Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Odakle vi to znate? Jeste li govorili s Antonijem? Gdje je Antonio?- Nisam ga vidio od jučer... Stipe, amo vašu desnicu! Znam da ćete šutjeti.Trgovac ga pogleda i položi desnicu na prsa, pa reče kao da je uvrijeđen:- Marko!- Poznate li?- Prijatelju, vi blijedite, vama nije dobro.- Nije ništa, da, ništa - odvrnu mladić, prošavši rukom preko čela.Trgovac se silno uzruja.- Poznate li Elviru?- Kako da ju ne poznam!- Dobro, evo znajte, ja ju... da, meni je mučno pri srcu...- Marko, sjednite, evo vam stolice, sjednite.- Ja ljubim, da, ljubim Elviru - šapnu i spusti glavu na naslon stolice.- Vi Elviru? Elviru?- Plemenita je duša. Da; već se dvije godine ljubimo... Često se s njom razgovaram u šumiciiza kuće. Da ljubim Elviru, zna jedini Antonio. Jučer sam bio kod nje, Antonio jestražio na cesti, da me tko ne zateče...- Marko, što ja čujem!- Elvira je nesretna!- Umirite sebe i umirite mene.Marko mu ispripovijeda sve, što je znao i vidio. Stipe se čudio. Kad Marko svrši reče trgovac:- Vi ste dakle vidjeli sluge, kad se vraćahu kući?- Da, vidjeli smo ih, ja i Elvira.- Sad pojmim: Antonio ga je valjda ubio, a sluge su ga oplijenili. Marko, ne bojte se ništa.- Nemam razloga da se bojim, no izgubio sam zauvijek...- Što ste izgubili?- Elviru...- Vi dakle ne znate, gdje je Antonio?- Ne znam.- Oh, jadni moj Antonio, Bog bi znao, što će biti s njim? Eh, valja čekati, vidjet ćemo! Murellije sigurno već javio sudu. No sad hajdemo, Marko, ne bojte se!- Rekoh vam, da nemam razloga. Stipe, molim vas! - opomenu Marko, metnuvši kažiprstna usta u znak, da šuti.- Ne budite dijete! - obrani se trgovac, podignuvši desno rame.Oko četiri sata popodne zaustave se dvije velike kočije na cesti pred Lučicom. Iz kočijaizmota se više gospode. Svih je skupa šestorica. Lučičani se čude. Malo zatim uniđu gospodau načelnikovu kuću. Murelli se klanja, skakutajući i slatko se smiješeći. Četvoricaone gospode uljeznu u sobu, gdje je općinska pisarna. Bijahu to: sudac, dva liječnika ipisar. Pred sobom, na hodniku, stahu dva žandara. Načelnik ispripovijeda sucu sve, štose bješe dogodilo, no na svoj način. Kad ga sudac upita, da li sumnja na koga, odvratimu: - Ja mislim, da su ga ubili Marko Šabarić, Mato Bartolić i Antonio Marola.114