Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Naravno, mi mlađi, mi smo svi lopovi, a zašto? Jer se zaboravlja u starosti na svojemladenačke šale. Moj otac! Ha, ha, ha!- Alfredo, ja se zgražam! Zar se tako govori o svom ocu?... Alfredo?... Nesretniče, ti siduboko pao!- Što znaš ti! E, ništa zato, nek me samo psuje, no dobit ću ja već svoje puške, a mornari uLučici saznat će, tko je mladi Saletti!- Alfredo, zaklinjem te, da ostaviš ljude na miru.- Ti si bena! Oni će me tužiti sudu; slobodno, ne bojim se, no ako mi tko od onih skotovajednu riječ reče, ako me tko pogleda, vjeruj mi, platit će glavom.- Ti to nećeš učiniti.- Što? Neću učiniti? To ćemo vidjeti! Ako njezin brat samo pisne, vidjet ćeš...- Alfredo, zaklinjem te uspomenom naše pokojne majke!- Ne luduj! Šta će meni uspomena naše majke!- Nesretniče! - zastenje Elvira bolno i opet si sakrije lice rukama.Uspomena na majku i Marijin brat, to bijaše sve, što imaše najdražega na svijetu!- Da, vidjet ćeš, ja ću naučiti prostačinu pristojnosti!- Ostavi me! - izlanu Elvira dršćući.- Reci ocu, da me se okani, jer ne znam, što bih mogao počiniti u svom ludilu! - izusti Alfredobijesno i izađe naglo iz sobe.- Oh, Bože! - uzdahnu Elvira i metnuvši ruke na stol, prekriži ih malko, pa nasloni nanjih čelo krasne si glave.Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena jepo struku. Oko vrata bacila si je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenicaotraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku.Gospodska soba puni se već polusjenom raskošna i ljupka sutona: Djevojka sjedi lijevimbokom prema prozoru, a u onom nešto jasnijem svjetlu, što ulazi u sobu kroz otvorenprozor, vidi se šav na njezinoj haljini. Taj šav idući od vitka pasa do pazuha, čim se višediže, tim je većma napet. Obla i jaka noga od strane prozora gubi se pod haljinom u prekrasnim,u bibličkim crtama. Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice, povećavajućisvojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokihsvilenih vrpca, kojima su svezane lake cipele. Elvira osta duže vremena onako na stolnaslonjena. Njezino tijelo bješe isprva mirno, no kašnje poče se tresti, a lijepa ramena podrhtavati,leđa joj pako, u onaj par svedena u dražestan luk, dizahu se i padahu.Elvira jecaše tiho...Soba joj je bogato i ukusno uređena. Na laštenom podu križaju se skupi sagovi; na svijetlomodrimzidovima vise četiri velike slike u širokim zlatnim okvirima. U kutu sobe stojiukusan jednostavan krevet, a nad njim se diže svileno nebo. Čitavo pokućstvo, stolice,naslonjači, zavjese sve je modro, sve od svile i baršuna. U jednom ormaru sjaju se pozlaćenihrpti knjiga. Nad tim ormarom stoje dva poprsja: Dante i Petrarca. Neumrli Dantegleda strogo u plačuću Elviru, koja je lijepa kao njegova Bice. Nad pijaninom, u jednompolumračnom kutu sobe stoji opet poprsje. Debeli slavni maestro Rossini zadovoljno sesmiješi, te reć bi, čudi se djevojčici, videć ju onako rascviljenu, a kano da joj veli: Ta budivragoljasta poput moje Rosine!Sobom se ne širi jak vonj raznih sapuna i prašaka; zdrav miris lovorove šumice, hrastovine,stoljetnih lipa, ružmarina i šarena cvijeća napunjuje sobu, sad jače, sad slabije, kako75