Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- On govori o meni? Danas je četvrtak, danas ide on na Rijeku, u subotu vratit će se u Jelenšćicu...- A tko ti veli, da on danas u Rijeku ide? - pogleda ga Marija u oči.- Ja poznam njegovu novu lađu. Da, u subotu vratit će se u Jelenšćicu, a u nedjelju doćiće u Lučicu.- No reci mi, gdje si vidio njegovu lađu.- Vidio sam ju malo prije s kuka, kad sam gore drva sjekao. Lađa se vozi krajem, no odmahmora izaći iz one drage.- Je li još daleko? - pitaše djevojka smiješeći mu se.- Nije daleko - odvrati on reskim glasom.- Tako!... - izlanu Marija, a čelo joj se smrknu, pogledavši Antonija u lice.- Da, sad će se pokazati na rtu pred nama. Čekajmo, dok lađa amo dođe.Djevojku oblije rumen.Kad je zatim slagala rublje u breme, reče joj Antonio gorkim i nestalnim glasom:- Čujete li?- Što da čujem?- Nije daleko.- Antonio hajdemo kući.- Ne čujete li vesla?... Čekajmo - izusti on potmulim glasom.Marija pogleda prema niskom i dugačkom rtu, što zatvara s juga dražicu, gdje je pijesak»Stupova«. Djevojka sluša, a lice joj se vedri. Čuo se odmjereni pljusak vesala. Iza grebenaniska rta vidio se već jarbol lađe. Marija se smiješi. Lađa se približi kraju rta, a jarbol ijadro sve se više otkrivaju. Napokon pomoli se i crno korito.Antonijevo se čelo smrknu...Četiri mornara, stojeć na palubi, upirahu se o velika vesla, što su se krivila u čvrstimmornarskim šakama. Mornari sad bi se pognuli i ispružili, a sad opet naravnali i osovili.Dva vesla po strani u jedan mah umakahu se u more i pljušteći dizahu se iz njega. Predlađom točila se i srebrnila modra voda. Kad se podjenu lađa na kraju rta, zaokrenu uuvalu, te prolazeć pod stijenama dopuzi doskora u blizinu pijeska.Marija bješe se uto uputila kući, no došavši na okomite stijene, što se dižu iz mora u blizinipijeska, naslonila se bila s bremenom na jedan povisok kamen. Sad dopuzi lađa podpećinu, na kojoj čekaše Marija. Ta je pećina visoka za jedan jarbol.- Čuješ, Menego, meni se sve čini, da je ono na pijesku bila Marija Šabarićeva - govorašeMato pod pećinom, ne videć djevojke.- Ako je bila, nije daleko - odvrati Streha.- Ne, ne može bit daleko, jer od onoga rta s onkraj drage nismo ma ni pedeset put zaveslali.Mene rijetko oko prevari; čim smo došli na rt, odmah sam je prepoznao - tvrdio jeMato.- A onaj čovjek s njom bio je sigurno Antonio - hoće Menego.- Njega sam i ja prepoznao! - zaljulja glavom Streha.- Ne čavrljaj! Što znaš ti? - uze Menego prezirno.Marija sluša pomnjivo taj kratki razgovor na lađi. Žarka rumen oblila joj vrat i premilolice. Srce joj naglo udaralo u grudima. Antonio sjedeć na onisku kamenu bješe upro lakte28