Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- To su učinili putnici. Jao meni, velik to mora biti grijeh - šapnu Marija.- Da, da putnici - potvrdi Jela.- Moguće - slegnu Marko ramenima.Žene izađu iz sobe.Marko bijaše u licu vrlo blijed. On običavaše čitati i učiti do kasno doba noći, a da je izlaziona šetnju poslije učenja, tomu se nisu njegovi ni najmanje čudili. Svi mišljahu, da onizlazi iz kuće radi svježa noćna zraka da se malko od naporna učenja odmori.Marko leži nauznak. Velika sumornost pala mu je na krasno lice. Sve crte toga lica mirnesu i spokojne.Oko mu se miče lagano, bez sjaja i života. Cijele noći nije o ničem mislio, nije htio misliti,nije htio da raskine crnu koprenu, kojom ga bješe sudbina obavila. Samo slika Elvire lebdimu pred očima, no negdje daleko, u nedostiživim visinama. Čini mu se, da je propaou grdan bezdan: prizor prošle noći spušta se na nj kao težak i olovan pokrov onoga bezdana.U svojoj duši osjeća neizmjernu i pustu prazninu i čudi se onomu miru i hladnoćisvojoj. Volio bi, da je nesretan, tužan i skršen od boli i jada. Ogledava se i promatra sličicepo zidovima, a sve mu se pričinja novo i nepoznato. U grudima oćuti nešto, no samona časak, a to nije ni bol, ni tuga, ni slast, ni radost. Lešina Alfredova pričinja mu se kaovisok stup, obasjan tužnom mjesečinom. Taj stup diže se pred njegovim duhom i stoji nagranici dosadanjega mu života. Kad prvi traci mladoga sunca u sobu sinuše, stanu seproti njegovoj volji raspredati čudnovate misli u izmučenim mu moždanima. Sav tečajtoga razmišljanja, toga snatrenja, spor je i zamršen. Elvira se pomalja u daljini, lice joj seblista, sva se pretvara u sunce, a on vidi, kako traci toga sunca prema njemu zrakomstruje, kako se zaustavljaju na po puta, kako ne mogu da dopru do njega, da probijumrak, što ga zaokružuje, da ga ogriju, da mu srce ožive. On zna, da mora biti nesretan,on zna, da jest nesretan, pa se ljuti, što mu je srce bešćutno i ledeno. Želio bi, blažen bibio, kad bi ga morilo crno očajanje, kad bi mu tuga srce cijepala.Marko dohvati malenu knjigu, što ležaše na stoliću do postelje. Otvori knjižicu i uze čitatineumrle stihove, kojima nam pjesnik opisuje veličanstvenom grozotom muke i patnjejadne raje. Riječi, riječi, prazne riječi i ništa više! Marko prevrće listiće, no svud nerazumljivo,svud pusto, ništa ne nalazi odaziva u njegovom srcu. Sjeti se, da su mu toliko putasuze na oči navrnule čitajući one stihove, i pomisli na prošlost...Tužna slika razvi se pred njegovim duhom: sve goli krš te bijedan, potlačen i gladan narod.Marko pročita: »Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!« Uzdahnuteško, kao da mu je srce puklo, cijelo mu se biće uzdrma, knjižica mu pade iz ruke na prsa,a on, stisnuvši pesti, bolno izlanu: Elviro!...Sedam je sati. Pred crkvom se sakupilo mnogo puka. Jošte zvoni na misu. Svi razgovarajuo istoj stvari, o Alfredu. Jedni pripovijedaju, jedni pitaju, svi znaju nešto, svima se vidina licu neka neizvjesna bojazan i briga. Žene se zaustavljaju sve putem, klimaju, lamajurukama; starice uzdišu i slušaju mlađe. Djeca se miješaju među pukom, povlače se krozhrpu mornara, bulje u njih zapanjeno i slušaju pomno svaku riječ. Dva Lučičana pripovijedaju,da je Alfredo bio pripit; da su ga vidjela dva noćna stražara, kad je išao kući kasnou noć. Pred crkvom među mornarima nalazi se i Mato Bartolić. Dan prije, u subotu,došavši sa svojom lađom s Rijeke u Jelenšćicu, bješe saznao, da je mladi gospodin Salettibio napao u gori njegovu zaručnicu, te da ju je htio silomice osramotiti. Mati uskipjelakrv u srcu, pa je stoga uranio nedjeljom i uputio se hladom u Lučicu, da se popita, darazvidi, što je na stvari, i da utješi svoju Mariju. Što se je pročulo i u Jelenšćici, da su An-110