Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviSudac ga nato upita, da li je njegova sumnja osnovana, a on mu reče, da je jedan od onetrojice mora da je izveo onaj zločin, pa mu onda sve razjasni, pripovijedajući mu na svojnačin o Mariji, o puškama i o svađi na cesti pred poštom. Murelli ponajviše navraćaše naAlfredovu novčarku.- Molim vas, gospodine načelniče, da mi kažete, gdje se nalaze ljudi, kojih mi spomenusteimena? - upita sudac.- Ovdje u Lučici. Imam nekoje vjerne ljude, koji su danas pazili na svaki njihov korak.Da, za jednoga ne znam, za Antonija Marolu. To vam je pravi lupež! U njega ćemo naćibez sumnje Alfredovu novčarku, Molim vas, gospodine suče, jeste li poznavali nesretnogaAlfreda Salettija?- Od vida.- Kad su ga ubili? - upita liječnik.- Noćas, gospodine doktore, noćas.- Ima li više rana na tijelu? - hoće opet liječnik.- Samo jednu, da, samo jednu. Vjerujte, gospodo, vjerujte mi, pokojnik bijaše duša odčovjeka, kao što mu je i rascviljeni otac. Ovaj jadni puk obožavaše ga do skrajnosti, makao svoga oca, kao svoga brata.- Gospodine načelniče, vi ste vrlo mekana srca - primjeti jedan liječnik zamišljeno.- Ma puca mi od boli, jer znam, koliko su Lučičani izgubili s ovom nesrećom. Ta pod nebomne bijaše većega dobrotvora za...- Molim vas, dragi načelniče, gdje stanuju oni ljudi, u mjestu ili u okolici? - upadne musudac u besjedu.- U mjestu. Nadam se, da ćemo ih lako pohvatati.Sudac se zamisli, pa umoli načelnika, da pošalje općinskog slugu sa žandarima, da potraželjude, na koje je pala sumnja. Žandari pođu sada k Šabarićevima, a sudac, liječnici ipisar k plemiću Salettiju.Dok se je to zbivalo u kući gospodina načelnika, razgovarao je Mato Bartolić s obiteljuAntuna Šabarića. Vrijeme im je prolazilo dosta brzo, jer se je bilo dogodilo koješta u Lučiciod ono doba, otkad su se bili rastali. Njihov prijateljski i srdačni razgovor nije zapinjao,no ipak nisu bili veseli onako, kao one nedjelje, kad je Mato djevojku isprosio. Vanrednaspokojnost na Markovu licu zadavala im veliku brigu.Marija pogledavaše čas na brata, čas na zaručnika. Svaki joj osmijeh bijaše turoban i kaoprisiljen. Jela, sjedeć na nisku stolčiću, uprla lakte o koljena i podbočila rukama glavu.Antun se u postelji pridigao.- Mato, ostanite još časak; ta nije ni sjenotok; vidim kroz prozor Cres. Ima još dva satadana - govoraše Antun.- Neću još poći; pa kad sam već došao s prijateljima, hoću da se s njima i vratim - privoliMato, koji bješe došao iz Jelenšćice s dvojicom seljaka.- Jeste li im rekli, da vam se oglase, kad svrše svoj posao? - upita Jela.- Jesam, draga Jele, jesam. Bit će oni kod Stipe; došli su, da mu ponude svoje vino.- Još nije kasno - osmjehnu se Marija sjetno i stidljivo.- U mene su dobre noge. Idem kao vjetar - pohvali se Mato. - Nut gle, Marko, što ste se tozamislili? Zar ste danas lijevom nogom ustali? Kad ste vi zle volje, ne možemo ni mi dabudemo dobre. Koga si bijesa neprestano glavu razbijate? E, vi mi nećete zamjeriti; neznam ja, što su te vaše debele knjige, već znam, što je veslo i jadro.115