Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviMornari se razgovarahu dulje vremena, a napokon izađu svi iz kuće, ostavivši u njoj samoJelu i Mariju. Stara Jele bješe pošla u sobu k Mariji, da vidi, što je i kako je s bolesnikom.Vrativši se zatim u kuhinju, udari šibom velika crna mačka, koji se bješe razvalio natoplim opekama posred ognjišta. Jela baci nekoliko debelih panjeva na oganj i potrsi se,da štogod za ručak priredi. Iz kuhinje se je ulazilo u sobu, gdje je ležao bolesnik. Vratabijahu priprta. Majka i kći razgovarahu se tiho i čekahu, ne bi li se Mato maknuo ili štoprogovorio. Teško disanje ranjenika prekidaše tišinu, koja bi nastala, kad bi žene umukle.Čedna ta mornarska kućica imala je bijelo pročelje prema moru. Na prozorima zelenilase mažurana i sitan bosiljak. To cvijeće bilo je Marijino, ona ga je gojila i zalijevala i snjim si grudi kitila svake nedjelje, kad bi išla k velikoj misi. Slike božjih svetaca visile suu sobici na bijelim i gdjegdje požućelim zidovima. Nad krevetom crvenio se u žutu okvirusv. Nikola, zaštitnik mornara. Do uzglavlja visila je staklena posudica s posvećenomvodom. Kraj vode bio je privezan o velik čavao svežanj uvelih i blagoslovljenih maslina,koje se pale, kad grmi ili kad tuča stane sipati. Sveti i mirisavi dim ima u sebi moć, daprotjera crne i sive oblake, i sve vještice i zle duhove, koji se u njihovu krilu vrzu. Svetemasline trebaju ženama u Lučici i u drugim prilikama. Stara Jela izliječila je već više putasvoju Mariju, kad je ova malena bila, i kad bi joj nahudilo zlo oko koje susjede, koja joj jebila zavidna za tako lijepu i snažnu djevojčicu. Od uroka nema ti moćnijega lijeka dodima od maslina.U sobici bijaše sve čisto, i svaka stvar na svojem mjestu. Velike škrinje poredane su uzazid, ormar svijetli se među prozorima, a na njem se rumene jabuke u malim šalicama.Miris jabuka širi se sobicom. Na ormaru je velika pozlaćena ura pod staklenim zvonom.Nad ormarom zabita su u zid dva velika čavla, na kojima je mala daščica, a na njoj velikbrod, dug dvije stope. Brod ima tri jarbola, jadra su mu požućela. Na krmi koči mu sezastava od papira, no ona ne prikazuje svojom bojom ni jedne zastave cijeloga svijeta. Toje djelo krasne Marije.Matine ruke ležahu uz mirno tijelo, protegnute pod ljubičastim pokrivalom. Glava mubila povezana bijelim rupcima, ispod kojih je virila crna kosa. Gornji dio čela blijed je kaosnijeg, a niži prelazi u tamniju boju. Nasuprot krevetu sjedi Marija i svaki čas pogledavau Matino lice. Oči su mu zatvorene, a duge i crne trepavice spustile su se prema neštonadutoj i modrikastoj kožici pod očima. Kratka crna brada kruži mu lice, na kojem sesmrt sa životom bori. Nad bolno uzvinutom usnicom crni se lijep i mekan brk. Gornji nizbijelih i čvrstih zuba sjaji se među blijedim usnama, koje svaki čas lagano drhtnu.- Miče li se? Diše li laglje? - pitaše majka iz kuhinje.- Ne, leži mirno.- Oh, bijedni mladiću!- Ne boj se, mamo, vidjet ćeš, da će ozdraviti.- Neka te Bog usliša!- Ali ne znamo ništa; no ja slutim, sve mi nešto u srcu govori, da neće umrijeti.- A šteta bi bila, da pogine tako kršan i lijep mladić!Marija pogleda bolno lice Matino i, pomislivši: Majka istinu veli, reče glasno:- Da, da, neće umrijeti, čvrste je naravi, sad tek vidim, kako su mu ruke jake.- Naš kum Stipe pripovijedao mi je... no nosi se odatle, stara pepeljugo, šic, šic! - ljutila seJela na mačku - da, pripovijedao mi je, da je Mato dobar i pametan mladić.- I ja sam čula, kad je Stipe pripovijedao.13