Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Da, s njom, ona plače... svaka bi plakala. Da, evo, ovako sam ga! - istisnu Antonio muklo,ispruživši desnu ruku naglo prema Šabariću i stisnuv grčevito pest. Iz crnih dubokihočiju sijevao je živi plamen, čelo se smračilo, obrve se dršćuć stiskale.- Majko! - uzdahnu Marija te si rukama pokrije oči i orošeno lice.- Marijo, milo moje čedo, govori, zaboga, što ti se to zbilo? - zarida Jela.- Ne znam, što da već počnem; ta nikad nemam pred njim mira - jecaše djevojka.- Pred njim nemaš mira. Tko je to, Marijo? Reci svojoj majci.- Dušo, ne plači, kazuj nam, koja te nesreća zadesila. Marijo, ne budi dijete, govori! - izustiblijedi i prestravljen joj otac.Marija uze kazivati, kako ju Alfredo već nekoliko vremena napastuje i kako ona ne htjedetoga isprva kazati, samo da ih ne rastuži. Starac i starica protrnuše i kao da se okamenišeod čuda i gorke tuge. Kad se je Antun sabrao, poviknu stisnuv pesti:- Ah, rđo, lupežu! Znat ćeš ti, tko je Antun Šabarić!- Moja briga! - zaviknu Antonio škrinuv zubima.- Ljudi božji, čuvajte se zla! - zakuka Jela.- Stropoštao se je na cestu kao vreća, kad sam ga udario. Sastat ću se ja još s njime! - rečeAntonio, grozeć se i mašuć desnicom po zraku.- Tko se je srušio? - zapita preplašena Jela.- On, mladi; da, kao vreća.- Antonio, šta si uradio? - zalomi Jela rukama, te nastavi uzdišuć: - Oh, jadne li mene! Štoćemo mi sirote proti njima! Tužno li nam je danas ogranulo sunce! Da mi je barem Markokod kuće; ta tko, tko da nam pomogne? Nesreća je pala na našu kuću! Ne, ne, samo Bognam može pomoći!- Što? Onaj lupež da mi kćer napastuje! Pravo si učinio, Antonio! Ma iz puške ću ga kaobijesno štene!- Antune, zar se ne bojiš Boga? Ta i on je kršten! Čuvajmo se one kuće na brijegu, znaš isam, da je već cijeloj Lučici dosta jada zadala. Zlo za svakoga, tko ima posla sa starimSalettijem! Kakav je bio otac, takav je i sin. Umiri se, dragi Antune, moli se Bogu, da tezao duh ne zamami. Nije na nama da griješimo, već na Bogu, da ga svojim prstom takne.Sva će njegova oholost onda... - Jela ne doreče, jer joj muž upadne u besjedu.- Ne cvili, ženo! Ti ne znaš, što je svijet! Ako čovjek i sagriješi riječju, nije zato vragu dušuprodao! Rekao sam, da ću ga ubiti, no zato još nisam na nj puške ispalio! Marijo, kćerkomoja, ti se umiri, ne plači! Da, da! To su vam ta gospoda! Sve su nam ti skotovi ugrabili,oplijenili nas, kožu nam odrli, a sad bi još rado naše poštenje, našu krv. Zlo, zlo po nas,jer nismo već gospodari ni u svojoj kući, ni pod svojim krovom. Gladni i poderani doklatilisu se amo, a sad nam gospodare; za njih se znoje naši jadni kopači, ta sve, što je u Lučiciboljega, sve su nam oteli prijevarom i krivom prisegom. Što ćemo mi sirote proti njima?Bog ne plaća svake subote, a car je daleko, ne zna on za naše jade!- Ta zar nema pravice na svijetu? Antune, pripovijedit ćemo naše nevolje gospodinu plovanui Stipi, oni će nam pomoći, oni će nam reći, što nam je uraditi - klimaše Jela.- Moja briga! - istisnu kroza zube Antonio.- Čovječe, promisli, što govoriš! - ukori ga Jela. - Ti si jadna sirota, a on velik gospodin.Umiri se, Antonio, ti nam ne možeš pomoći. Alfredo dozvat će žandare, oni će te okovatii odvesti u tamnicu.35