Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- U tamnicu!... Pa neka odvedu! - primetnu potmulo Antonio, te pogledav Mariju problijedi.- Da, u tamnicu, gdje ćeš od glada i studeni poginuti. A ti, Marijo, slušaj svoju majku;ugibaj se onom zlobniku i uzdaj se u Boga. I otac mu je takav bio, da, i stari Saletti. Kadsu nam već sve ugrabili, mogli bi barem sada na miru živjeti, al da, od obijesti ne znaju,što da rade!- Pravo imaš stara! Ta ti valja! Ah, lupeži! E kucnut će i njima zadnji čas! Sve su nam ugrabili.Da se ja nisam na moru mučio, ne bih imao danas ni korice suha kruha! - lupnuAntun rukom po stolu.- I danas, kad prolazim kraj onih naših brajda, što nam ih je Saletti krivom prisegom oteo,da, i danas mi od boli srce puca - tužila se Jela.- Ta čekaj, da ti kažem! Moj pokojni otac bio je uzajmio u Salettija pedeset forinti, da, pedeset,a kako su bile zle godine, dug je rastao i rastao, a duše mi, ja ne bih dao one brajdeni za hiljadu forinti. Ja sam bio onda mlad, a nije me ni kod kuće bilo. Jest, ne varam se,otac mu je dugovao pet godina onih pedeset forinti, a onda prokleo, Bože mi prosti, iodvjetnike i pravicu. No što će najbolji i najpošteniji sudac proti ovakvim lupežima?- Marijo, ti se umiri i slušaj svoju majku! - tješila je starica jedinicu kćer gladeć je po čelu.- Majko, voljela bih se s nečastivim susresti negoli s njim.- Da, dijete moje, ugibaj mu se, pa ako ti se približi, a ti šuti, ne odgovaraj mu. Marijo,vidjet ćeš, ostavit će te u miru. Sad si otari suze, pa da legnemo. Ta što nam hasni jadikovati?Sutra je dosta posla, valja uraniti.Antonio ustane i metne u džepove dva povraza.- A kamo ćeš ti? - upita ga Jela.- Idem loviti ribe; sutra je petak.Kad je Antonio stupio na kućni prag, zaustavi se časak i pogleda u tamnu usku uličicu.Imao je modre platnene hlače, i crvenu zakrpanu košulju. Pleća mu ispunjavahu gotovosvu širinu uskih vrata. Svjetlo uljene svjetiljke padaše na Antonijev stari, na više mjestaprobušeni slamnati šešir, na jaki mu zatiljak, na poderano odijelo i na čvrste mu bosenoge.Obitelj Šabarićeva u jedan mah pogleda Antonijeva omašna pleća. Po zakrpama košulje ina leđima bilo je komadića suhe kore, što bijaše pala omuliv se s drvâ, koja je kući donio.Crna kosa, slamnati šešir i crvena košulja iščeznu u mraku. Ukućani se pogledaše. Jelaklimaše nepovjerljivo glavom, kao da sluti veliku nesreću.Tri su već po prilici sata minula, što nestade i posljednjih sunčanih traka s goleti Velebita.Noć je tamna. Modro nebo osulo se krupnim zvijezdama. Na niskom i plosnatombrežuljku, što se gubi u mraku nedaleko od Lučice, sjaji se niz rasvijetljenih prozora velikekuće. Pred tom gospodskom kućom stere se oveća ravnica, koju zaokružuje zid čovječjeveličine. Pod ovim zidom spušta se dosta strmo u dolinu brežuljak. Brežuljku okopodnožja uvija se carska cesta. Od onog zida pa sve do ceste, po cijeloj onoj strmini izraslaje gusta hrastova šuma.U kasno doba noći hodao je cestom onizak, jak čovjek, ogledavajući se oprezno. Bijašegust mrak, no taj čovjek ipak nije išao sredinom bijele ceste, nego njenim rubom, što se jekrio u tmini šume, koja se nad jarkom ceste crnjela kao mračna obala kakova ostrva. Kadje onaj čovjek došao do jednog mjesta, skoči preko jarka, pa zaroviv se u šumu, proverese kroz bujad i šikarje do onoga zida pod ravnicom, gdje se u tihoj noći bijele gospodskidvori.36