Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Zašto ste ga ubili?Antonio stupi k Elviri, položi joj ruku na rame i muklo i hrapavo izusti:- Čujte, ako govorim, sve će se saznati...Elvira podignu glavu i šapnu:- Kažite sve...- Da, sve... - ponovi Marko.Antonio ispripovijeda hladnim glasom sve, što je znao; kako je čuo razgovore Alfreda saslugama, kako je nosio listove Elviri, i kako je Alfredo na nj htio pucati. Njegove riječibijahu izražene silnom i neodoljivom moći istine.- Vi rekoste, da ste ga proboli, pa da se niste na nj ni osvrnuli, nego da ste odmah otišli knekom mornaru; no niste li vi uzeli lanac, uru i novčarku onomu, koga ste ubili?U kutu sobe ganu se nešto - Murelli.- Nisam.- Što mislite, tko ga je orobio?- Valjda sluge. Oni su sigurno vidjeli, kad sam ga probo.Sudac pogleda župnika i Stipu i kimnu im više puta, kao da će reći: Da, da, stvar je posvejasna.- Gdje je gospodin načelnik? - upita jedan liječnik.- Izvolite, izvolite? - odvrati Murelli, približivši se smiješeći.- Načelniče dragi, kako nam ono kazivaste, kako nam pripovijedaste o tom ubijstvu, kadstupismo u vašu kuću? - hoće liječnik s posmijehom.- Molim, molim... - nakloni se načelnik nekoliko puta.Sudac ga promjeri prezirnim pogledom te mu reče:- Govorit ćemo sutra! Sad shvaćam vaše izvješće.- Molim, gospodine suče, pisao sam, kako mišljah, da je najbolje - ispričavao se načelnikponizno.Stipe se od gnjeva sve vrtio na stolici. Krv bješe u njemu uskipjela. On se silio i silio, dapriguši svoj bijes, a kad provali oluja, upre oči u načelnika i navali na nj:- Huljo! Ništarijo!Načelnik osmjehnuvši se najprije, protrnu i odvrati:- Molim vas, vi ste u mojoj kući!- Nije istina! Ovo je općinska pisarna! - suzbi ga Stipe.- Molim, gospodo, molim! - primetnu sudac pomirljivo.Kad se Stipe utiša, počne kazivati o kočijašu Lovri, kako je kod njega promijenio stotinjaču,te o cijelom onom prizoru, zbivšem se u dućanu.Sudac naloži žandarima, da uhvate Luku i Lovru. Miro Tompić odvede žandare na Salettijevhumak. Za pol sata eto ti u pisarnu okovanih slugu. Blijedi su, prestrašeni, dršću.Sudac ih promjeri očima i nasmiješi se ostalima. Opet ispitivanje. Sluge sve poriču, taje,koprcaju se, pletu, protuslove si, znoje se. Vrata se otvore. U sobi osvanu stari Saletti. Nevideći Elvire kod kuće i sjetivši se jadu, odmah se bješe uputio u Lučicu. Bijesan je stariplemić; sav dršće, oči su mu krvlju zalivene, lice mu je tamno, ožareno, guste obrve stisnutenad velikim nosom. Sve su oči u nj uprte. Antonio probada ga svojim pogledom.Elvira se strese.123