Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovimalo svrbi glava, da li smo crni il bijeli, kad nas deru, kad nas sramote skotovi poputonoga staroga lupeža nad Lučicom! - bjesnio je Stipe naglo koračajući dućanom.Majka i otac došavši u dućan stanu ga miriti, videći ga onako ljutita, no sve uzalud. Stipevikaše kao izvan sebe, a kad se izvikao, pođe u jednu malu sobicu, gdje običavaše pisati.Tu sjedne, obori glavu na prsa i uze nešto mrmljati.Antonio i Joso ostave puške u dućanu, izađu iz kuće, pa se upute k Šabarićevima.Jela i Marija sjedile su na ognjištu, plačući i jadikujući. Marko šeta se kuhinjom. U licubijaše blijed i zamišljen. Kad žene spaziše Antonija i Josu, glasno zajecaju. U sobi ležao jestari Antun na visokoj postelji. Nesretni mornar upiraše staklene i suzne oči u prozore islušaše jecanje žene si i kćeri.- Ah, dragi Bože, što smo ti skrivili - uzdisaše Jela lamajući rukama. - Svemu, svemu samja kriva! Ah, mi tužne sirote! Sad razumijem, zašto me je Luka pitao jučer i ovo i ono.Draga Marijo, rano moja, nemoj mi jecati! Nikad nećeš više sama iz kuće. Ma zar su većljudi poludjeli? Oh, oprosti mi, Bože! A što znam ja, što govorim?- Umiri se, majko! Marija se samo preplašila.- Antonio, ti si spasio čast ove kuće! Deder kaži, kako je bilo - reče Marko dršćućim glasom.- Zar vam nije Marija rekla?- Jest, no gdje su ti puške?- Dao sam ih Stipi, jer bi on morao biti načelnikom.- Je l' te, zar tebe zovu Josom?- A, a! Da, Josom. Žao mi je, da nismo u njih zadimili kao u zecove.- Oh, sveti Bože! - zalomi Jela.- Majko, ne boj se! - zajeca Marija.- O čekaj ti, oj plemeniti plemiću! Kazat ćeš ti meni, što imaš s mojom sestrom! - zagrozise Marko i užasno protrnu.Antonio gledaše ga smiješeći se, sažaljivo, gorko i skoro prezirno...- Marko, sine, nemoj se pačati u ljude, koji se otpustiše od Boga! Nemoj da nas i veća zlasnađu - moljaše Jela.Nasta tišina. Iz sobe se začu glas bolesnika.- Sinko, djeco, čuvajte se tih grešnika; nemojte me spraviti u grob i prije vremena.- Antonio, Marija pripovijeda, da si ti pred nekoliko dana udario plemića šakom; zašto sišutio o toj stvari? - upita Marko.- Šutio? Zar nisam vama, Jele, kazao sve one iste večeri, kad ga oborih na cesti?- Jesi, Antonio, jesi - odvrati Jela.- Da sam to znao, ne bi se bilo slučilo ovo današnje! - reče Marko jedovito.- Šutjele smo, da te ne rastužimo; pa i Mati ne rekosmo ništa, da se ne dogodi veće zlo.- Zlo uradiste! Ja bih bio govorio s plemićem.- A bi li danas poručili Mati u Jelenšćicu, da amo dođe? - upita Antonio trpkim i nestalnimglasom.Marija drhtnu pogledavši mu lice, preko kojega bješe u onom trenutku preletio oblakvelike boli.71