Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviveć dahne večernje povjetarce, koje se titra visokim svilenim zavjesama prozora, kao dase gospodsko dijete poigrava zavjesama svoje zipke, snivajući, da si majku ručicom poobrazu gladi i miluje.Elvira presta jecati. Jedra joj ramena ne dršću više. Uzdahnu i lagano podignu glavu, paonda naslonivši se ostane mirna. Lice joj je blijedo i suzama nakvašeno; rumene usne časomiceod plača jošte podrhtavahu. Te su usne pootvorene; gornja se je malko uzvinula iodgalila nekoliko malih bijelih zuba. Crne joj i vlažne oči posve otvorene, no ona ne gledana nijedan predmet u sobi, već u neki drugi svijet - u svoje srce. Kad pogledaš tu krasnudjevicu, svi njezini čari iščeznu, sve se raspline u nekom divnom skladu, samo oneduboke, sjajne i misaone oči otvaraju se pred tobom, obuhvaćaju te svojim čarobnimkrugom, tako da se utapljaš u njenom milom pogledu, u dubljinama plemenite joj duše.Elvira ustane i pođe k prozoru. Stasa je povisoka, a vitka u pasu. Od stolice do prozoranije ni pet koraka, a njezino tijelo, čaroban sklad bujnih i divotnih oblika, ganulo se takoplemenito i uznesito u to malo puta. Naslonivši se na prozor, zagleda se u nastalu noć.Nad Velebitom sjaji se nebo, a nad tim sjajem nešto prema sjeveru blijedi jedna milovidnazvijezda. U šumici okolo kuće cvrkuću ptice, tražeći noćište i namještavajući se pogranama. Iz Lučice čuju se razni glasovi i nečiji smijeh.Elvira gleda u mrak. Iza Velebita pomalja se komad sjajna srebra. Mjesec se diže lagano,a kad se izali, plane mu svjetlo cijelim Kvarnerom i obasja milo Elvirino lice, po kome seprostrla tuga i pečal. Teško uzdiše Elvira; pod rascvjetanim grudima ljuta bol steže jojsrce, peče ju nešto u duši, gdje se gorke i crne slutnje križaju, a zlatna mjesečina mami juu nepoznate krajeve...Netko pokuca na vrata.- Tko je?- Milostiva gospođice, izvolite k večeri - oglasi se jedan sluga.Elvira uzdahnu i prošavši nizom soba, dođe u blagovaonicu.- Dobar večer, dragi oče! - pozdravi djevojka tiho.Marino Saletti sjedio je već pri stolu, čekajući na svoju djecu. Da mu vrijeme brže prođe,čitao je neke novine. Nad očima imao je zelen štit proti svjetlu. Taj štit bijaše svezan stragana glavi. Saletti je čitao kroz naočale. Kad ga bješe Elvira pozdravila, kimnu joj glavom.Starome Salettiju bit će šezdeset godina. Ima punu, sijedu podstriženu bradu.- Gdje si bila, Elviro? - upita otac promuklim glasam, gladeći si bradu na kojoj su kratke ioštre dlake kao u četke za haljine.- Bila sam u sobi - odvrati djevojka, pogledavši bojažljivo tamno očevo lice.- Gdje je Alfredo? - promrmlja Saletti, srčuć juhu i gledajuć pladanj nad kojim bješe nadniodebelu, posve okruglu glavu.- Ne znam, dragi oče, malo prije...- Taj »dragi« ostavi za drugi put!- Malo prije bio je kod mene - produlji Elvira.- Što veli? - upita otac ljutito.- Kako, oče?- Zar ti nije ništa o meni govorio?- Jest, molio me, da ti kažem, da ga ne psuješ - usudi se Elvira.- Ja ga ne psujem, no on mene sramoti! - povikne Saletti, podigavši glavu tako, da mu jepao na puno i crno lice sjaj svjetiljke, što je nad stolom visila.76