Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- O, vi ste ovdje!? A kad ste došli? Jao meni, moj oganj! Marijo, ma zašto nisi malko pripazila?Ah, mladost, mladost!Marijina su lica gorjela; nije znala, kamo da svrne okom.- Pazila sam, majko, al drva nisu dobra - reče djevojka u zabuni.- A što mi nabrajaš! Što, drva da nisu dobra? Ta suha su kao moje kosti. A kako je, Mato?Uh, kako je toplo u crkvi! Škoda, da niste bili kod svete mise! Gospodin plovan rekaonam je dosta lijepih riječi, te nam uvijek govori i tumači; a mislite li, da su ljudi zato maza mrvicu bolji? Ta evo u nijednom loncu ne vrije voda! Mato, jeste li već vidjeli mogasina? Da, jučer, sinoć je došao, a nadali smo se i vama. Ah, puška ga ne ubila!- Koga, Jele! - upita Mato.- Moga sina, moga Marka.- Ta zašto?- A uvijek ću, uvijek žaliti, što nam nije plovan. Da, Mato, i vama smo se nadali, pa smo imalo boljega mesa uzeli, a sad evo, još je sve sirovo. Što ćete? Valja da se malko strpite,ako ste gladni.- O za me je lako! Sat prije il poslije, to je svejedno - odgovori smiješeći se Mato.- Marijo, ti si crvena kao rak. Mato, Mato, vi ste joj nešto u uho šapnuli! - reče Jela pogledavšimladića kao da mu želi reći: Da, vi ćete mene obigrati i prevariti!- Ma nisam, Jele, ni riječi, ne.- Eeee, pa da i jeste! Mladi ste i zdravi, a tim si niste ogriješili duše!- A zašto da sada drobimo ovo i ono! Pripravite nam, Jele, objed, pa ako baš mislite, dasam prišapnuo štogod Mariji, o tom ćemo razgovarati kašnje, poslije objeda.- Mato! - ukori ga Marija.- Lijepo, lijepo, kao tat, kad nije matere kod kuće! Tako dakle, Mato, tako? A vidiš ti nju,sveticu! - šalila se Jela ustobočiv se.- Nit sam svetica, nit je Mato tat! Razumiješ li me, mamo? - reče Marija zvonko se nasmijav.- Ta znate i po sebi, draga Jele, da ima stvari, koje se ne mogu reći nego u četiri oka.- Ala ste mi, Mato, mudar i pametan! Zar vi mislite, da ja nisam nikad mlada bila? O vjerujtemi, da se ne bih ni danas sa svakom mijenjala. E, nema više u našoj krajini one krvikao onda, kad sam ja bila u Marijinim godinama. Da, da, bile su onda djevojke kao odkremena, a kad su se udavale, ne bi povenule kao današnje, nakon pol godine. Sve, svese je nekako preokrenulo na ovom svijetu. Sada, kada žena rodi, treba i po petnaest dana,dok se iz kreveta izmota, a meni je svakih babinâ bilo dva dana dosta. Nema, nemaviše u našem kraju onoga pravoga zdravlja; naši mornari i soldačija sve su nam otrovali!Ta kad se je viđalo u starim vremena u ovim stranama ljudi, kojima je koža po vratu zakrpana?Oh, dragi Bože, što će biti iz ovoga svijeta? Nikad, da...- Mamo, mi ćemo u mrak objedovati! - prekine joj Marija besjedu.- Da, dušo, pravo imaš! No, no, sad me ostavite u miru! - reče Jela i stane podjarivati vatrute lonce bolje namještati.Sad uniđe u kuću Antun, otac Marijin, pa opaziv Matu, pozdravi ga:- O, Mato! Dobar dan! Je l' što dobra?- Nije borme, van zla! - odvrati Mato šaljivo.- Zla!? - začudi se Antun.46