Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovisredinom zaljeva. Kruta je zima. Tijelo Alfreda Salettija već pol godine trune u lučičkomgroblju, pod onim tužnim i samotnim čempresom.Zadnja je pokladna srijeda, radni je dan, a Lučica je nekako neobično vesela. U tijesnimuličicama susreću se i sustižu ljudi i svi se radosno smiju. Mnogi su u svečanu ruhu, kaona Uskrs, il na koji drugi veliki svetac. Sve, što je u Lučici živa, sve je istrčalo na cestu iliu klanac, gdje je Šabarićeva kuća. Nekoji mornari privezali su si na rukave, iznad lakta,velike kitice umjetna i pozlaćena cvijeća, a mnoge djevojke zatakle si takvo cvijeće u kosu.Ma kićeni svatovi!Na cesti, pred Lučicom, šeće trgovac Stipe i mornar Antun Šabarić, koji se bješe već posveoporavio od tromjesečne bolesti. Obojica stisla su se u teške i oduge zimske kabanice,no sudeć po njihovim klobucima, hlačama i postolama, vidiš u prvi mah, da će i oni usvatove. Na cesti ima i drugih ljudi, a nekoliko djece odbrusilo je prema Jelenšćici.- Zima, zima, dragi Stipe! E, kako nam snijeg pod nogama škriplje! - reče stari Šabarić.- Nije ni za prst debeo. Mislim, pošta će danas zakasniti. Ružno vam je vrijeme stiglo sina;ova bura neće nikad prestati! E, obrijao sam se, ako i nije subota, znate, da se malkopomladim, pa mi ovaj vjetar dere kožu poput britve. A znate sigurno, da će Marko doći?- Hoće, Stipe, svakako. Pisao je sestri, da će obaviti svoje poslove, da na vrijeme dođe.Vidjet ćemo doskora; deveti je već sat, a pošta valja da je negdje blizu.- To ne bi ni lijepo bilo, da mu se sestra vjenča, a njega da nema u Lučici. Kako rekoste,vidjet... - prestane Stipe naglo i nasmiješi se Antunu.S južne strane začu se pucanje kubura i veselo pjevanje. U Lučici odmah nato prasne nekolikoizmetaka.- Dolaze iz Jelenšćice! - povika Antun.- Bit će da su se izmotali na onaj kuk, na pomolj Lučici, pa nas evo pozdraviše. E, dostaće danas ispaliti praha!- Bog ih čuvao od zla! Stipe, prah je vrag, a kad se mladež pripije...- Dobro borme treskaju! Ma kao da smo u ratu!- A ovi iz grada! Zar ne čujete, kako grme? Kao kad je car na Rijeku dolazio.- Eee! To su moji mužari! - pohvali se Stipe. - Antune, od srca se radujem, da ćete ovakolijepo udomiti svoju Mariju. Znam, neće se ona uvaliti u svako dobro, u veliku gospoštiju,no koliko je gledna, toliko je vrijedna i spretna.- Da, da, znat će ona i raditi i kućiti, a zlo bi po nju bilo, da nije tako, jer su naši stariji govorili,da ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi.- Antune, sretan vam danas osvanu dan, a sve nevolje, što su vas snašle, hajde da ih preturimopreko glave! - mahnu Stipe.I ne potraje dugo, a djeca navale vičući: - Svatovi! Svatovi!Lijepa ih se kita pokaza iza oblaka na cesti! Sve vesela i jedra čeljad iz Jelenšćice. Ima tuljudi u godinama, mladih mornara, djece i djevojčica, krasnih mladica, što će se doskorazadjevojčiti, da dođu pod prsten. Ima tu zamišljenih i sretnih snaha, a sve je ta čeljad vedra,radosna i zdrava kao dren. Mato stupa ponosno, pozdravlja Lučičane, maše rukama.Antonio korača ozbiljno. Svi mu se čude, djeca se u nj zablenula. Nije on danas čupav idronjav, jer je Mato imao dosta okapanja, dok je silom na nj navukao bolje haljine iz svogormara. Lijepo je počešljan, a i brada mu je uređena: Na glavi mu crn šešir, ponešto tijesan,no tko da na sve pazi? Haljine su mu od modra engleskog sukna, što obično mornari126