Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovitom i bolnom licu Antonijevu. Sjene ropavih stupova i raspucanih vrleti padaju u tajanstveneuvale i izrovane potoke. Kroz pukotine pećina prolio se trak mjesečine, te duljećse u sjenu sjaji se daleko po kamenju kuka i po malim maslinama.Antonio čuči na žalu i gleda u more. U sjeni valova pričini mu se, da nešto pliva. Hrli kvodi po hladnom pijesku, gleda i gleda, no to je crna daska, ili nije ništa. Antonio sjedneopet. Zureć u valove, misli na one u moru sklopljene ruke, na stravom zastrto lice utopljenogmladića, kojega bješe za časak privinuo na grudi na onom grebenu u dražici Sadrišće.On se više ne sjeća onoga prestrašenoga lica, kao što se ne sjeća ni lica svoje majke,ni draganja njezinih ruku...Mjesec bješe se već uzdigao visoko nad more. Antonio gledaše sad u nj, sad u njegovosrebro, što se bješe prosulo sredinom zaljeva kao velika ljaga. Antonio ustane i pođe žalom.Naglo se trgnu cijelim tijelom, pa zaustaviv se časak, hrlo potrči k moru. Gleda.Čovjek leži u vodi. Polovica je tijela na plitkom žalu. Glava je u moru licem okrenutaprema dnu. Antonio stupi u vodu, uhvati tijelo za ramena, podigne malko, izvukav gana suho, položi ga nauznak. Sagnu se na koljenima do lešine i zagleda se u nju. Mokre ipoderane haljine savile su se uz mlado tijelo. Mjesec sjaji se na blijedom i modrom licu.Iz crne i raščupane kose curi voda. Koljena su gola i razbita; čelo je probito na dva mjesta.U zelenkastim rupama bjelasaju se kosti. I usta su razbita. Nigdje krvi.Antonio primi utopljenika za ruku. Vlažna je i mrzla. Ispusti ju. Položi mu zatim ruke narazbito čelo, zagleda mu se u modro i isprano lice, trgnu se, a onda muklo i bolno izlanuv:- Nahod! - odrinu lešinu od sebe...Sjednuv zatim mrtvacu do glave, utonuo u misli. Nakon dulje vremena osjeti studenunoć; sjeti se tople sobe u kući Antuna Šabarića, sjeti se njegove kćerke Marije, koja mu jeuvijek tako dobra bila, i uze plakati...U praskozorje uze Antonio lešinu u naručaj i stane se verati kamenitim i strmim stazama.Noseć lešinu, žurno je stupao od kamena do kamena po onim kukovima, kroz šumicei kroz potoke. Sad bi se sakrio sjaju mjeseca, sad bi ga mjesečina samo na časak oblila,njega i mrtvaca. Napokon od lomine do plotine pane pred lučičko groblje. Tu je bila malai trošna kućica za mrtvace. Antonio ude u nju i položi mrtvaca na nosila. Sad se opet zagledau lešinu. Debele suze stanu naglo kapati niz obraze. Pade zatim na koljena i izmolivglasno kratku molitvu, ustane i opet se zagleda i bolno i milo u ono modro lice. Poljubivmrtvacu razbita i mrzla usta, izađe iz kućice, tarući si suze na crnomanjastom licu hrptomsvoje žilave ruke.II.Jedan sat iza brodoloma dođe župnik u kuću mornara Šabarića, da ispovjedi i pričestiranjenog Bartolića. Župnika pratilo je mnogo Lučičana. Mala sobica, gdje je ležao jadnigospodar razbijene lađe, bila se nabila svijetom. Matu bjehu položili na visoku postelju,koja je zapremala skoro polovicu sobice. Ležao je nauznak i teško disao. Jela Šabarićka injena kći Marija bijahu pomno isprale, očistile i povezale grdnu ranu na bolesnikovojglavi.Župnik moljaše dulje vremena, gledajući u tužnu postelju, a kad svrši svoje molitve, naložiženama, da mu odmah jave, ako se Bartolić osvijesti i dođe do riječi. Svi prisutni mi-11