13.07.2015 Views

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>Mato nije smogao riječi, da se zahvali Jeli i Mariji, kad se s njima opraštaše.- Kad posve ozdravite, posjetite nas. Nije Lučica preko svijeta - govorila mu Jela.I majka Matina i otac mu Andro, koji bješe po nj došao, zahvaljivahu ljudima na ljubavi ina svakoj dobroti.Mato gledajuć u crne i vlažne oči Marijine i stištuć njezinu ruku, koja mu bješe toliko putaisprala i povezala ranu, izusti dršćućim glasom: - Marijo, ja vas neću nikada zaboraviti.Krasnu djevojku obli rumen po vratu i po licu, te si kradomice otre suze sreće...Prošla je zima. Pet je već mjeseci, što se lađa u Sadrišću razbila. U Lučici skupilo se mnogogospode iz obližnjih gradića. Načelnik Ermano Murelli slavi rijetko slavlje. Za njegovuveliku požrtvovnost pri onom brodolomu u Sadrišću nagradilo ga zlatnim križićem.Srčuć crnu kavu i pušeć dosta skupu smotku, reče Isidor Maletti, načelnik Jelenšćice, načelnikuLučice:- Čuj, Murelli, to je morao biti divan prizor, taj brodolom pod tvojim klisurama.- I ja mislim - odvrati Murelli, načelnik Lučice - i ja mislim, da je to bio zanimljiv prizor.Vjeruj mi, da vrlo žalim, što me onoga dana nije bilo u Lučici. Tek sutradan vratio sam seiz Trsta, gdje sam bio pohodio rodbinu.III.Pol sata od Lučice prema sjeveru vijuga se među bregovima »Crni potok«, spuštajuć setamo k morskoj obali. Bokovi njegova korita jesu povisoke i vodom izlizane stijene. Nedalekood obale slijedi slap za slapom, korito biva dublje i šire, a napokon pada na dugačakpijesak, koji zovu ljudi »stupovima«. Taj pijesak bit će dug kojih sto koračaja. Nadpijeskom strši grebenast kuk, što se pruža u more kao visok rt. Kad potokom nahrupivoda, dovalja na niski pijesak zemlje i gruha, no valovi juga sve isperu, čim nastane suša.Valovi, razlijevajuć se pijeskom, valjaju po njem kamenje, guraju ga prema kuku, vukuga za sobom, kad uzmiču, a kamenje taruć se biva sve manje, dok ga napokon more zaobli,izbijeli i izgladi. Čim bliže moru, tim su krugljice manje. Pijesak se spušta lagano uvodu. Deset koračaja od kraja, a voda nije ti ni do vrata. Pješčaci bijeli su kao snijeg, sjajese, kad u njih sunce pripeče. I morsko dno bijeli se blizu kraja, dočim se malo podaljetanki mulj zeleni, prelazeć u sivkastu boju. Dno biva onda tamnozeleno od maha, koji jetuj obrastao kamenje, debelo kao čovječja glava, i od morskih bilina, što rastu među timkamenjem, gibljeć se tek zamjetljivo. Kad je tišina, more je tako mirno i tako prozirno iustaljeno, da ti se čini najčišćim kristalom, pa bi skoro povjerovao, da je pred tobom suhodno, kad ne bi vidio onu svijetlu srebrnu crtu, gdje se voda s krajem ljubi. Dalje od mahaiščezava dno, a pučina biva sve tamnija, dok se napokon ne prelije u onu modru i svijetluboju, što nam oko začarava, što nam puni grudi slatkim čeznućem i snatrivim žudnjama.Pijesak »Stupova« dulji se od zapada k istoku. Na istočnoj mu strani viri iz mora glatkastijena, velika kao kakav omanji stol. Kad je plima, bit će za jednu stopu nad površinom.Stijena odaljena je od kraja do tri koraka, a more okolo nje neće biti ma ni do koljena odraslučovjeku. Na toj glatkoj stijeni žene peru rublje kad je u Lučici oskudica vode i kadpresahne u pučevima potoka.25

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!