<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>ropavim klisurama. Antonio se zavuče među dva oveća kamena, gdje bijaše nešto mekšezemlje pa ispruživ se usne tvrdo.Na sivom istoku planu pun mjesec. Velika lopta, zaokružena maglom više krvavom negolizlatnom, izvinu se iza Velebita. Popevši se za dva koplja na nebu, oblije Antonijevotijelo svojim sjajem. Široka pleća lagano se uzdižu i padaju. Mjesečina puzi po raskuštranojcrnoj kosi, s koje je pao slamnati šešir; po omašnom razvaljenom tijelu i po žilavim ibosim nogama. Glava mu se spustila na crvenkastu zemlju, koju pritišće jednim obrazom.Spava kao zaklan; videć onu crvenkastu i rahlu zemlju, natopljenu žitkom mjesečinom,pred njegovim licem, koje mu je silno orunjavilo, mislio bi, da je krv iz njega iscurila.IV.Velebna je istočna obala istarska. Visoka gorska kosa uzdigla se iz modra mora, u kojemse zrcali, talasajući se svojim golim glavicama, sve od Preluke i veseloga trgovišta Voloskoga,pa do mrkoga gradića Plomina. Po strmini te kose rasprelo se i naslagalo sijasetkladâ i brežuljaka. Glatka cesta vuče se sad uz samo more, a sad se penje nad vrleti, podkojima ne bi mogla prolaziti, van da ju izdubeš u stancu kamenu. Ta cesta, dotaknuvši seviše gradićâ i selâ dovijugala se i do Lučice. Pred gradićem raširila se, te tako postala lučičkimglavnim trgom. Ako pogledaš prema jugu, vidjevaš tu istu cestu, kako se bijeli pobokovima bregova, kako se gubi u uvale potoka, kako vodi u Jelenšćicu sve na zavoje iokuke.U župi lučičkoj ima više pomanjih selaca, zaselaka i kuća odvojenih, samica. Ljudi iz tihveselih selaca zalaze u grad Lučicu samo nedjeljom i blagdanom, da se pomole dobromuBogu, da čuju pred načelnikovom kućom želje i zapovijedi velike gospode raznih oblasti,a napokon da štogod i kupe u dućanu trgovca Stipe.U Lučici bijahu dva svećenika: župnik i još jedan starac. Ovaj je bio u miru, no ako i uvisokim godinama, služio je ipak malu misu svake nedjelje ranim jutrom. Župnikovabijaše velika pjevana misa s propovijedi. Na tu misu zazvonilo bi već u devet sati, odzvonilotek u deset. Najprije zabrencalo bi malo zvono, što bijaše po strani puklo. Zvukmu bijaše neugodan; upravo kao zvuk razbijena lonca. Lučičani razgovarahu često o tomezvonu, te bi uvijek došli do zaključka, da je za Lučicu još dobro. Za malim zvonomoglasilo bi se srednje. Glas ovoga zvona pričinjao se Lučičanima veoma turobnim, valjdas razloga što je to bilo mrtvačko zvono, koje im je često javljalo da je netko između njihpošao na dalek put.Stari Franina namučio bi se zvoneć, a kad bi pred toranj dotrčala djeca vičući: »Frane,gospodin su plovan u sakristiji!« zgrabio bi on konope velikoga i maloga zvona, pa vukućsva tri u jedan mah, pozvao bi puk, da se požuri u crkvu.Bilo je jedne nedjelje. Zvonilo srednje zvono. Sunce već visoko poskočilo. Silna se vrućinauvalila u kvarnersku kotlinu. Sparan zrak titra nad sivim kamenjem, nad prezidima, nadšumicama i nad požutjelom travom. Na nebu ne viđa se nijedna pahuljica, samo nad južnimobzorjem nadvile se na more dugačke i svijetle mezdre. More je bijelo. Sredinomzaljeva, u širokoj struji, blista se sunčano zlato, a u tom zlatu grmlje, miješaju se dragulji.Cestom, vodećom u Lučicu, s južne strane i sjeverne strane mnogo se svijeta žuri k velikojmisi. Ljudi idu hrpimice. Na jednom obronku vidi ih se po deset, podalje zamače ih u40
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>uvalu pet, a na drugom jednom brijegu pomalja se opet nekoliko hrpa. Ima i pojedinaca,a to su pognute starice, koje mlađi dostizavaju, te pozdravivši ih za sobom ostavljaju.Cestom bijele se rukavi košulja veselih seljakinja. Šarene svilene rupce nadvukle si nadrumena i zdrava lica da ih sunce ne zažari. Djevojke ne idu same; s njima se pomiješalomladih mornara. Ovi svukli kapute te ih prebacili preko ramena, a klobuk gurnuli nadzatiljak. Šaleći se s djevojkama i peckajući ih, taru si znoj s lica bijelim rupcem, koji držeu ruci cijelim putem. Djevojke čas po čas prsnu u smijeh, odvraćajući milo za drago, korenestašne mornare, ljute se na njih, no ne na riječi, već ako ih tko malo uštine na oblu laktu,pa i to samo onda, ako osjete bol na onom svježem i zdravom uštinutom mesu.Sav je taj svijet veseo, bezbrižan i zadovoljan. Ta kako da i ne bude! Ma namučili su se inaznojili kroz šest radnih dana, a danas otpočinut će malko, napjevati se malo u crkvi,slušati propovijed gospodina plovana, koji je svima pravi otac, koga svi štuju i ljube, kojiih toliko puta do suza gane, kad onako lijepo i srdačno prodiče ma da, tako lijepo kaonijedan pop ni u Jelenšćici, ni u Lovranu, ni u Plominu. A poslije podne tek, poslije blagoslova!Sjest će dobre ženice u hlad pred kuću svoje susjede, porazgovorit će se o ljetini,o vinu, o mladencima, što se zavolješe, o bolesnoj kojoj kumi, o dolasku koga mornara,pitat će, što pišu vojnici s carskih brodova i za stotine drugih stvari. U ljupki suton, kadzahladi, kad svježe sjene prikriju ono mirno božje more, bacit će mlad mornar kaput naramena, otrgnut će kitu sestrina bosiljka, pa hajd pjevajući u odaljeno seoce k svomu zlatu,koje će ga dočekati radosno mu se smiješeć, onako čisto na blagdansku odjevena. Aon da pokaže dobnik na srebrnu lančiću, izvadit će ga iz džepa i reći svomu zlatu, da jeveć kasno, da mu valja doskora kući. No on je to i zadnji put rekao, a pol noći je već bilo,kad je svomu zlatu utisnuo zadnji cjelov na tople i rumene usne...Srednje zvono jošte zvoni... Ljudi pogledavaju u sunce i vele: »Franina će brzo odzvoniti!Oh, kako će biti vruće u crkvi! Sve će, sve izgorjeti pod ovim suncem!«Tanka prašina na bijeloj cesti kao da je usijana, crven i zaprašen mak u jarku do ceste svijase od žestoke žege, zlatno se klasje po brajdama ne leluja. Nigdje hlada do slabe sjenegdjekoje masline štono kvrgasto raste pod zidom ceste. Ljudi žmirkaju u more kroz onupočinu dršćućega svjetla, žaleć lađe, što se u bijeloj tišini ukočiše. Jadra im vise lijepo isumorno, odrazujući se točno pod crnim preokrenutim koritom.Franina jošte nije uhvatio za konop velikoga zvona, a svijet se već žuri i žuri. Čim bližegradiću, hrpe se sve više povećavaju i sastavljaju. Mrka Lučica sad im se ukaže, a sad imopet zamakne za brijeg, kad se oni izgube u uvalu, kud se spušta dubok potok premamoru. Korito je suho, crvena je zemlja u njem od žege ispucana. Vode nema ni za divljegagoluba. Ljudi se izmotaju opet na bok brijega a gradić stoji pred njima. Čini im se, kaoda se zvonik njiše u onom titrajućem zraku. Na zidinama, što se ruše, zeleni se stari bršljan,zlatni se križ na crkvi veselo blista. Stipina se kuća bijeli, stakla njezinih prozora gorena sunčanim zrakama.Kad se ljudi gradiću primakoše, zaustave se djevojke malko u jednom zavoju. Tu si razvežumodar ovelik rubac, što su nosile u ruci, a na suncu sjaje male cipelice, koje bi seoštetile dugim putem, da su na nozi. Sad odvežu lake opanke, pa dok bi navlačile cipele,okrenuli bi se nekoji smjeliji mornari, da ih nije stid pred starijima, da, okrenuli bi se, dase zadive bijeloj čarapi i još više punoj obloj nozi.Kad se već sve hrpe Lučici približiše, sustigne zadnje stasit i krasan mladić. Lice mu jecrveno i uznojeno, a iz crnoga mu se oka krijesi radost gledajući u taj veseli i sjajni svijet.- Dobro vam jutro, ljudi! - pozdravi mladić.- Olà, Mato! Dobro jutro! Kako je? - povikaše kršan mornar zažarena lica.41