<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>njima zavadila, rugala mu se, što je nahod, i nazivahu ga mulcem. Čim je starijim bivao,tim se je više od ostale djece tuđio. Najmilija mu bijaše zabava ribarenje.Kad bi koju ribu prevario tankom udicom i izvukao ju iz mora na lakom povrazu, crneoči krijesile bi mu se od radosti. Pozornije loveć, spretnije držeć povraz, gledao bi on ucrne strune, neće li se još koja pozlaćica, koja kantrica ili tija, koja lovratica pomamiti ipridružiti onoj ribici, kojoj se je već nadimao bijeli trbuh, kojoj se već širile crvenkasteškrge, udišući za nju otrovni zrak na tvrdoj stijeni obale. Sunčani traci zasjali bi češće navlažnim ljuskama ribica, koje se svijahu na udici od boli i straha, kad bi ih Antonio napovršinu izvukao. Skakale bi zatim po tvrdom kamenu, a kad bi se smirile, izdisale bi,sjećajuć se krasne slobode, što ju uživahu u hladnim morskim dubinama. Antonio bi tadanabrao suha granja, tanke grahorice i suha kuša u maloj šumici do mora, pa naravnavrahlu lomaču i snijetiv vatru, puhao u nju, nadimao se, da su mu oči od dima suzile. Sadse plamen utišao, drvo se nagorjelo, a na ugljevlju, što blijedi o žarkom suncu, rudjele bise ribice, svijale i cvrčale, stišćuć i pušeć se.Na grebenastom, sivom i samotnom žalu, pod sjajnoplavetnim nebom, u upaljenom zraku,sjedeć na izglodanoj i podjedenoj stijeni nad samim morem, odrazujuć se u prozirnoji bijeloj vodi, naglo je gulio meso s kostiju ribica u licu pocrnjeli i napola goli Antonio,držeć ih jednom rukom za glavu, a drugom za rep.Antonio bijaše jake i čvrste naravi. Već kao desetogodišnji dječak obavljaše ljudima najtežeposlove, šuteć i podnoseć svaki trud, a to sve za komad kruha ili za zdjelu sočiva.Navršiv dvanaestu godinu, uze ga u kuću mornar Antun Šabarić. Antonio je uz drugeposlove čuvao i Šabarićevu djecu, maloga Marka i još manju mu sestru Mariju. Kadgodradio bi Antonio i drugdje, a ponajviše pomagao bi trgovcu Stipi.Kako već rekosmo, Stipe trebaše Antonija onoga dana, kada se je lađa u Sadrišću razbila,no uzalud ga je dao tražiti na sve strane.Došav Antonio u Lučicu poslije brodoloma, nigdje nije nalazio počinka. Veliki nemir,nesnosljiva uzrujanost bješe mu srce obuzela. Ona riječ »nahod«, što ju bjehu izustili spašenimornari, zujila je neprestano u uhu, vrtjela mu se u mozgu i smućivala mu dušu.One dvije ruke, sklopljene nad pjenom vala, što je grnuo o dražicu, uzdizahu se joštepred njegovim očima, puneć mu grudi bolnom i gorkom tjeskobom. Antonio bješe umakaoiz Lučice, pa dok su ga tražili i za nj u gradiću pitali, verao se je on golim kukovima igrebenastim obalama, zureć i buljeć u more, ne bi li gdje spazio tijelo nesretnoga utopljenika.Misao, da će tijelo onoga dječaka sagnjiti i raspasti se u moru, mučila ga i trapila. Idanom i noću penjao se je po vrletima oko mora, spuštao se u mračne drage po gruhu ipo klisurama, da razvidi svaku škulju i svaki pijesak. Bura je bila već popustila, no valovise jošte prelijevahu i pljuskahu po niskom žalu, a u onom tužnom pljusku razlivenevode nasluškivao je Antonio riječ »nahod«. Ta se riječ odbijala od klisurina, odjekivala jepod vrletima, zamirala u tamnim spiljama i skrovitim gudurama.Prođe već jedan dan i jedna noć, no Antonio nije se jošte umorio. Izranjenih i okrvavljenihnogu i ruku, jošte se on penje po oštrim hridinama, hvatajuć se zgurenih i kvrgastihsmreka. Odmara se u crnim otvorima spilja, iz kojih bi izletjela mrtvim letom po koja sovetina,da padne na podaljenu stijenu kvrčeć i prhutajući krilima.Sjedeć druge noći po sredini duga i bijela pijeska, prisluškivaše ono uvijek jednako iodmjereno razlijevanje i uzmicanje talasa, kojim se voda kao ogromna zmija pijeskomsvija. Pun i sjajan mjesec pomolio se nad otokom Cresom; srebreni mu traci sunuše skorupom,što se je ljuljao po vršcima talasa. Čarobna mjesečina bajno oblijeva i tamnesmreke i žute pećine, te se svijetle na onim vlažnim prugama po liticama, dršćući srebrenivodu, što se po pijesku svija, žalobno se prelijeva po samotnom žalu i po crnomanjas-10
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>tom i bolnom licu Antonijevu. Sjene ropavih stupova i raspucanih vrleti padaju u tajanstveneuvale i izrovane potoke. Kroz pukotine pećina prolio se trak mjesečine, te duljećse u sjenu sjaji se daleko po kamenju kuka i po malim maslinama.Antonio čuči na žalu i gleda u more. U sjeni valova pričini mu se, da nešto pliva. Hrli kvodi po hladnom pijesku, gleda i gleda, no to je crna daska, ili nije ništa. Antonio sjedneopet. Zureć u valove, misli na one u moru sklopljene ruke, na stravom zastrto lice utopljenogmladića, kojega bješe za časak privinuo na grudi na onom grebenu u dražici Sadrišće.On se više ne sjeća onoga prestrašenoga lica, kao što se ne sjeća ni lica svoje majke,ni draganja njezinih ruku...Mjesec bješe se već uzdigao visoko nad more. Antonio gledaše sad u nj, sad u njegovosrebro, što se bješe prosulo sredinom zaljeva kao velika ljaga. Antonio ustane i pođe žalom.Naglo se trgnu cijelim tijelom, pa zaustaviv se časak, hrlo potrči k moru. Gleda.Čovjek leži u vodi. Polovica je tijela na plitkom žalu. Glava je u moru licem okrenutaprema dnu. Antonio stupi u vodu, uhvati tijelo za ramena, podigne malko, izvukav gana suho, položi ga nauznak. Sagnu se na koljenima do lešine i zagleda se u nju. Mokre ipoderane haljine savile su se uz mlado tijelo. Mjesec sjaji se na blijedom i modrom licu.Iz crne i raščupane kose curi voda. Koljena su gola i razbita; čelo je probito na dva mjesta.U zelenkastim rupama bjelasaju se kosti. I usta su razbita. Nigdje krvi.Antonio primi utopljenika za ruku. Vlažna je i mrzla. Ispusti ju. Položi mu zatim ruke narazbito čelo, zagleda mu se u modro i isprano lice, trgnu se, a onda muklo i bolno izlanuv:- Nahod! - odrinu lešinu od sebe...Sjednuv zatim mrtvacu do glave, utonuo u misli. Nakon dulje vremena osjeti studenunoć; sjeti se tople sobe u kući Antuna Šabarića, sjeti se njegove kćerke Marije, koja mu jeuvijek tako dobra bila, i uze plakati...U praskozorje uze Antonio lešinu u naručaj i stane se verati kamenitim i strmim stazama.Noseć lešinu, žurno je stupao od kamena do kamena po onim kukovima, kroz šumicei kroz potoke. Sad bi se sakrio sjaju mjeseca, sad bi ga mjesečina samo na časak oblila,njega i mrtvaca. Napokon od lomine do plotine pane pred lučičko groblje. Tu je bila malai trošna kućica za mrtvace. Antonio ude u nju i položi mrtvaca na nosila. Sad se opet zagledau lešinu. Debele suze stanu naglo kapati niz obraze. Pade zatim na koljena i izmolivglasno kratku molitvu, ustane i opet se zagleda i bolno i milo u ono modro lice. Poljubivmrtvacu razbita i mrzla usta, izađe iz kućice, tarući si suze na crnomanjastom licu hrptomsvoje žilave ruke.II.Jedan sat iza brodoloma dođe župnik u kuću mornara Šabarića, da ispovjedi i pričestiranjenog Bartolića. Župnika pratilo je mnogo Lučičana. Mala sobica, gdje je ležao jadnigospodar razbijene lađe, bila se nabila svijetom. Matu bjehu položili na visoku postelju,koja je zapremala skoro polovicu sobice. Ležao je nauznak i teško disao. Jela Šabarićka injena kći Marija bijahu pomno isprale, očistile i povezale grdnu ranu na bolesnikovojglavi.Župnik moljaše dulje vremena, gledajući u tužnu postelju, a kad svrši svoje molitve, naložiženama, da mu odmah jave, ako se Bartolić osvijesti i dođe do riječi. Svi prisutni mi-11