Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Menego, Pero, čujte, ja vam ne mogu razumjeti, kako smo se spasili - govoraše tihoMato.- Čudo, čudo! - usklikne Pero.- Pod onim klisurama! Ja ne znam, koji nam se je svetac smilovao! - mahaše rukamaMenego.- Sam sveti Nikola, hvala i čast mu budi, uhvatio lađu za provu (prednji dio) i zavukaonas među one stijene i greben - tvrdio je Pero.- A kada polazite u Jelenšćicu? - upita mornare, gledajući ih radosno, kao da im želi reći:I ja ću doskora za vama doći!- Idemo danas, ta što da ovdje radimo? Nama je dobro, a nadamo se, da ćete i vi doskoraustati - odvrati Pero.- Zabranio mi liječnik, da se dižem iz postelje. Vi možete u Jelenšćicu zajedno s ocem;uza me ostat će majka.- Da, dragi sinko, ići ću s njima. Ti znaš, koliko imamo posla kod kuće. Dosta je, da otiđemoodavle pod večer.- Dobro - reče mornar Menego, malen i mršav čovjek. - Ja i Pero ne smijemo se udaljiti donoći iz Lučice.- Zašto? - upita Mato.- Pozvao nas je načelnik ove općine, da dođemo danas poslije podne k njemu - odvratiPero.- Pa idite. Ja znam, zašto vas pozivlje; hoće da vas ispita i onda piše na oblast, da se je unjegovoj općini lađa razbila, i da su nam ovi ljudi spasili život. Kažite mu golu istinu,ispripovijedajte mu sve redom - reče im gospodar.Pero i Menego pođu k načelniku i nađu u njegovoj pisarni tri domaća čovjeka. Ovi bjehudošli, da kažu, što se zbilo na klisurinama, i kako su Lučičani mornare spasili. Ta trojicadomaćih ljudi bijahu jedini prijatelji, koje je imao načelnik u Lučici. Načelnik ErmanoMurelli bješe se doselio u Lučicu pred mnogo godina.Kad mornari uđoše u polutamnu sobu, ponudi im načelnik da sjednu. Pero i Menego,ogledavajuć se bojažljivo, sjedoše na stare i rasklimane stolice. U sobi bijaše sijaset razbacanihpapira te požućelih i zaprašenih novina. U tom neredu razvalio se na širokom naslonjačunačelnik, pa se smiješio i smiješio mornarima, koji ga ispod oka pogledahu želeći,da čim prije budu gotovi.Načelnikova žena Anastazija i kći joj Ida donesoše na velikim tanjurima natučenih orahai narezana kruha i dvije boce crna vina. Načelnik natoči čaše i ponudi ljudima.- No, no, hajde popijte kupicu vina, a onda ćemo na posao!Govorio je ljubazno, slatko i smiješeći se po svom običaju, kao uvijek. Lice bilo mu okrugloi rumeno, kratki i debeli brci micahu mu se kao i gornja usna, kad bi govorio. Načelnikje bio mlađi od žene si Anastazije.- Kako se zovete? - upita mršava i visoka Anastazija Menega.- Menego Pačić.- A vi, dragi prijatelju?- Ja?- Da, da, vi! - ponovi Anastazija, gledajuć mu u lice svojim malim i od upale crvenimočima.20