Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Znam, ima no ne na ovom brežuljku.- A što sam ja jadna kriva?- Jest, vi, vi ste dobri. Marko mi je rekao, da ste dobri.- Antonio, srce me boli, kad na vas mislim, a svaki dan mislim... Gorak je vaš život! Oh,oprostite ljudima, oprostite mome ocu!...- Ocu! Vašem ocu! Da, opraštam! Da, Bog je dobar. Vašem ocu! Ja sam nahod! Vaš otac!Da, on je i moj, a vi, vi ste...- Tvoja sestra... - zastenja Elvira i spusti glavu na njegovo rame.- Moja sestra!... Nahod nema sestre... Ima, ima, Bog je dobar!- Oprosti mom ocu! Budi milostiv! Antonio, nisi ti kriv, što si tako nesretan!... Ne, ti neznaš, što je radost na ovom svijetu!- Znam, Marija me mnogo puta gledala plačući.- Tvoja majka nije te nikad cjelivala ni grlila, a tvoj te je otac toliko puta prokleo...- Marija i vi mnogo ste se puta pomolile Bogu za nahoda. Vi ste dobri; recite mi, da jeste.- Jesam, Antonio. Da, jadan je tvoj život! Antonio, budi dobar, kao što si uvijek bio. Zaboravina prošlost i uzdaj se u onoga, koji nam je svima otac. Gledaj, kako nas mračna noćkruži, vidide ove snježne pahuljice; sve, sve je pusto oko nas, ali sve gole grane opet ćeprolistati, vedro nebo osut će se mnogo puta zvijezdama, zlatna mjesečina prelijevat ćese ovom šumicom i ovim lovorom... Antonio, vidiš, mi se sada nalazimo u svetom skrovištumoje ljubavi. Koliko sam blaženih trenutaka provela u ovom zakutku, koliko mi jeslatkih cjelova Marko utisnuo na usta!... Antonio, ti ne znaš što je cjelov ljubavi, ti si jadnik,tebe se svijet boji, no ja ljubim i crva, a kamoli ne tebe, tako nesretna! Antonio, u našimžilama teče ista krv. Antonio... - uzdahnu Elvira i ogrlivši ga poljubi ga.Tiho je u šumici. Snijeg prši, Elvira jeca na grudima zatravljenoga Antonija...Elvira nasloni mu lakat svoje desnice na rame, položi mu bijelu i toplu ruku na čelo i uzegovoriti utješljivim, nebeskim glasom:- Antonio, i naš život sličan je ovoj mračnoj noći i ljetnom sutonu, a sve je to djelo rukubožjih...- Tiho! Čujem korake - šapne Antonio.- Oh, Bože!- Tiho! Jedan čovjek!- To je moj otac - prestravi se Elvira i privije se o Antonija.- Ah, ogavna besramnice, našao sam te! - riknu stari Saletti, pa zgrabiv naglo Elviru lijevomrukom, povuče ju k sebi i ispruži desnicu prama Antoniju. Kubura planu i prasnu, aAntonio drhtnuvši trgnu nož iza pasa, skoči na Salettija i porinu mu ga svom silom uprsa. Starac se zanjiše i prevali u snijeg. Elvira zastenje, onesvijesti se i sruši na očevo tijelo.Antoniju se zakrijese oči. Dignu djevojku u naručaj, pobrza iz bašte, strugnu niz brežuljaki iščeznu u mraku...Marijini svatovi sad će dovečerati. Marko napija mladencima toplim i srdačnim riječima,no neka vika iz kuhinje prekine mu jednim mahom govor. Svi se začude na tu viku. Antonioblijed bane u sobu, noseći u naručju Elviru.Svatovi se osupnu i skamene.Antonio položi Elviru na postelju, pogleda Mariju, Matu i Marka, pa muklo i očajno istisnu:138