<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>- Spusti lagano kamen u more, da se ribe ne poplaše - opomenu Antonio.Kad se usidriše ili bolje reći ukameniše, upitat će Joso:- Antonio, imaš li vatre? Hoću da si malko nos potkadim.- Imam nekoliko žigica; evo, drž'!Joso se protegnu preko lađe i ispruživ dugu ruku primi žigice, pa upali lulu. Kad žigicaplanu, rasvijetli staru i izglodanu lađu, ribaricu. Josino mršavo i žutkasto lice, iskrivljenamu usta, grbavi nos, i nešto modra i tiha mora.- Joso, prije dana, znaš doskora, ići ćemo na kraj. Izvući ćemo lađu na suho, na pijesak»Stupova«.- Zašto? - začudi se Joso, držeć u zubima lulu na kratkom kamišu.- Poznaš li onog gospodina?- S brijega nad Lučicom?- Da, onoga...- Kaži, Antonio!- Sutra zorom ide Marija Šabarićeva u goru po breme ječma.- Sretno! Ne iznosila ga nikad! Napunila si njim svu kuću!- Onaj gospodin i Luka, njegov sluga... poznaš li Luku?- A, a!- Oni idu za njom u goru.- Pa nek idu! No kako to govoriš? Kao da si se nabo na morsku ježicu.- Onaj gospodin hoće da nanese Mariji sramotu.- Sramotu?- Da, sramotu; ta kako da ti kažem?- Sramotu?- Da, da s njom sagriješi...- Gle lopova! Utopit ga! - zakvrči Joso trgnuvši se, da se je lađa zazibala.- Hoćeš li dakle sa mnom?- I te kako! Kao na pir! Ma izlemat ću ga do svetoga ulja!- Stari Saletti prodao je imanje tvoga oca na bubanj.- Lupež ti je ono! Ta on si ga je kupio, ta na njegovom kopa moj otac. Da, ja ti i sam neznam, kako nas je prevario i oplijenio! Stara ti je ono lija! Grob mu kosti izmetao! Ha, pst!Antonio, nešto mi se zakvačilo - reče Joso i stane vući povraz u lađu.Joso vuče, popušta i opet vuče, lagano i oprezno, da mu se povraz ne isprekida. Napokonzapljuska na površini velika i široka lovrata. Joso dignu ribu u lađu, stisnu je međukoljena, izvadi joj udicu iz usta, a baciv je u dno lađe reče ozbiljno:- U najmanju ruku šest funti! Čestita li zalogaja za stol gospodina plovana.U tišini mračne drage čulo se sada, kako skače riba po dnu lađe, po klimavim daščicama,po pajolima. Kad se riba umirila, zavlada u uvali opet ona ukočena tišina, koju prekidakatkad mirno dizanje i padanje vode, što se saneno toči i upija u krhki i šupljikavi morskiskorup, kojim su se osule stijene baš na površini. Kad slušaš onaj tihani romon i ono mukloi ljupko pljuskanje vode, misliš, da i one klisurine u mraku uzdišu, da su i one žive,da i njima godi, što ih more cjeliva, što im se umiljato poigrava gustim i dugim mahom.Glatka i tamnomodra pučina lagano se nadima i uzdiže ko slatko uspavana morska vila,62
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>kad sniva o krupnim i sjajnim zvijezdama, što se ogledavaju s nebeskoga svoda u tajinstvenimdubinama, njišući se oko njezine zlatokose glave.- Joso, bacit ćemo još jednom povraze, a onda idemo na pijesak. Gledaj, tamo na bregovimaveć se nebo bijeli.U jednoj pećini nešto zaprhuta.- Divlji se već golubovi bude - drhtnu Joso, pa onda nastavi: - E, noć je jošte! Tebe rukesvrbe...- Zašto, Joso?- Što ćeš, da ti rečem?... Marija je lijepa djevojka...- Ti bi dakle, rado izlemao onoga gospodina? - upita sada Antonio nestalnim glasom.- A ti?- Ne znam, no on bi mene satro, da može.- A što bi mu to koristilo?- Joso, ono su zli ljudi.- Kako rekoh, utopiti!- Evo moga noža! Nabrusio sam ga; ako na mene navale, rasparat ću im trbuh!- Ovako, a? Pfurr! A crijeva van - hoće Joso, mahnuv naglo rukom po Antonijevom trbuhu,od pupka do grudi.- Joso, ja držim, da se čovjek smije braniti.- Dakako da smije, i po zakonu i po pravici. Ta i carevi se brane, kad tko na njih navali.- E, drugo je vojska!- Kad se budeš branio, bit ćeš i ti vojska! Zar se uistinu bojiš tih gadova?- Da, njegove sluge hoće da me ubiju.- On ima mnogo slugu?- Lovro i Luka.- Tko ti je to kazao? Ne vjeruj, Antonio! No da na tebe nasrnu, ma i deset onakvih, ti bisvima razmrskao lubanje!- Ne bojim se nikoga, ali kako da se obranim, ako me zaskoče iznenada?- Ako je istina, što slušam, čuvaj se, Antonio! No zašto da te ubiju? Kada si im stao narep?- Ne znam Joso...- A, slušaj! Pred tri, četiri dana kazivao si mi, da si onog lupeža opalio nasred ceste, pa jeon, da ti se osveti, naložio slugama, neka te zakolju.- Da, da, bit će tako...- Čuj, ne bi li bilo bolje, da ih prevarimo?- Kako?- Da su mrtvi, ne bi tebe nikako mogli ubiti...- Neću, Joso. Na ovom mi svijetu nije dobro; no želim, da mi bude bolje na onom drugom,pa neću da si smrtno ogriješim dušu.- E, ne bih ja ovako mudrovao, da su ono ljudi!- Kršteni su kao i mi! Neću, Joso, ako me baš ne prisile. Ta nije čovječja krv pasja krv. Bogzna, da nisam žedan njihove, a on će svima suditi.63