Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Joj meni, mokro mu je odijelo, kao da je ležao cijelu noć na dnu mora. Ta kako da i nebude s ovim vjetrom. Dosta im se mora prelilo preko lađe! - jadikovaše Jela, vješajućiodijelo o čađave kline nad ognjištem.- Sve se bojim, da će se odijelo osušiti prije negoli se bude mogao ustati.- Da, da, tako će biti, draga Marijo.- Da bi barem liječnik na vrijeme došao, da nam se ne bude moglo reći, da nismo učinilisve, što smo mogli.- A briga liječnika za siromake! Gospoda su ti, draga dušo, sva jednaka! Vjeruj mi, Marijo,starija sam ja od tebe, vjeruj mi, da je za svakoga nas zlo, kad imamo s njima posla. Pašto da mi liječnik koristi? Ako mu je suđeno, Bog zna, zašto mu je suđeno!- Majko, nemoj tako!- Liječnik je čovjek, kao što smo i mi, pa što hoćeš, da mu on pomogne! Dosta bih ti ljudinabrojiti mogla, koje su liječnici u grob spravili!- Varaš se, draga mamo! Ni ja, ni ti nismo išle u školu, mi ništa ne znamo, a liječnici učese svašta u velikim gradovima, oni ti i mrtve ljude režu i paraju.- Sram ih bilo, ma kako da im se ne gadi ljudsko tijelo! Marijo, ne govori mi toga, jer seodmah sjetim svoga Marka! Dosta sam se oko njega namučila, dosta sam ga nagovarala,da je svećenički stališ najbolji, najljepši na ovom svijetu. Da, govori i prosi, al već nisudjeca, kako jednom bila! Da me je slušao, ja bih sigurno bila spasila dušu, a ovako Bog biznao, kamo će sa mnom sveti Mihovil na sudnji dan. Marku ne bi bilo teško spomenutkatkad i moje ime kod crne mise! Oj djeca, djeca! On me nije htio slušati, pa eto ti ga sadau Beču, gdje reže mrtve ljude! Ma kakova je to škola? Čudim se, da to cesar u svojemmjestu dopušta. Ta cijeli valjda grad smrdi! A ne bi bolje bilo, da je plovan ovdje u Lučici?Komu li je bolje kod nas negoli gospodinu plovanu? Pop, plovan! Joj, draga Marijo!Okreni se dva, tri puta pred oltarom, reci nekoliko puta: Gospodin s vama! pa eto ti dvije,tri cvancige u džepu, već kakova je sveta misa. A onda pogrebi, vjenčanja, kršćenja,sve to, sve! Pa imaju i plaću od cesara, Bog mu daj svako dobro, da, da, plaću; ta tko bikazao cesaru, da nije plovana, koliko se je ljudi rodilo, koliko ih je naraslo, da budu vojnicina njegovim brodovima? O znam ja dobro, da drumar Zvane svaki mjesec doneseplaću plovanu iz cesarove blagajne.- Svi ljudi ne mogu biti popi i biskupi - šapne Marija iz sobe. Djevojka, gledajuć u blijedoi lijepo Matino lice, bješe čula samo nekoliko majčinih riječi.- Znam, dušo, no naš Marko lako je to postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bimu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali.- Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao?- Što, dušice!? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje?Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće Marko da bude pop.Jela govoraše dalje o svom sinu Marku, koji je tada učio liječništvo u Beču, i o sposobnostimanjegovima, koje bi ga bile učinile prvim istarskim župnikom. Marija nije više slušala,jer se bješe zagledala u bolno i izmučeno mornarevo lice.- Marijo, što si umukla?- Što želiš, majko? - šapnu djevojka.- Kako mu je sada? Joj meni, ovo mu se odijelo nikada neće osušiti pri ovoj vatri!- Majko, govori tiše. Čini se, da laglje diše.- Jadni mladić.14