Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Nikako! Pošto da dođe amo? Moja je briga, da sa Salettijem obračunam. Ja ću ga većdozvati k pameti! - izvikne Marko gnjevno.Njegovim krasnim licem prostrla se gorka zabrinutost i ljuta pečal.- Da, da, sinko, bolje je da Mato ne dođe u Lučicu, ta čemu da ga rastužimo! Bit će najboljeda zapitamo za savjet gospodina plovana i Stipu; oni će znati, što nam valja činiti ikomu da se obratimo. Sreća naša, da imamo takvih ljudi u Lučici! Gospodin plovan pomogaobi i nekrstu, a kamoli ne nama! Marko, da si pop, ne bi se to događalo tvojoj sestri.Tko; tko da se takne sestre jednog plovana? Ah, što ćemo mi sirote, siromašni mornari!Glas o Salettijevu mrskom nedjelu u tili čas raznio se Lučicom. Skoro svi požale krasnu idobru Mariju i jadne joj roditelje. Tiho mjestance silno se bješe uzrujalo. Majke zabrinutopogledavahu svoje kćerke, osipavajući ih lijepim i korisnim savjetima. Joso ševrdaše duževremena gradskim klancima, uličicama, pripovijedajući i hihotajući o Mariji, o plemiću,o dolcu u gori i o puškama. Žene dovikuju se preko puta, ispituju, grde plemića, lamajurukama i ne mogu da se prečude Josinu junaštvu. Djeca, što opkoliše ribara, gledajuga zapanjeno i prestrašeno, pa ga slijede sve od kuće do kuće, a on kazivaj i pripovijedaj,kao da je poklao nepreglednu vojsku. Joso s četom dječurlije pane pred načelnikovukuću, pa opet nabrajaj i drobi radoznalim susjedama.- Što mi se derete pred kućom! - zakvrči s prozora Anastazija Murelli.Silne li sada, brajne, graje! Joso u svom junačkom zanosu poviče:- Gle, gle, sovetine na prozoru!- Sovetina! Sovetina! - zaurliču djeca.- Gadovi, razdrapanci! Ajte kući, da vam matere hlače zakrpaju! - zakriješti opet Anastazija.- Grdoba, vještica stara, ciganko! - stane pljuštati sa svih strana.Malo zatim, pošto se sleže oluja, gledaše načelnik žutkasto lice svoje žene i dlake, štodrhtahu po bradavicama, slušajući graju, što se bješe prenesla u jednu drugu ulicu.VI.Na onom pitomom humku, što se diže za jedan puškomet na zapadu mrkloj Lučici podgolom strmom stranom sive planine, poviruju gospodski dvori između gustoga stabalja.Okrugli plosnati humak sa svih strana obavijen šumom. Među njim i planinom pukao jeuzak tajanstven prodol. Svrne li zamišljen mornar obalom, plovio ma kuda divotnim zaljevom,mora mu oko zapeti za ono bijelo pročelje na brežuljku. A kad ga ugleda, nepovjerljivopreleti očima svoju krhku lađu; bolno čeznuće stisne mu grudi, u srcu ga zazebe,pomišljajući na ženu i djecu. On razmišlja o tihoj sreći, koju uživaju neznani njemu ljudina onom zelenom humku, u onom tihom i zabitom kraju, a ne zna jadan, da se je na jedanprozor one kuće naslonila mlada, nesretna djevojka, koja mu zaviđa njegov udes.Elvira Saletti u sjetne je utonula misli, promatrajući tihu morsku pučinu, što se prednjom svjetluca i zrcali. Crno joj i zagasito oko nehajno bludi pustim predjelima otokaCresa, tražeći u njegovim zagušnim vrhovima najsamotnije uvale i prodole.72