Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Pripovijedao mi je Talijanac, štono popravlja stare kišobrane u pojati pred crkvom, dasu razbojnici negdje nad Bakrom, tamo za gorama, zaklali nekoliko ljudi. E, tko ide posvijetu, znade svašta! - mrmljaše Frane.- Da, da, stoga i jest ta bura! No sad drž'te, Frane, drž'te, stoplite si malko srce. A što ćemo,no? Stari smo, stari! - klimaše Tonka glavom.Zvonar uze čašicu rakije u mršave i poput stara voska žutkaste ruke, otare si usta hrptomdruge ruke, nasmiješi se čašici, zažmiri i ispije; pa zaljuljav se cijelim tijelom, stresavglavom, istisne kroz čeljusti:- Kao vatra!- To je preklanjska, Frane! Bolje vam nema od Pulja do Rijeke! - pohvali se Tomo i sađe sognjišta.Uto bane na prag kuhinje mlad čovjek, oniska i stepena stasa.- Što je, Antonio? - upita Tomo mladića.- Lađa na moru - odvrati Antonio dubokim glasom, stojeć uvijek na pragu i držeć unakrstjake ruke na razgaljenim i širokim prsima.- Hoćeš li, Antonio, malko rakije? - ponudi mu Tomo.- Neću. Lađa je na moru - mahnu on omašnom glavom, na kojoj je virila ispod zamrljanemornarske kape crna mu i raskuštrana kosa.Činilo se, kao da ta velika glava pritište kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano,gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća, jer mu je jedna nogavicaod hlača tja do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrveneo mu list noge. Meso je tujčvrsto, kao da je od kremena.Tonka, pogledavši mu u crnomanjasto lice i u kratku i raščupanu bradu, reče:- Antonio, stopi se malko kod vatre.- Velika je bura, razbit će se lađa - odvrati mladić.- Tko bi to znao? - slegnu zvonar ramenima.- Jest, razbit će se! - ponovi Antonio, a oči mu sijevnuše. Te su oči bile velike, crne i sjajne.Tomo i Antonio pođu sada k staroj zidini, gdje nađu nekoliko mornara, koji raspravljahuo sudbini lađe. Tomo stisnuv najprije među koljena okrajke široke i oduge kabanice, damu je vjetar ne uvija, metne u jedan otvor zidine žut dalekozor, opazi lađu i gledajuć unju stane govoriti ostalima:- Propali su, propali! Bit će istarska lađa, da, od naše obale. Mala je bracera. Imaju samokomad jadra, no gle, gle, lađa se okreće na sve strane; puklo im je valjda kormilo. Jest,propali su. Vjetar i valovi nose lađu po svojoj volji; al čujte, ljudi, meni se čini, da se odvišelagano miču. Okladio bih se, da vuku, da branaju sidro za sobom, po krmi.- Možda nema nikoga na lađi. Sila je mora, možda su ih talasi s palube odnijeli - primijetijedan kopač.- I to je moguće, no teško da je tako - klimaše jedan mornar.- Ne čavrljajte, ljudi, što nije spodobno! Mislite li, da sam uzalud dao tri zlatna napoleonaza moj dalekozor? Ta vidim ih, kao da su mi na dlanu. Da, da, četvorica su se stisnula nakrmi.- Oh, sirote, oh brižni ljudi! - kukala je neka starica.- Vi biste, kumo, mogli kod kuće ostati, kod preslice - zabrunda Tomo.5