi Stipe, lako se tebi šaliti, jer ne znaš, kako mi se ne mogu zatvoriti oči, kadnam se kuća od bure trese, a tebe nema pod ovim krovom! Nesreća se zgađa, kad najmanjena nju misliš, a za zlo ne treba se moliti, govorio bi tvoj pokojni djed.- Što ćeš, majko! More je more! Dječko se utopio, nema ga više, sad mu je dobro, on jesvoje svršio, a da je živio, bio bi se možda napatio i zime i glada i svake nevolje.- Da, da, svršio je svoje; sad je u raju - klimaše starica.- Toliko bolje po njega! Ja mislim da mu je bolje u raju, među svecima i anđelima, negolina maloj braceri, gdje je bio mornarče, i gladno i poderano - šalio se Stipe.- Govori ti, sinko, što te volja, no meni se ne da odavle, jer znam, kako je ovdje; a što jetamo, gdje je onaj dječko, o tom će malo ljudi znati koju reći! - ljuljaše Tomo glavom.- Kako vele, onaj dječko nije imao nikoga od roda u Jelenšćici. Govore, da je nahod. Mamodraga, ti znaš, da je Antonio bolji od mnogih drugih; no vidiš, kako se s njim neradoljudi druže. Ovakve sirote dosta gorkosti iskuse! Siromah Antonio! Napojit ću ga i nahranitiza deset dana, čim k nama dođe. Tko bi učinio za svoga iskrnjega, što je on danas?- pitaše Stipe pazeć, da li je dobro odmjerio vrećetinu kave.Stipe je trebovao Antonija još istoga dana, kada se bješe razbila lađa Mate Bartolića. Tražilizato Antonija cijelo poslijepodne, no sve uzalud.Antonio Marola bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, poimenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta, kada bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godiniumrije Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odijevali,da sirotan ne pogine od nevolje. Seoska djeca igrahu se s Antonijem, no kad bi se s9

<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>- Drž'te konop, il se bacim pod pećinu sâm.Mornari uhvate konop i počnu ga lagano spuštati. Malo zatim bude im konop lahak. Antonioje već bio u moru. Svijet na klisurama čudio se, molio i križao. Talas uzmičuć povučeAntonija na greben. Koliko bi okom mignuo, uhvati on dječaka oko pasa. Oči mu sezasjaše od neizmjerne radosti. Pogleda jadniku u blijedo i prestravljeno lice, ogrli gačvrsto i zaviknu: - Vucite!Mornari na znak s druge vrleti počnu dizati onu dvojicu. Svijet zahvaljivaše Bogu, što seje smilovao, da se na taj čudnovati način spasi život ljudima, koji bijahu već u čeljustigrozne smrti.- Vucite, vucite! - vikaše narod radosno.Antonio i onaj dječak nisu se ljuljali još ni za tri hvata nad morem, kad se stisne krv usrcima ljudi na klisurini. Svi se okameniše. Konop, izglodan već po oštrom kamenju, pučekao tanak konac. Jadnici se strovališe u more. Grdan talas, lomeć i prskajuć nahrupi uplitku dražicu, poklopi ih i zalije. Talas bučeć i pljušteć uzmakne, a ljudi sa vrleti opazišečovjeka, koji se je protegao potrbuške među oštrim kamenjem grebena. Bio je to Antonio.On ustane, osovi se za časak, pogleda po dražici i opazi na vrhu vala, što se je valjaoprema grebenu, dvije sklopljene ruke među rastrganom pjenom. Antonio legne naglo nagreben, prihvati se za nj, pa kad se vršak vala prelije preko njega, opet ustane. Pogledazdvojno morem, no svud pjena, svud prasak, svud grozna pustoš...Puk na klisuri klekne. Vjetar zviždi i šumi, lomeć se o vrleti i tresuć tamnim smrekama.Pod vedrim plavetnim nebom prostire se neizmjerno more. Bijelom površinom razlilo sesunčano zlato. Župnik moli se Bogu za mir pokojnikove duše. Suze mu rone blijedim ibolnim licem. Vihor raznaša kapljice svete vode. Puk jecajući odgovara na župnikovumolitvu...Ne potraja dugo, te i Antonio bi spašen, pošto se bješe uhvatio za konop.Svijet pođe sada u gradić, razgovarajuć se o brodolomu, i o svemu, što se bješe dogodilo.Dobri ljudi primiše u svoje kuće onu dvojicu spašenih, a teško ranjeni gospodar lađe nalaziose već pola sata u kući Antuna Šabarića. Ranjeni Mato Bartolić bijaše trgovac iz Jelenšćice.Svakog tjedna po jedan ili dvaput vozio bi on vino, ulje i druge proizvode naRijeku svojom lađom, koja se, eto, bješe pod klisurama razbila.Jedan sat poslije brodoloma zvonio je stari Franina mrtvačkim zvonom u mračnom i studenomtornju. Žalobni zvuk javljajući groznu smrt utopljenika, gubio se i zamirao u šumuvjetra.Stara Tonka vrteć se oko ognjišta i plačuć rad zbivše se nesreće i ljuteć se na dim, govorašejadikujuć:- Ah, ti more, ljuto more! Dosta si ih progutalo, dosta kosti bijeli se u tvom dnu! Ma zaštoje to sve dragi Bog tako naredio? Ah, jadni dječko! Onako umrijeti, i bez svećenika i bezsvetog ulja i bez propela u ruci.- Malo ti koristi naricati! Tako je bilo uvijek; jedan umire u valovima, a drugi u krevetu -odvrati Tomo, njezin muž, metnuv oprezno u lulu debeo ugljen, što mu skakutaše nadlanu ruke.- Da, da, kako je već komu suđeno! - klimaše Tonka. - Ma i našega - pod tim »našega«razumijevaše svoga sina Stipu - i našega snaći će još nesreća. Oh, crni dane, nikad te nedoživjeli Lučičani!- Bolje bi bilo, da šutiš! Kako ti može šta takva u staru glavu i sunuti? - ukori Tomo ženu,smutiv se od bojazni, da bi ipak onaj crni dan mogao svanuti.8

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!