Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Elviro! Govori!- Smiluj mi se, ubij me... on je nedužan...- Kćerko, ja te ne razumijem! - izlanu otac prestrašeno, pa ispustivši joj ruke; ustane iudalji se od nje dva, tri koraka.- Oče, smiluj mi se! - uzdahnu djevojka i pade na jedno koljeno, a na drugo spusti glavu.- Elviro, ne muči me! Govori!- On je nedužan, ja se s njim razgovarah, on vam je javio, da Alfredo u krvi leži...- Što! S kim si se razgovarala?- Marko Šabarić je nedužan. Oče, zapovijedi, da ga oslobode. Ja ga...- Elviro!- Ja ga ljubim...- Gromovi nebeski pucajte, evo vam moje glave! - riknu Saletti.- Milost, milost! On je nedužan! Ubijte mene!- Nesretnice! Ti si mi pogazila srce.- Ja ga ljubim... On je plemenit, on je dobar... Razgovarasmo se u šumici, kad...- Govori, jadni stvore!- Da, razgovarasmo se i začusmo trku s ceste... Ja ne znam, tko je Alfreda...- Nosi mi se ispred očiju, besramnice! Ti moja kći, ti moja Elvira? Ne... ne!- Oče, milost! Milost!- Još jednu riječ, pa si mrtva! Ti braniš onog lupeža, onoga skota? Ti... ti, moja kći!Elvira naglo ustane i osovi se. Gledajući neustrašivo u oca, izusti:- On nije ni lupež, ni skot. Marko mi je sve, što imam najmilijega na svijetu. Oče, ljubimga, otkad ga poznam, ljubim ga iz dna svoje duše. Za svjetske predstave malo se staram.Njegova il ničija! Marko je nedužan! Oče, Bog je nad svima, nemoj si ogriješiti duše.Saletti uhvati se objema rukama za sijede kose i izađe iz sobe uzdišući: - Moja kći! MojaElvira!* * *Djevojka, gledajući za njim, zamisli se na časak. Licem joj nešto sijevnu, zadrhta i potrčiu svoju sobu. Omotavši si glavu velikom koprenom, ogrnu se šalom i izađe iz kuće. Nagloidući kroz šumicu jednom samotnom stazom uputi se u Lučicu. Župnik don Jure Ratkovićbijaše joj duhovnim ocem. Ona ga je silno ljubila i štovala. Vidjevši, da joj se ne biotac smilovao, odmah bješe pomislila na dobroga župnika, jer je bila uvjerena, da joj onmože pomoći dobrim savjetom. Kad je prelazila Lučicom, ljudi je u čudu gledahu sažaljujućije, jer bijaše vrlo obljubljena među pukom radi dobra i milosrdna srca. Elvira dođepred župnički stan i tu nađe zvonara Franinu. Starac turio je cijelu lijevu ruku u jednudugačku župnikovu čizmu, pa uprijevši ju o nizak zid, lijeno je vukao po njoj četku, duhajućisvaki čas u kožu, da mu bude što sjajnija. Opazivši Elviru izvuče ruku iz čizme,pogladi si nos hrptom te ruke, pa ispruživši vrat promumlja:- Gospodina nema doma.- Kamo je otišao?118