Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovije bila očinska kuća. U šumici, nedaleko ceste, zaustavi se, svuče kaput i stade tresti snjega prašinu.Alfredo je jaka i oniska stasa. Debele mišice ispunjavahu mu rukave bijele košulje. Obukavkaput sjedne u travu, uzevši crni šešir u ruke, pa obriše ga rupcem. Bit će mu kojihdvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta.Sad, u onom sivom večernjem zraku i u onom zelenilu šumice, prelazi bljedilo njegovalica u nešto žućkastu boju. Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci debeli, kratki i crni objesilisu mu se preko kutova usta, koja su otvorena, kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinutnos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim. Duboke i kao ugljen crne oči nepomičnobuljile u travu. Bijes, što je malo prije u njima plamtio, bješe se pretvorio u nekuglupu stravu. Alfredo teško disaše, držeći si rukom bradu, koja mu bješe samo pod ustimaizrasla.Alfredo bijaše sin bogatoga vlastelina Marina Salettija. Ta obitelj imala je u Lučici najljepšui najveću kuću, najbolja polja i najviše novaca. U kući bijaše svega napretek. Stari Salettiimao je Lučicu u svojim šakama. Sin mu Alfredo bijaše pravnik. Učio je u Beču. Otacse na nj često tužio načelniku Murelliju...Alfredu sviđala se krasna Marija Šabarićeva već dulje vremena. Djevojka mu se uklanjaše,no sve uzalud, jer ju on neprestance napastovaše. Dok je Marija bila mlada, nije ju nipoznavao. Poslije brodoloma o Uskrsu, bio je došao kući, te čuvši kako se je govorilo onjezinoj ljepoti; odluči ju obljubiti. Otac ga bješe međutim poslao u Beč, te on odgodi svojunakanu do velikih praznika. Sad je već boravio u Lučici kojih desetak dana: U to kratkovrijeme bijaše mu pošlo za rukom, da ju nagovori nekoliko puta. Kako vidjesmo, zadnjirazgovor bješe završila Antonijeva šaka.Marija bila je zavrtjela Alfredovim mozgom. Požudna i crna strast trovaše plemićev mir,plemićeve dane i besane mu noći. Vitka, krasna i mlada djevojka lebdjela mu pred očima,pa koliko se je i mučio, da odvrne svoje misli od nje, sve mu je bilo uzalud.Dok si je Alfredo u šumici razbijao glavu, kako da se osveti Antoniju, sjedio je stari Šabarićna ognjištu, pušeć malu lulicu i gledajuć u rojeve muha na zidovima i čađavoj polici.Kuhinjica bila je slabo rasvijetljena. Na ognjištu gorjelo je nekoliko cjepanica. Sjaj plamenapadaše na mornarevo navorano lice i mršave mu ruke. Jela, njegova žena, pekla je nažeravici četiri ribe, mažuć ih velikim puranovim perom, koje je umakala u posudicuuljem napunjenu. Ribe su cvrčile i pušile se, a kuhinjom širio se vonj ulja i izlazio krozotvorena vrata u usku uličicu.- Pazi, stara, da ti ribe ne izgore! - opomenu Antun ženu. - Ma što bih rekao, da još nemaMarije ni Antonija?- Valjda su blizu. Marija je imala mnogo rublja. E, malo nas je u kući, al ti se toga dostanakupi. Antonio uzeo je sobom i povraze, pa se sigurno zabavio loveć ribe.- A što ćemo s ribom, stara?- Skuhala sam malo krumpira. Ma da, mjesto da pušiš, ne bi li mogao očistiti i izrezati?- Daj amo, Jele, daj.- No prije izvadi lulu iz usta. Ah, božji muškarci! Uvijek da vam se samo pod nosom dimi!Antune, bolje bi bilo, da baciš krajcare, koje potrošiš za to suho lišće, u škrabicu ucrkvi! Da, da, barem bi ti bilo za dušu! Ma izgorjet će ti od tog dima i srce i pluća!- Neće, stara, ne, kad nije do sada. No daj amo zdjelu s krumpirom - reče mornar, pauzevši zdjelu među koljena, stane lupiti krumpir.- Ti si dakle vidio Matinu lađu? - reći će Jela nakon kratke stanke.33