ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ
ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- U tamnicu!... Pa neka odvedu! - primetnu potmulo Antonio, te pogledav Mariju problijedi.- Da, u tamnicu, gdje ćeš od glada i studeni poginuti. A ti, Marijo, slušaj svoju majku;ugibaj se onom zlobniku i uzdaj se u Boga. I otac mu je takav bio, da, i stari Saletti. Kadsu nam već sve ugrabili, mogli bi barem sada na miru živjeti, al da, od obijesti ne znaju,što da rade!- Pravo imaš stara! Ta ti valja! Ah, lupeži! E kucnut će i njima zadnji čas! Sve su nam ugrabili.Da se ja nisam na moru mučio, ne bih imao danas ni korice suha kruha! - lupnuAntun rukom po stolu.- I danas, kad prolazim kraj onih naših brajda, što nam ih je Saletti krivom prisegom oteo,da, i danas mi od boli srce puca - tužila se Jela.- Ta čekaj, da ti kažem! Moj pokojni otac bio je uzajmio u Salettija pedeset forinti, da, pedeset,a kako su bile zle godine, dug je rastao i rastao, a duše mi, ja ne bih dao one brajdeni za hiljadu forinti. Ja sam bio onda mlad, a nije me ni kod kuće bilo. Jest, ne varam se,otac mu je dugovao pet godina onih pedeset forinti, a onda prokleo, Bože mi prosti, iodvjetnike i pravicu. No što će najbolji i najpošteniji sudac proti ovakvim lupežima?- Marijo, ti se umiri i slušaj svoju majku! - tješila je starica jedinicu kćer gladeć je po čelu.- Majko, voljela bih se s nečastivim susresti negoli s njim.- Da, dijete moje, ugibaj mu se, pa ako ti se približi, a ti šuti, ne odgovaraj mu. Marijo,vidjet ćeš, ostavit će te u miru. Sad si otari suze, pa da legnemo. Ta što nam hasni jadikovati?Sutra je dosta posla, valja uraniti.Antonio ustane i metne u džepove dva povraza.- A kamo ćeš ti? - upita ga Jela.- Idem loviti ribe; sutra je petak.Kad je Antonio stupio na kućni prag, zaustavi se časak i pogleda u tamnu usku uličicu.Imao je modre platnene hlače, i crvenu zakrpanu košulju. Pleća mu ispunjavahu gotovosvu širinu uskih vrata. Svjetlo uljene svjetiljke padaše na Antonijev stari, na više mjestaprobušeni slamnati šešir, na jaki mu zatiljak, na poderano odijelo i na čvrste mu bosenoge.Obitelj Šabarićeva u jedan mah pogleda Antonijeva omašna pleća. Po zakrpama košulje ina leđima bilo je komadića suhe kore, što bijaše pala omuliv se s drvâ, koja je kući donio.Crna kosa, slamnati šešir i crvena košulja iščeznu u mraku. Ukućani se pogledaše. Jelaklimaše nepovjerljivo glavom, kao da sluti veliku nesreću.Tri su već po prilici sata minula, što nestade i posljednjih sunčanih traka s goleti Velebita.Noć je tamna. Modro nebo osulo se krupnim zvijezdama. Na niskom i plosnatombrežuljku, što se gubi u mraku nedaleko od Lučice, sjaji se niz rasvijetljenih prozora velikekuće. Pred tom gospodskom kućom stere se oveća ravnica, koju zaokružuje zid čovječjeveličine. Pod ovim zidom spušta se dosta strmo u dolinu brežuljak. Brežuljku okopodnožja uvija se carska cesta. Od onog zida pa sve do ceste, po cijeloj onoj strmini izraslaje gusta hrastova šuma.U kasno doba noći hodao je cestom onizak, jak čovjek, ogledavajući se oprezno. Bijašegust mrak, no taj čovjek ipak nije išao sredinom bijele ceste, nego njenim rubom, što se jekrio u tmini šume, koja se nad jarkom ceste crnjela kao mračna obala kakova ostrva. Kadje onaj čovjek došao do jednog mjesta, skoči preko jarka, pa zaroviv se u šumu, proverese kroz bujad i šikarje do onoga zida pod ravnicom, gdje se u tihoj noći bijele gospodskidvori.36
Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviTaj čovjek bijaše Antonio. On nije bio otišao loviti ribe, kako reče Šabarićevim jedno dvasata prije nego je prispio pred kuću Salettijevu.Antonio se nasloni, stojeć na jednom panju, objema laktima na zid, te se zagleda u rasvijetljeneprozore. Vršci hrašća lagano se giblju na dahu noćna povjetarca. Među granamašušti lišće. Oči Antonijeve sjaju se u mraku pod debelom granom hrasta. Prozori su otvoreni.U sobama vise pozlaćene svjetiljke. Povjetarac napuhava bijele visoke zavjese. Svjetlostiz soba prelijeva se po zelenilu stabalja. U jednoj sobi zveče žice, u koje netko udara.Sa zvukovima žica stapa se srebren glas. Elvira Saletti pjeva, no ne kao ostale djevojke uLučici, ne kao mornarske kćeri. Glas joj se čuje sad tiše, sad jače, onda kao da jeca, kao dauzdiše, kao da guče. Antonio sluša i snebiva se, sjeća se tankoga grla Marijina i njezinihpjesmica, koje on razumije, koje njegovu srcu tako ugađaju. Pjevanje prestade. Na otvorenomprozoru pokaže se neka bijela slika. Žena. Ta je žena došla k prozoru radi - Antonija.On misli koješta, najvolio bi otići, no ne smije, ne smije...Ne znajući što da radi, pa da si neke crne misli protjera, stane brojiti prozore. Ima ihmnogo. Dvanaest prizemno, u sredini velika vrata, gore ih ima također dvanaest, a jošviše jedan, dva... trinaest, da trinaest. I nad velikim kućnim vratima nalaze se jedna staklena,pa tu mogu ljudi i iz sobe izaći, a da ne padnu, načinili su kovači željeznu ogradu. -Velika je to kuća - pomisli Antonio - i biskupova u Trstu bit će takva. - Kad se sjeti Trsta,smrkne mu se čelo, u srcu mu se nešto stegnu...Opet promatra kuću. Na krovu joj strše uvis dvije šipke. Rtovi im se sjaje. Sad stane misliti,da li bi mogla istina biti ono, što mu je zvonar Franina o tim šipkama pripovijedao.Ta Franinu su sigurno ljudi prevarili, da u one palice gromovi udaraju i po njima u zemljusilaze!Antonio u mislima, a iz kuće pane čovjek. Ori skine šešir, da ga onaj čovjek ne opazi umračnom zelenilu. Čovjek stane pred kućom šetati. Antonio se skuči pod zidom, iznadkojega se sada dizala sama gornja polovica velike i raskuštrane glave. Njegove oči micahuse lagano, probijajući tminu i prateći čovjeka, što se je šetao.Malo zatim pojavi se druga neka sjena podalje od kuće.- Tko je? - upita onaj šetalac.Antonio se trgnu, prepoznavši glas Alfredov.- Ja sam, gospodine, ja, Lovro.- Gdje si bio? Pst, tiho! Dođi amo - pozove ga mladi vlastelin.- Evo me, gospodine, što zapovijedate? Bio sam kod konja, da ih napojim.- Govori tiše! Imam ti nešto kazati.- Izvolite, gospodine! Vi znate, da bih za vas i u more skočio! - šapnu Lovro, a nešto zrakommahnu. Bio si je skinuo šešir.- Dođi amo, prema šumi, podalje od kuće - reče Alfredo, te se uputi malom ravnicomprema Antoniju, koji se pod zidom posve zguri.- Gdje je Luka? - upita Alfredo kočijaša Lovru.- Ako zapovijedate, potražit ću ga.- Idi, no oprezno. Odmah da mi ga amo dovedeš.Kad se malo zatim Lovro s Lukom povrati, reći će im plemić tiho:- Čujte, ja ne znam, što je šala. Mogu li se u vas pouzdati?- Gospodine!? - izuste sluge u jedan mah.- Vi mi možete u nečemu pomoći...37
- Page 1: Eugen KumičićZačuđeni svatovi
- Page 5 and 6: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 7 and 8: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 9 and 10: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 11 and 12: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 13 and 14: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 15 and 16: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 17 and 18: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 19 and 20: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 21 and 22: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 23 and 24: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 25 and 26: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 27 and 28: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 29 and 30: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 31 and 32: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 33 and 34: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 35: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 39 and 40: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 41 and 42: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 43 and 44: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 45 and 46: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 47 and 48: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 49 and 50: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 51 and 52: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 53 and 54: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 55 and 56: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 57 and 58: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 59 and 60: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 61 and 62: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 63 and 64: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 65 and 66: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 67 and 68: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 69 and 70: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 71 and 72: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 73 and 74: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 75 and 76: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 77 and 78: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 79 and 80: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 81 and 82: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 83 and 84: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
- Page 85 and 86: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>- U tamnicu!... Pa neka odvedu! - primetnu potmulo Antonio, te pogledav Mariju problijedi.- Da, u tamnicu, gdje ćeš od glada i studeni poginuti. A ti, Marijo, slušaj svoju majku;ugibaj se onom zlobniku i uzdaj se u Boga. I otac mu je takav bio, da, i stari Saletti. Kadsu nam već sve ugrabili, mogli bi barem sada na miru živjeti, al da, od obijesti ne znaju,što da rade!- Pravo imaš stara! Ta ti valja! Ah, lupeži! E kucnut će i njima zadnji čas! Sve su nam ugrabili.Da se ja nisam na moru mučio, ne bih imao danas ni korice suha kruha! - lupnuAntun rukom po stolu.- I danas, kad prolazim kraj onih naših brajda, što nam ih je Saletti krivom prisegom oteo,da, i danas mi od boli srce puca - tužila se Jela.- Ta čekaj, da ti kažem! Moj pokojni otac bio je uzajmio u Salettija pedeset forinti, da, pedeset,a kako su bile zle godine, dug je rastao i rastao, a duše mi, ja ne bih dao one brajdeni za hiljadu forinti. Ja sam bio onda mlad, a nije me ni kod kuće bilo. Jest, ne varam se,otac mu je dugovao pet godina onih pedeset forinti, a onda prokleo, Bože mi prosti, iodvjetnike i pravicu. No što će najbolji i najpošteniji sudac proti ovakvim lupežima?- Marijo, ti se umiri i slušaj svoju majku! - tješila je starica jedinicu kćer gladeć je po čelu.- Majko, voljela bih se s nečastivim susresti negoli s njim.- Da, dijete moje, ugibaj mu se, pa ako ti se približi, a ti šuti, ne odgovaraj mu. Marijo,vidjet ćeš, ostavit će te u miru. Sad si otari suze, pa da legnemo. Ta što nam hasni jadikovati?Sutra je dosta posla, valja uraniti.Antonio ustane i metne u džepove dva povraza.- A kamo ćeš ti? - upita ga Jela.- Idem loviti ribe; sutra je petak.Kad je Antonio stupio na kućni prag, zaustavi se časak i pogleda u tamnu usku uličicu.Imao je modre platnene hlače, i crvenu zakrpanu košulju. Pleća mu ispunjavahu gotovosvu širinu uskih vrata. Svjetlo uljene svjetiljke padaše na Antonijev stari, na više mjestaprobušeni slamnati šešir, na jaki mu zatiljak, na poderano odijelo i na čvrste mu bosenoge.Obitelj Šabarićeva u jedan mah pogleda Antonijeva omašna pleća. Po zakrpama košulje ina leđima bilo je komadića suhe kore, što bijaše pala omuliv se s drvâ, koja je kući donio.Crna kosa, slamnati šešir i crvena košulja iščeznu u mraku. Ukućani se pogledaše. Jelaklimaše nepovjerljivo glavom, kao da sluti veliku nesreću.Tri su već po prilici sata minula, što nestade i posljednjih sunčanih traka s goleti Velebita.Noć je tamna. Modro nebo osulo se krupnim zvijezdama. Na niskom i plosnatombrežuljku, što se gubi u mraku nedaleko od Lučice, sjaji se niz rasvijetljenih prozora velikekuće. Pred tom gospodskom kućom stere se oveća ravnica, koju zaokružuje zid čovječjeveličine. Pod ovim zidom spušta se dosta strmo u dolinu brežuljak. Brežuljku okopodnožja uvija se carska cesta. Od onog zida pa sve do ceste, po cijeloj onoj strmini izraslaje gusta hrastova šuma.U kasno doba noći hodao je cestom onizak, jak čovjek, ogledavajući se oprezno. Bijašegust mrak, no taj čovjek ipak nije išao sredinom bijele ceste, nego njenim rubom, što se jekrio u tmini šume, koja se nad jarkom ceste crnjela kao mračna obala kakova ostrva. Kadje onaj čovjek došao do jednog mjesta, skoči preko jarka, pa zaroviv se u šumu, proverese kroz bujad i šikarje do onoga zida pod ravnicom, gdje se u tihoj noći bijele gospodskidvori.36