Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovičano, Marija tuži se majci, veleć, da se boji, da neće Marko doći, jer da je već minuo sat,kad pošta dolazi u Lučicu. Majka i Mato tješe ju, kad jedan dječarac dotrči sav usopljen ikad javi, da je Marko prispio, razveseli se Marija, lice joj se razvedri, usne stanu joj se radosnosmiješiti; ma nestašna je i nemirna kao nikad. Matino srce rastapa se od miline,sva čuvstva njegove duše zrcale mu se u dubokim očima, što miluju milovidno Marijinolice trajnim pogledima. Jela se čudi svojoj kćerci i prijekornim osmijehom predbacuje joj,da je odviše vesela, te da ne bi smjela biti, jer da odlazi iz očinske kuće, od svoje majke,kod koje da nije doživjela nego svako dobro i svaku sreću. Starica se vrti oko lonaca, uzdišei promišlja: - Ah, dragi Bože, odgojila sam ih, dosta sam se namučila oko njih, a podstare dane ostavljaju me. Marija odletjet će danas u drugo jato, a Marko je gospodin, paneće ni on čamiti u Lučici. Ja i Antun ostat ćemo sami, kao dva ogorjela panja na njivi!Marija ševrlja po kući, stidljivo se osmješkuje na svatove, ogledava i ovo i ono, pa kad jutoliko ljubljenih stvari sjeti minulih dana, kad joj se zazeleni pred očima bosiljak; njenomilovanje, oćuti ona, da joj je teško na srcu. Nijema sjena prikrije njeno lice, bolan smiješakpomoli se na rumenim usnama. Idući po sobi ustavi se pred jednim prozorom i zagledase u more. Stakla zamagle se njezinim dahom, a ona napiše prstom ime svoga zlata...Mato stoji iza nje, zdrav, veseo, otresan i blažen, a ne u nesvijesti, krvave glave, kao...Stojeći iza nje gleda, kako piše, i obuhvaća ju nježno oko vitka pasa. Ona se okrenu, zirnemu u oči i šapnu: Mato! - i nekoliko velikih suza kanu joj niz mila lica.- Marijo, što znače te suze?- Mato, sjećam se, kako sam i lanjske zime tvoje ime pisala na staklu, znaš, kad si ti napostelji...- Dušo, nemoj više na to misliti!- Neću, Mato - osmjehnu se djevojka povjerljivo, i blago mu pogleda u oči.Antun i sin mu Marko banu u kuhinju. Jela ogrli sina jecajući od radosti. Marija i Matopritrče iz sobe. Izgrle se i izljube. Marija spusti glavu na bratova prsa, ovije mu desnicuoko vrata i proplače.- Sestrice mila, zašto plačeš?- Marko, mišljah, da nećeš doći.- Zar ti nisam pisao iz Beča, da ću doći, ako mi bude ikako moguće. Obećati sigurno nisamti mogao; još pred tri dana imao sam ispite.- Znala sam ja, dragi sinko, da ćeš doći, da nas malo razveseliš.- Ali, molim te, majko, radšta da ne budete veseli?- Ta kako da budemo bez tebe? Što bi ljudi mislili, da nisi došao? Da, rekli bi da nas sesramiš, da si gospodin, da ćeš nas zaboraviti, jer da nas više ne trebaš.- Ta nemoj toga ni govoriti. A što te briga za pogane jezike? - ukori Antun ženu.- Pravo imate, Antune, pokarajte mi kumu! Ta što bi od nas bilo, da se obaziremo na naklapanjasusjeda - uplete se jedna susjeda šaljivo.- Marko, ti već nećeš u Beč? - upita Jela.- Neću.- Sinko, bolje po te i po nas! - reče majka, a težak uzdah izbije joj se iz prsiju.- Svršio sam nauke, znaš; no kako da ti kažem? Postao sam liječnikom, doktorom.- Sad već neće nitko umrijeti na ovom svijetu! - osmjehnu mu se majka.131