Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovisvoje strane, povuku ju po onim daščicama za jedno pet koraka od mora. Kad su bili timgotovi, uzmu one daščice, vesla, ribe i konop od kamensidra, pa sve to sakriju u jednupećinu daleko od pijeska. Da su ostavili vesla na lađi, teško da bi ju Joso kašnje na svommjestu našao, jer djeca, što dolaze svakog dana k moru, porinula bi lađicu u vodu, da semalo pozabave, veslajući po klisurinama.Ribari se upute sad u goru. Antonio sveđ šuteći hoda pred svojim prijateljem. Joso mašućirukama mjeri duge korake i puše sav zapuren. Lijeva mu je noga ravna, a desna odkoljena dolje ispružila se postrance, kao da si mu ju slomio u zglobu. Kad korakne prignemu se mršavo visoko tijelo - najviše u cijeloj Lučici - nad desni bok, a ona iskrivljenanoga napravi potpun polukrug svaki put, kad stupi naprijed.Krasan će svanuti dan. Uvalama zuji svjež jutarnji vjetrić i razblažuje ribarima lica i razgaljenaim prsa, šuljajući se u njedra crvenih zakrpanih košulja. Glavice na planinama iodaljena ostrva lijepo se već razabiru. Male kućice bijele se na izbrešcima i po pitomimobroncima. Mlada i ljupka svjetlost svud se širi, raste, svud probija sjene, svud ih raspršuje.Ta utješljiva svjetlost, taj čisti i blagi zrak, narav, što se budi iza krepka sna, lagodannjezin dah, koji srčeš tako požudno, sav taj velebni porod jednoga dana doima se silno iživaca i srca i duše - Antonijeve...- A kud se mi veremo? - puhnu Joso.- Daleko smo već odmakli od mora. Udarit ćemo sada ovim brijegom, pa eto nas kod Šabarićevadolca! Marija će doći bez dvojbe.- Sakrit ćemo se za koji zid. Sjetit će se Saletti današnjega dana! - grozio se Joso.- Ti ne smiješ ništa činiti, nego što ti ja rečem. Oni će imati puške.- Pu... puške! - osupnu se Joso, te se zaustavi na ravnoj nozi, držeć onu drugu u zraku.- Da, puške! Ti se već bojiš, a toliko si se junačio u lađi.- E ma ne bih želio, da u mene zadime i da me oprže.- Stoga valja da budemo na oprezu.Antonio i Joso skoro da se ne umoriše, lomeći se onim grdnim stazama. Napokon doklipsajudo Šabarićeva dolca. Taj se dolac nalazi pod strmom glavicom najviše gore. Malaje to kotlina, kakvih ima mnogo u onim kršnim krajevima. Dolcu bit će u promjeru stokoraka, opasuje ga povisok zid. Po sredini dolca bila je kop ječma. Još ima snoplja za dvabremena. Joso i Antonio sakriju se za zid izvan dolca, u jarak, što štiti od povodnje tajmali Šabarićev posjed. Oni sjednu, a u daljini, pod bregovima, stane se razlijegati jutarnjipozdrav majci božjoj. Ribari skinu kape, prekriže se, pa svršivši molitvu, reći će Joso:- Danas je Franina podranio.- Šuti il govori tiše; Marija neće zakasniti.- Čut ćemo je, čim prispije na dolac.- Da, ona obično pjeva.- Lijepa je to djevojka, no reci, je li tebi hladno?- Nije.- Mene borme srsi prolaze. E, znaš u gori smo; ovdje ti je uvijek studeno, pa da ti istinukažem, uznojio sam se putem. Gledaj, Antonio, sva mi je košulja poderana. Imao samjednu iglu, no i tu sam izgubio. Imaš li ti novaca? Kupio bih si košulju kod Stipe.- Nemam, no Stipe dat će ti i na vjeru. Dobar je on čovjek.- Neću na dug, jer se stidim - reče Joso i pogladi si dugački vrat.- Šuti, čujem nečije korake.65