Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

ss.obrtnicka.pozega.skole.hr
from ss.obrtnicka.pozega.skole.hr More from this publisher
13.07.2015 Views

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Joj meni, mokro mu je odijelo, kao da je ležao cijelu noć na dnu mora. Ta kako da i nebude s ovim vjetrom. Dosta im se mora prelilo preko lađe! - jadikovaše Jela, vješajućiodijelo o čađave kline nad ognjištem.- Sve se bojim, da će se odijelo osušiti prije negoli se bude mogao ustati.- Da, da, tako će biti, draga Marijo.- Da bi barem liječnik na vrijeme došao, da nam se ne bude moglo reći, da nismo učinilisve, što smo mogli.- A briga liječnika za siromake! Gospoda su ti, draga dušo, sva jednaka! Vjeruj mi, Marijo,starija sam ja od tebe, vjeruj mi, da je za svakoga nas zlo, kad imamo s njima posla. Pašto da mi liječnik koristi? Ako mu je suđeno, Bog zna, zašto mu je suđeno!- Majko, nemoj tako!- Liječnik je čovjek, kao što smo i mi, pa što hoćeš, da mu on pomogne! Dosta bih ti ljudinabrojiti mogla, koje su liječnici u grob spravili!- Varaš se, draga mamo! Ni ja, ni ti nismo išle u školu, mi ništa ne znamo, a liječnici učese svašta u velikim gradovima, oni ti i mrtve ljude režu i paraju.- Sram ih bilo, ma kako da im se ne gadi ljudsko tijelo! Marijo, ne govori mi toga, jer seodmah sjetim svoga Marka! Dosta sam se oko njega namučila, dosta sam ga nagovarala,da je svećenički stališ najbolji, najljepši na ovom svijetu. Da, govori i prosi, al već nisudjeca, kako jednom bila! Da me je slušao, ja bih sigurno bila spasila dušu, a ovako Bog biznao, kamo će sa mnom sveti Mihovil na sudnji dan. Marku ne bi bilo teško spomenutkatkad i moje ime kod crne mise! Oj djeca, djeca! On me nije htio slušati, pa eto ti ga sadau Beču, gdje reže mrtve ljude! Ma kakova je to škola? Čudim se, da to cesar u svojemmjestu dopušta. Ta cijeli valjda grad smrdi! A ne bi bolje bilo, da je plovan ovdje u Lučici?Komu li je bolje kod nas negoli gospodinu plovanu? Pop, plovan! Joj, draga Marijo!Okreni se dva, tri puta pred oltarom, reci nekoliko puta: Gospodin s vama! pa eto ti dvije,tri cvancige u džepu, već kakova je sveta misa. A onda pogrebi, vjenčanja, kršćenja,sve to, sve! Pa imaju i plaću od cesara, Bog mu daj svako dobro, da, da, plaću; ta tko bikazao cesaru, da nije plovana, koliko se je ljudi rodilo, koliko ih je naraslo, da budu vojnicina njegovim brodovima? O znam ja dobro, da drumar Zvane svaki mjesec doneseplaću plovanu iz cesarove blagajne.- Svi ljudi ne mogu biti popi i biskupi - šapne Marija iz sobe. Djevojka, gledajuć u blijedoi lijepo Matino lice, bješe čula samo nekoliko majčinih riječi.- Znam, dušo, no naš Marko lako je to postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bimu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali.- Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao?- Što, dušice!? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje?Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće Marko da bude pop.Jela govoraše dalje o svom sinu Marku, koji je tada učio liječništvo u Beču, i o sposobnostimanjegovima, koje bi ga bile učinile prvim istarskim župnikom. Marija nije više slušala,jer se bješe zagledala u bolno i izmučeno mornarevo lice.- Marijo, što si umukla?- Što želiš, majko? - šapnu djevojka.- Kako mu je sada? Joj meni, ovo mu se odijelo nikada neće osušiti pri ovoj vatri!- Majko, govori tiše. Čini se, da laglje diše.- Jadni mladić.14

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Da, da, mirnije diše. I lice mu nešto oživljuje. Nadam se, da će doskora progovoriti.- Dobro, dobro, dušice; no promijeni mu katkad i vodu na glavi.- Hoće li otac doći doskora kući?- Ne znam, Marijo.- A znaš li, kamo je otišao?- Išao je da vidi, kako je s onom dvojicom spašenih mornara. Velika ih je nevolja snašla!Čuvat će se drugi put! No što koristi to? Tko će proti ovakvu vjetru? - Žene umuknu.Marija ustavši tiho, približi se k postelji te se nasloni na nju do Matinih nogu. Spusti zatimlijepu glavu na dlan desne ruke i zadubi se u žalosne misli.Marija bijaše odjevena u crnu suknju, koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitkoi puno tijelo. Na milom joj licu vidjela se sjetna zapanjenost i bolna tjeskoba. U njenudušu slijevalo se nešto gorka. Velika tuga nabrala je sve one žilice nad dubokim okom,ljuta bol stiskala joj crne obrve, mila i nujna sućut prelijevala se cijelim tijelom njezinim.Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu.Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića. Djevojkadragala ga je dugo vremena svojim milim pogledima, promatrajuć i razgledajuć sadčelo, sad usta, a sad zatvorene oči bolesnikove. Kad osjeti suze na trepavicama, pođe kprozoru i zagleda se u more, koje se jošte pjenilo. Vjetar je bio nešto popustio, a dim nadmorem gdjegdje se rastrgao. Sada se mogahu vidjeti zeleni i smućeni valovi i njihovaslana voda, što je letjela kao magla preko uzburkane površine. Marija, stojeć blizu stakla izamaglivši ga svojim dahom, otare ga i opet se zagleda u more. Kad se stakla iznovazamagliše, na piše ona prstom ime: Mato.Marija bješe naučila čitati i pisati od staroga i dobroga župnika. Pazeć kroz suze, kojimajoj bijahu oči zalivene, kako nestaje slova na staklu, začu uzdah s postelje. Okrene se nagloi pođe k bolesniku, Mato opet uzdahnu i, otvoriv napola oči, maknu jednu ruku.- Želite li štogod? - šapne bojažljivo Marija, dočim joj licem preleti radost.Mato otvori bolje oči, pogleda bolno djevojku i teško uzdahne.- Majko, majko! - zazove Marija tiho.- Što je, dušo?- Dođi amo; osvijestio se je.- Evo me - reče Jela i dotrča u sobu.Uzevši Matinu ruku stane tražiti bilo i ne mogavši ga naći zamljaska.- Ma gdje je to bilo? Je li štogod rekao, je li se možda maknuo u postelji?- Otvorio je oči.Jela klimajući nepovjerljivo upita:- Čujte, dragi mladiću, hoćete li malko juhe? Jedna ili dvije žlice neće vam škoditi. Čujeteli? Je li vam štogod bolje? Govorite, jadni čovječe, recite nam, što želite, kao da ste u svojojkući.- Majko, on te ne čuje - izlane djevojka bolnim glasom. Žene umukoše. Na Marijinu licuvidjela se bol. Bolesnik maknu se zatim, drhtnu lagano, uzdahnu i otvori posve oči. Pogledavzapanjeno žene htjede nešto reći, no riječ mu umrije u grlu, a iz usta izađe samoslab i nerazumljiv glas.Marija ga primi za desnu ruku, te nadvivši se nad postelju i nad njegovo lice, upita ga:- Kako vam je?15

<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>- Joj meni, mokro mu je odijelo, kao da je ležao cijelu noć na dnu mora. Ta kako da i nebude s ovim vjetrom. Dosta im se mora prelilo preko lađe! - jadikovaše Jela, vješajućiodijelo o čađave kline nad ognjištem.- Sve se bojim, da će se odijelo osušiti prije negoli se bude mogao ustati.- Da, da, tako će biti, draga Marijo.- Da bi barem liječnik na vrijeme došao, da nam se ne bude moglo reći, da nismo učinilisve, što smo mogli.- A briga liječnika za siromake! Gospoda su ti, draga dušo, sva jednaka! Vjeruj mi, Marijo,starija sam ja od tebe, vjeruj mi, da je za svakoga nas zlo, kad imamo s njima posla. Pašto da mi liječnik koristi? Ako mu je suđeno, Bog zna, zašto mu je suđeno!- Majko, nemoj tako!- Liječnik je čovjek, kao što smo i mi, pa što hoćeš, da mu on pomogne! Dosta bih ti ljudinabrojiti mogla, koje su liječnici u grob spravili!- Varaš se, draga mamo! Ni ja, ni ti nismo išle u školu, mi ništa ne znamo, a liječnici učese svašta u velikim gradovima, oni ti i mrtve ljude režu i paraju.- Sram ih bilo, ma kako da im se ne gadi ljudsko tijelo! Marijo, ne govori mi toga, jer seodmah sjetim svoga Marka! Dosta sam se oko njega namučila, dosta sam ga nagovarala,da je svećenički stališ najbolji, najljepši na ovom svijetu. Da, govori i prosi, al već nisudjeca, kako jednom bila! Da me je slušao, ja bih sigurno bila spasila dušu, a ovako Bog biznao, kamo će sa mnom sveti Mihovil na sudnji dan. Marku ne bi bilo teško spomenutkatkad i moje ime kod crne mise! Oj djeca, djeca! On me nije htio slušati, pa eto ti ga sadau Beču, gdje reže mrtve ljude! Ma kakova je to škola? Čudim se, da to cesar u svojemmjestu dopušta. Ta cijeli valjda grad smrdi! A ne bi bolje bilo, da je plovan ovdje u Lučici?Komu li je bolje kod nas negoli gospodinu plovanu? Pop, plovan! Joj, draga Marijo!Okreni se dva, tri puta pred oltarom, reci nekoliko puta: Gospodin s vama! pa eto ti dvije,tri cvancige u džepu, već kakova je sveta misa. A onda pogrebi, vjenčanja, kršćenja,sve to, sve! Pa imaju i plaću od cesara, Bog mu daj svako dobro, da, da, plaću; ta tko bikazao cesaru, da nije plovana, koliko se je ljudi rodilo, koliko ih je naraslo, da budu vojnicina njegovim brodovima? O znam ja dobro, da drumar Zvane svaki mjesec doneseplaću plovanu iz cesarove blagajne.- Svi ljudi ne mogu biti popi i biskupi - šapne Marija iz sobe. Djevojka, gledajuć u blijedoi lijepo Matino lice, bješe čula samo nekoliko majčinih riječi.- Znam, dušo, no naš Marko lako je to postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bimu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali.- Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao?- Što, dušice!? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje?Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće Marko da bude pop.Jela govoraše dalje o svom sinu Marku, koji je tada učio liječništvo u Beču, i o sposobnostimanjegovima, koje bi ga bile učinile prvim istarskim župnikom. Marija nije više slušala,jer se bješe zagledala u bolno i izmučeno mornarevo lice.- Marijo, što si umukla?- Što želiš, majko? - šapnu djevojka.- Kako mu je sada? Joj meni, ovo mu se odijelo nikada neće osušiti pri ovoj vatri!- Majko, govori tiše. Čini se, da laglje diše.- Jadni mladić.14

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!