Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić
Share Embed Flag
Download ePaper

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

ss.obrtnicka.pozega.skole.hr
from ss.obrtnicka.pozega.skole.hr More from this publisher
13.07.2015 Views

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Nikako! Pošto da dođe amo? Moja je briga, da sa Salettijem obračunam. Ja ću ga većdozvati k pameti! - izvikne Marko gnjevno.Njegovim krasnim licem prostrla se gorka zabrinutost i ljuta pečal.- Da, da, sinko, bolje je da Mato ne dođe u Lučicu, ta čemu da ga rastužimo! Bit će najboljeda zapitamo za savjet gospodina plovana i Stipu; oni će znati, što nam valja činiti ikomu da se obratimo. Sreća naša, da imamo takvih ljudi u Lučici! Gospodin plovan pomogaobi i nekrstu, a kamoli ne nama! Marko, da si pop, ne bi se to događalo tvojoj sestri.Tko; tko da se takne sestre jednog plovana? Ah, što ćemo mi sirote, siromašni mornari!Glas o Salettijevu mrskom nedjelu u tili čas raznio se Lučicom. Skoro svi požale krasnu idobru Mariju i jadne joj roditelje. Tiho mjestance silno se bješe uzrujalo. Majke zabrinutopogledavahu svoje kćerke, osipavajući ih lijepim i korisnim savjetima. Joso ševrdaše duževremena gradskim klancima, uličicama, pripovijedajući i hihotajući o Mariji, o plemiću,o dolcu u gori i o puškama. Žene dovikuju se preko puta, ispituju, grde plemića, lamajurukama i ne mogu da se prečude Josinu junaštvu. Djeca, što opkoliše ribara, gledajuga zapanjeno i prestrašeno, pa ga slijede sve od kuće do kuće, a on kazivaj i pripovijedaj,kao da je poklao nepreglednu vojsku. Joso s četom dječurlije pane pred načelnikovukuću, pa opet nabrajaj i drobi radoznalim susjedama.- Što mi se derete pred kućom! - zakvrči s prozora Anastazija Murelli.Silne li sada, brajne, graje! Joso u svom junačkom zanosu poviče:- Gle, gle, sovetine na prozoru!- Sovetina! Sovetina! - zaurliču djeca.- Gadovi, razdrapanci! Ajte kući, da vam matere hlače zakrpaju! - zakriješti opet Anastazija.- Grdoba, vještica stara, ciganko! - stane pljuštati sa svih strana.Malo zatim, pošto se sleže oluja, gledaše načelnik žutkasto lice svoje žene i dlake, štodrhtahu po bradavicama, slušajući graju, što se bješe prenesla u jednu drugu ulicu.VI.Na onom pitomom humku, što se diže za jedan puškomet na zapadu mrkloj Lučici podgolom strmom stranom sive planine, poviruju gospodski dvori između gustoga stabalja.Okrugli plosnati humak sa svih strana obavijen šumom. Među njim i planinom pukao jeuzak tajanstven prodol. Svrne li zamišljen mornar obalom, plovio ma kuda divotnim zaljevom,mora mu oko zapeti za ono bijelo pročelje na brežuljku. A kad ga ugleda, nepovjerljivopreleti očima svoju krhku lađu; bolno čeznuće stisne mu grudi, u srcu ga zazebe,pomišljajući na ženu i djecu. On razmišlja o tihoj sreći, koju uživaju neznani njemu ljudina onom zelenom humku, u onom tihom i zabitom kraju, a ne zna jadan, da se je na jedanprozor one kuće naslonila mlada, nesretna djevojka, koja mu zaviđa njegov udes.Elvira Saletti u sjetne je utonula misli, promatrajući tihu morsku pučinu, što se prednjom svjetluca i zrcali. Crno joj i zagasito oko nehajno bludi pustim predjelima otokaCresa, tražeći u njegovim zagušnim vrhovima najsamotnije uvale i prodole.72

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviSunce čisto i sjajno zaći će sada za visoku Učku. No njezinim ponosnim glavicama silanje planuo požar. Goleti Velebita i nekoji viši vrhovi kvarnerskih otoka sunčaju se jošte uzadnjem rumenom prosjaju. Kud ti oko siže, cijelom kotlinom, što je pukla od Kapele doUčke i od Osora do kršnoga gorja nad Kraljevicom, svud se prepliću, svud se izmjenjujuogromne sjene s dugačkim i rastrganim pjegama sunčanoga zlata. Istočna istarska gorskakosa, dižući se i padajući poput ogromna vala, oštro reže zapadno nebo i zasjenjuje cijelomore i sva pomanja ostrva, koja su mu čedno na površinu isplivala.Sparno srpanjsko predvečerje veličanstveno zgara.Lagodan hlad pao je na Lučicu. Elvirine misli već duže vremena lijetaju prama predjelimaotoka Cresa. Samoća i tišina onih šumica, onih kukova i onih prodola vabe njezinduh u svoje čarobno krilo, obećavajući mu blaženstvo i potpunu zaborav. Elvira je bilaobljubila onu tajnovitu cresku obalu, ona ju često promatraše, tužeći joj se i nalazeći unjoj neizmjernu utjehu. Djevojka se radovaše, kad bi tamo preko mora šume prolistale, asjeta ju obuzimaše, kad bi stale žutjeti i venuti. Za tmurnih zimskih dana, probudivši seiz teška sna, pogledala bi iz svoje tople i mekane postelje kroz nabrekle prozore, te bi pocreskim glavicama često spazila snijeg i mraz, kakav bješe već više puta na srce joj pao.Elvira krene prekrasnom glavom nalijevo i pogleda na lučičko groblje u tihoj dolini. Samotani visok čempres diže se do velika nadgrobna spomenika. Tu sniva vječni san dobrajoj majka, koja ju je ostavila na ovom nevoljnom svijetu, kad je ona još malena djevojčicabila.Crne Elvirine oči lagano se natopiše suzama, a u sobi iza nje zaškrinuše naglo vrata. Djevojkase trže i okrenuv se nato, spazi pred sobom brata. Alfredo ju pogleda i stane posobi koračati.- Elviro, došao sam amo, da te nešto umolim - reče Alfredo hodajući pognute glave.- Da me nešto umoliš? - začudi se Elvira, taruć si suze.- Murelli je veliko magare! - istisne Alfredo muklo i ljutito.- Murelli?... A zašto? - upita Elvira, gledajuć brata si pogledom iskrena sažaljenja.- Da, ona bluna!- Murelli bluna? Zar on nije tvoj prijatelj?- Ne luduj! Je li baš trebalo, da odmah amo doleti i da sve ocu izbrblja?- On nije zlo mislio; htio je, da oca pripravi. Trebalo bi, da mu budeš za to zahvalan.- Znam, otac bi svakako dočuo...- Pa što se onda ljutiš na načelnika?- Da, ja se ljutim; ja sam na sve ljutit! Čekaj, platit će mi ono kopile! To mi je već dozlogrdjelo!- A tko ti je kriv?- Elviro!- Srami se, Alfredo!- Što? - viknu plemić i zaustavi se pred njom, pogleda joj oštro u oči.- Da, srami se! - suzbije ga Elvira, pa sjednuvši na divan okrene mu leđa.- Elviro, zlo po tebe, ako me razljutiš!Djevojka slegne ramenima i uzevši knjigu sa stola, počne ju mirno listati.- Zar si se i ti proti meni urotila? Elviro, ti me ne poznaš! - zaprijeti joj brat.73

<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>Sunce čisto i sjajno zaći će sada za visoku Učku. No njezinim ponosnim glavicama silanje planuo požar. Goleti Velebita i nekoji viši vrhovi kvarnerskih otoka sunčaju se jošte uzadnjem rumenom prosjaju. Kud ti oko siže, cijelom kotlinom, što je pukla od Kapele doUčke i od Osora do kršnoga gorja nad Kraljevicom, svud se prepliću, svud se izmjenjujuogromne sjene s dugačkim i rastrganim pjegama sunčanoga zlata. Istočna istarska gorskakosa, dižući se i padajući poput ogromna vala, oštro reže zapadno nebo i zasjenjuje cijelomore i sva pomanja ostrva, koja su mu čedno na površinu isplivala.Sparno srpanjsko predvečerje veličanstveno zgara.Lagodan hlad pao je na Lučicu. Elvirine misli već duže vremena lijetaju prama predjelimaotoka Cresa. Samoća i tišina onih šumica, onih kukova i onih prodola vabe njezinduh u svoje čarobno krilo, obećavajući mu blaženstvo i potpunu zaborav. Elvira je bilaobljubila onu tajnovitu cresku obalu, ona ju često promatraše, tužeći joj se i nalazeći unjoj neizmjernu utjehu. Djevojka se radovaše, kad bi tamo preko mora šume prolistale, asjeta ju obuzimaše, kad bi stale žutjeti i venuti. Za tmurnih zimskih dana, probudivši seiz teška sna, pogledala bi iz svoje tople i mekane postelje kroz nabrekle prozore, te bi pocreskim glavicama često spazila snijeg i mraz, kakav bješe već više puta na srce joj pao.Elvira krene prekrasnom glavom nalijevo i pogleda na lučičko groblje u tihoj dolini. Samotani visok čempres diže se do velika nadgrobna spomenika. Tu sniva vječni san dobrajoj majka, koja ju je ostavila na ovom nevoljnom svijetu, kad je ona još malena djevojčicabila.Crne Elvirine oči lagano se natopiše suzama, a u sobi iza nje zaškrinuše naglo vrata. Djevojkase trže i okrenuv se nato, spazi pred sobom brata. Alfredo ju pogleda i stane posobi koračati.- Elviro, došao sam amo, da te nešto umolim - reče Alfredo hodajući pognute glave.- Da me nešto umoliš? - začudi se Elvira, taruć si suze.- Murelli je veliko magare! - istisne Alfredo muklo i ljutito.- Murelli?... A zašto? - upita Elvira, gledajuć brata si pogledom iskrena sažaljenja.- Da, ona bluna!- Murelli bluna? Zar on nije tvoj prijatelj?- Ne luduj! Je li baš trebalo, da odmah amo doleti i da sve ocu izbrblja?- On nije zlo mislio; htio je, da oca pripravi. Trebalo bi, da mu budeš za to zahvalan.- Znam, otac bi svakako dočuo...- Pa što se onda ljutiš na načelnika?- Da, ja se ljutim; ja sam na sve ljutit! Čekaj, platit će mi ono kopile! To mi je već dozlogrdjelo!- A tko ti je kriv?- Elviro!- Srami se, Alfredo!- Što? - viknu plemić i zaustavi se pred njom, pogleda joj oštro u oči.- Da, srami se! - suzbije ga Elvira, pa sjednuvši na divan okrene mu leđa.- Elviro, zlo po tebe, ako me razljutiš!Djevojka slegne ramenima i uzevši knjigu sa stola, počne ju mirno listati.- Zar si se i ti proti meni urotila? Elviro, ti me ne poznaš! - zaprijeti joj brat.73

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!