Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Da, da, mirnije diše. I lice mu nešto oživljuje. Nadam se, da će doskora progovoriti.- Dobro, dobro, dušice; no promijeni mu katkad i vodu na glavi.- Hoće li otac doći doskora kući?- Ne znam, Marijo.- A znaš li, kamo je otišao?- Išao je da vidi, kako je s onom dvojicom spašenih mornara. Velika ih je nevolja snašla!Čuvat će se drugi put! No što koristi to? Tko će proti ovakvu vjetru? - Žene umuknu.Marija ustavši tiho, približi se k postelji te se nasloni na nju do Matinih nogu. Spusti zatimlijepu glavu na dlan desne ruke i zadubi se u žalosne misli.Marija bijaše odjevena u crnu suknju, koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitkoi puno tijelo. Na milom joj licu vidjela se sjetna zapanjenost i bolna tjeskoba. U njenudušu slijevalo se nešto gorka. Velika tuga nabrala je sve one žilice nad dubokim okom,ljuta bol stiskala joj crne obrve, mila i nujna sućut prelijevala se cijelim tijelom njezinim.Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu.Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića. Djevojkadragala ga je dugo vremena svojim milim pogledima, promatrajuć i razgledajuć sadčelo, sad usta, a sad zatvorene oči bolesnikove. Kad osjeti suze na trepavicama, pođe kprozoru i zagleda se u more, koje se jošte pjenilo. Vjetar je bio nešto popustio, a dim nadmorem gdjegdje se rastrgao. Sada se mogahu vidjeti zeleni i smućeni valovi i njihovaslana voda, što je letjela kao magla preko uzburkane površine. Marija, stojeć blizu stakla izamaglivši ga svojim dahom, otare ga i opet se zagleda u more. Kad se stakla iznovazamagliše, na piše ona prstom ime: Mato.Marija bješe naučila čitati i pisati od staroga i dobroga župnika. Pazeć kroz suze, kojimajoj bijahu oči zalivene, kako nestaje slova na staklu, začu uzdah s postelje. Okrene se nagloi pođe k bolesniku, Mato opet uzdahnu i, otvoriv napola oči, maknu jednu ruku.- Želite li štogod? - šapne bojažljivo Marija, dočim joj licem preleti radost.Mato otvori bolje oči, pogleda bolno djevojku i teško uzdahne.- Majko, majko! - zazove Marija tiho.- Što je, dušo?- Dođi amo; osvijestio se je.- Evo me - reče Jela i dotrča u sobu.Uzevši Matinu ruku stane tražiti bilo i ne mogavši ga naći zamljaska.- Ma gdje je to bilo? Je li štogod rekao, je li se možda maknuo u postelji?- Otvorio je oči.Jela klimajući nepovjerljivo upita:- Čujte, dragi mladiću, hoćete li malko juhe? Jedna ili dvije žlice neće vam škoditi. Čujeteli? Je li vam štogod bolje? Govorite, jadni čovječe, recite nam, što želite, kao da ste u svojojkući.- Majko, on te ne čuje - izlane djevojka bolnim glasom. Žene umukoše. Na Marijinu licuvidjela se bol. Bolesnik maknu se zatim, drhtnu lagano, uzdahnu i otvori posve oči. Pogledavzapanjeno žene htjede nešto reći, no riječ mu umrije u grlu, a iz usta izađe samoslab i nerazumljiv glas.Marija ga primi za desnu ruku, te nadvivši se nad postelju i nad njegovo lice, upita ga:- Kako vam je?15