Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviMarija, silazeći u malu kotlinu, pjevaše iz svega grla. Antonijevo srce naglo tuče. Marijaotvori laz i uniđe u dolac, pa stane slagati breme na plašćenicu, na uprtu, koju bješe protegnulapo strništu. Joso i Antonio pogledavahu se pod zidom izvan dolca, slušajući njezinzvonki glas.Kad djevojka naravna breme, sjede na zemlju i provuče glavu kroz plašćenicu. Oprti se,a kad htjede da ustane, naglo zadrhta, opazivši dva čovjeka, što se bjehu pomolila naddolcem.- Evo ih! Joso, tiho!- Možda nemaju puške! - zinu Joso kao riba kanj.- Tiho! Silaze u dolac.- Antonio, ustani, da vidiš puške.- Pst! Već su blizu dolca.- Pucat će na nas kao u zeceve!- Ne dršći! Ti se plašiš!- Ja?Prijatelji umuknu, da čuju, što će biti.Marija skamenila se videći Alfreda i Luku, te nije ni mislila, što da učini, već osta onakoprivezana za breme i na nj naslonjena. Plemić i sluga mu vrebahu na taj zgodan čas s rubakotline, pa se onda hrlo spustiše u dolac, gdje prisloniše puške o zid, koji zatvarašedolac u potpunom okrugu, pa potrče k djevojci, bojeći se, da se ne rasprti.- Dobro jutro, krasna Marijo! O, o, vi se rano ustajete! - reći će Alfredo, pogladivši je policu.Djevojka ne reče ni riječi, već se sagne, da se digne s bremenom. Luka povuče breme, pritisnega na zemlju, a djevojka protrnu i viknu:- Oh, majko moja!- Marijo, pošao sam u lov, a vjerujte mi, nisam se ni nadao, da ću vas ovdje naći.- Ostavite me na miru!- Marijo, danas morate mi štogod utješljiva reći! Ja neću da propustim ovako lijepe zgode.Sami smo ovdje, nitko nas ne vidi i ne čuje, ovo je moj sluga, ta šta da se plašite? -govoraše Alfredo dršćućim glasom.- Ako znate, što je Bog, ostavite me! - kriknu Marija i opet pokuša, da se digne, no Alfredogurne ju natrag, a ona se sruši na breme i vrisnu: - Razbojniče!Alfredo poljubi ju u lice. Marija razveže plašćenicu, riješi se bremena, pa osovivši sehtjede pljusnuti mladića, no to zapriječi Luka, uhvativši ju čvrsto za ramena.- Marijo, bolje po vas, da se umirite! Gospodin vas voli, bit ćete sretna...- Oh, majko moja! - zarida djevojka, trzajuć se u Lukinim šakama.Alfredo opaše ju rukom. Oči mu sijevahu, lice mu je tamno ožareno, cijelo mu tijelo dršće.Marijo, ne vičite! Umirite se, dušo!- Ljudi, na pomoć! Zar me nitko ne čuje! - vrisnu opet Marija.Luka sveže joj usta velikim rupcem. Marija brani se svom silom, da im se otme. U taj parskoče Antonio i Joso preko zida u dolac, i to baš na onom mjestu, gdje su bile naslonjenepuške. Antonio bješe malko zavirio u dolac i opazio puške, pa se onda s Josom do njihdošuljao, idući pognuto izvan zida.67