Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Ja se zovem Pero Streha - odgovori mornar, zureć u mršavo lice Anastazijino.- Vi ste obojica iz Jelenšćice? - nastavi načelnik.- Da, obojica - odvrnuše u isti mah mornari.- Tako, tako, no ispijte još jednu čašicu. Ido, natoči im; ovakva ne piju svaki dan! - smiješiose Murelli vukuć prsluk na svoj veliki trbuh, koji mu je tako reći počivao na debelim ikratkim nogama.- Uzmite i komad kruha, ne sramite se; kao da ste u svojoj kući - bodrila ih je gazdarica,sileć se da joj bude prijazno njeno crnomanjasto i nešto žutkasto lice. Njezini obrazi bilisu posve izmreškani gustim naborima, a sijede dlake dviju bradavica, što su bile međutim naborima, sjećahu te kakve blatne i tamnožutkaste kaljuže, iz koje vire repovi raca,koje su uronile glavom u vodu, burkajuć površinu.- Recite mi, dragi Streha, kad ste otišli iz Rijeke i gdje vas je bura zahvatila? Recite misve, onako kako najbolje znate.- Hoću, hoću - odvrati Menego.- Hajde, recite dakle vi. Ja sam pitao prijatelja Strehu. Uostalom, ništa zato - reče načelnik.- Šuti, Menego, gospodin je načelnik mene pitao; no ako baš hoćeš, da ti govoriš, slobodnoti od mene - uze Streha.- To je sve isto! - slegnu Menego ramenima.- Dakako, da je sve isto - kimnu mali Streha, gladeć si glavu.- Hajde, hajde, dragi prijatelji, jedan ili drugi; ne marim, tko govori. To je sve isto! - mahnurukama debeli načelnik.- Ma to i ja velim! - potvrdi Streha.- Što velite vi, dragi prijatelju? - upita Anastazija.- On veli, da je njemu sve jednako, pripovijeda li on ili ja - razjasni Menego.- Pa naravno, da je sve isto! - razljuti se malko načelnik.- Ma i ja to velim! - uskliknuše u jedan mah Streha i Menego.Ida, kći načelnika, djevojka kojih trideset godina, dodade piskutljivim glasom:- Ta ne uplitajte se jedan drugome u riječ!- Šuti, beno! - ukori je ljutito majka. - Ako i ti počneš, onda nećemo do sutra na kraj izaći.Idu to uvrijedi. Pocrvenjevši u blijedom licu, ustade i izađe šepajući iz sobe. Ida bijaševrlo slična svojoj majci.Ono troje Lučičana sjedilo je i mirno pušilo, pijuckajući vino i mljaskajuć ga u ustima.Anastazija bila je ljuta, što se uzalud trsila, da svede u ljubazan posmijeh mršava usta,što joj otkrivahu krezube čeljusti. Nabori na njezinu licu burkahu se, sve sijede dlakebradavice micahu se kao repovi raca nad blatnom barom.- No, govorite već jednom jedan ili drugi! Kazujte vi! - mahnu Anastazija rukom premaMenegu.- Bilo je pol noći, kad smo se odvezli - uze Menego.- Tako, da, negdje oko pol noći - upade mu u riječ Streha. - Jadrili smo u krmu, sjedeć dokormila, razgovarajuć i pušeć.- Ja nisam pušio; pala mi lula u more - potuži se Menego.- Ta do vraga, manite se vaše lule! - zavika načelnik ljutito.21