Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviJednoga dana koncem mjeseca srpnja prala je rublje krasna Marija, kći mornara Šabarića,na onoj glatkoj stijeni. Sunce upiraše cijeli dan svoje žarke trake u pijesak na prisoju.Upaljeni zrak titraše nad golom i kršnom obalom kao tanka i providna maglica. PredMarijom prostrlo se tiho i neizmjerno more, ljubeć se s nebom u silnoj daljini sjajnogaobzorja. Glatka površina kao da je stopljena s plavetnim nebom: Obale istarske, obaleotoka i manjih ostrva, vrleti i šumice, bijele crkvice po bregovima, siva seoca i mrki gradićii odvojene kuće seoske, sve se to ogledavaše u modrim dubinama podvostručujućise tiho i očarano. Sunce bješe se već nagnulo k zapadu. Sjene klisurâ padahu u more, asjene smreka i grebenâ duljahu se po kuku, kao šiljaste ljage, kao rastrgane krpetine. Zlatnezrake, sunuvši kroz uvalu potokom rastavljenih bregova i kroz vrleti, ožarile su pijesaki oblile žeženim zlatom lijepu djevojku. Marija, stojeći u vodi, bješe se pognula nadstijenu, gdje ispiraše rubeninu.Bistar zrak, sjaj zapadajućeg sunca, miris vode, vonj kuša i omorike, topao dah raspaljenihpećina, sav taj bajni čar ljetnoga južnoga dana, sve to okružuje krasnu, mladu i zdravudjevojku.Udarci njezine perače prekidaju tu velebnu tišinu, ozvanjajući u dragama i odbijajući seod litica.Marija pridigla si lako ljetno modro odijelo skoro do koljena, privezala ga oko tankoga igipkoga pasa. More joj je preko članaka, a površina kao da se srebreni okolo njenih bjeloputihi oblih nogu. U prozirnoj vodi čine ti se njene nožice posve malene. Život odijela,što ju stiskaše sve do pasa, bješe bacila na pijesak. Sad je slobodnija u kretu, sad joj idepranje od ruke; košulja, što se do pasa bijeli, ne priječi je u poslu. Gole, čvrste i bijele rukeumaču rublje u more, ožimaju ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle sesitne i guste kapljice znoja, po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim,crnim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo, damalko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more, u pozlaćenozelenilo creskih šumica i u mala ostrva, što se gube u modro-rumenkastoj daljini.Njenu oku pričinja se, da se šiljasti rtovi onih ostrvaca i ne tiču morske površine. Marijiusta napola su otvorena, njihovo rumenilo življe je od rumenila uznojenih obraza. Marijase bješe na nešto zamislila gledajuć u more. Oblak sjete prikrio je na časak njezino lice, nouzdahnuvši zatim i mahnuvši rukom nasmiješila se bila povjerljivo varavoj površini...U onom toplom zraku, među onim sivim grebenima, u onom prozirnom moru, u cijelojonoj slici tužna i samotna predjela bijaše Marija najdivnija točka. Njezino rascvjetano,gipko i slikovito tijelo, blijesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa,bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo itako puno života i tako dražesno.Kad bješe gotova, izađe Marija iz mora, hodajuć oprezno po pijesku. Sunce već zapalo napijesku. Kad počne sakupljati rublje, što ga bješe razgrnula po kamenju, da ga osuši, začu,kako se je skotrljalo u more nekoliko kamena. Pogleda obalom i opazi čovjeka, gdjese penje pod klisurama, nad samim morem.- Antonio, jesi l' ti? - poviče Marija, čudeći se i snebivajući.- Jesam - odvrati Antonio.- A kud se to penješ? Ta sašao si s uma! - korila ga djevojka.- Ne bojte se, neću ja pasti u more.- A gdje si bio.- Lovio sam ribe za ovim malim rtom. Nešto sam ih uhvatio.- Ah, što će ti ribe! Pazi, da se ne smrčeš u vodu!26