Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovišljahu da neće Mato preboljeti teške rane, koju mu zadade teški kamen, kad su ga dizalimornari iz dražice Sadrišća.- Jeste li javili nesreću u Jelenšćicu? Ako mu je suđeno, da se u vječnost preseli, dobro bibilo, da tko od njegovih amo dođe. Mogli bi ga jošte živa zateći - reče župnik odilazeć.- Jesmo, gospodine, jesmo. Evo, baš malo prije poslali smo maloga Ivicu s listom. U dječakasu lake noge; za dva sata proplakat će sva Jelenšćica - odvrati stara Jela župniku.- Dobro, Jele, dobro! A što je napisao list? Dobri Bože, ublaži bol starim roditeljima ovoganevoljnoga mladića - uzdahnu župnik.- Teška ih je nesreća snašla! Stipe, naš dobri Stipe, pozna se s ocem Matinim. On je i listnapisao; no što ćemo, morao je javiti istinu! - lamaše Jela rukama.- A je li progovorio koju riječ, otkad je u postelji?- Nije, dobri gospodine.- Teško je ranjen, no ako mu nije mozak ozlijeđen, mogao bi ipak preboljeti. Uzdajmo seu Boga! - reče župnik, pogledav povjerljivo prema nebu.- Sve je u Božjim rukama: Kad smo mu ranu ispirale i čistile, bolno je zastenjao nekolikoputa. Zvale smo ga po imenu, metale smo mu pod nos octa, trle smo mu sljepoočnice; noon nije očiju otvorio - pripovijedaše Jela.- Gospodine, recite nam, zar ne, da neće umrijeti? - upita Marija župnika, tihim glasom.- A tko bi mogao znati, drago dijete! Pripazite na nj, Bog će vam naplatiti! Jelo, poslat ćuvam nešto govedine; malo juhe neće škoditi. Kako rekoh, molim vas, da koga po menepošaljete, ako bi se osvijestio - reče župnik, te pozdraviv okolo stojeće izađe iz kuće.- Rekla sam ja dosta puta, da nam biskup još nikada nije poslao ovako dobroga gospodina!Jeste li čuli, što nam je sve rekao! I govedine da će nam poslati! Da, da, od svojih ustaotrgnut će si ju; no mesa već imamo, jer nam ga je trgovac Stipe dobar komad poslao. O,za juhu se ja ne bojim! Bit će dobra i sočna, no Bog bi znao, da li će ju moći bijednik okusiti!- klimaše Jela, mećuć drva na ognjište.Za župnikom otiđu i ostali iz kuće. Ostalo je još oko ognjišta nekoliko susjeda i dva staramornara.- Zlo je, dragi kume, no moglo je biti i veće. Spasili su ljudi barem onu dvojicu, ako i nadevet muka. Naši su se danas borme ponijeli, a više nije se ni dalo učiniti - reče Šabarićjednom susjedu, gladeći si sijedu glavu.- Ma čudo je pravo, da su ovu dvojicu spasili. Velim dvojicu, jer za Bartolića... - ne dorečesusjed, pogledav blijedo lice bolesnikovo kroz otvorena vrata sobice.Stari mornarina, sijed kao ovca, narovana i žutkasta lica, sjedio je na ognjištu i pušio lulicu,držeć je u mršavoj ruci. Ruka se tresla, a na duhanu drhtao je žarki i debeo ugljen.Tarući si hrptom ljevice crvene oči, govoraše djed:- Osijedio sam i oćelavio, no ovakve nesreće, ovakva čuda nisam jošte doživio u našemmjestu. Ma da mi svi ne kažete, da je baš tako bilo, da ste ih spasili baš u Sadrišću, vjeremi, ne bih vam vjerovao. Čudo, čudo! Ta poznam ja naše stijene, dosta sam puta tamoribe lovio. E, e, kad je to bilo! Umrlo je od onda pet plovana. Antune, vi se niste bili nirodili! Htio sam da idem na kuk sa župnikom, al što ću kad su mi noge slabe. Moje suveć kosti stare i krhke! Ta bura bi me bila bacila u more!- Dobro, da ih je vjetar zagnao pod naše stijene, po danu, jer da se priključiše kraju noći,pa bilo i u prozoricu, ne bi im se ni traga ni znaka znalo; ni živa duša ne bi za njih saznalabila - mahaše Šabarić rukama, ljuljajući se na nogama.12