Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviropavim klisurama. Antonio se zavuče među dva oveća kamena, gdje bijaše nešto mekšezemlje pa ispruživ se usne tvrdo.Na sivom istoku planu pun mjesec. Velika lopta, zaokružena maglom više krvavom negolizlatnom, izvinu se iza Velebita. Popevši se za dva koplja na nebu, oblije Antonijevotijelo svojim sjajem. Široka pleća lagano se uzdižu i padaju. Mjesečina puzi po raskuštranojcrnoj kosi, s koje je pao slamnati šešir; po omašnom razvaljenom tijelu i po žilavim ibosim nogama. Glava mu se spustila na crvenkastu zemlju, koju pritišće jednim obrazom.Spava kao zaklan; videć onu crvenkastu i rahlu zemlju, natopljenu žitkom mjesečinom,pred njegovim licem, koje mu je silno orunjavilo, mislio bi, da je krv iz njega iscurila.IV.Velebna je istočna obala istarska. Visoka gorska kosa uzdigla se iz modra mora, u kojemse zrcali, talasajući se svojim golim glavicama, sve od Preluke i veseloga trgovišta Voloskoga,pa do mrkoga gradića Plomina. Po strmini te kose rasprelo se i naslagalo sijasetkladâ i brežuljaka. Glatka cesta vuče se sad uz samo more, a sad se penje nad vrleti, podkojima ne bi mogla prolaziti, van da ju izdubeš u stancu kamenu. Ta cesta, dotaknuvši seviše gradićâ i selâ dovijugala se i do Lučice. Pred gradićem raširila se, te tako postala lučičkimglavnim trgom. Ako pogledaš prema jugu, vidjevaš tu istu cestu, kako se bijeli pobokovima bregova, kako se gubi u uvale potoka, kako vodi u Jelenšćicu sve na zavoje iokuke.U župi lučičkoj ima više pomanjih selaca, zaselaka i kuća odvojenih, samica. Ljudi iz tihveselih selaca zalaze u grad Lučicu samo nedjeljom i blagdanom, da se pomole dobromuBogu, da čuju pred načelnikovom kućom želje i zapovijedi velike gospode raznih oblasti,a napokon da štogod i kupe u dućanu trgovca Stipe.U Lučici bijahu dva svećenika: župnik i još jedan starac. Ovaj je bio u miru, no ako i uvisokim godinama, služio je ipak malu misu svake nedjelje ranim jutrom. Župnikovabijaše velika pjevana misa s propovijedi. Na tu misu zazvonilo bi već u devet sati, odzvonilotek u deset. Najprije zabrencalo bi malo zvono, što bijaše po strani puklo. Zvukmu bijaše neugodan; upravo kao zvuk razbijena lonca. Lučičani razgovarahu često o tomezvonu, te bi uvijek došli do zaključka, da je za Lučicu još dobro. Za malim zvonomoglasilo bi se srednje. Glas ovoga zvona pričinjao se Lučičanima veoma turobnim, valjdas razloga što je to bilo mrtvačko zvono, koje im je često javljalo da je netko između njihpošao na dalek put.Stari Franina namučio bi se zvoneć, a kad bi pred toranj dotrčala djeca vičući: »Frane,gospodin su plovan u sakristiji!« zgrabio bi on konope velikoga i maloga zvona, pa vukućsva tri u jedan mah, pozvao bi puk, da se požuri u crkvu.Bilo je jedne nedjelje. Zvonilo srednje zvono. Sunce već visoko poskočilo. Silna se vrućinauvalila u kvarnersku kotlinu. Sparan zrak titra nad sivim kamenjem, nad prezidima, nadšumicama i nad požutjelom travom. Na nebu ne viđa se nijedna pahuljica, samo nad južnimobzorjem nadvile se na more dugačke i svijetle mezdre. More je bijelo. Sredinomzaljeva, u širokoj struji, blista se sunčano zlato, a u tom zlatu grmlje, miješaju se dragulji.Cestom, vodećom u Lučicu, s južne strane i sjeverne strane mnogo se svijeta žuri k velikojmisi. Ljudi idu hrpimice. Na jednom obronku vidi ih se po deset, podalje zamače ih u40