Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviRibari se zgure pod zidom. S brijega preko dolca čuli su se uistinu laki koraci.- Je li to ona? - šapne Joso.- Mislim; gospoda imaju cipele, a njezini opanci ne štropoću po kamenju.Prijatelji umuknu, gledajući si u lice. Uto zapjeva nad dolcem tih ženski glasić: »HitalaMare pešćiće u more.«- Ona! - izlane Antonio i porumeni.- Antonio, što ćemo sada?- Ništa, šuti! Čekajmo, dok siđe u dolac - reče Antonio i pridigne se, da vidi, gdje je djevojka.- A što se je to zabavila na brijegu?- Stoji na jednom kamenu - odvrnu Antonio, obuhvaćajući njezin dražesni struk svojimvelikim očima.Sunce, malo jutarnje sunce, siplje već svoje zlatnorumene zrnke po gorskom predjelu.Marijin vitki stas slikovito se crta na sinjem nebu, kupajući se u onim sjajnim zrakama.Djevojka pričinja se Antoniju mnogo višom, negoli je uistinu. Ona gleda u more. Oči jojblude tihom površinom i zelenim obalama odaljenih ostrva, tražeći mala i mirna jadra.Osmjehnuvši se sjetno moru, svrne okom po rodnom kraju i uze promatrati, kako se dimlijeno diže nad seljačkim kućama. Sluša zatim mršavu kravicu, što mûče pod jednim brijegom,i gladne ovce, što bleju po strmoj strani nad Lučicom. Marijine se nozdrve šire,grudi joj se nadimlju, udišući onaj čisti zrak, kojim se rasplinuo miris kuša i smreka ivonj rahle zemlje. Sivo kamenje, stijene čovječje visine sjaju se i lašte, jer su vlažne od noćneobilne rose, pa misliš, da se one probudiše, da usišu toplinu životnih traka svemožnasunca. U rijetkoj travi sve nešto gmiže i mravinja, u grahoricama i smrekama šuška, svegmilji, sve uzdiše, sva priroda oživljuje. Nad Marijom u bistrom zraku leluja se sura ladvicai klikta veselu pjesmu; nad planinom leti orao, mašuć i šumeć velikim krilima, a jošviše, gore po nebeskom svodu, plove mirno pozlaćene pahuljice.Dan je osvanuo.Antonio ne može skinuti oka s djevojke suncem obasjane a Joso razmišlja o Salettijevojpuški, te zalazi rukom pod zakrpanu košulju na prsima. Gladi rukom crvena i mršavaprsa, opipava rebra, koje možeš lasno prebrojiti pod onom jadnom kožom. Klima Josoglavom, pa kad pomisli, kako bi bilo, da ovdje ili ondje olovo među rebra prohuji, ispruživisoki vrat, teško gutne slinu, a vanredno velika jabučica u grkljamu poskoči i napnekožu baš kao u tukca, kad ga pitaš za božićne svece cijelim orasima i kukuruznim žgancima.Joso pogleda zatim svoje suhonjave noge, što su se duljile pred njim po zemlji ipreko jarka. Lice mu se razvedri, sive mu oči veselo zažmire, kad mu sune u glavu misao,da bi već i ona iskrivljena noga svoje učinila, kad bi baš do bijega došlo.- Pst, pst! Antonio, silazi li već Marija? - upita Joso pa kad ne dobije odgovora, povučeprijatelja za otrcanu nogavicu hlača.Antonio gledajuć Mariju, mahne mu rukom, da šuti, no malko kašnje zguri se pod zid imetne kažiprst na usne.- A, ide li? Antonio, blijed si kao da nema u tebi ni kapi krvi - progunđa Joso kroz grbavii nadesno nakrivljeni nos.- Tiho! Već silazi u dolac.- Tako? Saletti? - izbeči Joso oči.- Ne. Ona. Šuti!66